Čarobni brijeg

Ogledalo sam tvojih misli.

Čisto, glatko, neiskrivljeno.
Odražavam sve sto zrake tvoje svjetlosti crtaju na mojoj površini.
Ne dodajem ništa, ne uzimam ništa.
Za tebe sam samo prozirno staklo i blistavi metal iza njega.

Tek ogledalo tvojih misli.

jedna je dama davno napisala ovdje log te spomenula preljepog i bogatog kraljevića okruženog djevama što se nadaju da će baš njih izabrati

e, sad, ima tako nekih muškaraca, i češći su nego što se misli, koji su pametni, duhoviti, šarmantni, pristupačni, ali samo do odredjene granice, zapravo su nedodirljivi

neću sad ulaziti u razloge, zašto se ne daju više, to je daleko u njihovim privatnim sferama

vjerujem da ste ih i ovdje sreli; istina, nisu dosadni i ne gnjave tražeći broj, sliku, kavu, šta ja znam, ali isto tako niti ne nude ništa od toga

topla voda? možda, ali tako se obično žene ponašaju, one koje znaju da su lijepe i izludjuju muskarce neodlučnošću i izvrdavanjem

u svakom slučaju, ovakvi izludjuju mene i ne znam što je gore: da mislim rade li nam to namjerno ili nesvjesno

:)))

"Uloga mirotvorke odražava općenitu težnju žena da traže dogovoru ... Neslaganje sugovornika nosi sa sobom metaporuku da je bliskost ugrožena. Suprotno od toga muškarac znakom bliskosti smatra upravo mogućnost izražavanja neslaganja. Kao dužnost da se istakne suprotno kada netko izrazi mišljenje, kao pomoć da se istraže sve strane problema ..."

(You Just Don't Understand - Deborah Tannen

Gornje tvrdnje dopale su mi se u toj inače prilično banalno napisanoj knjizi. Da, naravno da su generalizacije. Zanemarimo to sad. Ali, objašnjavaju vječne razlike i nerazumijevanje u diskursu suprotnih rodova.

(E, da, politički korektno je govoriti "rod, rodne" recimo, razlike, a ne više "spol" i "spolne". Ovo ravno sa Ženskih studija. :))

I iz tih tvrdnji se mogu jasno izvući sljedeći logični razlozi:

1. Ako je ženi stalo, nastojat će se slagati i nadopunjavati. Time, po njezinom, doprinosi bliskosti.

2. Ako joj nije stalo, suprotstavljat će se, tražiti razlike, sukob. Time olabavljuje bliskost, udaljava se.

3. Ako je muškarcu stalo, tražit će načina da suprotnim izjavama dopuni konverzaciju, da joj dokaže da postoji alternativa, a ne da je glupa.

4. Ako muškarcu nije stalo, šutit će. U najbolju ruku, složit će se s "Da, draga" i ne slušajući temu.

A sve ovo zadnje u skladu s izjavom vječno potlačenog muža iz "Keeping Up Appearances": "Marriage is like the army. You follow orders and you meals appear on time". :))

KAPI meda, zlatne na bedrima,
sjajne, slatke u poljupcima.

KAPI znoja, slane na grudima,
množe se, lijepe na dlanovima.

KAPI vode, vruće na bokovima,
uskrsuju stope u tragovima.

KAPI suza, gorke na usnama,
hladna je soba s kamelijama.

KAPI snova, odbjegle budnima,
zasladit će sol nad ranama.

Ako zatvorim oči, kotrljaju se oko mene.
Ledene, kristalne kuglice vremena.
U svakoj tek jedan tren s tobom.
Titraju kuglice, nose me, vraćaju, odlaze.
Igra sjećanja.
Dolaziš ... osjećam ... odlaziš.
Hladne, srebrnkaste utjehe u ovim noćima.

sretan, sretan

Godine ove što brojiš ih sada,
pjesmu nek' pišu i grade plan.
Nek' stihovi šapću, nek' budna je nada,
odsanjaj sretno svoj rođendan.

Sretan, sretan rođendan.

A svijeća na torti nek' baci sjenu
na turobne misli, na nemiran san.
Rođendan slaviš, još jednu mijenu
brojki što prate svaki tvoj dan.

Sretan, sretan rođendan.

I želim ti ljubav i sreću i mir.
Ostvariti snove lako ćeš tad.
A srce ne broji, preskoči taj vir,
s osmijehom uvijek ostaneš mlad.

Sretan, sretan rođendan.

ako lutaš godinama
slijepac u mraku
s čekičem i
kuglom

pa na kraju uvijek
baš svaki puta
udariš u
zid

ne znači to, ludo
da nema nade
da robijaš
lud

to samo znači
da još nisi
pronašao
vrata

Ima jedna visoravan odvojena mirnim, ponosnim liticama od proždrljive prašume. Drveće je prastaro, od početka vremena, čini mi se dok stojim nad ponorom. Iza leđa vjetar izravnava visoku travu, požutjelu, spaljenu od preblizog sunca.

Ravni su rubovi stijene ogoljeni; nazubljeno, šiljato kamenje upozorava me gdje je kraj sigurna koraka. Ako priđem bliže, ipak, zurit ću u milijune tamno zelenih očiju što iz dubina u vis šalju nepoznate mi vibracije.

Sunce, već visoko na nebu, grije mi potiljak i žari mi kožu kroz preveliku mrežastu haljinu. Mirisi parazitskih orhideja na stoljetnim stablima podsjećaju me na jednu ohlađenu oazu usred uzavrelog pijeska i bočicu preskupog čistog ulja koju sam morala imati.

Širim ruke i hvatam opasne vruće zrake mrežom od pamuka, savijam ih oko sebe i gužvam ih u sjenu. Stojeći na samom rubu litice, polažem je na baršunaste guste krošnje, kao anđela utisnutog u kasnom snijegu.

Ever tried? Ever failed?
No matter.
Try again. Fail again.
Fail better.

= Samuel Beckett =

:))

Kao i svaka,
ponekad sjetna,
ponekad štetna.

No, kao i svaka
dovoljno sretna.


Cheers! Skal! Prosit! Viva! Na zdravi! Salud! Banzai!

U taj neonom osvijetljeni bar zapravo nisam htjela ući, ali je hotelski već bio zatvoren. A trebalo mi je, samo još jedna, sasvim mala južnjačka utjeha. Mandarinu sam već imala u torbici.

Noći su uvijek najteže na kongresima. Utihnu predavaonice, restorani su pometeni i spremni za užurbani doručak. Hodnici u sobe uvuku umorne predavače, nervozne zbog sutrašnjeg velikog nastupa, a iz soba s velikim krevetima i kupaonicama izvuku našminkane pratilje, spremne za izlazak. Tiho. Visoke potpetice ne odzvanjaju debelim tepisima skupih hotela.

Haljinu sam odabrala pažljivo za večerašnji prijem. Crvena, svilena, bez bretela. Uski korzet pridržavao je moje četvorke sasvim dobro, još ih je malo i podizao, naravno, diskretno, ipak su to bili poslovni partneri, zar ne? Ali, ispod pojasa haljina se širila u beskraj, svila je bezglasno šaptala obećanja dok sam prolazila između niskih stolova i zapinjala za svaki stolac i mnogo muških koljena. Jesam li ih željela izazivati iz daleka? Možda. Ali, odavno sam prestala igrati takve igrice s muškarcima. Kako sam se tada osjećala, pošla bih sa svakim tko me ne bi pogledao samo u oči.

Neon je pojačavao crvenilo moje haljine; vidjela sam trenutke u kojima su se podizale dotad nezainteresirane obrve, prateći me usred slaloma između barskih stolova. Nije me zanimalo tražiti slobodno mjesto, neki stol, makar i u kutu. Namjeravala sam barmenu šapnuti ime svog otrova, napuniti usta izgriženim mandarininim kriškama, zaliti i progutati odjednom, još s nogu. Domarširala sam do šanka i pogledom potražila crveno-žutu etiketu na polici s bocama.

Barmen se stvorio ni od kuda. Nisam primijetila kada je uklizio u prostor ispred mene, ali mi se učinilo da je svjetlo iznad ogledala na suprotnom zidu sasvim lagano zatreperilo. Podigla sam pogled, tražeći plavkastu umiruću neonku. Ispred mene, s druge strane uske uglancane daske, visoko, mnogo više nego što sam očekivala, lebdio je prekrasan široki osmijeh. U prvoj sekundi nisam vidjela ništa drugo osim punih, malo rastvorenih usnica. A u drugoj sam stigla do trepavica. Dugih, uvijenih, tamnih.

Još uvijek držeći krpu za brisanje čaša u jednoj ruci, barmen se naslonio ispruženim rukama na šank, nagnuvši se malo prema meni. Te dvije ruke s obje strane mene privlačile su me, ograničavale mi i uzmak i napredovanje. Dok smo tako bez riječi, stajali, ne sjećam se koliko dugo, bez riječi, taj osmijeh i ja, osjećala sam kako se šavovi na crvenosvilenoj haljini rastežu i labave. Konac se pretvarao u prah, nestajao. Kroz buku zvučnika u kutu čula sam kako svila uzdiše, mreška se, rastvara.

Sjela sam na barsku stolicu. Tih pola sata do zatvaranja neću niti primijetiti kad prođu. Naručila sam mineralnu. I znala sam. Noćas se moja utjeha neće ljeskati u niskoj širokoj čaši. Neće se vući nisko po mekim hotelskim tepisima, kao magla od očajanja i propuštenih prilika.

Noćas će moja utjeha zaspati na svili.

Što valja izbjegavati?

Loše navike, prazne razgovore, čudne prijedloge, prljavu odjeću, čučavce, laka obećanja, manipulativne poznanike, kave bez iskrica, zagrljaje bez poljubaca, škrce, lašce s osmijesima, nepravedne optužbe, one koji nas ne vole, depresivce, zlosutne snove, izmišljene prijatelje, nezdrave ljubavi.

Što ne valja izbjegavati?

Živjeti.

Ma kako to definirali.

noćas sam, po prvi put u životu, sanjala da spavam.

sad nije važno da se sve događalo u velikoj jakuzzi kadi, u kojoj sam se brčkala dok me nije preuzela topla voda.

poanta je da sam se u snu probudila, s jasnim osjećajem da je neko vrijeme prošlo, još uvijek sam bila u toplom bazenčiću, ali u drukčijoj pozi i mjestu.onda sam se u čudu drugi puta probudila. ovaj puta zaista.

dakle, sanjala sam da spavam. sad još ostaje da sanjam da sanjam i da si, još u snu, pokušam analizirati san u snu.

kad u književnosti govorimo o nekom drugom djelu, to se zove intertekstualnost, kad govorimo o pisanju istog to je metatekstualnost.

San u snu bi po tome bio interoneirizam, premda će me jezični čistunci sigurno podsjetiti da je ovo nakaza od riječi spojene od latinske i grčke, al nekako ne mogu spojiti inter i somnium u riječ koja valja.

a popodne, tijekom kratkog power napa, vozila sam se busom s nećakom i bježala od prodavačice cipela koja mi je kroz bus stalno donosila nove i nove za isprobavat.

mislim, zašto jednostavno ne mogu o seksu sanjati? :))

prvo na pola.
pa na četvrt.
pa sve po pola od toga.
do u beskraj
i beskonačno.

na malo. još manje.
režeš me fraktalno.
preko dvanaest dimenzija
i sedam brežuljaka.

postajem patuljčica.
s rukama sputanim
mandalom redukcije ostataka.

koja je to fora kad se muškarac, nakon što zezne jasno definirani dogovor i nakon toga se ne javi neko vrijeme, pojavi se iznenada i opali baražnu vatru pitanja i optužbi tipa: "kaj ti je bilo?", "od tebe ni traga ni glasa", "jel to iz kakvog protesta ili inata?", kažnjavaš me ignoriranjem?" ... totalno iskrivljavajući istinu, valjda zbog iznenadne amnezije ili lijenosti prisjetiti se tijeka događaja?

hoće li mi to netko pojasniti? ili bolje da umrem u neznanju?