Čarobni brijeg

Telefon je zazvonio i glas je pitao:

"Halo, jeste li zainteresirani za raskalašen vikend u Parizu?"

A onda je nastao muk pa glas opet progovori:

"Oprostite, jesam li vas šokirao?"

A žena je odgovorila:

"Ma kakvi - pakirala sam se."


(Helen Lederer iz The Naughty Ladies' Book Rowana Barnet-Murphyja)

svodimo li račune sad ili ćemo to u veljači, s poreznicima?

a i ponedjeljak je, dovraga.

a ljudi šopingiraju, kupuju i vjenčanice. i prate prijateljice u salon vjenčanica. osim što mi vjenčanica ne treba, bijelo bi definitivno bila pogrešna boja za mene.

a crna vjenčanica je, kao, bed. a u new yorku sam probala jednu divnu večernju haljinu od crnog satena, s tankim bretelama, ružama na dekolteu korzeta i princez krojem do poda. i til ispod da klepeče. za samo 120 dolara, na sezonskom popustu.

i ne mogu je prežaliti. bila sam škrta kupiti još jedan kofer za donijeti je doma. a zapravo je ne bih imala gdje obući, da budem iskrena.

jel sad u adventu moramo priznat sve za čime žalimo?

napiše on meni prvu poruku:

"šta tražiš preko iskrice?"

velim ja:

"nekog tko bi uperio u mene lampu i ispitivao me hramajući okolo po sobi sa štapom"

slobodno c/p ak vam treba :DDD

neću vas gnjaviti s definicijom filka, nego ukratko prepričati: uzmeš neku melodiju i napišeš nove riječi, uglavnom vezane za neki film, strip ili knjigu, pjevaš uz gitaru. postoji mnogo tisuća ljudi u svijetu koji se time bave, održavaju koncerte i objavljuju riječi svojih filkova.

s obzirom da ovdje nemamo glazbu, niti mogućnost iste, ovaj filk ne može biti baš posve originalan. bajagi hvala za glazbu, bori za verbalnu podlogu.


"Ne vjeruj onom koji druge gleda po vecejima,
u džepu ima puno raznobojnih papirića
i sjećanja bez početka
dva'estčet'ri sata dnevno shvaća čitav svijet.

Ne vjeruj onom sa izgriženim usnama,
čekat ćeš ga ispred institucija,
u čekaonicama je dopušteno skrivanje,
on je doživotno na izvrdavanju.

Ostavi ga najboljim prijateljima,
ostavi ga za biljarskim stolovima
i veselim samcima.
Ostavi ga kućnim pomoćnicama,
ostavi ga crnkama u tramvaju
sa srednjim školama

Ne vjeruj onom koji voli tajne i provokacije
i ne krivi ga kad pohvaljuje.
To je jednokratna, čudna pojava
i ti mu ne možeš pomoći.

Ne vjeruj onom koji sumnja u davanja.
Reži, kol'ko ti grlo izdrži.
Reži, glasom bez optužba.
Reži i ne ostaji s njime."

da, znam, mnogo ljudi zlobno čekaju da naprave dovoljno dobar program koji će automatski prevoditi sve za nikakve pare. osim možda za jako srodne jezike, a i to, ne baš sasvim, to će još godinama biti katastrofa.

tražila sam jedan citat i google me bacio ravno na tu stranicu, ali odmah prevedenu. istina, nude i original, ali skriven, u oblačiću iznad.

znam da vam je svejedno ovo oko čega se pjenim, ali smisao ovog citata odražava bespomoćni krik čovjeka užasnutog ratom, u nekom drugom vremenu, pred nekim drugim sukobom.

ovo je original:
"Der Mensch soll der Güte und Liebe willen dem Tode keine Herrschaft einräumen über seine Gedanken."

ovo je stroj preveo na hrvatski:
"Čovjek je dobroti i ljubavi boga ne vlada smrt priznati na svojim mislima."

ovo je značenje:
"O smrti ne smijemo misliti jer postoje dobrota i ljubav."

Thomas Mann, Čarobni brijeg, Poglavlje: Snijeg

ali, koga briga za to? za strojeve, prevođenje, manna i ljubav.

ratova će uvijek biti. i sukoba. jedino je rješenje lihvarski čuvati svačije novce i proglasit neutralnost u središtu zapaljenog kontinenta.

a možda postoji i bolje rješenje. postoji novi zealand i primaju useljenike.

disclaimer: ovaj tekst koristi masu metafora, pa je time, uglavnom, alegorija. nešto što strojevi nikad neće shvatiti.

Nisam je dobro poznavao. Stanovala je na samom vrhu mog ulaza, na četrnaestom katu nebodera uz jednu od velikih gradskih arterija. Viđao sam je samo navečer, redovno nakon osam ili devet sati, kada bi užurbano prošla kraj mene i Asa, dok smo njuškali grmove tise i mirise koje su na njemu ostavili dnevni psi. Po nervoznom koraku i rukama u džepovima uskog zimskog kaputa, pretpostavio sam da trči do kioska da u zadnji čas nabavi kutiju cigareta za tu noć.

Znao sam da radi noću. Po danu su njezine rolete bile spuštene, čak i na prozorima kuhinje. S mrakom bi se žarko žuto svjetlo kao svjetionik prosulo u noć. Ne znam kako je kod vas, ali u našem gradu, našem naselju i našoj zgradi ljudi se nisu pozdravljali i nisu si znali imena. Nikome nije trebalo soli ili šećera, nitko nije zagubio ključeve ili trebao primiti pošiljku kod susjeda u stan. Nikome nije trebalo kupiti pisma iz sandučića i paziti na provalnike. Već smo dvadeset godina roditelji i ja stanovali u tom istom stanu, a imena susjeda smo pamtili možda tek par sati nakon što je ožalošćena rodbina izvjesila partu na ulazna vrata.

Primijetio sam je prvi puta kad se doseljavala. Selidba je, kažu, jedan od tri najveća stresa u životu, odmah nakon smrti bliske osobe i razvoda. Rijetko tko iz starog stana ponese samo najnužnije i kući se iznova. Većina nas uredno zapakira sve, pa i beskorisne kutije, koje će možda, jednom trebati, i mnogo vremena nakon useljenja preskače preko kutija s nepotrebnim stvarima. Jer, vremena za uspomene ima sve manje. No, ona je došla taksijem.

Običnim, bijelim, čak ni karavanom. As je tog proljeća često navaljivao na šetnje i dane smo provodili uglavnom na travnjacima i klupama kraj zgrade. Izašla je iz taksija s ovećom putnom torbom, koju je bila držala na koljenima. Krenula je prema ulazu, a taksist je za njom nosio još jedan paket, oveću kutiju zavezanu konopom i u drugoj ruci fikus. To je bilo sve što je unijela u stan. Očekivao sam, ipak, da će slijediti kamion s namještajem, kutijama knjiga, kovčezima s odjećom, ili bar vrećama, s milijun sitnica i ukrasa, zamotanih u novinski papir da se ne lome i krše. Ali u njezin stan nikada više ništa nije ušlo. Osim hrane iz dostave.

Nisam znao što radi, ni od čega živi. Godine joj nisam mogao odrediti, jer kad bih je slučajno i sreo u liftu, oči su joj uvijek bile nadute i podlivene, lice namršteno, pa se činilo da je puna bora, ali joj je korak bio tako lak i skakutav da joj izdaleka nitko ne bi dao ni dvadeset i pet. Za van bi uvijek oblačila isto: tenisice i ljeti široke pamučne sive hlače i bijeli končani pulover, a zimi taj uski kaput i isto tako sive i neupadljive vunene hlače.

Sva ta jednoličnost u pojavi bi me, naravno, natjerala da zamišljam mogućnosti njezinog, nadao sam se, raznolikog rublja i to bi me opet uznemirilo, da iznad svega nije bujala prašuma blistavih velikih crvenih kovrča, koja je bibanjem pratila svaki njezin skakutavi korak. Puno sam mislio o njoj, priznajem, uglavnom zato jer ništa nisam znao, pa me je mašta svakodnevno bacala od samostanskih čednosti do četvrti crvenih svjetala.

Tko zna bih li joj se ikada usudio prići, pozdraviti (jer to se kod nas ne radi sa susjedima), pa i nasmijati čak, da nije bilo tog susreta u lifu. Ušao sam te večeri noseći neke zamotane nacrte, kojih je bilo puno previše da odmah pritisnem tipku prizemlja, pa je lift naglo krenuo prema gore i zaustavio se na zadnjem katu. Otvorila je vrata, uz smiješak isprike i bez riječi ušla u kabinu. Pritisnula je tipku i okrenula se prema ogledalu i meni. Dok je zakapčala dugmad na kaputu, uhvatio sam bljesak oko njezina vrata.

Na tamno plavoj baršunastoj trakici oko vrata nosila je pahuljicu od kristala.

Ruke su joj bile uzavrele mačkaste šape na mojim bedrima.

Klizile su sporo, od koljena prema gore, dok su joj prsti nježno gnječili moje napete mišiće, a palčevi utiskivali spore krugove po nauljenoj koži. Tihi uzdah oteo se s nečijih usana. Čijih, više nisam znala.

Rano je ljetno popodne prodiralo kroz zatvorene grilje. Pruge svjetlosti i tame plesale su po golim tijelima. Na širokom krevetu ispružena na leđima, opuštena, ležala sam joj sasvim izložena.

Veronika je utrljala još par kapi mirisnog nevenovog ulja u dlanove i razmaknula mi koljena, šireći moja bedra lagano iznutra, sve dok se nije sasvim smjestila između njih. Vukla je pogled po mojem uzdrhtalom tijelu, ispod mokrih platinastih pramenova što su joj se oteli kopči na tjemenu. U polumraku je bljesnula točka sunca na njezinoj punoj, ovlaženoj gornjoj usnici.

Podigla sam se naglo, izvijenih leđa, zabacujući kosu sa strane prema njoj. Iznenadila se, raširila i oči i osmijeh, baš onako kako sam je najviše voljela. Obje ruke zavukla sam uz Veronikin vrat i ispod kose, crvenim noktima nježno crtajući strasne tragove. Željela sam dodirnuti tu usnu, poljubiti to veliko bademasto oko i osjetiti ponovo kako me golicaju njezine duge, zavijene trepavice.

Ispreplele smo noge. Butine su joj titrale, očekujući, tako blizu mojih; tako blizu, da su nam se kože propinjale, izdizale i bubrjele u želji da se konačno spoje. Dlanovi su joj gorjeli na mojim bokovima.

Disale smo sve dublje, sve sporije;
riječi više odavno nisu tekle.
Privukla sam je bliže, sasvim polako, sve dok se četiri nabubrile bradavice nisu susrele u mekom sudaru. Moje glatke, nauljene, neuhvatljive kupine i njezine velike i uzdignute, svijetlim dlačicama obrubljene, maline.

I dok su se njezini skliski prsti borili s kapljicama znoja po mojim leđima, znala sam da je spremna, da je vlažna i da je moja.

lijep izraz, nije moj, al ću ga prisvojiti za potrebe teksta. najbolje zvuči iz usta iskusnog purgera. kad se izgovori, obećaje.

rajcveš je u mašti crven po defaultu. a približavaju se blagdani i kaže se da crveno rublje donosi sreću cijeloj novoj godini.

zapravo je to sitnica: obući to iz naslova za sebe ili za nekoga. a ima divne učinke:

čipka vizualne - nazire se kože ispod ružica, sad je ima u svim bojama,

baršun taktilne - prstići se uznemiruju i pripremaju i maze,

svila auditorne - šuška i mami i u mraku pa i s povezom na očima,

kap pomno odabranog parfema pobrinut će se za prvi olfaktorni dojam,

a okus - to si zamislite sami, ne moram baš sve eksplicitno napisat.

:))

dolina kojom tečem
miriše na lipe
dok bujicom siječem
divljih riječi trave.

a šume na liticama
i stijene bez boja
odjekuju krikovima
razgaljenih slova.

k horizontu i noći
vuku me riječi.
u sumraku voljena,
želja ispunjena.

širi li se svemir nedovoljno brzo
da zvijezde uspore od ludila,
da zastanu prašine kraj rubova,
da obrnu se sile i vektori,
da sljube se sunca i mjeseci,
da svemir u prvu točku utone,
i ponovo duboko izdahne?

sve je jedno,
pulsirajuće,
zato te osjećam
blizu i daleko.

tvoj kod je u meni.

Šarena se svjetla cereću s mokrog pločnika.

Drveni je brod nasukan na spaljenoj travi. Neboderi su nagriženi, polupanih prozora. Crne riječi kaplju u mlaku ...

Okrenula je novu stranicu bilježnice.

Nije bilo sumnje. Od kada se zaljubila, znala je da je ova ljubav nesretna, da s njim neće doživjeti uzlet u duetu.

Znala je, jer nije prestala pisati.

Mi žene nikad se nećemo prestati čuditi muškarcima i njihovim postupcima.

Danima, mjesecima, godinama ćemo patiti za nekim, koji to zna i NE odgovara ni na molbe, ni na sućut.

Ali, u trenutku kad konačno podignemo glave i nađemo NOVU svijetlu točku koja nas zabavlja, veseli, napaljuje, voli, želi i ispunjava nam vrijeme - e, kao da si poslao signal po svim satelitima oko Zemlje.

U tom trenu se svi izgubljeni, zametnuti, odbjegli, sakriveni, nezainteresiriani - UPALE, sinkronizirani gotovo u minutu, jer NAMIRIŠU SRETNU ŽENU i požele.

No, ne svoj dio kolača, već cijeli kolač. Zašto bi netko drugi imao ono što oni tako dugo NISU htjeli?

Kaže mi ovdje prijateljica:

"Ali, to ti je pravilo :-)).
Valjda imaju radare :-)).
Ili prate :-)).
Samo i dalje bi bila nesretna s njima."

I još citata:

"Pa, ljudi, je li to moguće?"
ili
"Oba, oba su pala."

svilene marame režu mi zglobove,
čvorovi su zategnuti čvrsto.

soba vruća, mračna, zagušljiva.
i već osjećam kako mi klize
tople kaplje znoja niz vrat,
između stisnutih bedara
i širokih kožnih remena.

madrac je prašnjav, uzak i tvrd
a na vrelu mi kožu satima već
izgužvane plahte pečate
crvene tragove noći,
neke druge zabave
neke druge žene.

vrata su pritvorena
ali od tamo samo
tišina otkucava.

na lice se lijepi
pramen s čela.

svaki dah
ugrijava
tijelo
više.

Dakle, na netu ima stvarno svašta. tražeći američka prezimena sa samo dva slova, naletjeh na ovo:

Kaže: napiši zadnja dva slova svog imena, onda lupetaj po tipkovnici bezveze i dodaj zadnja dva slova od prezimena.

Naoswhiak, drago mi je.

:))

A ne, neću o politici, a ni ekonomiji. Moje sam utopističke stavove javno iznijela: prvobitna zajednica i robna razmjena, plus internet :)

Samo bih navela jednu prednost konkurencije na tržištu, na primjeru velike trgovine kod nas, kojoj neću spominjat naziv, ali ga možete dobiti na pvt. Imaju oni SVOJ budžet za reklamu.

Uglavnom, čovjek je kupio utege. Po 2 su na posebnoj ponudi i on kupio 3 takva para. Odnosno, to je natrpao u košaru. i onu štangu.

(Ne za plesanje, nego za nabit te utege na nju, pa se bildat.)

Pošto je račun sadržavao i robu pratitelja, trebalo se doma razračunati da se vidi tko što plaća. A račun ne pokazuje 3 para po 2 utega, što je svaki par po jedna cijena, već 6 utega po cijeni para. Duplo, znači.

I sad, što? Odgojeni smo da pomislimo: Ajbg, što nismo pazili, sad smo već doma, zašto bi nam vjerovali?

Ali, crv ne da mira. Pa se nazove i prigovori. Pa oni kažu da će nazvat. Pa ti misliš: yeah, right. I pozdraviš se s lovom.

I onda - tadaaaam! Oni zovu za par dana. Kažu: Vi ste u pravu, kamera iznad blagajne je pokazala da ste zaista kupili samo 3 para po 2 utega, dođite si po novce.

konkurencija, ništa drugo.

u redu je.

(A uskoro ću vam ispričati kako zaštititi svoja potrošačka prava u području telefonije.)