Čarobni brijeg

Kino? Pa, hajde, iako moji doživljaji ni izdaleka ne dosežu intenzitet tvojih, meni su služili dobro i dugo i još traju.

Radilo se o ratnom filmu za koji cure nisu bile zainteresirane, a tada muških prijatelja nisam imala pa sam otišla sama. Kino je bilo neko malo, čudno, i zaboravila sam koje; bilo je to drugi put da gledam taj film. Doma je večer bila dosadna, starci na vikendici, ni videa, ni interneta, ništa.

Taj me film prvi puta prilično puknuo i s voljom sam išla ponovo, dobila odlično mjesto, negdje u sredini i iako kino nije bilo prazno, osjećala sam se fino, ugodno, puna očekivanja. Ona prva scena s ventilatorom i doorsima već je počinjala i trnci su se lagano mreškali oko moje kičme. Još uvijek su ljudi ulazili, ali nisu me više smetali, pa čak ni kada je netko sjeo baš pored mene. Nisam se ni osvrnula, nisam pogledala tko je to, bila sam u svom filmu.

Film se razlijevao po platnu, uživala sam. Valjda zato nisam odmah primijetila u kojem se trenutku na mojem bedru sa strane pojavio lagani pritisak. Samo sam odjednom shvatila da je tamo i da to nije noga mog susjeda, nego njegov mali prst, raširen, odmaknut od dlana položenog na njegovo koljeno. Vidjela sam da ima maslinasto zelene hlače i zaključila, tko zna zašto, da mora biti vojnik.

Pogledom sam okružila dvoranu. U polumraku je sjedilo mnogo kratko ošišanih glava, mislim da niti jednu žensku frizuru nisam vidjela. Odjednom sam osvijestila kako se nalazim u neobičnoj situaciji, da više nisam sama, da je moj prostor intime probijen i da film više ne pratim.

Njegov je prst lagano mazio tkaninu mojih hlača, polako, vrlo nježno, ali pomicao se sve dalje svakim pokretom. Postalo mi je vruće, malo neugodno, malo ugodno, čudan osjećaj. Jednom sam svojim laktom odgurnula njegovu ruku, isto lagano i nježno, ali ubrzo se ruka vratila. Sada se više nisam usudila ni pokrenuti, napela sam mišiće bedra u očekivanju dlana, vruceg, koji je polako osvajao teritorij.

Znam da sam se uzbudila kao nikad prije, ali nisam se usudila ni trepnuti, ni oči skinuti s ekrana. Nastojala sam tiho disati kao da me nema, ali se činilo da je njemu ta tišina i nepomičnost bila još izazovnija. Dlan je klizio; već je palcem i malim prstom obuhvatio moje bedro i lagano ga mazio gore-dolje, pomičući se svakim pokretom sve više prema gore. Lice mi je gorjelo, scene na ekranu su se izmjenjivale, a ja nisam znala što gledam.

Kada je došao do kraja bedra, dlan je krenuo prema unutrašnjem dijelu noge. Tada sam raširila noge koliko mi je sjedalo dopuštalo i pustila da mu ruka krene kud god želi. Bilo mi je sada žao što sam obukla hlače, ali ništa se nije sad moglo napraviti. Uživala sam i u tom toplom dodiru, svakom minutom sve više.

Grozničavo sam razmišljala: sama sam doma, sama sam doma, što sad da radim? Odluka je bila mnogo dalje od mojih mentalnih sposobnosti, a svake mu je sekunde ruka bila sve dublje izmedju mojih nogu, oduzimajući mi i zadnji tračak razuma. Film je završio, svi su ustali, a ja još uvijek nisam vidjela tko to sjedi pokraj mene i istražuje me. Ustala sam, napokon, i ja; njegova je ruka skliznula s mog bedra, okrenula sam mu ledja i klecavo krenula iz reda.

Sve što sam odlučila bilo je da odluku prepustim njemu; ako me bude slijedio, ako mi se obrati i jednom jedinom riječju, ako me dotakne, ako njegov interes bude trajao dulje od odjavne špice, odvest ću ga doma.

Pogadjaš, jel' da, kako je završilo?

 
e, jučer vam je tu priču sagi ispričao kroz komentare. da se ne ponavljamo.
imam samo jednu primjedbu a to je da je pomiješao star wars i star trek.
the force was not with him when the klingons  decloaked.
beam him up, chewie!
 
ps. ovo je zapravo blog o TeeJayu. time smo ispunili sve vaše želje, čestitke i pozdrave.
 
 

Ovaj blog nije o meni.

Sada je to potrebno napisati i naglasiti, pa čak i naslovom, jer je previše ljudi zabrijalo da je svaki blog koji napišemo, dio ili cjelovita autorova životna priča. Vjerujem da se to svima dogodilo. Da vam online prijatelji na pvt šalju zabrinute poruke, da čujete tračeve o sebi, izravno ili neizravno, koji se tiču nekog vašeg zapisa.

Isto tako se vrlo često događa da se, u blogovima nama poznatih ljudi, sami pronađemo, premda nije baš sasvim sigurno, ni dokazivo, da smo to zaista bili mi. Pa se dvoumimo hoćemo li autore pitati jesu li mislili na nas ili ne. A nekim ste riječima tijekom blogerskog staža i vi vjerojatno pregazili granice neke druge osobe. Možda namjerno, a možda i ne.

U tome i jest problem. Ukoliko nečime jasno nije naznačeno o kome pišete, vaši čitatelji neće moći biti sigurni. A tako je lako paranoično zabrijati da je nešto napisano baš nama, o nama ili zbog nas. I povoljno i nepovoljno. I poželjno i ono što nas krajnje neugodno iznenadi.

Istina je važna stvar. I svatko će za sebe procijeniti i odlučiti u kojoj mjeri će je se držati. Kao što je na javnim blogovima sve dopušteno, tako je i s istinama, podacima o sebi, tračevima, izmišljotinama i navlakušama. Svi imamo pravo na sve to.

I hoćemo li o sebi samo istine pisati ili odglumiti S. Kinga te masovno ubijati susjede, sve je to samo tekst. Iza kojeg stoji autor. Potpisan nickom. Anoniman ili ne po vlastitom izboru.

Ne vidim kako mi, kao čitatelji, smijemo donositi ikakve sudove o osobi iza tog teksta. Ne vidim kako zbog nekih virtualnih riječi smijemo javno vrijeđati, osvećivati se i divljati, pretpostavljajući da se sadržaj odnosi na nas. A da to nije izričito ili navedeno ili potvrđeno.

Stvaramo jedni drugima neugodnosti. Neki od nas izdržat će duže, neki kraće. Izbrisati se zauvijek, napraviti pauzu ili promijeniti nick samo zato jer su neki drugi preburno i previše unfer reagirali na tekst koji nije bio o njima, nije ugodno. Voljela bih kad s to ne bi događalo.

DISCLAIMER! Ovaj blog nije o meni. Sutra ću napisati pornografsku priču o lezbijkama-blizankama na Jupiteru. Taj će blog biti o meni.

Analonga je odmahnula rukom i slika prijenosa druge runde "Smrtnog slučaja" na zidu pretvorila se u potok koji je žuborio među kamenjem obraslim mahovinom. Voljela je vodu i ova joj zidna tapeta i nakon nekoliko desetljeća još nije dosadila.

A izbora je bilo. Neograničeno. Što zemaljskih, što izvanzemaljskih. Pa onih što su ih generacijama izmaštale besposlene umjetničke duše s beskrajno mnogo vremena. Za razliku od većine drugih ljudi na ovoj koloniji, Analonga nije žudjela za krajem bilo čega.

Možda je samo bila premlada. Tri tisuće godina izmjerenih instrumentima što su ih donijeli sa Zemlje nisu u cijelosti odgovarali okretanju ove planete oko njezine zvijezde, ali ljudi su voljeli anakronizme. I slijepo se držali tog besmislenog brojanja minuta i godina čak i kad su proživljene brojke odavno prelazile broj znamenki kojega su mogli pamtiti.

Osim pamćenja i zabave u koloniji od nekoliko stotina tisuća Zemljana i nije bilo mnogo posla. Naravno da su ih poslali s hrpom automata i robota. S replikatorom namirnica i rezervnih dijelova. S knjižnicom i kompjuterima. Hi-tech bez premca. Samo najbolje za iseljenike bez povratka.

Odmrznuli su ih malo prije dolaska na planetu koju su robotski teraformeri počeli prilagođavati još prije nego su krenuli. Čekala ih je spremna i nova planeta. I neočekivani poklon. Trojanski.

Analongu nije zanimalo što je to u tlu, zraku ili svemiru bilo to što je uvijek iznova i opet obnavljalo telomere u ljudskom genetskom kodu, umjesto da se troši i ograniči život na ljudskoj psihi prihvatljivo trajanje. Tisućama godina ljudska se vrsta borila s idejom smrti i smislom kratkotrajnog zemaljskog života. I maštala o vječnom životu na nekoj drugoj razini.

Ovdje, gdje je besmrtnost za koloniste bila stvarnost, teško su se nosili s njom.

Analonga je, međutim, prihvatila besmrtnost.

I primila se posla.

Mandrag se nije mogao sjetiti ni jednog razloga zašto bi dalje živio.

Povlačio je nožem niz venu na lijevoj podlaktici i gledao kako se rana zatvara gotovo i prije nego što se otvorila. Jedni nanoboti su krpali ranu, drugi su bol pretvarali u ugodno golicanje. Mandrag poželi odsjeći si sve prste, ali to je iskustvo zbog svoje uzaludnosti bilo frustrirajuće i prvih nekoliko puta.

Niti jedan razlog zbog kojeg bi živio još jedno tisućljeće, još jedan dan. I niti jedan način da se umre.
To jest, jedan. Igre.

Najnoviju epizodu "Smrtnog slučaja" mogao je, potrudi li se, kroz zavjese koje su se vijorile vidjeti na ekranu s druge strane trga. Natjecatelji su pili tekućinu, svi naizgled istu, ali samo jedan srećković među njima onu punu nanobota koji će poništiti prethodne nanobote i učiniti ga smrtnim. Potom su svi pošli do ograde mosta s užadi oko vratova.

Mandrag nije mogao podnijeti gledati srećkovićevu smrt. Zavidio mu je do bola. Umjesto toga, pošao je terminalu i ukucao broj lutrije: 01010. Danas još nije iskušao sreću, bilo je dana kad je to gotovo preko volje radio, ne vjerujući uopće više u sreću.

"Klok", reče terminal, simulirajući okretanje kola sreće. "Vzzzzzzz!" Pa onda, opet, "Klok!" I onda "Dingdingding!"

Mandrag nije mogao vjerovati svojim očima. Dobio je! Postao je novi natjecatelj "Smrtnog slučaja"! Dobio je!
Nevjerica ga je držala kroz sve kvalifikacije, sve prepreke, sve do mosta. Popeo se na ogradu, užeta namještenog oko vrata i pogledao rulju kako skandira. Neki su navijali za njega, neki protiv njega. Nikad se nije osjećao tako poletno, tako dobro. Nikad nije imao više želje za životom.

A onda shvati gdje je i što se sprema učiniti.

Dragi dečki,

Mi smo komplicirane? Osjećate se s nama kao kad vadite vruće kestenje iz vatre? Naviknite se. :)))

Međutim, imam prosvjetarski poriv, pa ću navesti dva zla i vruća primjera dok ljuštim veliku mjericu prvih jesenskih, vrućih kostanja:

Prvo.
Ne valja kad nakon nekog vremena ženi priznate kako ste bili zaljubljeni u nju u srednjoj školi, kako vam se sviđala prije dvije godine na onom tulumu, kako ste patili za njom od vrtića, kako ste onda mislili da je najljepša, najdivnija i najnaj cura na svijetu. Neću sad ulaziti u psihologiju i razloge zašto vam je to potrebno izgovoriti i zašto mislite da je to nama potrebno čuti. No, to je ekvivalent kad ženi kažete da joj je prošla frizura mnogo bolje stajala. HALOO?!!? Znači, SAD je rugoba, gabor?

Drugo.
Ne valja kad nakon nekog vremena ženi priznate kako je niste primijećivali u srednjoj, kako je se ne sjećate s tuluma prije dvije godine i kako ste je iznenada zapazio otkad je smršavila, skratila suknju, našminkala se crvenije ili promijenila boju kose. To je ekvivalent divljenju ženinoj novoj frizuri uz uobičajene, toliko često izgovorene riječi: "Dakle, ovo ti sad mnogo bolje stoji nego ono prije." HALOO?!!? Znači, PRIJE je bila rugoba, gabor?

Ako joj iz opreza ništa ne kažete o njezinom izgledu, isto ne valja. Znači, ružna je.

Ako joj kažete da je oduvijek bila lijepa, poželjna, seksi, itd, opet ne valja. Vi ste manijak.

A pošto ovaj tekst ima namjeru da spoji, a ne razdvoji, što više ljudi, ono što MOŽETE, što JEDINO smijete, a i MORALI biste, reći je ono što pjeva Eric Clapton: "You look wonderful TONIGHT."

Jednostavno, zar ne? Koga briga što zapravo mislite. :)))

silno me zanima imaš li večeras misao za mene?

da je namirišeš jasminom, odjeneš u brokat i ogledalca i satenske vrpce. da je baciš u rijeku kao papirnati brodić s mojom adresom.

pričekat ću još malo.

Srebrna nit putuje od moje desne zjenice. U zraku je drži plavkast dim dvije cigarete. Pola sekunde nit zastaje u jednom vrtlogu, a onda ponovo, sramežljivo i oprezno nastavlja put.

Vrh niti povremeno bljesne. Podsjeća me na vrhove raznobojnih svjetlovodnih niti na onoj plastičnoj svjetiljci što se okreće na baterije, kao neka loše podrezana bljedolika palma. Mislim da je zovu UFO.

Uvlačim dim. Nikada nisam naučila raditi kolutove. A sada bi mi dobro došli, kao pojasevi za spasavanje, kao gumeni čamac preko brzaca. Dim se podvlači pod srebrnu nit i gura je još malo brže, još malo dalje.

Ne mičem pogled. Glavu sam sasvim malo nagnula na lijevu stranu tako da je put od mog desnog oka prema tvom desnom oku ravan kao sablja. Ona duga, uska, floret, možda, ili rapir. Nisam to nikad naučila razlikovati.

Vrijeme se razvlači, usporava oko ova dva kvadratna metra oko nas, pa se stignem čuditi zašto prema tebi okrećem uvijek desni obraz. Nemam odgovor. Možda bih te mogla pitati, ali odustajem. Ona se nit zabola u tvoju desnu zjenicu.

Riječi bezglasno padaju u pepeljaru između nas. Krajičkom pogleda vidim razmrljane ubrzane slike drugih ljudi. Oni skidaju kapute, sjedaju, prinose šalice ustima i u sljedećem trenutku ustaju i odlaze. Kao da se kino projektor pokvario, otpustila neka kočnica, sve okolo prolijeće nejasno i brzo.

Nit se sada čvrsto zalijepila za dvije tamne, u polumraku raširene zjenice. Ne titra više i napeta je. Očekujem. Zasvirat će, nadam se. Možda ću prepoznati ton, a možda će biti sasvim nov. Ali, nad niti i nad dimom svira tek tišina.

Balon pun dima, bez zvuka i s mnogo boja. Čudnih. Hologramski šarenih. Koje se miješaju u slow motionu. Balon probušen po sredini jednom tankom strunom koja spaja naše dvije lijeve polovice umova.

A onda, iznenada, na sredini niti njiše se paučić. Sitan, jedva vidljiv. Pauke ne smijemo ubijat, jer mreže koje pletu, u kući zadržavaju sreću. To sam davno naučila. Ovo je beba-pauk. Neka živi.

Dopustit ću mu čak i da na moj obraz prilijepi još jednu nit potke.

Probudit će me tvoji lutajući prsti na mom otkrivenom bedru dok ostavljaju usijane tragove u spustu prema koljenu. Čekat ćeš dok tiho ne uzdahnem, prvi puta s novim danom i onda me nježno okrenuti prema sebi. Zagnjurit ćeš lice u moju zamršenu kosu i udahnuti zadnju molekulu noćašnjeg parfema. Još ni trepnula nisam, a tvoje su ruke zaplovile pod moju majicu. Budiš me vrelinom odmornog mužjaka.

A doručak, šapćem promuklo. Poklapaš mi riječ poljupcem.

I pod tvojim vrelim tijelom gotovo zaboravljam da smo jučer raspravljali o tako sitnim i nevažim, a opet važnim radnjama, kao što su pečenje jaja, rezanje povrća i kava. Popuštam, prepuštam se valovima. I dok polijećemo, sakrivenoj iza tvog vrata, otima mi se osmijeh.

Jer znam da ćeš i jutros, još uspuhan i titrav, pripremiti mi ljubav nakon ljubavi.

Narezat ćeš paradajz na kolutiće, a ne na bucmaste kriškice. Jaja ćeš peći jedno po jedno, na zagrijanom ulju, u savršeno okruglo, s krunom od korice na rubu, a kavu nadići dva puta, da pjeni.

Onako kako znaš da najviše volim.

jeste već čuli?

da bi dobio pseudonim za sapunicu uzmeš svoje krsno, srednje, ime i ulicu u kojoj si odrastao, prilagodiš

da bi dobio alias za porno ulogu uzmeš ime svog ljubimca, obično prvog, i djevojačko prezime svoje mame :))

tako sam ja Veronika Samobor i Ćićo Vuksan :))))

Pucketa triješće
lomi plamenove.
Puse ugrijane,
iskrama nošene,
šapuću mi ime.

Sjeta neka.
Želja kao fina
mreža razapeta
među gradinama,
šumom zaraslima.

Naoštri sablju,
izdubi špilju,
u mene u zoru
ulij rijeku,
zasadi mi svoju rimu.

Masu, al zaista masu puta sam ovdje rondala protiv C/P tuđih tekstova, slika i glazbe a da se ne navede tko je autor, ili bar izvođač.

Ovo nije blog o autorskim pravima. Ionako se tome ne može stati na kraj. Postoje registarski zaštitni znaci, postoje Cretive Commons licence, postoji Google, pa se znatiželjnik uvijek može potruditi saznati izvor nekog teksta.

Međutim, zaista je stvar obične PRISTOJNOSTI kod C/P nepotpisanog TUĐEG teksta NE zadirati u njega. Ne izvoditi vlaste zahvate u tijelo autorskog djela a da se to posebno ne navede ili označi.

Posebno NE u NASLOV ili bitne dijelove. (Jer to se inače Googla da se nađe autor. Ovako baš i ne ide lako.)

Jer se to onda zaista zove KRAĐA.

I treba je raskrinkavati. To jesam i budem napravila svaki puta kad primijetim. Bez obzira čija je priča, citat ili pjesma. Ovaj puta je moj tekst, a i to sam jedva primijetila, zbog izmijenjenog naslova putujući tekstom začuđena čudnom sličnom konstelacijom, pa koincidencijom, da bih shvatila da je konspiracija (taj je štos sa tri "K" Isaaca Asimova, usput, tek toliko da ne ispadne da i ja kradem).

Nepotpisani tekst nikice ***********I_no_my_way**********, na njezinom današnjem blogu - je moj tekst. Objavljen je u jednoj zbirci, dva puta na netu na hrvatskom i jednom u španjolskom prijevodu na argentinskom sajtu. Da vas ne zamaram dokazima, dat ću vam samo jedan link, s datumom 8. 3. 2006:

http://carobnibrijeg.blog.hr/2006/03/1620723323/budna-medu-zvijezdama.html

PROBLEM NIJE što je ********* I_no_my_way********* prenijela tekst. Nepotpisan.

PROBLEM JE što ga je MIJENJALA.

Promijenila je NASLOV, izbrisala je neke riječi, jedno ime i kad se ponovo tekst naslova pojavljuje u priči, ponovo ga je prilagodila, brišući prvu riječ i stavljajući drugoj veliko slovo, s time da je zaboravila izbrisati razmak na početku - https://www.iskrica.com/weblog/com.php?ID=263688&WID=595430

Pitala sam je na pvt: "Oprosti ako smetam, ona priča na tvom blogu danas je tvoja?"
Odgovorila je večeras (i ovo je c/p, potpisan i nepromijenjen): "a ćija? ne smetaš....."

Sapienti ...

Čega se besmrtnik može bojati? - često se pitao Hamun. Razmišljao i čitao i tragao i već stoljećima stizao do istih odgovora.

Sigurno ne bolesti i smrti. To se podrazumijeva.

Dosade? Možda. Oni bez mašte i pameti možda zapnu negdje oko kojeg tisućljeća kad im dosade i njihovi i tuđi životi, kad se sve počne ponavljati bez varijacija, kad potreba za izazovom i uzbuđenjem nadvlada veselje života bez granica. Pa smisle "Smrtni slučaj". Za nezadovoljne mase. Kruha i igara. Kolača za masu pred giljotinom.

Ne boje se oni ni vlastitih pogrešaka (ta imaju dovoljno vremena za ponavljanje i ispravljanje!), ni postupaka drugih ljudi. Ni riječi, ni sramota, ni samog straha. Uvijek mogu nestati i pojaviti se kasnije s drugim identitetom. Mnogi su to i napravili.
Hamun je znao da voli život. Ovakav dug i lagodan, pružao mu je bezbroj zadovoljnih trenutaka. No, znao je i da nema ljubavi bez straha, baš kao ni svjetlosti bez tame. I progonila ga je misao na strah - taj nevidljivi, besmrtniku nepoznat pojam - sve više i upornije.

Sve je češće prekidao svoje ugodne dane mislima na crno, tajanstveno prokletstvo bez kojeg, sad je bio već sasvim siguran, ništa od ovog lijepog ne bi moglo postojati. Pročitao je enciklopedije, proputovao planet razgovarajući s ljudima o strahu, ali ništa smisleno nije našao. Besmrtni kolonisti zaboravili su što je strah.
Toliko je žarko želio saznati tamnu stranu čovječanstvu poklonjene medalje, da mu se svemir u svojoj nezamislivoj veličini jednog dana ipak smilovao. Hamun je počeo zaboravljati.

Ne, nije bilo greške u njegovu genetskom kodu. Nije evolucija iz inata započela nepredviđene mutacije i nije mu neka nesreća spalila većinu moždanih vijuga. Hamun je poželio upoznati strah. Hamun si je čeličnom voljom, vježbanom nekoliko stotina godina, ostvario želju.

Prvo su nestala imena. Poznanika, rodbine, političara i glumica. Nije se jako zabrinuo, nije shvatio, jer mu je na dohvat prstiju uvijek bila baza podataka i umreženo znanje jednog starog i jednog novog svijeta.

Onda su mu počele nestajati imenice.
Afazija je, znamo, odavno bila izliječena. Kad bi centri u mozgu, zaduženi za riječi, ponekad i nastradali, liječnici bi drugim mjestima u korteksu jednostavnim postupkom odredili novi zadatak. Mozak je brz. I gladan učenja. No, Hamunu ovaj tretman nije povratio imenice, pa se u razgovoru kasnije obilno koristio zamjenicama. Tome su i služile, nisu li?

Nakon nekoliko godina učinilo mu se da na svojim kružnim putovanjima sreće sve manje poznatih ljudi. Jesu li otputovali? Povukli se u osamu? Kirurški promijenili fizionomije? Umrli sigurno nisu. Hamun se prvi put zabrinuo i osjetio blagi tračak nemira i neobične praznine tamo gdje je obično nalazio samo radost. Danima bi se zadržavao na mjestima koja je već tkoznakoliko puta obišao, pokušavajući u sjećanje prizvati poznata lica i onda ih uspoređivati s neznancima oko sebe.

Ne zna se točno kad je Hamun shvatio da je sa svijetom sve u redu, ali da on gubi pamćenje. Da lica i događaji, slike i riječi, prikupljani vrijedno stoljećima, odlaze nepovratno u crnilo demencije.

No, zna se da je Hamun, prvi od svih besmrtnih ljudi, osjetio strah.
Od nestanka, od nebitnosti, od besmisla vječnog života kojeg se više nije sjećao.

ove dvije večeri nagradnog dopusta?

naspavali se? dosađivali se? sto puta uzaludno klikali link nedostupne iskrice?

možda ste izašli, za promjenu, s prijateljima, roditeljima, djecom ili bitnim drugima?

jeste li napisali rezervne blogove, da kad proradi, ne morate na brzinu?

jeste li sanjarili, zavaljeni u duboku fotelju, umjesto sjedeći uspravno na stolcima pred kompjuterima, o nekome koga ste tek počeli upoznavati online?

i hoće li se ovo staviti na blog, pošto mi se neki žale da im neće? a neće ni c/p tekst iz worda!!!!!!

ove dvije večeri nagradnog dopusta?

naspavali se? dosađivali se? sto puta uzaludno klikali link nedostupne iskrice?

možda ste izašli, za promjenu, s prijateljima, roditeljima, djecom ili bitnim drugima?

jeste li napisali rezervne blogove, da kad proradi, ne morate na brzinu?

jeste li sanjarili, zavaljeni u duboku fotelju, umjesto sjedeći uspravno na stolcima pred kompjuterima, o nekome koga ste tek počeli upoznavati online?

i hoće li se ovo staviti na blog, pošto mi se neki žale da im neće?