Čarobni brijeg

Ružne ili prosječne. Nezamjetne. Za koje pogled ne zapinje u gužvi. One zbog kojih ne silaze u podrume, ne donose ruže na prve sastanke. One kojima kažu da su drage, simpatične i dobre, jer bi riječi "lijepa i zgodna" samom govorniku zapele u grlu. Nisu to istinite asocijacije na ta lica, te oči, ta tijela.

A trudimo se. Šminkamo. Plaćamo frizere, stiliste. Od mode smo uzele ono malo što nam stoji. Odbacile cvjetiće i hipi košuljice. Pokrile smo trbuhe i bedra, ali si ponekad dopustimo ekstravaganciju. Lančić oko zgloba, neki veći privjesak ili naušnice. Kao ukras na crnoj podlozi.

Podloga je dobra riječ za nas. Često nas naše lijepe prijateljice uzmu za podlogu svojem nastupu. Kontrast. Družicu bez konkurencije. Pa nas izvedu među ljude. Muškarci gledaju, dive se, prilaze. Pričaju s njima i o njima. Čak i oni slabiji i sporiji u grupi izabrat će lijepu ženu, jer nada je snažnija od poraza.

Unutarnja ljepota, pitat ćete? Pride - a deeper love? Ne budite smiješni. To nestane svaki puta kada muškarac pored vas neku drugu ženu nazove lijepom. Svjesno ili nesvjesno, on nas je usporedio.

Mi, ružne žene, zaboravile smo se smijati. Koketiranje nema smisla kad pogled klizne desno ili lijevo s obraza. Sugovornik će možda i pristojno postaviti kakvo pitanje, ali će brzo zaključiti da bolje slušamo, da nudimo tu auditivnu staklenku i emotivnu podršku kao mamac za još koju minutu pažnje.

Neke od nas usavršit će tu vještinu. Začarati. Trampiti riječi za dašak posebnosti za pogled dulji od sekunde.

Ali, vi ... vi, koji volite lijepe žene, zaobiđite nas.

mislila sa da ovo neću morati pisati, ali moram, pročitali to oni kojih se tiče ili ne. nudila sam disclaimer, odbijen je. nema druge nego napisati novi blog.

NITI JEDNA MOJA RIJEČ, NITI JEDAN TEKST, PJESMA ILI ZAPIS OVDJE NIKADA DO SADA NISU - TAJNO I PODMUKLO, JAVNO I NEPOTPISANO - BILI USMJERENI NA BILO KOGA POJEDINCA S BLOGA - OSIM OVOGA!!!

molila bih da prihvatite ovo objašnjenje, jer ne želim raspravljati više o tome kome je i zašto namijenjen bilo koji moj tekst.

ako niste u stanju prihvatiti slučajeve koincidencije, prihvatiti normalno i obično objašnjenje, poštedite te me ogovaranja, prigovaranja, pametovanja i tužakanja po pvtu.

oni koji me znaju, znat će da je istina da blog godinama prihvaćam kao javnu šalu i zezanciju, kao i mjesto gdje rado srećem prijatelje.

nije fer optuživati druge za podmukle, tajne, poluskrivene poteze, pogotovo kad je ponuđeno objašnjenje.

JUČERAŠNJI BLOG NIJE BIO NAPISAN JUČER, VEĆ PRIJE DVIJE GODINE. NIJE SE ODNOSIO NI NA KOGA TKO JE IKADA OVDJE PISAO BLOGOVE ILI KOMENTIRAO I NIJE NOSIO SKRIVENE PORUKE NIKOME.

hvala na pažnji.

ulijeće nezvana,
nenajavljena,
zažarenih očiju,
s velikim bodežom
i drškom
s draguljima.

oštricom okrenutom
prema gore
cilja u središte,
pa trzajem povlači
rez do srca.
i igra se.
svakim zarezom
zlurado ukucava
novu sumnju.

dama - môra,
čudovišno zelenih očiju,
uvijek ostavlja svoj
krvav, zao trag
na tijelu ljubavi.

(ili hiperbola funkcije tekstualnih hiperbola)
(za slučaj da vam mozak stane kad treba odbiti drugu kavu)

1. nazvat ću te
2. skužila sam te
3. jako te se bojim
4. baš i nisi moj tip
5. dolaze mi majstori
6. premlad si za mene
7. predomislila sam se
8. a možda si manijak?
9. nemam kaj za obući
10. gužva mi je na poslu
11. previše kave mi škodi
12. prerasla sam sve hlače
13. ne znam zašto te neću
14. očekivala sam da bildaš
15. podsjećaš me na bivšeg
16. perem kosu svaku večer
17. pomirila sam se s bivšim
18. prijateljica mi je u bedu
19. nisam stigla na depilaciju
20. zatrpali su me obavezama
21. nisam još spremna za vezu
22. među nama nema leptirića
23. ne mogu svaki dan, boli me
24. nisam sada spremna za više
25. nisam stigla nahraniti ribice
26. trudna sam, bi li me oženio?
27. cipele su me jučer nažuljale
28. vratio mi se muž s platforme
29. našla sam već što sam tražila
30. pa, zar ti ne igraš u bundesligi?
31. na dijeti sam a ti si tako sladak
32. ja sam ti nezainteresirana kučka
33. poderala sam i zadnje samostojeće
34. šef me maltretira da radim vikendom
35. moram ginekologu, dobila sam gljivice
36. razveden si, to je protiv mojih principa
37. učitelj joge kaže da moram više spavati
38. ne volim stajati u redu s drugim ženama
39. ne bih htjela ponovo ostati gladna navečer
40. ne slažem se s tvojim horoskopskim znakom
41. predobar si, trebaš se oženiti, a ja se ne bi udavala
42. ne smijem puno hodati, čekam ugradnju umjetnog kuka
43. brat mi je prekinuo s curom, mislim da sad nije u stanju voziti
44. bivši me je razmazio, predobar u krevetu, još ga nisam preboljela
45. ovaj, čekaj da malo razmislim, ne znam, nisam sigurna, a što si pitao?

eno, nadrogiraše se one budale bunikom.

i to sve ljudi od 35 nadalje. a mislila sam, pogotovo što su novinari u prva izvješća uplitali i hare krishne, da je još jedan klinački tulum završio ukrivo. al, da, znaju ovi što su halucinacije i droga!

no, da, traper vam je popodne dao link na jedan od obreda pri kojem se koriste takve halucinogene biljčice, ali pri kojemu su i neke druge stvari jako bitne, na primjer, razlog. i prava procedura.

jer, majkemi, koliko glupa bih morala biti da uzmem nešto nakon čega ću hodati okolo pomućene svijesti i vikati da svima iz usta izlaze zmije? i da meni iz usta izlaze zmije?

o mojoj ofidiofobiji sam već pisala i nemam namjeru ići na psihoterapiju da je se riješim. na ljekoviti tretman gdje me upoznaju s raznim vrstama gmizavaca, kao i kad klaustrofobičare zatvaraju u cijevi. kao, ono, postupno.

kad bih živjela u onom indijskom selu gdje su zmije poštovani članovi obitelji, onda bih razmislila o takvom liječenju. ovako, zaista nema potrebe.

kao što me ne zanimaju otkrovenja koja bi mi donijela bunika, lsd, kaj ja znam, one južnoameričke gljive, kaktusi, dature ... ima toga. i što sam starija, to me manje zanima.

kad bih znala da će ta halucinacija nekom općem dobru poslužiti, recimo, otkrivanju nekih tajni kao što su prave svrhe građenja piramida, stonehengea ili postavljanja granitnog monolita na machu picchu - i još da sam priznati znanstvenik, arheolog, antropolog, pa da to imam gdje i objaviti da mi povjeruju - možda bih i razmislila o stapanju moje svijesti sa svemirom, dimenzijama i nelinearnim vremenom.

ovako, najsigurnijom drogom ipak ostaje par epizoda star treka, galactice, boston legala, dr. housea ili life on mars.

nakon toga, moj je univerzum preplavljen otvorenim mogućnostima i endorfinima.

kakve bunike?

Nema boljeg opisa za ovo virtualno tu. Kad se nađe srodna misao.

Jer, laž je da sad sjedim na nekoj plaži od bijelog pijeska, na koju ritmično udaraju zapjenjeni valići toplog oceana.

Laž je da me tamo otraga, pod palmom, u izvoru svježe, pitke vode, ohlađeni čeka neki čaj, mineralna, baujolais.

Laž je da upravo iz mora izlazi vitko i visoko, a ipak mišićavo muško tijelo, preplanulo na tropskom suncu.

Laž je da osim nas na ovom otoku nema nikog drugog osim brbljavih papiga i brzih, slatkih krznaša, da je voće u zdjeli na trijemu drvene kolibe, da je povjetarac bogomdan za osvježenje i da ovdje možemo zauvijek ostati.

Ali, pišući sve ovo - tamo sam. Osjećam to, baš kao što me ovaj valcer u filmu iz moje sobe seli u plesnu dvoranu bečke filharmonije.

Istinito. Lažno. Lies. True.

Znam da to nije poanta ovog filma, niti sad plešem s arnoldom tango.

Ali, plešem, već sad. I još ću dugo.

I svima. I sve.

neće ovo valjda biti moj zadnji blog ove godine ali, poslušajte:

http://uk.youtube.com/watch?v=H16l-lJG-sY

to za sve žene koje još uvijek imaju postere na zidu:


AJ RIKI MARTINE

Zaljubljena moja žena u nekog kretena,
polako se prema meni gasi ljubav njena.
I na zidu njegov poster ne mogu da s'vatim, piše lepo ispod slike
PEVAČ RIKI
PEVAČ RIKI
PEVAČ RIKI MARIN!

3X
Aj RIKI MARTINE, brate s'vati me,
ne motaj se oko nje!
Aj RIKI MARTINE, brate s'vati me,
dobićeš batine!

Otiš'o sam ja sa posla, prest'o sam da radim,
ispred telefona sedim, čekam da se javiš.
Bio sam u ambasadi vizu ja da vadim,
joj RIKI MARTINE,
joj RIKI MARTINE,
joj RIKI MARTINE, šta ću da ti radim!

3X
Aj RIKI MARTINE, brate s'vati me,
ne motaj se oko nje!
Aj RIKI MARTINE, brate s'vati me,
dobićeš batine!

Nema više s' tobom priče, prebiću te liče,
imam vojsku iza sebe, Srbija mi kliče!
Na mobilnom telefonu obriši njen broj,
ako želiš da poštedim BEDNI ŽIVOT,
BEDNI ŽIVOT,
BEDNI ŽIVOT, TVOJ!



ok, ok, sad ću ić stavit Zeppeline :DD

... one koje smo od rođenja lijepe, slatke i obožavane, imamo svu pažnju i nakon one prve, prirodne, roditeljske, koju, barem teoretski, imaju svi na početku.

Nas ne zadirkuju, ne zovu nas ružnim imenima, ne tuku i ne ignoriraju, već nas pozivaju u sva društva i na sve rođendane.

Mi ne shvaćamo svakodnevno razočaranje i tajne simpatije, ne shvaćamo osamljenost, ne shvaćamo povrijeđenost koju mnogi rano dožive. Mi smo popularne, oko nas se skupljaju prvo cure, a onda i dečki, bez prestanka, godinama.

Mi možemo sve: samo poželimo, izgovorimo i stvori se. Mi imamo obožavatelje, pa i dečke već u trećem, četvrtom razredu osnovne. Mi imamo pohvale, mi slušamo lijepe riječi, komplimente izrečene sa sjajem u oku, sa zahvalnošću zbog toga što su blizu nas, što su frajeri, što ih vide s nama.

NARAVNO da ih primamo nekritički, kao istinu, jer nam se kritičko mišljenje nema zbog čega i na čemu razviti. I onda povjerujemo u to. Ne treba nam zamjeriti, i drugi povjeruju da su pametni, zar ne?

A kad povjerujemo u svoju ljepotu i vrijednost, prije nego smo otkrile svoja ograničenja, onda se javlja, nužno, i shvaćanje da možemo birati.

Pa biramo, ne damo se nikome posve, s lakoćom zatvaramo vrata. Ipak, nismo sasvim praznoglave. Shvatimo što je dobro, što se traži; senzibilan, drag, nostalgičan, osjećajan, bla, bla; i to nam se sviđa, pa takve i držimo blizu sebe, ali im se ne damo, jer još uvijek mislimo da će možda naići onaj još bolji, draži, nježniji, bogatiji.

Čini nam se, nama lijepim ženama, da nam nikada neće biti dovoljno; hranimo se pažnjom, osjećajima, mekim pogledima, poklonima, sanjivim pjesmama ... koje nam pišu ili tako rado daju, ali ostajemo udaljene, bez obzira što smo naučile dobiti sve to, sada i odmah.

Ali, nismo naučile što trebamo raditi da bismo to i zadržale, odabrale jednog, nismo svjesne što radimo tim drugima i nismo u stanju to spriječiti. Iza nas ostaju suze, bol, ostaju pisma, pjesme, gorčina i razorene misli. No, rijetko to saznamo.

Ne, mi nismo glupe, mi lijepe žene, nismo pokvarene, nismo zle. Mi jednostavno nismo morale naučiti drukčije odnose s ljudima.

Shvatite nas. I volite.

Da ti ispričam koju maštariju? Ispričat ću ti radije što mi se dogodilo jedne tople jesenje noći kad sam izašla s frendicom na kavu i malo brbljanja.

Sjedile smo u onoj kuglani do Zagrebovog stadiona, pričale, gledale koga ima. Ništa posebno, radnici, kuglaši, jer tad je kuglana još radila, uobičajeno društvo za neki četvrtak navečer, kada je ušao jedan lik, nešto stariji od nas, ali možda i nije, teško je reći, tada još nismo velike razike primjećivali. Stao je uz šank, par metara od našeg stola.

Naslonio se kaubojski, laktom u poluokretu, naručio piće pokretom prsta. Očito stalan gost. Piće je stiglo odmah, tamnožuto u niskoj širokoj čaši, da, da, pratila sam detalje, bio mi je zanimljiv, jer …

… od kad je ušao, nije skidao pogled s mene … Ne, nismo se poznavali i nisam bila navikla na muške poglede, pogotovo kad sam izlazila s tom prijateljicom. Ona je naime, uvijek i svuda, oduvijek bila centar svih pogleda; izuzetno je zgodna, plave duge kose, krasnog mišićavog tijela, uvijek u tankim premalim majicama … ali, on je gledao mene.

Bilo je to vrlo očito. Obadvije smo primijetile i često pogledavale u njegovom smjeru, ubacujući komentare u uobičajene tračeve, između ove ili one rečenice. On se nekako uvukao u konverzaciju, prirodno, kao stari znanac. Ako smo i očekivale da nam priđe to se nije dogodilo, kao što se to baš i ne događa tako često kako se dečki hvale; gledaju, misle, zamišljaju i opet gledaju, ali ne dolaze.

U jednom sam mu se momentu nasmiješila, više od dragosti nego kao pokušaj zavođenja, a on mi je vratio osmijeh. Skrenula sam pogled, relativno brzo; ipak me je zateklo koliko mi se dopalo, i opet je sve išlo po starom: mi smo pričale, on me je gledao.

Nakon nekog vremena odlučile smo ići kući. Bilo mi je žao, voljela bih da je došao, da smo se upoznali. Svidjelo mi se kako je građen, imao je lijepe oči i gustu crnu kosu, ali, šansa je polako curila u drugi dio pješčanog sata i, priznajem, malo sam se rastužila što ga više nikada neću vidjeti. To naime nije bilo naše stalno mjesto za izlazak.

Prije nego što smo se spremili (žene uvijek imaju puno sitnica za potrpati u torbice), on je platio svoje piće i izašao na ulicu ispred nas.

Tek što smo zatvorile vrata za sobom, prošle pored pospremljenih vrtnih stolova i stolica, ugledala sam ga kako ulazi u auto parkiran blizu, sasvim blizu ulaza u dvorište. Auto je bio neki tamno crveni, ali predaleko da bih mu vidjela oznake ili marku. Svejedno, pratila sam ga pogledom dok je sjedao i zatvarao vrata, saginjući se na desno prema suvozačevu sjedalu.

Prolazile smo baš ispred auta, kad su se suvozačeva vrata na crvenom autu otvorila i ja sam ugledala njegovo nasmiješeno lice u polutami, osvjetljeno tek blijedim svjetlom lampice u kabini. Smiješio se, meni, otvorio vrata i ja sam znala u tom momentu da me zove i da želi da pođem s njim.

Tako nešto nikad nisam prije napravila. Munjevito su se redale slike, sva moguća mamina upozorenja, sve strašne priče o neznancima u noći, a ja sam se tresla od pomisli da bih mogla propustiti jedinstvenu priliku napraviti nešto tako ludo i nepromišljeno. Jedan pogled razmijenjen s prijateljicom bio je dovoljan da ona odobravajuće kimne glavom i kaže mi da se vidimo sutra na faksu i da ne brinem za nju.

Odmjerila sam udaljenost do otvorenih vrata automobila, izračunala polusvjesno i zažarenih obraza da ću tih pet koraka izvesti bez većih problema, da koljena neće zaklecati. Krenula sam, bodrena njegovim osmijehom.

Bez riječi, bez suvišnih praznih razgovora, vozio me usnulim zagrebačkim ulicama, sve do igrališta jedne škole, do travnjaka pod velikom lipom. Znala sam nekako, intuitivno, da mi se ništa loše neće dogoditi, da je možda nepromišljeno, ali da si nikada ne bih oprostila da nisam pošla s njim.

Vratio me kući, pred ulaz, već smo duboko zagrezli u noć. Pozdravili smo se lijepo, malim, prikladnim poljupcem, ovlaš dotaknuvši usnice kao dugogodišnji ljubavnici. Pitao me za broj telefona i dala sam mu, znajući da me neće nazvati pa da sam mu broj u ruku utetovirala, ali nije mi bilo važno.

Ne, ne znam kako se zove i nikada ga više nisam vidjela, a sad smo se vjerojatno već toliko promijenili i pozaboravljali lica da ga ne bih prepoznala.

Ponekad mislim da sam to sanjala, a ponekad se nadam da ću ga jednom sresti, u nekoj čudnoj rupi u vremenu, nekom čudnom raspoloženju, u kojem će jedan od nas, slučajno pričajući zgode iz mladosti, ispričati tu večer i da ćemo se prepoznati.

- Mogu je pročitati, ako hoćeš, neće dugo trajati.

Na brzinu su Mireli objasnile što Una može napraviti i kako to nije opasnije od hipnoze. Ona se samo trebala opustiti i prizvati sjećanje na obred. Una će gledati njenim očima i istovremeno prenositi utiske na Jasminin rekorder za kasniju analizu.

- Opusti se, zažmiri, Jasmin će zamračiti prozore. Ne boj se, nećeš ništa osjetiti - Monotonim je glasom Una smirivala Mirelu, dok je svoje mentalno biće pripremala na skok u njen um i sjećanje.

- Prizovi sliku, prvi prizor kad uđeš kroz vrata, koga vidiš. Ne, ne govori ništa. Evo me, vidim što i ti. Stani čas, pogledaj oko sebe.

Jasmin tiho sjedne i uključi rekorder. I ona zažmiri i pokuša zamisliti prizor što su ga one gledale. Pažljivo se koncentrira na Unin isprekidani glas.

- Zgrada, nekoliko katova, u centru ... negdje oko Zrinjevca, mislim ... penjemo se, metalna vrata, vjerojatno blindirana, špijunka ... lozinka je telesterion, to moramo provjeriti, ona nije sigurna što znači ... mekani sagovi, tapiserije na zidu, šareno ali mračno ... dug hodnik i mnogo vrata, crna, crvena, zlatna, zelena ... Mirela, što je iza njih?

- Samo zelenu i zlatnu sobu poznajem, ove ostale su uvijek zaključane. Mislim da to ima veze sa stupnjevima do kojih doguraš. Ja sam tek adept.

- Dobro, nema veze. Kuda idemo? Zelena ... obred proljeća. Koji je datum? Dvadesetprvi ožujak? Jasmin, to je ekvinocij, zar ne?

- Proljetni, da. Noć i dan su jednako dugi. Misliš li da je to bitno? - Una je zaustavi kratkim pokretom ruke. - Dobro, poslije ćemo o tome.

- Sedam je sati, još je dan ... soba bez namještaja, okrugli jastuci na podu, oko malog četvrtastog saga ... četiri zelene svijeće, male baklje na zidu, tanjurić s kolačićima, karte ... na papiru nacrtani simboli ... pentagram, jasno. Neka slova, arapska, rune? I to ćemo poslije pronaći. Pogledaj oko sebe i ponovi u sebi njihova imena. Lada, Morana, Inana, Hana, Erzulija ... jesu li sve tu? Koliko ih obično ima? Dvanaest?

Una mentalno pribilježi što sve moraju provjeriti. Najbolje da to prepuste Saši. On će diskretno iskopati sve što se da. Bolje da se u policiji ne sazna prerano čime se bave.

- Stigle su i ostale ... sjedaju na svoje mjesto, strogo određena hijerarhija ... svaka u sredinu između svijeća stavlja što je donijela ... Mirisni štapić da se usmjeri negativna energija, komadić kristala kao simbol Zemlje, grančica ružmarina za bolje pamćenje, ogledalo da prenese Mjesečev lik, srebrne kovanice, bijela maramica zavezana u čvor za pozivanje vjetrova ... Dobro si ti to naučila, Mirela ... bazgov cvijet kao ženski princip, lunula? Aha, ogrlica od žive i srebra, Dijanino stablo ... e, svašta tu ima!

- Osim tarota i svijeća ništa, barem koliko ja znam o tome, ne ukazuje na crnu magiju - primjeti Jasmin.

- Čekaj, još nisu počele ... evo, ustaje jedna, blijedožuti kaftan, pali svijeće, dodaje u krug mirisni štapić ... neki čudan miris, ja se u to ne razumijem ... mrmljaju nešto, više za sebe ... aha, ponavljaju svoje ime ... drže se za ruke, ona glavna obilazi krug, dodiruje ih kristalom ... neke ustaju, pjevaju ...

Una potpuno isključi stvarni svijet i izoštri sliku i ton. Takva je terminologija bila prilično neprikladna za metafizičko stanje u kojem se nalazila, ali Una je voljela apsurde. Vraćali su joj smisao za realno.

Vidjela je kako plešu, sve brže u krug, sve više se uvijajući. Šarolike tunike i muslinske marame kojima su uvile tijelo vijorile su stvarajući bijesne šare i sjene u svjetlosti svijeća u sredini kruga. Glasovi su se pojačavali kako je ritam bubnja i udaraljki rastao.

In hoc signe spes mea!
Pozdravljamo te, Mnogoimena!
Ostali bogovi stanuju daleko, ili nemaju ušiju ili ne postoje.
Vraća se, vraća se, vraća!

Okretale su se oko sebe, padale u transu, podizale i nastavljale divlji ples. Ruku zabačenih iza leđa, naslanjajući se jedna o drugu u nekom naoko besmislenom redu, sve dok se to vrzino kolo ne rasplete naglo, s prestankom bubnjanja, i sve se nađu, kao jedno tijelo, spojene leđima, i svaka ruka nađe drugu, podignute, kao vijenac krune, pjevušeći sad mnogo tiše riječi zajedničke pjesme.

Ali, tebe vidimo, Sveprisutna!
I tebe zovemo, Zvijezdo Jutarnja!
Vraća se, vraća se, vraća!

Posjedaše umorne, ali nekako čudno uzvišenih izraza, na jastuke. Odnekud donesoše napitke, narančin sok za snagu, vodu kristalnu, smaragdno zeleni čaj, crnu nezaslađenu kavu. Svaki stih bajalice ponavljale su nekoliko puta, ljuljajući se još uvijek u nečujnom ritmu.

Isis, Astharthe, Bellona, Kwan : Zemlja, Voda, Zrak i Vatra,
Perzefona, Kali, Dijana, Freja: zelena zemlja i zlato žita.
Vraća se, vraća se, vraća!

Tad jedna odškrine teške batistne zavjese i otvori prozor kroz koji u mračnu prostoriju nahrupi svjetlost tek izašlog punog Mjeseca. Pogled na sjajno srebrno lice izmami uzdah iz svih grla i one se okrenu prema svjetlu svoje boginje. Upijale su žedno blijedo svjetlo, dodavajući u krug malo ogledalce i kristalni kamenčić, kojima bi Mjesečev odraz slale jedna drugoj, igrajući se. Izvikivale bi svoje ime i nježno dodirivale jedna drugu, predajući tako dio svoje energije u krug.

Sve što je sveto, tvoje je: život, ljubav, brak i smrt.
Demetra, Khon, Sarasvati, Ma: sova, zmija, lovac, zvijer.
Vraća se, vraća se, vraća!

Noćna je svjetlost još uvijek obasjavala zelenu sobu kad su promiješale i poslagale tarot karte, licem nadolje, i svaka je izvukla jednu, okrenuvši je da je svi vide. Pjesma, sad tiša, lebdjela je nad njima. Nejednako ljuljanje žena koje su sjedile u pravilnom krugu ponovo postade ritmično i zajedničko. Govorile su, svaka pojedinačno, koju su kartu izvukle i šta im ona znači, oponašale nacrtane likove i na kraju ih vraćale natrag na gomilu.

Hekata, Morana, Durga, Anat: šuma, val, polja, vjetar.
Selena, Ishtar, Lilith, Nut: i noć mukla i srebro neba,
Vraća se, vraća se, vraća!

Vrhovna je svećenica, jedna starija žena, izvikivala upute kako da usmjere boginjin dar. Ponovo ustavši i povezavši se rukama, blagoslivljale su sebe, slale nakupljenu mističnu energiju za dobrobit svijeta, prirode, očišćenje okoliša, za sve žene svijeta, manje slobodne od njih. Lomile su kolačiće na polovice i nudile ih drugima, podizale svijeće i baklje i ponovo započinjale svaka svoj ples, slijedeći unutarnji ritam izazvan riječima pjesme koja se nikad nije prekidala.

Tebe zovemo, majko Horusova!
Tebe zovemo, ženo Odinova!
Tebe čekamo, kćeri Podzemlja!
In hoc signo vinces!

Una se nevoljko oslobodi hipnotičkog ritma.

- Ne znam treba li nastavljati, mislim da nam je sasvim dovoljno za početak - Una se povuče oprezno iz Mirelinog uma. - Dobro si to zapamtila. Dojmilo te se, očito. Osjetila sam kako te ples ponekad sasvim obuzima, tako da zaboraviš sve osim riječi i ritma.

- Ima nešto u tome. Zaista se bolje osjećam nakon obreda. Sad, je li to zbog Mjeseca ili fizičke aktivnosti ... - skeptično će Mirela. - Hoćeš, nećeš, dohvati te ipak!

silaze............sa...........stropova
armirane..........asketske.....aliteracije
mramorne..........misli........mislim
amorove...........azurne.......anomije

sada.............stojim........slomljena
arogantnom.......agonijom......alternative
mumificirana.....mlačna........mračna

u našoj se obitelji na badnjak jede i riba i meso. vjerski običaji klecaju pred činjenicom da neki od nas ne jedu ribu. te, dakle, pečenice i hren s vrhnjem.

dok je moj stari klao po kućama, amaterski, te radio doma ono pravo, sve po pravilima, kolinje, kobasica je uvijek bilo, domaćih, podimljenih, malko osušenih, taman od bivšeg dana republike do božića.

e, al starog nema. mi smo prešli na tuđu mesariju. i zato je potrebno locirati pravog majstora i fine, mirisne češnjovke.

treba kupiti, dakle, gdje naručiti, da se danas popodne podigne? tu na scenu ulazi mileni. mesnica kraj njegovog boravišta ima provjereno dobre kobase. a i meso inače.

a imaju i lijek za depresiju.

vlasnik je mmmmmmmmmm. bombončić. em dovoljno visok, pravilno lice, živahne okice, široka ramena, holivudski smajl.

i komunikativan. razgovara se s vama, nudi proizvode, ali nije to sve, nego nabaci kakvu zgodnu primjedbu, taman dovoljno da se žensko osjeti zanimljivom i u centru pažnje.

da, da. znam da on treba prodati robu. ali, i namrgođeni trgovci prodaju robu. kod ovog je užitak kupovati. izađete s velikim smješkom na licu. i poželite doći opet.

nije isto vidjeti lijepo lice na ekranu, u gomili, na nekoj pozornici, ili široki smješak i lijepu riječ-dvije uživo, u susjedstvu.

pravi lijek. za koju depresiju? :)

ti nisi tu
u plavom jutru
jos jednom od istih
na jastuku napušten, srebrni san
na prozoru zaleđen, usnuli dan
tisina isprepliće stih
u plavom jutru
ti nisi tu