Čarobni brijeg

u meni raste pjesma.
bezrima poema,
od staklene sjete veća,
od čelične čežnje jača.

ali, riječi su mi
smrvljene i trudne
pod utegom
brokatnog neba.

sanjam kako zorom,
sjajem mutnog sunca,
rascvast će se i ta
grana umrtvljena.

... Mama always said you
were the chosen one.
...
Woke up this morning
I got a blue moon in my eyes."

Da, naslovna pjesma iz Sopranosa. Gledam uredno svaki dan, iznova, na satelitu, onako, usput, dok radim. Ne ostaje mi puno od sadržaja, zapravo me i ne zanima ta, jedna od ultimativnih muških fantazmagorija o vatrenom oružju, lovi, ljubavnicama, gangsterima, potcrtana bijednim pokušajem feminiziranja preko lika žene psihijatra.

Ne slušam, zapravo, dijaloge; bitno mi je da nešto drnda u pozadini dok radim. Kao pozadinski šum. Da ga izoliram i da se bolje koncentriram na posao. Međutim, izgleda da nešto ipak prolazi. Ta melodija i te riječi već danima su mi u glavi.

Mislim, poštujem život. I protiv smrtne kazne sam. Mislim da bi se takvi slučajevi ipak morali rješavati drukčije. Ako ubijemo ubojicu, ništa bolji, kao društvo, nismo od njega. Kakvu poruku šaljemo? Samo zato jer nas ima više i imamo više oružja, imamo pravo suditi i ubijati? Onesposobimo ga. Ima načina, okrutnijih od ubojstva. Nešto što bi ga podsjećalo na zločin duže vrijeme.

Mislim, znam rukovati oružjem. Tata je volio vesterne i lov. Naučio me je, ali u metu. No, sad bar znam što se ne smije raditi. Da moram, opalila bih. Premda ne s namjerom ubiti. Onesposobiti.

Ono što me muči je ta melodija. Znate je; hipnotički ritam, duboki muški glas, basovi, mračno raspoloženje. Patologija ubojice ili samoubojice. Zašto? Zašto sad?

A kako ne vjerujem u koincidencije i nemam drugog posla, pišem ovo u nadi da se radi samo o dobroj glazbi. Onoj koja potiče emocije. Pa ih proživimo kroz note i tuđi glas, da ne moramo sami.

Nisam kupila pištolj.

Izdahnite.

mjesec, naravno.

očistila sam što moj, što mamin frižider. usput svratila u pekaru. prazne boce od kole više ni ne recikliram.

i sad bi grand jury investigation zaključila da sam skrenula, but I did not inhale!

presume me innocent.

the moon did it.

Nothing can change a man like love.
Going nowhere and yet so far.

(dobro, možda je honkonška, jackie chan na rtl-u)

Riječ dolazi od latinskog "limen" ili prag, a u jungijanskoj psihologiji, koju kasnije nastavlja i Murray Stein, označava životno razdoblje u kojem se nalazimo pred promjenom, na pragu shvaćanja i prihvaćanja ili pred samim vratima nove percepcije.

Često se pojam povezuje sa i simbolom svetog grala, potragom ili prostor-vremenom "in between" životnih odluka. To je razdoblje u kojemu više nismo što smo nekada bili, ali još uvijek nismo ono što postajemo. Kao prolaz, tunel između dvije faze našeg života.

U tim smo razdobljima tankoćutni, ranjivi i psihološki prijemčljivi, otvoreni za novi put ili rast. Sjetite se samo svoje adolescencije, jednog od liminalnih razdoblja koje ste prošli.

Nalikujemo na zmiju, prastari simbol transformacije, koja mora skinuti staru kožu kako bi dalje rasla, i za to je vrijeme ranjiva, nervozna i privremeno slijepa.

Pjesnik T.S. Eliot opisuje to stanje kao "točku presjecanja bezvremenskog s vremenom", kao mjesto poetske osjetljivosti gdje se kratki uvidi u vječnost miješaju sa svakodnevnom stvarnošću, kada se spajaju nevidljivi duhovni svijet s vidljivom realnošću, gdje su intuitivne mogućnosti na pragu opipljivih manifestacija.

Reagiramo na poticaje koje, vjerojatno, u nekom drugom razdoblju, ne bismo niti primijetili. Javljaju se sinkroniciteti, simboli, pojačano sanjamo, ponekad vlastite, a ponekad simbole iz kolektivnog nesvjesnog.

Često se u snovima ljudi koji se povezuju s vlastitim smislom i kreativnošću, kao i osjećajem sudbinskih događanja, javlja slika djeteta, kao arhetip smisla i emocija, te povezanosti s onime što je veće nego naše malo ja. Takvi snovi najavljuju mogućnost novog ili obnovljenog života. Duša se budi.

Noćas sam sanjala svog nerođenog nećaka. Vidjela sam ga kao dojenče i kao nešto stariju bebu. Imao je tamnu kosicu, rumene obrašćiće i smiješio mi se.

Danas sam saznala da će se roditi za dva tjedna, nešto ranije nego planirano. I da je već sada, mjesec dana prije termina, lijepo formirana bebica od 4 kg.

I da je lijenčina, jer se još nije okrenuo kako spada.

Tetino zlato i liminalitet.

Definitivno.

Por la cortina pesada de color púrpura oscuro, se está asomando la puntita jovial de un vestido de noche. El reflector principal la atrapa, la arrastra hacia adelante, para arriba, y siguiéndola flotan las enaguas transparentes de muselina. Ella está subiendo al escenario.

Valiente, con pasos amplios y seguros. Así no caminan damas en tacones altos. Pero, ella nunca los ha necesitado. Es más alta que las otras mujeres y nunca ha pretendido ocultarlo. Además, por este vestido de color verde claro que le acaricia suavemente el cuerpo esbelto, se ve más alta de lo que es.

Está llegando al centro del escenario, frente al micrófono. Se le acerca la cámara y su rostro queda en el primer plano. Brillan sus ojos de color de la tela, cuidadosamente escogida bajo una luz apropiada, mientras en vano intenta reconocer las caras en el público. Frunce las cejas por un momento, luego sus pesta?as se encuentran y sus labios se extienden en una sonrisa. Sacude su cabello hacia atrás, la cascada plateada cae por detrás de sus hombros y le cubre la espalda desnuda. Se queda solamente un mechón en el lado derecho de su cara. Ese mechón travieso.

La estoy mirando como dobla los codos hacia delante, cruza sus dedos largos como siempre lo ha hecho, disimulando su ansiedad. Sus narices apenas se contraen mientras inhala profundamente, su cuerpo se vuelve tenso, sus ojos se abren, y su mirada se fija por allí, detrás de las últimas filas.

Parada frente a millones, Sandra posa feliz.
Es espectacular.
Me siento orgullosa por conocerla.
Sandra, la hija de mis sue?os.



(a za original, tko hoće: http://www.blog.hr/print/?id=1620737050)

a kad nemam ništa napisano :(, a tipkala cijeli dan gluposti, reklame i brošure i bedastoće, sve isto, niš ne možeš kopirat jer genijalci marketinga svaki puta drukče okrenu rečenicu.

a, ima i dobrih vijesti, opet ću se vozit motorom :)

a i neki su zdravstveni obiteljski problemi riješeni, bez obzira što doktor na otpusnom pismu napiše da je operirao slijepo crijevo a ne debelo crijevo, i što ne unesu sve nalaze, i što nisu dali nikakve upute, to je tak, sjednite na internet, ili s poznatim doktorom, pa budu vam objasnili

evo, donna, jel dosta? :DD

je, sad biste mogli ponovit ono s djevojčinim najboljim prijateljima i napravit doskočicu o sponzorušama.

je, mogli bi reći da su brilijanti, i još poneki dragulj, vječna sreća, vječna ljubav, uvijek se mogu prodat, neka financijska sigurnost.

je, mogli bi reći da nas zasljepljuje bljesak i da time padaju ograde.

ali, to ne objašnjava fascinaciju zvjezdama na noćnom nebu, kao niti noćnom panoramom osvijetjenog velegrada, koji se od zvijezdama posutog neba razlikuje samo u boji, jer su gradska svjetla i žuta, poneki semafor crven ili zelen, poneka reklama plava.

ne objašnjava niti ljepotu kristala pod reflektorskom žaruljom, kao niti uspjeh swarovski drangulija, pa i većih stvari, kao, na primjer, lustera :)

a bogme niti razloge zašto, u nedostatku pravog, nosimo obični štras, staklo, koje na ušima ili vratu ili podlaktici ili prstu zasvjetlucaju magično pod svakim osvjetljenjem.

zaljubljeni ljudi u dragim očima traže iskre, možda su kamenčići odraz ili ponavljanje tih zaljubljenih iskrica?

a možda su samo nada, osvjetljeni komadići svjetla u mraku.

Moje ti more spava u očima, a ja tvojim plovim u snovima.

Slankamen mrvimo pod stopama, brišemo suze i more s obraza.

Ni sunce ni vjetar ne prodiru do nebom umotanih pobjeda.

Jer, sve je u letu i sve je titravo, plavo i zlatno, odbjeglo.

I sve što nam treba je neko naše toplo mjesto pored mora.

Nedostajalo je samo par centimetara da se muško, kvrgavo koljeno očeše o moje. Da su se sudarili, sigurno bi me izbacio iz labave ravnoteže. A stiže još jedan. I još. Pa grupa.

Dišem plitko, suzdržano, i to nije samo zbog smoga u zraku. Pamučna tkanina klizi po crnoj koži. Nezaustavljivo. Ako iskoristim sljedeću rupu ili greben, kad poskočim, možda se uspijem vratiti na sredinu. Pod uvjetom da mi prsti negdje usput na pogube čeličnu šipku.

Mada mi se dlan ne znoji, osjećam kako klizi. Osjećam pritisak u tetivi nadlaktice koja se očajnički upinje da održi stisak. Sutra će me boljeti. Predugo je pod stresom, već se dobrano nategla.

I opet poskakujem. I naprijed i natrag. Srećom, vjetar, koji mi mrsi kosu, ne suzi mi oči. Nemam kacigu, ali naočale su dovoljne. Pod zubima ipak krcka pijesak. Golica mi stopala u sandalama, dok lagano gubim oslonac i pod nogama.

Svuda oko mene ljudi. Životinje. Automobili. Blještava svjetla u sumrak. Kad dioptrija pada sama od sebe. Znam da nemam kontrolu ni nad čime, osim što prsti još uvijek, sve slabije, stežu šipku dolje lijevo.

Držim se i desnom rukom, doduše, ali ne smijem stezati. I svake se sekunde iznova podsjećam da moram opustiti tijelo i ne kompenzirati nagibe. Gužva je neopisiva, trube su zaglušujuće, iznenadne, neprekidne.

Prvi puta sjedim na motoru. Odostraga. Postrance. U nezamislivo nepromišljenim uvjetima za prvo iskustvo. Moja mama i tata su se godinama vozili motorima po mnogo, mnogo puta slabijem prometu. I mnogo puta oderali koljena i bedra po šljunku i asfaltu. Sad razumijem zašto mi nisu dopustili da ikada sjednem na motor.

Ali, nema te fobije koju neću savladati ako je u igri neponovljivo, posebno iskustvo. Mada se bojim visina, stajala sam uz stakleni zid na vrhu njujorških blizanaca. Mada ne volim rupe, spustila sam se u klaustrofobičnu jamu piramide u Gizi.

Da, sjela sam te večeri na zadnje sjedalo Kawasakija, potpuno se predajući vozaču, i provezao me je ulicama četirimilijunskog grada na jednom drugom kontinentu.

Prvi puta u životu. I dopalo mi se. Jako.

Hvala ti.

Povedi me u stranu i šapni mi da večeras trebaš moj zagrljaj.

Izaberi mjesto gdje samo slijepci i šišmiši ne zapinju za dovratnike i namještaj. Neka vanjskog svjetla ne bude. Zastri moje sunce i skini svoj sjaj. A kad nam se oči priviknu na tamu, ugušena bjelina stropa posut će se zvijezdama.

Tek šušanj odjeće, koja padom prekriva hladnoću keramičkih pločica, otkrit će mi možda gdje tvoj dah zagrijava zrak. Koliko smo udaljeni te sekunde. I koliko još moram čekati toplinu tvojih dlanova.

Kad osjetim da si blizu, kad mi zatitra pramen nad čelom, podići ću ruku kroz tminu i potražiti ti obraz. Dotle će me već tvoje ruke lagano spuštati na jastuk.

Željet ću se smjestiti udobno, licem na ramenu, dlanom na prsima, koljenom na bedrima, kao priljepak, spojena izravno na struju koja teče tvojim tijelom naizmjence gore i dolje. Željet ću srušiti granice epiderme i utopiti se u vrelini titraja sile koju više ne prikrivaš.

Zagrlit ćeš me čvrsto, čvršće nego sam se nadala. Lice će mi utonuti u meko pulsirajuće tkivo. Na trenutak, oduzet ćeš mi dah.

Ležeći u mraku, bez granica, pod zvjezdanim stropom i u toplini tijela, svijesti će nam se preliti preko rubova nepoznatih dimenzija.

"... Exit light
Enter night
Take my hand
Were off to never never land ..."

skinula sam laži i boje s lica.
otopila strahove,
razbacala sjene.

kad kišom ispereš zidine,
na večernjem će suncu
ponovo zaiskriti
stari mozaici.

evo, na početku je letva.

onak, kak u turbo limachu, ak si previsok, nemreš na tobogan.

e, tak i tu.

tko zapne za letvu, ostane vani.

e, da, letva je na duhovnih, emocionalnih i psihičkih 29.

tinejdžerke SVIH GODINA mogu slobodno na tobogan. za njih ne važi :)

Alabaster kula.
Mliječna u zoru,
Zlatno crvena u sumrak.
(Dragulji u listićima, zavijenim)

Na jugu utjeha.
Mirisna,
Uljena.
(Haljina je bijela, princezna)

"... Čujem rijeku
Vidim vodu
Usamljenost plaši
Kad čujem rijeku ..."
(Cocker u pozadini)
"... Što trebam napraviti,
Što trebam reći
Da me čuješ? ..."

Kose plete pletikosa.
Krljušt blistavu
Od zmaja zlatnog.
(Čekajmo još malo, tek je zora)
Prvog od prvih.

Preko rijeke
(Od monsuna nabujale)
Pletenicu
Žitnozlatnu
Razvuci,
Pletikosa.

Ako elektronu dodamo energiju, poskočit će na višu razinu. Oduzmimo je, pada. Stvari su logične na toj mikro razini. No, ako čovjeku dodamo ljubav, kako kažu, univerzalnu pokretačku energiju, hoće li se baš svi uzdići na sljedeću orbitalu?

Hoće li se svi vinuti visoko i poletjeti, pri tome promašivši zemlju? Mislim, ne pričam ovdje o zaljubljenosti. To svi znamo da je lažni let, probni, simulator. Potreban za prevladavanje inicijalnih granica dviju osoba. Govorim o ljubavi. O osjećaju duboke povezanosti. O osjećaju pravde i smisla. O pravilno posloženim lego kockicama. O ljubavi koja, ovako ili onako, traje čitav život.

Na početku je oboje uvijek zbunjeno. Smotano. Prelako padaju granice i bedemi. Smiješno je koliko umovi žeđaju za poznatim, zajedničkim, prepoznatljivim. Do apsurda. Ponekad bi netko, gledajući ili slušajući sa strane, zaista mogao zaključiti da taj razgovor nema smisla. Ali, usputni promatrač ne osjeća onu drugu razinu komunikacije, koje najčešće ni govornici nisu svjesni. Ono, kad misli nađu nevidljivu nit pa teku među zjenicama. Ili se misli teleportiraju i jednostavno znaš što drugi misli.

Pomisliš, žmireći u mraku: dodirni me, i u sljedećem je trenu dlan na tvojoj koži. Elektroni poskoče, vrisnu. Veliki prasak.

Ljubav, kao i bogovi, ima puno različitih zemaljskih avatara. Prizemljenih oblika. Ljubomora, posesivnost, lažne slike, uljepšavanje činjenica, afektacija, čak dominacija, sadizam i tome parnjak. Ima i pozitivnih: radost, smijeh, zabavu, buđenje tijela.

No, ostanimo na apstrakciji.

Na božanskom dahu. Koga jednom pomiluje, nikad ne zaboravlja. Nikad više nije isti. Povratka nema. Trepneš i u drugoj si galaksiji.

I nisi više sam.