Čarobni brijeg

Sloboda je stanje uma. Slobodu uma nam nitko ne može oduzeti osim nas samih. I ovdje nije riječ o patologiji ili ropstvu za koje se kao društvo kunemo da smo ga iskorijenili.

Ali, drugi nas mogu sputati što mekim, što teškim negvama, bilo oni koje volimo ili oni koje mrzimo. I ti robovlasnici i ne moraju znati da to rade. Premda sumnjam da nikad baš ne posumnjaju u svoje postupke. No, voze dalje. Neki kažu zato jer im to dopuštamo. Zbog ljubavi, zbog srodstva, prijateljstva, časti, zaposlenja, karijere ili straha, svakolikog.

Možda okove ne podnosim zbog horoskopa. A, možda i zbog reinkarnacije, ako tako može biti. Tko zna jesam li bila robinja na dvoru rimskog pretora ili beračica pamuka na američkom jugu, pa mi se ogadilo služenje i pokornost.

No, svejedno, znala bih odgovoriti na pitanje iz naslova, kojeg je u filmu Patriot crncu, kolegi američkom pobunjeniku, postavio bijelac, te ga ostavio zbunjenog radi dramatičnosti scene.

Što bih napravila sa svojom slobodom? Ništa, baš ništa revolucionarno. Ostala bih ista. Samo slobodna.

Srećom se zove kad zuriš u bijelo,
u ekran prazan koji guta slova.
Srećom se zove kad misli ne teku
kroz prste na tipke, na mjesta nova.

Sreća je kugla što vrtloži sanje
bez puta, adrese, smislenog smjera.
Sreća je pustinja prepuna nade
zdjela tišine i naduta vjera.

Sreća ušeta i zalupi vrata
pa izbriše sve što htjeli smo pisat'.
Otme nam svaku minutu od sata.
Uz osmijehe riječi će prestati disat'.

Sreća je pjena što brtvi nam duše.
Vatrom ispuni, visoko otpuše.

Ljeska se zlatom površina
Umirućeg sata.
Biserna niska, rasuta
Iznad horizonta gdje
More ljubi otok.

Tvoje krijesnice dvije
Elegije predamnom skrivaju.

Meki su prsti zaplesali
I obrazi mokro svjetlucaju.
Lake note marno plete
Eros razigrani.
Napisana pjesma uznosi se
I bubri.

Mrak se spušta i razbija
O nas.
Jak je plamen, beskrajni.

lopte na pijesku,
na trampolinu djeca,
pusa u hladu.

da me ne puštaš satima
da me dodirneš mislima
da me umiriš pusama
da me miluješ riječima
da me pokriješ grudima
da me zavoliš prstima
da me oživiš rukama
a
onda da ispremiješaš
prezente i instrumentale
pa
me
dodirneš rukama,
miluješ satima,
pokriješ pusama,
umiriš mislima,
oživiš riječima,
(prsti, ah, prsti
su ti ostali,
ne puštaj me njima!)
a
grudi će se same
zavoljeti
jednom
kad se sudare.

a smiraj smiren.
čudan dah nakon bure.
spavaj, ljubavi.

Alabaster kula.
Mliječna u zoru,
Zlatno crvena u sumrak.
(Dragulji u listićima, zavijenim.)

Na jugu utjeha.
Mirisna,
Uljena.
(Haljina je bijela, princezna.)

"... Čujem rijeku
Vidim vodu
Usamljenost plaši
Kad čujem rijeku ..."
(Cocker u pozadini)
"... Što trebam napraviti,
Što trebam reći
Da me čuješ? ..."

Kose plete pletikosa.
Krljušt blistavu
Od zmaja zlatnog.
(Čekajmo još malo, tek je zora.)
Prvog od prvih.

Preko rijeke
(Od monsuna nabujale.)
Pletenicu
Žitnozlatnu
Razvuci,
Pletikosa.

kaplje
kaplje
kaplje

majstora 'amo, jer utjehe nema u kalfi

Prvo kružiš oko cilja.

Nekoliko puta, dok skupljaš hrabrost posegnuti. Ovisnosti su gadna stvar. Osviještene ovisnosti posebno. Konflikt privlačenja i odbijanja. Uzrokuju frustracije.

A znaš da je dobro. Znaš. Ili si probao prije već, jednom, ili si se naslušao priča prijateljica i nepoznatih. Da je to baš ono što ti treba. Da nema tog zadovoljstva koje se s njim može usporediti.

Onda smanjiš dijametar.

I već se naginješ prema središtu. Već posežeš za zadovoljstvom. Smanjuješ glasnoću glasovima u glavi, koji žubore oprez, negativnosti i opomene. Pred očima ti se raspakiravaju zapretene ekstaze, zvončići zvone, lampice svjetlucaju.

Odlučuješ se, konačno. Zaboga, pa što se može loše dogoditi?

Uzmeš. Uživaš. Umireš od sreće.

I onda je vrijeme za onu kinesku: dabogda imao pa nemao. Kako sad, kad si probao, kako sad stati? Kako se zaustaviti na jednom? Ma kako dobar bio, ma kako su ushićeni trenuci uživanja, uvijek će ti nedostajati ono u čemu si jednom bio sretan.

Ostati na jednom je lobotomija. Savladavanje je nasilje nad samim sobom.

Jedan nikad neće biti dovoljan.

Povedi me u stranu i šapni mi da večeras trebaš moj zagrljaj.

Izaberi mjesto gdje samo slijepci i šišmiši ne zapinju za dovratnike i namještaj. Neka vanjskog svjetla ne bude. Zastri moje sunce i skini svoj sjaj. A kad nam se oči priviknu na tamu, ugušena bjelina stropa posut će se zvijezdama.

Tek šušanj odjeće, koja padom prekriva hladnoću keramičkih pločica, otkrit će mi možda gdje tvoj dah zagrijava zrak. Koliko smo udaljeni te sekunde. I koliko još moram čekati toplinu tvojih dlanova.

Kad osjetim da si blizu, kad mi zatitra pramen nad čelom, podići ću ruku kroz tminu i potražiti ti obraz. Dotle će me već tvoje ruke lagano spuštati na jastuk.

Željet ću se smjestiti udobno, licem na ramenu, dlanom na prsima, koljenom na bedrima, kao priljepak, spojena izravno na struju koja teče tvojim tijelom naizmjence gore i dolje. Željet ću srušiti granice epiderme i utopiti se u vrelini titraja sile koju više ne prikrivaš.

Zagrlit ćeš me čvrsto, čvršće nego sam se nadala. Lice će mi utonuti u meko pulsirajuće tkivo. Na trenutak, oduzet ćeš mi dah.

Ležeći u mraku, bez granica, pod zvjezdanim stropom i u toplini tijela, svijesti će nam se preliti preko rubova nepoznatih dimenzija.

"... Exit light
Enter night
Take my hand
Were off to never never land ..."

Premda sumnjam da će mi itko vjerovati, nisam ljubomorna. I dokazat ću to onom jednom iznimkom koja potvrđuje pravilo.

Ako je ljubomora nemogućnost zaboraviti neki događaj koji nam je stisnuo srce, probudio ugriz zavisti i želju da smo mi sudionik, a ne promatrač, ovo je moj primjer: jednom, davno, slučajno sam naletjela na riječi potpisane dragim imenom. Riječi nisu bile upućene meni, zapravo, mene tad niti nije bilo u njegovoj slici. No, napisao je, da parafraziram, da je našao svoju kraljicu herc i stavio njezino ime. To ime nije imalo lice, nisam je poznavala, pa možda je zato moj ispad ljubomore tada bio zadržan u okvirima posve bez reakcije.

Osim što se svako malo sjetim toga. Ne mogu zaboraviti. Žalim ponekad, na sekundu, dvije, što to ime nije bilo moje. Da to tad nisam bila ja. Žalim za tim jednostavnim izrazom divljenja i potrebom da to cijeli svijet zna. Žalim za tim osjećajem da si nekome toliko važna, da će tvoje ime staviti u središte svog srca. I nije važno što sam naknadno saznala da je to on morao napisati, jer je ona inzistirala, u svojoj ljubomori i posesivnosti, da sve druge maknu prste k sebi. Što definitivno nije dobar razlog za taj tekst i za moju ljubomoru.

I tako, pronašla sam tu emociju u sebi. Tek toliko da znam kakva je. Upoznala je. Odbacila. Da je nikad ne koristim, ne gajim i ne potičem, ni kod sebe, niti kod drugih. Nikad. Nisam ljubomorna. Ne prema drugim ljudima.

Ali, jesam na tvoj jastuk, na koji svake noći obraz spuštaš.
Na ogledalo koje te jutrom pozdravi.
Na šalicu kave koju prinosiš usnama.
Na vodu koja ti se uvečer, pod tušem, prelijeva tijelom i mjehuriće pjene što te miluju.

Žalim što to sad nisam ja.

mislim da je pretpostaviti da nešto znamo sigurno o nekome velika pogreška.

na primjer

"ovdje si, jer nemaš nikoga i nitko u rl te neće",
"vikendom si online jer živiš sama, nemaš s kim van i hraniš mačke",
"nisi mi napisala poruku u roku od pet minuta nakon kave - dakle, ne sviđam ti se"
"kasniš s odgovorima, dosadan sam ti" ili još bolje "sigurno pričaš još s nekim"
"nećeš poslat sliku, sigurno si ružna"
"

i sve tako, navela sam samo najočitije i, vjerujem, najčešće pretpostavke koje se šalju na pvt.

u čemu je problem?

teško je pitati? žele li ispasti pametni? vidoviti? uspostaviti kontrolu prije nego se odbijanje dogodi? provocirati?

ako ćete pretpostavljati, čemu onda komunikacija?

:))

spalit ću riječi koje bolom gore.
i čežnju u stihu pretvorit u krik.
prošle su sanje, utihnule more,
sada utvare straha plaši tvoj lik.

u crnom trepere srebrne niti
dok vodopad želja ulijevaš u nas,
pokrij me okom i valom me štiti,
na otužne note utisni svoj glas.

za tebe se rose prozirne kapi
za tebe smijehom razbijam noći.
pod pogledom mekim slutnja mi hlapi.

ne vapim, ne zdvajam, no vruća hrlim,
bliže, što brže i rukama doći
ugasit tu želju da te zagrlim.




te jedanaesterac, te rima.

uh, zašto je tako teško pisati sretne sonete?

nije to neka vijest. premda sam odlučila da konačno treba napravit mjesta za nove stvari. što je revolucionarna i anarhistička misao za hrčkicu kao ja.

ali je vijest da sam pronašla stvari koje godinama nisam vidjela, recimo:

- geodu ametista i nekog metalnog oksida, pitajbogakojeg, iz maroka
- mali, stolni stalak za fotić, radi i na novom olympusu
- novce, naravno, to uvijek nađem
- kartu s koncerta, jednog bitnog
- papirus s crtežom studenta likovne akademije iz kaira, precrtani neki motiv iz neke grobnice
- knjige, mnoge
- stare mobitele, telefone i diskete, to će u oporabilište
- masu časopisa o uređenju stana, kuće, vrta i sve to što mi i nije baš koristilo
- vrećicu sa svilenim ukrasnim leptirima
- ispis jotish horoskopa (nevjerojatno točan, na žalost, samo do 2005.
- raketu saturn od papira
- stare adresare i razglednice
- hrpu kemijskih i tehničkih olovaka, to moram isprobat, premda, čini se da rade
- albume s fotkama, njih treba skenirat


a najviše se veselim cd-u s hrvatskim fontovima, iz davnina, ali radi i na novom kompu, pa sad biram i instaliram.

:))

A šuma lijepa, jesenja. Na sve boje našarana. Što na granama se još drži, što pod nogama razigrano šušti. A svjetla, sunca već crvenkastoga, u obilju. Kroz rijetke hrastove grane zlatom boja Leonu put. Leon skakuće, cokulom razmiče brdašca opaloga lišća. Traži Leon večeru. Nešto da pod pečenje pristavi. Gomolj ili vrganj. I lisičice bi ga razveselile.

Sunce gasne, glad se glasa iz Leonova trbuha. Okreće se, vraća prazne košarice. Zna Leon put. Kroz šumu ga vodi srce. Staza mu ne treba. Vratio bi se kolibici i zavezanih očiju. Mnogo se puta već noću vraćao s punim zamkama.

A mjesec noćas sijeva ljuto, podbuhlo lice. Gura se među granama, srebro lije po bojama na zemlji. Leon zviždi veselu pjesmicu. Misli da već nosnicama osjeća pečeni but iz kolibe.

Kadli mjesec namigne oblačićem preko punog lica. Leon protrne, kao ledom da ga niz leđa bude. Učini mu se da se šuma zaljuljala; da je zemlja poskočila, smrt ga zaskočila.

Promijenila se stabla, sad se naginju na druge strane. Leon ubrza korak. Ne voli on ove čudne noći; trebao je ostati kraj peći, iza dobro zabrtvljenih vrata. Požali glad, prokle proždrljivost što ga s večeri u šumu odvela.

A iza hrastovog debla pukne mu prizor na čistini, okupan maglicom i mjesecom. Sagne se Leon, sakrije u žbunje. Nisu ovo čista posla. Na sredini vrtlog u bijelo odjevenih dugokosih vila, što im tanke nožice ni zemlju ni lišće ne dodiruju. Vrte se, zamahuju kosama, grlenim smijehom se dozivaju.

Leon sluša pjesmu vilinskog kola. I zna. Priča se po selu tko vrzino kolo u noći velikog mjeseca na kakvoj čistini ugleda, nikad se više ne vraća. Leon čvrsto steže hrast, prsti mu koru već lome, jer od mjesta maknuti se više ne može. Nada se, ipak, da ga vilene nisu čule, da će otplesati i nestati među rijetkim granama.

A vile lete, lepršaju, rastaču se i spajaju pred Leonovim očima. Zavodljive, mirisne i sanjive. Zovu ga pjesmom te šumske sirene i Leonovi zgrčeni prsti popuštaju koru. Leon se pridiže, već odiže od zemlje i leti, leti vilama u kolo.

Ne misli više ni na selo, ni pečenje, ni na ruse kose medene, što ga čekaju kolibi. Ne zna Leon ništa više, samo pjesmu slijedi, ples i kovitlanje bijelih skuta nad zemljom. Ne zna Leon da ples će jutrom završiti, da će vilovite nestati i da će se on probuditi, sam, posve sam, u istoj šumi, nedaleko sela.

A proći će sto godina u toj jednoj Leonovoj vrzinoj noći.