Čarobni brijeg

Ali nisam. Samo je nekolicina nestašnih neurona zaplesala uz "Tonight's the Night".

Oluja je prošla prije nego što je svjetlo dana nestalo iza horizonta. Čudne se boje guraju pod krošnjama. I jezero je boje skrletnog metala. Nabubreno, napijeno, ponovo mirno ali sad popločano jesenjim lišćem što ga je vjetar, snažan i muževan, donio s rubova šarene šume.

I crne drvene grede na natkrivenoj terasi svjetlucaju neobično, mokro kao uglačani mramor. Kao vječnost. Jastuke sam spremila na prve naznake kapljica i sad razmišljam želim li ili ne želim i ovu večer dočekati vani. Unutra je toplo. Poznato i stalno. A vani je divljina. Prostor između vode i svemira, kao jastuk preljevajućih, nikad stalnih boja.

Pričekat ću ovdje. Jer znam da ćeš doći.

Mada ti se grančice sad zapliću u kosu, mada ti je kaput već promočio, mada je trava šumskih ledina natopljena i hladna. Jedne čudno tople sekunde iz mraka ćeš stati pred mene, očiju zaklonjenih iza oboda šešira kojeg će kišne kapi ukrašavati kao borduru nekog baroknog tanjura.

U svjetlu petrolejske lampe osmjesi će nam se sudariti, zjenice se dohvatiti u poljupcu bez roka trajanja. Moje ime na tvojim usnama odsvirat će mi onu istu frazu na spremnim strunama i koljena će zadrhtati.

I odbacit ću ogrtač od sjena, skinuti čipkasti veo čekanja.

Ni oluje, ni vjetrovi, ni kiša utopljena u jezeru neće me ohladiti, kad mojim venama tvoje ime zaplovi.

Još daleko, među vlažnim granama, osjeti me, ljubavi.

Plešem samo kad sama sama doma.

Baš kao što neki potencijalni Pavarottiji pjevaju pod tušem, gdje kvaliteta nije upitna, ali zato odzvonjava divno od pločica. Tako i meni nije važno kako se drmam i tresem i vučem noge po tepihu dok doma svira jedna od onih melodija koja mi diže ruke u zrak i tjera noge da se pletu. Ne, nisu cajke.

A, ono, nije me sram. Pratim ritam, znam korake, klepečem dovoljno u skladu s pjesmom da ne djelujem kao netko tko pleše na glazbu iz slušalica u sobi gdje svira radio. Nije to to.

Valjda sam previše trijezna, premalo serotonina, ili čega već, u nekim dijelovima mozga, valjda sve potrošim na ljude oko sebe, razgovor, smijeh i veselje. Ne vrijedi ni popiti nešto, onda mi se previše vrti, jer mi se pokvario mjerilo za baždarenje, očito.

Ne osjećam se dobro kad plešem. I to je to.

Ali se zato prekrasno osjećam gledajući druge kako plešu, kako uživaju dok nasmiješeni cupkaju, poskakuju, razgaljeno iskaču sa stolca na prve note omiljene pjesme, kako im se haljine pletu pod nogama, kose razmahuju hipijevski po tudjim licima. I plešu, plešu, plešu, ako treba i sami na podiju.

Volim ljude koji plešu. Volim kad ih pogodi neka pjesma koju sam natrpala u play listu, makar i zadnji čas. Ne plešem, ali volim ples. I rasplesane ljudi koji se zabavljaju na oblacima nota i ritmova.

A stiskavac? Ne znam. Možda bih jednog otplesala. Recimo na Cosi Celeste od Zucchera ili Wish You Were Here od Pinkića.

Možda. Ne znam. Ovisi. Ako bi cipelice bile staklene. Ne, ne, kristalne.

"Na čekanju".

Blago nama s engleskim. Sve varijante puštaju u jezik, bez ikakve kontrole i gnjavaže što jest, a što nije hrv..., pardon, engleski, oni samo prate i povremeno uključuju bilo što, i sve što se koristi, u fundus jezika.

Tako "waiting" ima glupu negativnu nijansu, baš kao i "čekanje" kod nas. Čekanje izražava nervozu, gnjavažu, cupkanje s noge na nogu, divlje uzdisanje i otpuhivanje ili, nakon nekog vremena aktivnog izražavanja nezadovoljstva, apatično buljenje u nevidljivu točku na zidu, dok iza zjenica puštamo neki sasvim drugi film. Inače bismo poludili, valjda, čekajući.

"Na čekanju" nije ništa bolje. Opet čekanje i sačekuša i dosada i razvlačenje bez kraja na vidiku.

A onda oni smisle "stand by", s crticom ili bez. I to je lijepo i pozitivno. Em stojiš, ne radiš ništa, lijeno buljiš u prolaznike, em si "by" pored, što je uvijek dobro, proaktivno, pažljivo prema drugima. Ista stvar, sasvim drugo pakiranje.

A ne možeš to prevesti na hrvatski da se jako trudiš a da na pozitivno okreneš.

Ok, ionako na pol govorimo engleske fraze.

Biram reći da sam na stendbaju. Ili stendbajam. Stendbajuckam. Zastendbajana sam.

Eto. Sad je pozitivno.

posve običan dan,
bez nervoze,
sitan, miran,
ali
kroz vrata sam kročila
u jedan vrli
novi svijet
i
možda samo proletim,
možda i ostanem
tamo dugo,
jer
rođendan je samo datum,
no ponekad se
pjesmom pamti.

Anastazija je voljela pisma. Kažu da ne možemo očekivati da nam netko piše pisma ako i sami ne šaljemo. A Anastazija je htjela barem jedno posebno pismo. Željela je primiti i sačuvati dio nečije duše i taj, mada kratak, bljesak nečijih misli baš o njoj. Pisala je zato duge poruke, razglednice s mora, čestitke. Slala ih je prijateljima, poznanicima, njihovim sinovima u vojsku. Nije očekivala odgovore, ali nadala se.

Pisala je vrijedno, uporno, ali posebna pisma, samo za nju, nisu stizala.

Mislila je, čak, da joj netko možda krade poštu iz sandučića. Neka zla djeca, susjed filatelist ili poštar kojemu nije ostavila dovoljno novaca od mamine penzije, možda. Noćima, recimo, par puta mjesečno, sanjala bi kako stoji u prizemlju svog ulaza, pred sandučićem s njezinim prezimenom, iz kojeg su virila pisma, nabubrene omotnice, razglednice, odasvud, iz cijelog svijeta, samo njoj upućena, od znanih i neznanih, davnih i nedavnih. Svi su joj imali nešto za reći, poručiti, a nekoliko manjih, skromnijih, omotnica mirisalo je na ljubav. U snu je grabila poštu, trpala je u torbu, ulazila u lift s treperavim osjećajem, onim jakim očekivanjem prije nego nožem za pisma otvoriš omotnicu. U snu, pisma nikad nije otvorila.

Još više od običnih, Anastazija je voljela ljubavna pisma.

Jednom davno, još u srednjoj školi, njezina je najbolja prijateljica primila nepotpisano pismo. Ljubavno. Cijela stranica od tajnog obožavatelja koji nije smogao hrabrosti potpisati se. Prijateljica je bila lijepa, a pismo joj je godilo cijelih pet minuta. A onda ga je zgužvanog predala Anastaziji: "Evo, spremi si ga. Ti voliš pisma." Anastazija ga je pažljivo izravnala i prepisala u svoju bilježnicu. Istina, pismo nije bilo posebno lijepo napisano, niti je izražavalo duboke misli, ali Anastazija je čitala riječi nepoznatog pisca i u njima njegovu iskrenu zadivljenost i zametke prave ljubavi. One koja nikada neće razviti krila, jer je pisac izgubio odvažnost. A prijateljica ionako nije marila.

Kad se zaposlila u knjigovodstvenom uredu, naučila je služiti se novom tehnologijom. Nabavila je kompjuter i završila tečaj s odličnim ocjenama. Pisala je uredske izvještaje, poslovna pisma, redovno svima slala okružne obavijesti, uz malu osobnu rečenicu svakom od kolega. Nisu joj odgovarali: "zar nije znala da su primili poruke kad se nisu vraćale neisporučene?" I dalje je sanjala o prepunom poštanskom sandučiću, a u stvarnosti je primala i brisala samo mnogo reklamnih poruka.

Čekala je još uvijek ono jedno, samo njezino, ljubavno pismo.

U tihim, zimskim noćima zamislila bi kako u rukama drži svjetlo plavu omotnicu, pažljivo zalijepljenu da se ne izgužvaju rubovi, kako je okreće na prednju stranu i proučava slova svog imena i adrese. Zamislila je nejasnu pogurenu mušku priliku, u hrpi zgužvanog papira svuda po stolu, kako piše i piše, običnom olovkom, pa križa redove i cijele stranice te ih gužva u kvrgave loptice. Umislila bi Anastazija ponekad i da vidi riječi na tim kratkotrajnim stranicama: "nedostajete", "sve", "osmijeh". Ova zadnja uvijek bi je trgnula iz sanjarenja i podsjetila da se ona sama rijetko smiješila. Vrlo rijetko. Možda jednom ili dva puta onom simpatičnom tipu iz ureda što je marljivo gurao sitne brojke crvenim i plavim nalivperom po ogromnim bilančnim papirima.


A kada je pismo konačno stiglo, Anastazija je već neko vrijeme radila u podružnici istog knjigovodstvenog ureda u drugom gradu i čekala još tih par dana do porodiljnog dopusta. Veselila se razigranom sinčiću čije je plešuće nogice već dugo osjećala u trbuhu, kao i novouređenom stančiću u potkrovlju, kojeg je nova obitelj s ljubavlju pripremila za prinovu.

Njezin je dragi suprug, kao i svakog mjeseca, obišao punicu pa mu je ona uručila opomenu knjižnice za nevraćene knjige, ponudu za članstvo u knjižnom klubu, nekoliko bankovnih izvoda i pismo što je stiglo na Anastazijino ime prije par tjedana. U vlaku, na povratku kući, suprug je otvorio plavu omotnicu ispisanu nalivperom, finim, sitnim rukopisom:

"Draga gospođice Anastazijo, neizmjerno sam zahvalan sudbini što mi je omogućila da Vas upoznam i zavolim. I znam da nemam nikakve isprike za sva ona pisma koja sam Vam napisao, bez obzira što Vam ih nikada nisam poslao, ili možda baš zbog toga, ali evo, obećajem da Vam više nikada neću pisati. Vaš odani Snoopy."

Sve do zadnje minute prije svoje stanice, dobri je suprug škaricama na švicarskom nožu marljivo sjeckao pismo na trakice, pa onda na kvadratiće od točno dva milimetra. Pismo je nestajalo u više nikad spojivim listićima, baš kao što su se gasili i suprugova ljutnja i strah. Sa stanice je odmah potrčao prema čistom, dobro osvijetljenom stanu u potkrovlju.

Anastazijino je ljubavno pismo u kanti za otpatke vagona drugog razreda otputovalo dalje prema istoku.

Na stol, svuda oko njezinog golog tijela, slažem staklene zdjelice prepune voća. Večeras je večera lagana. Samo voće.

I Veronika.

Ona leži mirno. Grudi joj se nadimaju sa svakim dubokim uzdahom. A bokovi se s izdisajem uvijek iznova i jedva primjetno pomiču, tražeći još udobniji položaj.

Prati me pogledom dok odvezujem pojas, dok lagana tkanina lebdi prema podu. Čeka.

Ukrasit ću je polako. Svaki sočni komadić natopit ćemo prvo usnama a onda ću ga postaviti u niz, šarenu voćnu traku, od njezina vrata do bedara.

Okružit ću ih kockicama leda. Topit će se na Veronici, na njezinoj vrućoj koži. Topit će ih i moj jezik kad ih budem kotrljala između poslaganog voća.

Narezani trokuti krušaka i jabuka prvo. Na vrat, pa svakih par centimetara do pupka.

Između njih kriškice bucmastih mandarina. Njih ću prvo pregristi da se proliju po Veroniki i pomiješaju s hladnim kapljicama otopljenog leda.

U dlan istresam pomiješane crvene, crne i plave bobice, kupim ih jezikom i usnama ih spuštam, jednu po jednu, u njezina poluotvorena usta i u slatku, sad još slađu, udubinu pupka.

Bradavice, uzdignute i rumene, pokrivam joj zelenim i crno istočkanim ploškama kivija.

Jedna zgnječena naranča u južnjačkoj utjehi. To je za mene. Da mi se usta ne suše, da bude dovoljno vlage za cijelu noć.

I jedna cijela velika banana.

kad se sudare ove dvije galaksije,
jedna spiralna i jedna kuglasta,
koliko će nastati a koliko nestati:

supernova
crnih rupa
pulsara
kvazara
bijelih patuljaka
crvotočina
crvenih divova
i struna?

nemam pojma.
prebrojit ćemo poslije.

cijelo popodne slušam posebne pjesme, evo nekih, glazbu zamislite sami, dok ovi ne srede blog da se može puštat. samo djelomični stihovi, oni meni dragi. što da pišem, kad su ovi već to bolje?


Songkillers: SREĆA

Vec si davno shvatila,
da sam čudna biljka ja,
da čudni putevi su moji.
I kad se otrgnem od sna,
nigdje nema nikoga,
stvari izmiču kontroli...
To je moj svijet, gdje nema pravila,
u koji ušla si ko SREĆA VELIKA!!!


Prljavo kazalište: KORAK OD SNA

Ti i ja, mi smo korak sad od sna,
ti i ja, mi smo korak sad od sna.
Ne želim da mi kažeš,
o sebi sve,
jer ovo nije vrijeme,
Romea i Julije,
moje namjere nisu loše,
o ne, ja ne ostavljam,
nikakve tragove.


Idoli: SAMO ME GLEDAJ I BUDI TU

Noc brzo ide,
noc nekud zuri.
Drzi me cvrsto
i budi tu.

Sad vise nije vazno
sve sto ti moram reci.
Samo me gledaj
i budi tu.


Massimo, Meritas: ODJEDNOM TI

Odjednom ti
U jutru što kraj mene drijema
Ti
A činilo se nikog nema
Ti
Odjednom ti u kapi kiše
Ti
A činilo se nikad više

Mogu vidjet kožom, mogu mislima
To se samo dogodi i bez riječi pogodi
Zauvijek promijenilo se sve

Da, ja sam trekkie. Osim toga volim sav SF, F i H. Osim toga dobre filmove i serije svih žanrova.

Ima nešto u dobro napravljenoj priči što nas uvuče čeličnim stiskom, kroz vrijeme i prostor, ravno među aktere, ili, ako baš hoćete, u holivudski studijo, rimsku Cinecittu ili koprodukcijsku Posavinu. Ravno među glumce. U stari Rim, na svemirsku stanicu pored aktivne crvotočine ili poluraspadnutu minersku postaju natopljenu krvoločnim alienima.

Dobro, ponekad završimo i na rubu vulkana s prstenom u ruci. Kako tko voli.

Bilo bi jednostavno reći da neki od nas imaju preaktivnu maštu pa se prelako uživljavaju u priče. To bi značilo i da drhturim pred B hororima i suze lijem nad sapuničnim sudbinama. Ali, nije baš tako.

Osim dobre priče, produkcija je isto bitna. Dajte mi da se uživim u ambijent, u kostime, u specijalne efekte, u grozu i svjetlucavu vilinsku prašinu. Dajte mi da povjerujem da rubovi ekrana nestaju i da me ne žulja stolica. Napišite dobar scenarij i uložite trud u svaki dio filmske produkcije i imate moju potpunu pažnju.

Pomaže ako je podloga neki sociološki, psihološki, etički ili moralni stup oko kojeg se lome koplja, vitlaju kose i pale neprijatelji. Kao što je, recimo, u Zvjezdanim stazama. Ali, ovo nije tekst o tome. Tko voli, zna o čemu pričam. Tko ne voli, neće nikad. Ali, pištolj, spomenut u prvom činu, mora opaliti do kraja drame, kako kaže Čehov. Zato ovdje Star Trek.

Povod ovom tekstu je serija "Rome". Imate sve podatke na IMBD, koga zanima. Ostavljam vam ovdje svoj dojam, a to je da to obavezno morate pogledati, osjećaj je neponovljiv: ČAST, SMRT, SLAVA, LJUBAV, DUŽNOST, ROBLJE, POTLAČENE I OBESPRAVLJENE ŽENE, BJELILO SENATORSKE TOGE, PREVRTLJIVOST USPJEHA, SPLETKE, UBOJSTVA, ZLATO, NOVAC, PUTOVANJA, MASAKRI, POLITIKA, PRIJATELJSTVO, SREĆA, KRALJEVI, SMRTNICI, ROBOVI, SLUGE, PROSJACI - a sve ljudi, samo u drugom vremenu.

Priče su ispričane besprijekorno, produkcija je izuzetna, glumci nepoznati, ali zapamtljivi.

I najvažnije: nisu ponovili greške prethodnika i time razbili magiju transparetnosti priče na ekraju. Ni Cezar ne nosi metalni oklop, kako smo navikli ogledavati se u uglačanim prsnim pločama holivudskih spektakala, već kožnati s malo metalnih ukrasa. I sve ostalo je vrlo vjerodostojno. Posebno naglašavam rimsku vojnu doktrinu i disciplinu, premda to ovdje zaista ne mogu pošteno opisati.

Tko je ikada bio u Pompejima, znat će da su ulice bile baš takve kaldrme, kuće, stupovi i kipovi obojani, a ne bijeli kakve sad poznajemo, zidovi prepuni humorističnih i vulgarnih grafita, da su kloake vodile u rijeke podzemnim kanalima, da su ulični restorani bili posvuda i da se iz njih pušilo i mirisalo na sve strane, da su mesnice bile obični kamenovi na kojima se pred kupcima sjeklo meso i da su toaleti bili javni, tek nizovi okruglih rupa ispod kojih je tekla voda do kloake.

Svi ti detalji, koje su arheolozi stoljećima prikupljali po ruševinama, ovdje su prikazani, životni i vrlo zanimljivi.

I ako ste mislili da je srednjevjekovni grad najzanimljivija hrpa svega i svačega, svakako pogledajte "Rome".

Poželjet ćete obući rimski oklop. Ne, poželjet ćete, garant, da se ovjesite ili bacite na ili pod rimsku vojnu uniformu. 

sanjala sam te.
nasmijanog.
preblizu mojim
usnulim usnama.
dašcima si u meni
proljeće budio.
dlanom mi ledene
latice grijao.

(sad osluškujem ti ime nad vodama.)

sanjala sam te.
golemog.
plavim si pučinama
moj pijesak prekrio.
poljupcima rosnim
sahare močio.
pjesmom mi zaspale
pupoljke ljuljao.

(sad tražim ti ruke pod plahtama.)

sanjala te.
budna.
tek mrakom odjevena.
na postelji od sanja.
na tronu od trnja.

Nadam se da si dobro. I ja sam. Mada umorna. Zadnji tjedan sam pospremala, razmještala stvari po sobama. Sad je namještaj ipak ravnomjerno raspoređen. Na komodu, gdje je bila linija i televizor, stavila sam one mamine prevelike vaze i čipkaste tabletiće iz kutija u podrumu. Posve sam zaboravila da si ih tamo spremio. Srećom si ih ostavio vani kad si pakirao kompjuter.

Naručila sam novi trosjed, jer se starom slomila nogica, a i tvoja je mačka izgrebla naslon; znaš i sam kako se voli igrati komadićima spužve samo da me ljuti. Vrećica u usisaču bila je puna dlaka i razmrvljenih žutih mrvica. A pronašla sam i par novčića i dvije stare karte za kino, koje su ti iz džepova poispadale, davno, tko zna kada.

Tepih sam jedva iščupala ispod ormara. Iznenadila me boja, ona svježa zelena, kakva ti se jedino svidjela onda u salonu. Mislila sam ga okrenuti samo, međutim, mrlja od bambusa ipak nije posve izašla, ma koliko sam je ribala. Prije ju je skrivao tvoj pisaći stol, ali ispod staklenog stolića sad se previše vidi. Smotala sam tepih još jutros; obećao mi ga je susjedin sin sutra spustiti do smeća.

I kupaonicu sam sredila. Blistava je i uredna, a promijenila sam i lanac na kotliću. I to sama, vjeruješ li? Pobacala sam poluprazne boce pjene za kupanje; to mi više neće trebati. Od sada se tuširam; ova je kada prevelika samo za mene.

A i o krevetu ću razmisliti.

Eto, još jedan pozdrav na kraju. Sad ću zalijepiti kovertu, zavezati je vrpcom na vrhu ostalih pisama za tebe. Pazim na redoslijed, dragi, tako da kad ih nađeš, znaš koje je zadnje. Meni datumi nikad nisu nešto značili.

I to je jedino ostalo isto.

nemaju svi blog. ni volje pisati, ni prepisivati. ove riječi dolje nisu moje. autor za sad anoniman. al je blog legitiman.


"Vjetrom nošeni pletu oko mene mrežu tvoji mirisi. Kišne kapi okusa su požude tvojih usana.

Prelazim preko mostova sazdanih od jednostavnih i jakih riječi.

Želim ... rasplinuti se prostranstvima
tvoje duše, biti najsjajnija zvijezda
tvojeg neba i anđeo čuvar tvojih tajnih odaja."

pun je i iznad ovdje. ali, svi volimo citirati.

"Stavim bosiljka pod jastuke
Moja dusa da te bolje pronadje"

a i ne sviđaju mi se svi stihovi. sori, gorane.

"A gore usred zvjezdica
Vidim sliku tvog lica
U noci punog mjeseca"

pa biram. medo kruške.

"Volio bih, e da mi je
Prije no zaspes da ti sletim na zjene
Nocas je ko lubenica
Pun mjesec iznad Bosne."

bregoviću, što si znao stihove klepat ...

jedna sjena u meni luduje,
prožima mi dahove
pa izdišem duhove,
nasmijane.

bez suza natopljene
svjetove razgaljuju
pupoljci,
ponosni.

dobri je patuljak skinuo
masku harlekina
pa sjekirom dvostranom
razmahuje,
rastjeruje
tmaste oblake.

lijepo li je mislima tihim poć',
u san o nama
zagrljenima,
ušuškanima,
pokrivenima
toplim krznima lisica sjevernih.

dok konji jure kroz kristalnu noć
tim putevima
utabanima,
zavojitima,
urezanima
u zamete mećava davno prošlih.