Čarobni brijeg

poslat ću ti u crno maskirane lovce
da ti krvlju zalijepe moje ime
na razbijene usnice
te, lažljive

(želim slušati kako dišeš)

kupit ću ti bez ključeva čelične lisice
kad te svežu za radijatore
da pregrizeš prste
te, nevjerne

(želim mirisati kako ljubiš)

stavit ću ti usijane rešetke na prozore
da ti crtaju ljepljive tragove
na crne dlanove
te, pohlepne

(želim vidjeti kako spavaš)

zgazit ću ti sve pikule staklene
gdje si sakrio krhotine
snova jedne žene
te, lakovjerne

 
Una se ne boji noći.
Noću su ulice posve prazne. Nitko normalan ne izlazi. Boje se lutalica, podivljalih kućnih ljubimaca, razbojnika. Promjene su došle prebrzo, tako brzo da ih ljudi još ne shvaćaju. I lutalice i razbojnici su muškarci, a na njih je otvorena sezona lova. Životinje su pobjegle na selo. Tamo ih ponekad i nahrane. Tek je nekoliko zgrbljenih prilika pred dućanima u Pothodniku. Stare žene, mlade narkomanke, neuspjeli eksperimenti polu-kiborga koje je zakvačila zabrana eutanazije. Spavaju, prose, grozničavo popravljaju tko zna gdje nabavljene polovne stim-šljemove.
Podzemnom brzo stiže na Mirogoj i preskače kameni zid na mjestu gdje je odavno urušena arkada. Noć je mračna, nema sjena drveća koje bi je pratile i pokušavale uplašiti kao bilo kojeg običnog posjetitelja. No, Una je često ovdje, bez straha se osvrće, traži nevidljive niti, vibre.
Duh lebdi na par koraka ispred nje i vodi je utabanim stazicama između prastarih mramornih grobnica. Malo je cvijeća. Ljudi više ne obilaze groblja kao nekada. Žive za budućnost, a mrtvi neka leže u miru. Grobovi su zato sve raskošniji, zlatna slova i višebojni trepćući displeji s imenima i datumima, osobnim porukama. Tek poneka sablasna holo-fotografija koju postavljaju živi da umire savjest i zatvore životnu stranicu.
Da se u miru i zdušno bace na svilene jastuke i slamnate strunjače, a sve za jedan cilj: obnovu populacije.
Stiže do grobnice na kojoj leži mnogo svježeg cvijeća; Una ponovo pali svijeću, koja je ugasla davno od kiše i magle, i sjeda na hladni mramor. Iako ovdje nema hladnog vjetra, Una se čvrsto umotava u svoj kožni kaput. Ovo je njegov grob. Čita naglas ime na drvenom križu koji čeka da se ukleše ime: Robert Bauer.
Nemir osjeća jače nego prije.
Uvijek kad traži nestale ili pomaže policiji Una je najsigurnija na groblju. Tu uvijek ima nekoga. Osjeća ih kao strujanje zraka ili paučinu po licu. Pokazuju se rijetko, samo ako ih zove ili je oni trebaju. Ali, ovdje su. Stotine, a možda i više, nesretnih, zbunjenih, zaigranih, ljutitih i očajnih, rezigniranih, melankoličnih, velikih i malih, čvrstih i prozračnih - duhova.
Robertov duh je uznemiren, traži pomoć. Pažljivo oblikuje riječi na usnicama. Želi da Una otkrije tko je naručio ubojstvo, neće imati mira dok se to ne završi, upozorava je da njegova žena nema ništa s tim, neka je ostavi na miru.
Una ga pita kako misli platiti. Podigne se vjetrić niotkuda i prevrne plastičnu posudicu sa cvjetnim laticama. One se prospu po crnoj mramornoj ploči, oblikujući neki simbol i sedmeroznamenkasti broj nalik na digitalne kompjuterske brojeve. Shvatila je. Znak neke banke i iznos koji duh nudi.
Pita ga za imena, podatke, no odgovora više nema. Latice zatrepere i odnese ih vjetar.
Una se koncentrira i traži ga, zove.
Ništa. Otišao je. Nije brbljav. I ne daje mnogo podataka.
Ah, ništa, prilagodit će se Una i tome.
Ni prvi, ni zadnji šutljivi muškarac.
 
Duh novog svijeta, izvadak
 
(za manje od pola sata je dan kojeg radije pamtim po tatinom  rođendanu, nego po mrtvima s kojima smo ga ostavili, sretan mu.)

... pogriješila sam, ljubavi.

Ljubila sam ti obrve, raspuštenim kosama brisala suze što su kapale po tvom tijelu. Milovala sam ti bedra, orošena, obrazima grijala hladna stopala. Ostavljala sam tragove na tvojoj duši da te griju u dugim noćima prije bitaka. Umotala sam te u ljubav, bezgraničnu, slijepu, razigranu. Ratnik jutrom, ljubavnik do zore.

A trebala sam ti drvenim trupcem slomiti noge.

Njegovala bih te brižno i odano. Ta bol, ljubavi, što bi je izdržao, trajala bi kratko. A ne kao ova, vječno što će trajati i razbijati me na dijelove i prosipajući ih po tvom blijedom, mrtvom tijelu na odru od krvlju natopljenih ljiljana.

Oprosti mi, ljubavi.

Pogriješila sam.

a, pa za mene su rađene. tamo negdje, vjerojatno u zemlji trećeg svijeta, neki je dizajner, krojač, što li, primio moju poruku. točnije, želju mog života.

e, sad. to nije moja jedina želja mog života. srećom mi ne koristimo određene članove kao neki jezici, pa takvih želja može biti više.

no, ova je bila kožna, s malom peticom, s ukrasnom kopčom, ravne sare odozdo do gore. za pristojnu i prihvatljivu cijenu na tri rate.

moje prve čizme do koljena u životu. prije niti jedne nisam mogla zakopčat do kraja, jer mi je tata u nasljeđe ostavio nogometaške listove.

imam crne "mean" čizmice, koje mogu nositi na suknjice, koje se skraćuju proporcionalno s mojim godinama. na faksu sam, naime, nosila suknje skoro do poda.

ali, nisam ih kupila danas, nego pred deset dana, pa se ovaj blog ne kvalificira kao oni s dnevnim izvještajima :DD

ovo je, zapravo, zahvala svemiru.

i sad mogu s mirom poželjeti dugi, ravni, crni kožni kaput, skoro do poda. moram nešto obuć na te čizme i minicu. :))

usne joj žedne snivaju dodir drugih,
mekih, na vjetru ohlađenih.
jagodice gore ritmom riječi mnogih
pobjeglih s orgulja vjetrenih.

a ona bi ga sanjala.

kako vijori zastave, samo njihove,
nad uskim kamenim ulicama,
cezarski prosipa narančaste cvjetove
po veseloj gomili u ritama.

a ona bi ga voljela.

s ruba oceana, preko pustinja i prašuma,
do početka kraja svemira,
kao odbjegla kometa s punim njedrima
lepetavih kvantnih leptira.

 
Proljeće rosi raspupale grane voćaka u stražnjem vrtu moje palače. Budi se rijeka pupoljaka, zeleno je svijetlo, blješti šareno na niskom, jutarnjem suncu. Draguljima je posut moj voćnjak i moje tijelo.
Robinje postavljaju zadnje latice oko moje postelje. Velika, velovima zastrta, od čvrsta drva sklopljena da ne škripi. Iz ove sobe bez vratnica i prozora dopiru samo moji uzdasi i poneki krik.
Ležim naslonjena na velike jastuke što su ih s juga, preko mora, iz pustinje, legionari dovukli samo za mene. Ispod prašine s puta skrivali su zlatne i srebrne vezove haremskih djevica, s čežnjom i drhtajem bodene, dok su kratile vrijeme čekajući svoj red.
Uglačanom pločicom od sjajnog metala provjeravam je li sve kako sam zamislila. Bijelo, crveno i crno. Boje bludnica, lupa, družica. A Messalina je najbolja od njih. 
Niz moje mirisno i nauljeno tijelo spuštaju se niske bisera među tamno crvenim ružinim laticama. Rumene mi usnice izviruju pod crnim raspuštenim kovrčama. Malo vlage po usnama da se sjaje još više. Noge sam raširila da se bijelo, crno i već odavno vlažno i nabubreno crveno bolje vidi i izdaleka.
Procvao je moj voćnjak. Kroz mirisne grane i još mokru travu tajnim se putem probija moj jutarnji ljubavnik. Iza sebe među stablima ostavlja štit i kacigu i mač. Razvezuje kožne vrpce, skida se dok mu potamnjela koža ljeska pod kapljicama znoja.
Prvi će puta zastati na ulazu. Pogledom će pomaziti moje boje i moje tijelo. A onda navaliti ratničkom upornošću i trljati me kroz latice mladim uzavrelim mesom.
Drugi će puta stati tren prije prodiranja samo da vidi moje zamućene oči koje očekuju i dočekuju spremno, skladno njegov podrhtavajući bodež.
I treći puta, u grču, kad se njegov glasan izdah pomiješa s mojim krikom, baš kao i naši sokovi u dubinama.

Dakle, jeste li vidjeli ZVIJEZDICE u boji, tamo na lijevo na početnoj stranici i, uostalom, na svim stranicama osim weblogovih?

Sad jesu li molbe administratorima za poboljšanjem kontrastnosti boja novog dizajna Iskrice urodile plodom ili se Iskrica pridružila velikim trgovačkim lancima, koji su VEĆ, tjedan dana prije Dana mrtvih, na svoje police, ili bolje rečeno, podove i palete, izložili ukrase za Božić i Novu godinu - kuglice, zvjezdice, lančiće, cvjetiće, umjetne boriće, djediće mraziće, vilinske kosice, svjećiće, poklončiće, mašnice, trakice, mirisiće, sprejiće, medvjediće, elfiće, lampice (sigurno sam nešto zaboravila) - sve, naravno, svjetlucavo?

OK, dišem sad. Kako bilo, klikajte malo po šarenim zvjezdicama. Čitati je mnogo lakše u plavoj i ljubičastoj, koja je moj favorit.

Mislim da ću sutra po dućanima i katalogu potražiti ljubičasto satensko rublje za kraj godine. Mislim, ono sretno, žarko crveno, čipkasto, već imam.

A ima to i smisla u velikoj shemi stvari: kraj spektra/godine - purpurno, i drugi ekstrem ili novi početak/godina nova - skrletno. Ljeto je sredina - za žuto i narančasto.

A usput, kristalno jasan brilijant lijepo odražava cijeli spektar cijele godine - i vječno.

:))

Kako prepoznati duplića?

(Upozorenje: topla voda!!! Amerika!!! Nije za stare kuke!!!)

Većina nas to radi instinktivno. Mnogo puta smo u pravu, mnogo puta je sve samo paranoja. Nekima je to potpuno svejedno. Oni imaju druga posla na netu.

Duplić je pogrdno ime za one koji se brišu (uz fanfare i opraštanje na blogu ili, pak, tiho, možda samo uz par poruka prijateljima na pvt) i onda ponovo rade profil pod drugim nazivom. Ili, imaju istovremeno više različitih nickova. Postoje razlozi, i to često sasvim razumljivi, za takve postupke, ali ovo nije priča o tome.

Dakle, kako prepoznati? U slučaju da se novi nick sam ne identificira javno ili privatno, ponekad će vas nešto podsjetiti na nekoga s kim ste pričali prije. Slične riječi, stil, čak fontovi i boje na blogovima, pa onda teme pisanja, atmosfera ili pak sigurnost kojom se pišu komentari na tuđim blogovima, aluzije na neke događaje iz prošlosti, oblik i učestalost smajlića ili, ne bi vjerovali, trotočke i ostalih interpunkcija.

Najjednostavnije bi bilo direktno pitati sumnjivu osobu. Mnogi to i rade. Ali, to nije zabavno. Mnogo je zgodnije pustiti paranoji malo slobodnog prostora. Još ako imate s kime to raspraviti, kud bolje zabave?

Zanimljivo je da, nekim čudnim putovima, ponekad nekog sumnjivca istovremeno više ljudi optuži za skrivanje, odnosno, identificira kao nekad popularnog blogera. To su malo čudni putovi ljudski i nije uvijek baš jasno zašto baš ta osoba.

I tada je izbor jednostavan: ili će vam biti svejedno, ili ćete pitati na pvt, ili ćete kopati po staroj korespondenciji i uspoređivati poruke, ili ćete otići na kavu, što je, zapravo, i jedina apsolutno sigurna metoda identifikacije duplića i eliminacije sumnji te paranoje.

DNK uzorak i otiske prstiju zaista ne morate uzimati. :))

… ispruženo
na mladoj travi
mekšoj od poljupca.

nadlakticu
bijelu slijedim
do ramena,
hvatam žedno
bljesak
na bedrima.

volim tvoje tijelo,
još sjajno,
dok mu drhtaj
tone
u sumrak.

moje rijeke
teku tvojim očima
drugu stranu raja sad bi probale

moje more
pjeni tvoje noćima
svaki put kad preraste si obale

moje note
titraju ti strunama
što si ih na moje baš uskladio

moje rane
skrivene su dlanovima
jer sretnim si ih kapima ožalio

a, želim te, znaš?

jer ova nit tinja u mraku dok čezne zasjeniti supernove.

želim te, znaš?


a, volim te, znaš?

dok zima steže godinu u smrtni grč, a srce mi u kapima bježi kroz rešetke.

volim te, znaš?

a, trebam te, znaš?

svjetovi se pune i prazne morima jer natapm ih noći i ispijam u sumrak.

trebam te, znaš?


a, sanjam te, znaš?

divlji snovi jašu mi pod obrvama, propinju se, poskakuju stepom novih noćnih mora.

sanjam te, znaš?

a, fališ mi, znaš?

činilo mi se da se kupam u bazenu bliskosti, a onda je ta svjetlost iscurila kroz odvod.

fališ mi, znaš?

Titranje nabubrenog, mekanog, vrućeg, vlažnog.

Želja za tvrdim, vrućim, glatkim; pulsirajuće otvaranje pred očekivanim naletom.

Užasna potreba za dodirom izvana, iznutra još više.

Duboki udisaji, balončići energije pršte pred svakom stanicom, mišići se stežu i opuštaju.

Sve u tijelu titra i širi se.
Glad, nezaustavljiva; potreba, otvorenost koja žudi biti zatvorena, nudi se, zatvara i rasteže, crveni i rastvara se, pozivajući.

A onda osjet tvrdog i glatkog na početku, drhtaj očekivanja, grč koji steže ulaz i obuhvaća i povlači u dubinu.

I onda stane dah, dok klizi, prvi puta.
Trnci divljaju uz kičmu i vraćaju se kao slatka bol kad tvrdo i glatko dodirne uzdrhtalu kvržicu.

Kad prvi puta udari u dno.

Kroz otvorene vrata drvene kolibice ulazi vjetar i razmiče prozirne razigrane zavjese, donoseći tek prolazno osvježenje preplanuloj koži posutoj kapljicama znoja, na tijelu ispruženom dijagonalno preko velikog, u bijelo platno presvučenog, kreveta.

Ventilator stoji nepomično u kutu sobe; struje nema već pet dana, netko od hotela trebao je instalirati solarne ćelije za ovakve sate, kad je sunce u zenitu, opako i blještavo, i kad se osvježenje ne nalazi ni u smaragdnoj uvali, jer je prozirna voda suviše topla.

Tvoj pogled osjećam svaki puta kad se zavjesa pomakne, stojiš izvana, na bijelom pijesku, u sjeni prastare palme i pod stopalima ti šuškaju otpali i osušeni, smežurani, šiljati listići.

Čekam, možda uđeš, možda zakovitlaš zrak, možda doneseš hladnu vodu s izvora, možda doneseš tako željenu promjenu, čekam ...




(Iz usluge: Ako je od svega, kad razmišljaš o njoj, ostalo samo pitanje ljuti li se i je li prošlo previše vremena otkad si se javio, vjeruj mi da bi ona voljela da ni toga nema, kad je već sve drugo potonulo. Već dugo ona sumnja da je na listi onih s kojima izbjegavaš razgovarati, pa je skini i s te liste, jer si je već reducirao na bespomoćno čekanje da je nazoveš, jer, pokušala je sve i ništa nije pomoglo. Vrijedna je barem tvog poštovanja, ako zbog ničeg drugog, onda zbog bezuvjetne ljubavi i razumijevanja koje kod nje uvijek nadješ.)