Čarobni brijeg

Japan je otočna zemlja.

Ok, dobro, pišem o Japanu, a nisam tamo bila. Nije baš putopis. Ali, s obzirom da su tamo sad neki koje znam, a internet hvalabogu postoji, informacije dolaze, kao i fotke.

Nego, Japan su mnogi otoci u Pacifiku. Dakle, mokra klima. Odnosno, nagle kiše. Pa ljudi trebaju iznenada kišobran. I umjesto da nose od doma ili kupuju, jednostavno uzmu one koji su obješeni na prvu ogradu. Jer su ih tamo ostavili oni koji su prolazili baš kada je kiša prestala. Kao što ste i vi drugima negdje ostavili kišobran koji ste koristili za prošlog pljuska.

E, sad, to je lijepo, a što ne bismo mi uveli tu praksu? Kad trebaš, uzmeš i koristiš, kad ti više ne treba, ostaviš sljedećem. A i tebe čeka negdje drugi kad ustreba. Može za kišobrane, a može i za:

- knjige (to postoji, zove se book crossing, ostaviš knjigu koju si pročitao na klupi za nekog drugog)

- novine u kafiću (to već radim, kupim i pročitam te ostavim na stolu ili stolici)

- bicikle (da je više onih stalaka, pa da grad kupi jedno deset do sto tisuća bicikala za građane, je li) :DD

- odjeću (to ima, caritas, ali ne daju baš svima da si biraju novu odjeću iz hrpica i vreća)

a sad da budemo zločesti:

- prijatelje (kad se izraubaju, džoramo ih za nove, ostavljene uz neku ogradu)

- prijateljice (novi tračevi su na cijeni, makar i ne poznajemo te ljude, nakon trača ih poznajemo bolje) :DD

- muškarce (ovdje nema potrebe za zlobnom primjedbom, jer će me sve žene razumijeti, a svi muškarci napasti) :DD

Imate li još koji prijedlog?

znate tu pjesmu, tko će sad linkove stavljat? a ni opera to neće baš izvesti kak treba.

dakle, upravo je slušam. a taman sam htjela napisati nešto vezano za gole ruke, spori ples, vruću kožu, finu glazbu, beskrajnu nježnost i nespavanje do jutra.

ali, leonard je to bolje. nema smisla.

neka se zna gdje su mi misli. svakakve misli: od najčistijih do gotovo kažnjivih.

pa do jutra. do kraja.

Prvo kružiš oko cilja.

Nekoliko puta, dok skupljaš hrabrost posegnuti. Ovisnosti su gadna stvar. Osviještene ovisnosti posebno. Konflikt privlačenja i odbijanja. Uzrokuju frustracije.

A znaš da je dobro. Znaš. Ili si probao prije već, jednom, ili si se naslušao priča prijateljica i nepoznatih. Da je to baš ono što ti treba. Da nema tog zadovoljstva koje se s njim može usporediti.

Onda smanjiš dijametar.

I već se naginješ prema središtu. Već posežeš za zadovoljstvom. Smanjuješ glasnoću glasovima u glavi, koji žubore oprez, negativnosti i opomene. Pred očima ti se raspakiravaju zapretene ekstaze, zvončići zvone, lampice svjetlucaju.

Odlučuješ se, konačno. Zaboga, pa što se može loše dogoditi?

Uzmeš. Uživaš. Umireš od sreće.

I onda je vrijeme za onu kinesku: dabogda imao pa nemao. Kako sad, kad si probao, kako sad stati? Kako se zaustaviti na jednom? Ma kako dobar bio, ma kako su ushićeni trenuci uživanja, uvijek će ti nedostajati ono u čemu si jednom bio sretan.

Ostati na jednom je lobotomija. Savladavanje je nasilje nad samim sobom.

Jedan nikad neće biti dovoljan.

... LIKE A BROKEN PENCIL.

POINTLESS.



(Black Adder)

Teško ... tmurno raspoloženje ... kasna noć koja ubija ... vozim se za Zagreb ... Honda prede kao mačka ... kilometri se nižu... duša stisnuta u škripac realnosti velikog novca u igri, velike
nervoze, velike pohlepe ... tjeskoba ... brige ... lijepe se kao selotejp za
moju dušu ... mali vampiri koji mi sisaju život ...

Stisnem CD-player ... i zvuci ... Dva dinara druže ... Lutka sa naslovne strane ... Ostani đubre do kraja ... Bora Čorba ... u svojem najboljem izdanju ... praši rock and roll
"do koske" :)))

Srce se puni osjećajima, bolom, dubinom ... zašto ... zašto sam to skinuo sa neta i ponio sa sobom u noć ... je li zato što je Bora Čorba tada bio dobar ... ili ... zato što smo "se gledali preko nišana" ????

'Ajde prijatelji ... dajte odgovor ako boga znate :)

*olovnivojnik*

... i to ne tamo neki treći, četvrti red, ili nedajbože iznad magistrale, nego lijepo na stijenama, odmah iznad pjenastog mora i plažice od oblog šljunka s kristalno bistrim svijetloplavozelenim morem, bez travuljina. I ribe si možete zadržati.

I znam da zimski vjetar diže slane kapljice i izjeda žbuku i zidove. Nema veze. Ima mramora, kamenja kao u priči, obloži se. Uostalom, zima je za kućicu u snijegu. Proljeće za obnovu građevine, a ljeto i jesen za uživanje.

Ali, taj miris mora i borova ne mogu kupiti u bočici ili spreju. Pino Silvestre nije dobra zamjena. A i sve tamo teče na sasvim drukčiji način. Mirniji. Romantičniji.

A, apropos toga, i skoro potpuno puni mjesec, koji se šepuri i ogleda u mreškavom moru, nema cijene.

Ruke nam se obavijaju, oči nam se upijaju, tako počinje povijest naših srca...

Noć je u martu, mjesečina svijetli; vjetar nosi slatki miris žene; moja svirala leži na zemlji zanemarena, a tvoj je cvijetni venac nedovršen.

Ljubav je ova između tebe i mene jednostavna kao pjesma.

Tvoj preves boje šafrana opija mi oči. Vijenac jasminov, koji si isplela za me, opija mi srce drhatom kao hvala.

To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja; nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti i poneka tek, slatka, besmislena kavga.

Ljubav je ova između tebe i mene jednostavna kao pjesma.

Nikakve tajne izvan sadašnjice; nikakve borbe oko nemogućeg; nikakve sjene iza ljupkosti; nikakvo pipanje u dubinama tame.

Ljubav je ova između tebe i mene jednostavna kao pjesma.

Mi ne lutamo iz riječi u vječnu šutnju; ne podižemo ruke svoje u prazninu za stvarima izvan nade.

Zadovoljni smo onim što dajemo i onim što dobijamo.

Nismo iscijedilii poslijednju kap radosti da iz nje pravimo vino patnje svoje.

Ljubav je ova između tebe i mene jednostavna kao pjesma.

RABINDRANAT TAGORE

Zanima me vaš odgovor i zapravo ne bih trebala pisati cijeli blog prije nego se izjasnite. Međutim, ako vam i kažem rezultate istraživanja, mislim da to ne bi utjecalo na vaše mišljenje.

Kad me pitalo pitanje iz naslova, odgovorila sam, nakon kraćeg razmišljanja: OKO 20 posto. Uz tugaljiv smiješak, anketar mi je pročitao točan odgovor prikupljen Dove istraživanjem u Hrvatskoj: JEDAN POSTO.

JEDAN? :((((

I to još nije najgore. Nego smo gore od svjetskog prosjeka koji je: DVA POSTO!!

Dakle, od 2,3 milijuna žena u Hrvatskoj, recimo, 20 posto je djevojčica i 20 posto starica koje još ili više ne razmišljaju o tome, dakle, od nekih 60 posto, što iznosi 1.380.000 žena pred ogledalom, samo njih 13.800 smatra da su lijepe.

Od toga je glumica, manekenki, hostesa, voditeljica te onih s estrade, jedno oko tisuću, do tisuću i pol. Ajmo, ugrubo, reći 10.000 neeksponiranih žena ogleda se u svakom izlogu i metalik odbojniku auta. Ili, opet prema statistici, 23 posto od toga ih u Zagrebu živi, što je 2.300 ili, ako malo dodamo zbog medija u metropoli, oko 3.000. Zvuči puno?

Nekako me ta brojka ne impresionira. Više razmišljam o onoj od 2.286.200 žena koje za sebe NE misle da su LIJEPE.

Horor.

A još gore je što je istraživanje pokazalo da muškarci smatraju da je omjer lijepih i manje lijepih žena, otprilike 50:50, odnosno 1.125.000. Što znači da je 1.111.200 žena (milijun sto jedanaest tisuća i dvjesto žena) U KRIVU!!!

Ili im samo onih 2,1 milijun Hrvata TO NISU DOVOLJNO ČESTO I DOVOLJNO UPORNO PONAVLJALI !!!!!

- e, kad bi imali teleport, bilo bi savršeno. i to po mogućnosti u vlastitoj dnevnoj sobi, jer bi terminali van grada na kraju ličili opet na aerodrome, a i procedura bi vjerojatno bila jednako dosadna i duga.

- ajd, ti si genijalka, izmisli neku teleportaciju ...dosadilo mi je svaki dan obavljat
spesu :)))))

- e, da sam mogla, već bismo to odavno imali. al, misli su brže od svjetlosti, u mislima si već tamo gdje želiš biti, a vrijedi i za mailove i za poruke, a i za telefon :))

- ... šteta samo što i sami znamo da su to većinom iluzije:)))

- dragi moj, onda je i život iluzija, živiš s nekim deset, petnaest godina i onda zaključiš da je iluzija; misliš da si si sredio život, posao, stan, obitelj i onda shvatiš da je iluzija; imaš prijatelje pa nestanu bez traga pa je i to iluzija; skupljaš stvari kao hrčak, pa ti to više ne znači crno pod noktom, jer je iluzija i neće ti vratit zdravlje; imaš mladost i snagu, pa i to ishlapi - sve je maya, iluzija, onda tako sve možemo okarakterizirati, kakvog to smisla ima?

- ne, ne ... u tom i je poanta ... ne razmišljati terminalno!

- u tom slučaju samo lobotomija nije iluzija …

- onda sam se davno trebao ubiti kad sam skužio koliko puta trebam obući i svući carape :)))

- bah, pozitivni škorpion, svijet se bliži kraju :DD



(a na televiziji templari i sveti gral :DD i NEMA KOINCIDENCIJA) :DD

 
Ima nekih iskustava koja se uporno pojavljuju u sapunicama i pjesmama kao lajt motivi, a za koje zaista nisam sigurna da su tako česta kako se čini dok gledamo serije.
Na primjer, bijeg od kuće. Isfrustrirana djeca i tinejdžeri, žene i muževi u srednjim godinama, djedice i bakice s prijateljem iz Njemačke. Mislim, tema je prastara, ima i u Bibliji, ono sa sinom razmetnim. Twain i Sawyer i ponovo opjevani kod Balaševića.
Razlozi su razni, neki razumljivi, međutim, pitam se zašto meni moje frustracije i srednje godine nikad nisu bili dovoljno uvjerljivi da zaista odem od kuće? Ostavim neku porukicu, srcedrapateljnu, sve u nadi da će netko krenuti za mnom, pa me dovući doma na ponoćni razgovor.
Možda sam imala prestrogog starog. Istina, bojala sam ga se i njegovog smrknutog pogleda, premda nikad ništa buntovno nisam radila, pa čak ni imala loše ocjene. Ali, valjda preventivno, on bi uvijek pronašao neku temu za piljenje. Škorpionski uporno. Kao inspektor na murji.
Možda sam povezala bijeg od kuće sa smrti. Kad odlaziš, ne vraćaš se. Ne bih se čudila, ipak sam rak u podznaku i moju kućicu uvijek nosim sa sobom. Po mogućnosti u puno kofera. Koje nosi netko drugi :)))
Nikad mi nije palo na pamet, recimo, pobrati neku prijateljicu i leći pod most ili u napuštenu kuću. Prvo, sigurno bi bilo zima. Drugo, tko zna koga sve tamo ima? A moj je krevet ipak mekaniji.
I sad, ako je istina da moramo sve nadoknaditi, barem u smanjenom opsegu, ili barem virtualno, ili barem kroz nekog našeg, onda mi ipak ostaje još jedna šansa za pobunjenički bijeg na splavi do Crnog mora.
Kad negdje usput poberem švabu. :)))
 

 
moj drugi nećak ima 4,5 kg i 57 cm i rođen je danas 15 minuta do podne kao najveća beba ikad rodjena u toj bolnici. eno ga, već jede i spava i jede i spava i opet jede i spava.
i zove se Mak.
:)))

A, baš ne volim izlaziti iz kuće ako se ne mora. Mislim, lijepo vrijeme? Onda je i iznutra ljepše. Gdje ćeš bolje? Soba obasjana, kroz prozor svježi zrak, još ako na put zraci sunca stavim onaj swarowski lotos, svi zidovi i strop su popikani raznobojnim točkicama, kao da je soba disco klub s onom kuglom i šarenim reflektorima. Ma, divota. A frižider blizu, ugodni naslonjači, kablovska. Kakva crna šetnja?

E, ali ponekad se dogodi da poziv na kavu stigne u neko čudno međuvrijeme, kad sam se nauživala sobe, nahranila, napojila i taman bih trebala početi raditi. Bad timinig za lijenost. Šetnja po Maksimirskom parku je linija manjeg otpora.

Te tako. Odoh ja danas popodne u Maksimir. Prema uputama, kroz park do jezerca, pa most, pa vidikovac. Rekoh, ne mogu fulati, nije to Schwarzwald ili Perućica pa da zalutam. Ima i ljudi. Znam gdje je sjever. Ako idem ravno, negdje ću izaći, mislila sam, rezonirajući da park vjerojatno nije okružen nekakvom ogradom ili žicom pošto ne naplaćuju ulaz.

I sad. Jest da me je sram reći, ali u životu nisam tamo bila dalje od zoološkog vrta i onog prvog igrališta za djecu. U obranu mogu reći samo da to nije moj kvart. I da Jarun i Savski nasip znam kao džep. Maksimir meni kao Mimara. Trebalo mi je nekoliko godina nakon otvaranja da posjetim muzej u mom vlastitom gradu. Za park mi je trebalo mnogo više desetljeća.

Prije nego pomislite: ne, nisam se izgubila. Ipak genetski imam pingvina ... ups, goluba s GPRSom u glavi. Međutim, toliko mi je drago da sam se ipak prošetala tim divnom parkom, da moram zapisati u blog, makar ispala vampir koji ne izlazi danju na sunce ili obijesni stanovnik metropole koji se ne miče iz svog kvarta.

Oduševila su me stabla. Divna, prolistala, širokih, stabilnih debala i s mnogo lišća (ok, ok, proljeće je, valjda, znam). Mnogo vrsta drveća; neka čudna, osamljena na lijepo održavanim livadama, neka zgusnuta u šumi bez trave, jer sunce kroz krošnje gotovo da i ne prodire. Povratak je, naime, u skladu s novo pronađenim avanturističkim duhom, bio po manje utabanim stazama, šumom, gotovo bez ljudi, uz razigrane ptičice i ponekog psa na istrčavanju.

Jezera su baš onako mutno, smaragdno zelena, pospena tu i tamo zlatnim osušenim listićima. Dobila sam volju da me se vesla u čamcu preko njih.

Onako, ja u bijeloj čipkanoj haljini sa satenskim vrpcama i šeširom s velikim obodom, kojeg pridržavam rukom u bijeloj rukavici do iznad lakta. Pa laganim zaveslajima u krug kroz piknjavu vodu i patke. Uz neku laganu glazbu orkestra na obali. Gdje je već u hladu na travi postavljen piknik ispod prastarog ne znam, recimo, hrasta, sa dvije čaše pjenušavog i zdjelicama voća i oraščića. I dekicama po kojima ću rasprostrti čipkastu krinolinu kad onako, damski čedno, sjednem da me se okrijepi.

Imate sliku? Dobro. To treba svakako jednom napraviti.

Recept je jednostavan: proljetno sunce, haljina, rukavice, čamac, jezero, dekice, piknik. Maksimir.

Uzmi si vremena

- da radiš - to je cijena uspjeha.
- da razmišljaš - to je izvor snage.
- da se igraš - to je tajna vječne mladosti.
- da čitaš - to je temelj mudrosti.
- da budeš ljubazan - to je put ka sreći.
- da sanjaš - odvest će te u putanju zvijezda.
- da ljubiš i budeš ljubljen - to je povlastica bogova.
- da se osvrneš oko sebe - prekratak je dan da budeš sebičan.
- da se smiješ - to je glazba duše.

(stara irska molitva iz 13. st)

posudila bez pitanja, valjda je public domain, pa hvala :))

(tekst preveden iz nekog udzbenika i izvađen iz konteksta kao sabljarka na ribički brod)

Na osnovi anatomije korteksa možemo identificirati tri osnovne senzorne funkcije temporalnog režnja:
- prva, koja se uglavnom bavi obradom auditornih informacija,
- druga, specijalizirana za vizualno prepoznavanje objekata i
- treća, povezana s dugoročnim skladištenjem senzornih informacija (odnosno, pamćenjem).
Hipokampus radi usklađen s funkcijama neokorteksa: s prepoznavanjem objekata i s pamćenjem i ima posebnu ulogu u organiziranju pamćenja objekata u prostoru. Ostatak područja temporalnog režnja, AMIGDALA, dodaje emotivni kontekst (emocije) senzornim informacijama i pamćenju.

E, tu smo.

Kad cvilimo i nesretni smo, amigdala nam je, dakle, dodala pogrešan emotivni kontekst informacijama i pamćenju. A ona se nalazi tamo negdje u sredini mozga. Tko ga ima. Duboko.

Ne možeš se lupiti po čelu i raspametiti od veselja. Eventualno dobro i jako prodrmati glavom kao da trešti najgori trash death metal ili vrtiti glavom kao podivljala žirafa, e ne bi li se sve dobro protreslo te promijenilo predznak.

Amygdala did it.

I to nije ona princeza iz Star Warsa. :DD

Razmišljam danas što je gore: besmisleni život ili besmislena smrt?

Da, znam, sve je relativno i sve je stvar interpretacije i sve nas ponekad otušira besmisao. I da, pitanje je subjektivno i nikakva statistika odgovora neće pronaći zadovoljavajuću srednju vrijednost.

Premda, eto, na velikim uzorcima već se matematički mogu predviđati reakcije ljudi, mase svakako, a polako se i pojedincu približavamo. Ako ste ikad čitali Asimovljevu Zadužbinu, onda znate da on to zove psihohistorija, ili matematika predviđanja budućnosti u budućnosti, koja je i kod njega i u toj zamišljenoj budućnosti relevantna i pouzdana samo na razini planeta ili carstva. Sve ostalo su nepredvidljive greške i slučajni pogotci.

Međutim, gledajući unatrag; što i jest jedini način putovanja kroz vrijeme (za sada, premda kažu da zbog gustoće događaja i vremeplov bi mogao putovati samo unazad, u polja slabije gustoće) možemo svoditi račune.

I zaključimo da nije imalo smisla. Ili nađemo neku točku koju proglasimo smislom. Iako to već gazi u religiju, naravno.

Ili, opet, besmislena smrt. Koja preživjelima ne koristi. Ona koja nije za opće dobro, žrtva žetvi, caru, ideji, obitelji. Neka glupa nesreća ili pogreška. Nešto na što nitko ne može utjecati. I to gazi u religiju, naravno.

I onda su život i smrt zapravo samo podskupovi vjere? A njihov presjek je besmisao?

Uvjerite me da ne znam matematiku.