Čarobni brijeg

Prvo, nitko mi nije na početku rekao da izaziva ovisnost. Toliko o liječnicima. I apotekaricama.

Drugo, ne uzima se više od 5 tjedana. Meni ga daju već 9 mjeseci, redovno i neće smanjiti terapiju. I sad mi još veli upućeni kolega bloger da će mi lupat' srce kad počne apstinentska kriza. Super. Nek' uzimam c vitamin. Oh, joy!

Treće, nisam više živčana. Tlak mi je niži. Mozak je na nekim sretnim hormonima. Dakle, mož' bit mi ne treba uopće.

I četvrto, imam 70 Gb mp3ca na kompu. To ne mogu odslušat' za života. Serije i filmove neću ni spominjat. Mislim, kak se piše skraćeno terabajt? :)

A neke stvari - nove i stare, brze i spore, naše i strane - neke stvari diraju svojim harmonijama one nebeske sfere koje rezoniraju izravno s mojim neuronskim vezama i izazivaju smirujući učinak, bez ovisnosti.

I ne samo smirujući, već i ushićujući i razdragani i radosni i sretni i dižu mi ruke u zrak, a noge se same pomiču po tepihu, pocupkuju. A i velovi i sariji veselo se vrtlože po sobi.

Di'š bolje rekreacije?

A i zašparat' ću pare i prostor za traku za trčanje na sred sobe.

E, sad, jest da putujem, ne bih baš mogla reći jako puno, ne kao neki skauti tour operatora, ili direktori multinacionalnih kompanija (ali, što oni zapravo i vide na tim putovanjima?). Međutim, počela sam sad i sanjati da putujem. E, to je dobro, takvih uvrnutih mjesta nema nigdje na svijetu :)

Uglavnom, putuje se busom. Ne volim se baš voziti busom: sjedala su tvrda, spavati se može bolje u avionu, mada je bolje birati noviju avio kompaniju, jer onda ne škrtare s prostorom za noge, a valjda su se i standardi visine ljudi kroz trideset godina promijenili, koliko su stari, na primjer, Lufthansini i Alitalijini avioni. U novim avionima je to druga priča, čak i visoki se mogu lijepo mrdati i prebacivati nogu preko noge bez da cijeli red mora sinkronizirano to isto raditi.

No, i bus je ok, ako je klimatiziran i na 45 sjedala nema više od 20 ljudi :)

I tako, sad mi, grupa meni nepoznatih ljudi, putujemo busom po nekoj azijskoj zemlji. Prašuma okolo, vlažna klima, čini se kao Indonezija ili tak nešto. Kroz krošnje proviruju vrhovi kamenih hramova, kakve nisam nikad vidjela. Pa se stane povremeno, pa svi van.

Prvo, prikupiti svu rasutu ručnu prtljagu sa sjedala u ruksak. Činjenica je da me snovi o pakiranju neprekidno progone. Obično hodam po raznim sobama i prikupljam svoje stvari, trpam ih u kofere na raznim mjestima, potpuno sigurna da ih nikad neću uspijeti sve pronaći i zapakirati. To me obično frustrira, nemilo. Ali, sada je drukčije: ovaj puta pakiram u ruksak samo sitnice, prosute na sjedalu. Znam da su koferi uredno parkirani dolje, u prtljažniku, i da ih ne moram dirati i da će me čekati.

Još kroz prozor busa vidim na par sto metara cestu, kamenu, ograđenu niskom kamenom ogradom i popločanu. Vodič nam govori kako ćemo sada hodati po rijeci. Mislim, hodati po vodi? Ja zalutala u nečiji vjersko-nabrijani san :). Ali, eto, već prvi iz grupe gacaju po plićini, jer rijeka teče inače normalno, ali ovdje se slijeva preko te ceste i mostića i ne može se drukčije preko, nego gacati.

A, dobro, kad je tako, zavrnem ja nogavice skroz gore, mada ne prije nego su se smočile, al' to u snu možeš osušiti onak, sanjama, pa nije bitno. Tene držim u rukama, voda fino hladna, ne ledena, trackam ja tako po rječici, sve skakučem. Divna, prozirna voda, nema mahovine, ništa sklisko, ljeska se metalik i plavkasto, žubori, baš kao da sam ja pisala scenarij :)

Sad vjerojatno očekujete nešto od sljedećeg: dramu, ponor, jamu, zaplet, vodopade, klisure, zle razbojnike, prosjake, ok, zmije, vodene i s krošanja padajuće, neku frku.

E, nema toga kad ja sanjam :)

Prvo rječica, pa šumica, lijepa, prozračna, proljetna, kao ona bambusova iz onog filma za koji nikad ne znam tko čuči a tko skače i na koga, jal' tigar, jal' zmaj :). Onda dodje, valjda, hram, ali je to zapravo turistički kompleks izvana. Tu neki nesporazumi, nitko nikoga ne razumije, ali nađem ja ulaz, a unutra gimnastičke sprave i dječje igralište baš kao ova što ih je Konzum postavio posvuda po Zagrebu. I opet skakutanje i ljuljanje, a sve neš' bezopasno. A veselo, a šareno.

I prozirno. Kao riječica po kamenoj cesti.

Totalno sam nezanimljiva tumačima snova :)

Ashram je mjesto rada. Tako kaže doslovni prijevod. U tome je i smisao takvih mjesta.

Neću se upuštati u vjerske aspekte života u Indiji. Kao što mi je odmah objašnjeno: "Ovdje sve može". Previše je razlika, previše je sličnosti. Sigurno bih pobrkala lončiće, bogove i koncepte. A vjerske su teme još osjetljivije područje od ženskog pitanja. Stoga, provedimo apsolutnu vjersku toleranciju u duhu indijskog društva i ne komentirajmo vjerovanja, običaje i osobne stavove prema izabranoj religiji. Jedino što ću još reći o tome je da je sve to, kao i život sam, živopisno, šaroliko i, uglavnom, veselo. Prepuno cvijeća i radosti, ali i tuge i strahopoštovanja. Baš kao i svaki drugi vjerski sistem na svijetu.

Međutim, mogu vam ispričati osobni doživljaj jedne zadrte ateistice, agnostice, zapravo, koja nije u Indiju krenula s ciljem pronaći religiju, sebe ili božanstvo za obožavanje. U potpunosti sam svjesna utjecaja koji pojedini rituali, predmeti, skulpture, arhitektura, meditacije i molitve imaju na one koji su ih prihvatili. I poštujem svaki izbor na jednaki način.

Ono što se mene dojmilo bila je silna energija koja tamo izbija iz pojedinih lokacija. Je li to zbog tamošnjih ljudi i ukupnosti njihovih nadanja, dobrih želja i vjerovanja, ili je zbog magije koja teče zemljom kao bilo gdje drugdje na svijetu, samo je ovdje nekako pojačana i drukčija? Ne znam. Ili smo tamo svi više otvoreni za utjecaje nepoznatih i neobičnih pojava. Ne znam.

Nisam ništa takvoga očekivala, ali me je iz čista mira, ni zbog kojeg očitog i jasnog razloga, strašno uzdrmalo jedno mjesto na dva sata autom od Jaipura.

Te je subote sunce sjalo, neskiveno oblacima, vjetar je donosio miris pustinje. Pijesak je pod prstima bio vruć, dok je beton bio opet milostivo i predvidljivo ugodan za šetnju. Ograđeno visokim zidovima, to je mjesto rada gotovo pusto. I mada je kapija otvorena i svatko može navratiti u hram, nema mnogo ljudi. Tek četvero njih stalno živi unutra, uglavnom bez struje koja dolazi na par sati dnevno. Slijede ritam prirode, sade drveće i povrće u pijesku, navodnjavaju, gaje koliko se može.

Usred ashrama je veliki bijeli hram, posut bogatim granama s divnim bijelim cvjetovima lokalnog, na sušu vrlo otpornog grma. Iza hrama raste neem drvo, čudotvorno, kažu, možda čak i rješenje globalnih problema. Raspitajte se. Djeca iz obližnjeg sela veselo skakuću naokolo, rado poziraju za fotografije, brbljaju, igraju se i usput povremeno pometu otpalo lišće, jer stiže suša, a poslije nje monsun. Tada će drva ponovo prolistati.

Nisam očekivala mnogo. Ali, ti su nas ljudi primili krajnje srdačno, pripremili domaću, nama poznatu hranu, pa čak i rođendansku tortu. Poklonili nam sitno prosijani pijesak za poklone prijateljima doma. S ljubavlju nam zapakirali teglicu vrlo dobrog i vrlo ljutog domaćeg umaka. Bilo je to savršeno popodne.

I dok su drugi poslije ručka odmarali u ohlađenim sobama, prošetala sam sama oko hrama i pored okruglih zidanih kućica sa slamnatim krovovima u kojima inače spavaju ljudi iz organiziranih grupa koje u Indiji borave kraće ili duže vrijeme.

Sjela sam na kamen u hladu i, bez ikakva upozorenja i očekivanja, zagrcala. Suze su potekle prije nego sam uopće shvatila što mi se događa. Zbunilo me više nego što me rastužilo. Osjetila sam, ipak, da ta tuga i osjećaj usamljenosti ne dolazi iz mene, već odnekud izvana; vjetrom donešeno, pijeskom zalijepljeno, odnekud između otpalog lišća i ljepote građevina.

A svrake su se naganjale krošnjama u svadbenom plesu. Prekrasan indigoplavi paun šetao je dvorištem. Ptičice su cvrkutale.

Možda bi netko drugi ovo bolje objasnio. Možda baš oni, koji su tamo provodili dane i noći, radeći i meditirajući, razmišljajući o sebi, o životu, o smislu. No, tuga je bila neupitna, nesmiljena, snažnija od sunca i čavrljave djece. Tuga se izdigla iz zemlje i obuhvatila mi dušu da mi pokaže i taj posljednji, najjači i najkontroverzniji osjećaj koji sam morala ponijeti iz Indije.

Shvatila sam mnogo. Objasnila si do tada nerazumljive trenutke prošlosti. Osjetila još više. Progovorila konačno, bez plana i scenarija. Nisam našla smisao života jer je to pitanje besmisleno. Ali, sam na pustinjskom pijesku, među rascvalim grmovima i u tuzi zemlje pronašla razlog za živjeti.

I, za sada, to je dovoljno.

E, pa, ne može bez toga.

Ma koliko je položaj žena uvijek kamen spoticanja i rasprave u mješovitim društvima kod nas, položaj Indijki nije lak, mada se polako mijenja. Žene su u politici već odavno i ima ih sve više, ali nisu ništa manje izložene opasnosti atentata nego bilo koji drugi političar u drugim mnogoljudnim ili nestabilnim zemljama.

Ali, politički položaj žena nije svakodnevnica. Istina je još uvijek da su ljudi sretniji s muškim djetetom, da su česti namjerni pobačaji ženskih fetusa, da udovica nema nikakav status, ponekad je vrate obitelji u sramoti, ponekad i zapale, mada su nedavno osudili obitelj koja je udovicu, vjerojatno, natjerala na samospaljivanje. Niti supruga nema neki posebni status. Uglavnom je doma. Rađa djecu, čuva djecu, kuha, hrani djecu, sprema; sve klasika. I premda uz svako hindu božanstvo ide i njegova ženska pratiteljica, status, zapravo, ima samo majka.

Istina je da ima dućana s trapericama i zapadnjačkom odjećom i da je poneka djevojka tako odjevena, međutim, bar u Jaipuru, velika je većina žena u sarijima. Apsolutno u svim bojama i kombinacijama koje možete zamisliti, i još malo onih nezamislivih. Po mogućnosti sa što više svjetlucavih aplikacija, zveckavih narukvica, kamenčića u ušima i nosu. Dnevni su sariji prozračni i lagani, a nose se po ulici preko glave. Čini mi se da to nema druge funkcije, kao na primjer arapski čador, koji ženu skriva i štiti od tuđih muških pogleda, već je prilično dobar štit od neumoljivog sunca.

Materijali su božanstveni, od lagane sintetike, preko platna, svile, brokata, teških aplikacija raznih slika na dijelovima sarija koji se vide. Naravno, uz svaki dobijete i komad iste tkanine za izradu obavezne passent bluzice. U dućanu su nam pokazali kako se pet do šest metara tkanine omata u sari. Izgleda komplicirano, ali zapravo i nije. Princip je uvijek isti. A u sariju nije vruće, trbuh i leđa su slobodni, obje ruke od nadlaktice nadolje također, dolje je isto propuh. Dakle, smisao takve odjeće vrlo je jasan i praktičan.

Ali, postoji još jedna odjevna kombinacija koja jako dobro oblači, a zove se punjabi suit. To je strukirana tunika s uskim dugim rukavima i širokim prorezima, ispod koje se nose hlače, gore šire, uz podkoljenicu vrlo sužene. E, to zaista dobro stoji, svima.

Muškarci govore da sariji svima dobro stoje. Tu mi je koncept malo sumnjiv, ali je istina da je odjeća ženstvena i da ističe pokret i lelujanje. Zapadnjakinje, kažu mi, obično tvrde da im neće nikako stajati. Onda probaju. Onda shvate da cijela ta količina omotanog materijala, od kojeg je većina naprijed naborana i zataknuta za pojas, jednostavno zahtijeva da se žena drži uspravno. To ističe atribute, istura prsa i popravlja opći stav i dojam. I još je šareno. I svjetluca. Nema da omane.

U dućanima se baš i ne možete cjenkati, ali će vam redovno ipak ponuditi popust pri plaćanju. Ruku pretrgli nisu veličinom popusta, ali lijepo se vidi.

A sari možete i prekrojiti u bilo što drugo. Haljinu, tuniku, košulju, sako. Dovoljno je materijala, dovoljno je jeftino. Nijansi i kombinacija je tisuću.

Obavezno kupite bar jedan. Ja sam donijela tri.

I nakit. Da ne zaboravim.

O hrani sam već i pisala. Ali, evo malo više detalja.

Mislim, ljuto je. Ako nije do suza, ne valja. Čak i kikiriki i orašćići. Pa i nešto kao smoki u obliku slasnih polukugli. Ljuto, ljuto, ljuto. Ne pijte koka kolu nakon toga. Samo voda pomaže. Donekle. Ali, ne odmah.

Postoji razlog za tako jako začinjenu hranu. Prvo vam pojačava vatru u želucu i pomaže probavi. Drugo, ubija zaostale bakterije. Treće, hladi vas iznutra. Četvrto, pojedete manje i dosta vam je. Peto, začinjena i ljuta hrana pojačava lučenje hormona sreće u mozgu, baš kao i čokolada. I šesto, ljudi to vole. Čili je posvuda, i još hrpe drugih začina, najčešće u mješavinama.

E, ali začini mogu biti i u slatkom. Pa samo fino mirišu ili bojaju kolačiće. Koji su uglavnom brašno i šećer. Jaja se ne koriste mnogo, a bogme nije ni preporučljivo nama, jer ih prevoze na skuterima, čuvaju na pultovima i prodaju na otvorenom suncu. Nije mi bilo jasno kako je uopće moguće da se ta jaja ne pokvare na toj vrućini, dok mi nisu objasnili da u jaja uštrcavaju penicilin i tko zna što još, baš zbog tog razloga ne kvarenja. Nismo jeli jaja, niti meso, a nije nam ni trebalo.

O Indiji također postoji predrasuda da se kravlje, odnosno, goveđe meso, ne jede. Niti to nije baš istina. Oni što jedu meso, jedu i piliće i svinje i krave, ovisno, naravno o religiji. Pravila opet nema, a ni zabrana. Osim što su pobili dvadeset milijuna ptica i kokica zbog ptičje gripe. I to relativno nedavno. A krave se sprešetavaju ulicama, baš onako kako legende, priče i stereotipovi govore, i čini se da nisu ničije. Ali, ako ih pokušate povesti sa sobom, u trenu se pronađe vlasnik. Nije to sve baš sveto i svačije.

Povrća ima, i voća. Uglavnom je zdravo uzgojeno, doduše ne zbog zdravstvene i kulinarske osviještenosti, već zato jer su pesticidi skupi. Mrkve su malo crvenije, krumpir malo slađi i deblje kore, limuni su minijaturni, ali su mandarine i naranče dobre i poznate. Mango je uobičajeno voće i iz odbačene koštice često izraste drvo, jer voli suhu, polupustinjsku klimu tog dijela Rajastana. Jabuke su brašnaste. Osim u Delhiju, ali ih tamo od nekud dovoze. Fini su orasi s Himalaje i prave dobru vojvođansku rođendansku tortu od dvanaest kora ispečenih bez pećnice, na okrenutom voku ispod kojeg gori cjepanica.

Na ulici se pripremaju goleme količine hrane. Sve vrste tijesta, napuhnutog i nenapuhnutog, sve isprženo u velikim kotlovima ispred prodavaonice. Vatra se zapali ujutro i peče se i prži do kasno u noć. Mnogo ljudi treba nahraniti, sve se proda. Kolača isto tako ima posvuda. Užasno su slatki, ali vrlo ukusni. Jedan vas definitivno održi na nogama barem pola dana.

Palačinke su ogromne i fine, ali morate naglasiti da nećete ljuto. Svejedno će vam donijeti juhu od leće, koja je izvrsna na prve dvije žlice, a poslije više ne osjećate okus, jer ste spržili okusne pupoljke na jeziku. Umaci su vrlo dobri, posebno ako naglasite da budu bez luka i češnjaka. Sve može. Sve se želje i prohtjevi ispunjavaju. Ništa nije problem. Možete preživjeti. Za silu pojedete koji keks koji ste donijeli od doma i ne budete gladni.

A bili smo i na ručku kod malo bolje stojeće obitelji. Osim što je kuća ogromna, pa time i blagovaonica sa stolom za barem trideset uzvanika, hodnici su prostrani i prohladni, salon je van svake pameti velik. Ukrašen tapiserijama, slikama, kristalnim skulpturama i vodi s dvije strane na zimski vrt, odnosno terasu u bijelom mramoru s barom na obje kraće strane. Posvuda veliki peterosjedi i fotelje, debeli tepisi i odlična hrana. Specijalno za nas bila je pripremljena bez ljutih začina. Natrpali smo se za prošlih i sljedećih tjedan dana.

A vrhunac je bio puding od riže i po tome posuto sitno nasjeckano voće. Mislim, i grožđe su sjeckali na kolutiće. I jagode. Strahobalno. Žena nas je primila i ugostila s mješavinom indijske i internacionalne kuhinje, pa smo jeli rižu na kineski, s octom i uljem začinjenu zelenu salatu s nekim čudnim zrncima pitajboga odakle, nekoliko raznih umaka s povrćem, tikvom, graškom, mrkvom, paradajzom i mahunama, obavezne palačinke (da, da, znam da nisu palačinke, nego nan, ali meni je i hostija napolitanka) i sve stvarno ukusno. I na kraju smo u salonu smjele zapaliti cigaretu, dok smo se slikavali s bebama, čistokrvnim psima (od kojih je jedan egzotični dalmatiner) i punjenim tigrovima.

Fino je sve, bogato okusima, samo kad se jednom naviknete na ljutinu. A indijski oraščići ili cashews su u bescijenje jeftini. I opet, uzmite neslanu ili slanu varijantu. Ona začinjena je preljuta.

A možda smo samo bile razmažene zapadnjačke šmizle.

Ovo ćemo brzo. To su mjesta u Jaipuru i okolici koja treba posjetiti. Evo, redom.

GALTAJI je kompleks kuća, hramova i toplica (mislim, vode za kupanje) s putem na vrh jednog od nekoliko brda što se usjecaju u četirimilijunski Jaipur. Pogled odozgora je divan. Imam slike. Poslala sam fotoaparat na vrh s nešto radosnijim planinarima nego što sam u podne i na 35 u hladu bila sama. Kamen u hladu bio je udoban, a i vode sam imala. Nizbrdo je išlo super. U Galtajiju je Hanumanov hram pa su majmuni posvuda. Kupite vrećicu kikirikija i hranite ih iz ruke. Te fotkate usput. A put vodi prvo kroz trg i kuće što izgledaju napušteno, ali baš nije sigurno da tu ljudi ne žive. U dvorištima rastu čudotvorna drva; puno je hodočasnika. Put je lagano strm i zavojit, prolazi se nekoliko kapija i penje prema bazenima oko sredine kompleksa. Voda je naoko čista, međutim nije jako prozirna, pa nama izgleda sumnjivo. Bilo je i kupača, ali, pošto pravo ljeto još nije počelo, vrlo malo. Nekoliko je bazena smješteno jedan iznad drugog i ne zna im se točna dubina. Dobro izgledaju na fotkama ako je sunce iza leđa. Odozgora su sumnjivo neprozirni i zeleni. Kupače to ne smeta. Certifikate bakteriološke analize nismo vidjeli, ali majmune jesmo. Mnogo.

CITY PALACE i JANTAR MANTAR su obavezna stajališta za turiste. Jantar Mantar je novije gradnje. Jedna od dvadesetak replika prastarog arapskog vječnog kalendara, sagrađenih širom Indije u turističke svrhe, a i za astrološke, jer zaista rade. Možete odrediti horoskopski znak, podznak, ostale planete i kuće. Točan datum i dan, gdje se koji planet nalazi u kojem trenutku, koliko je sati i gdje te koja je zvijezda i kada iznad vas. Sve to ako znate čitati instrumente ili uzmete vodiča. Za svaki horoskopski znak postoji posebna skulptura i sistem za određivanje podznaka i ostalih astroloških podataka. A bogme i daju divan hlad, posebno skulptura vašeg vlastitog znaka. Zgodno izgleda, možete to pogledati na netu, a fora je i iz satelita preko GoogleEartha.

JAL MAHAL je palača na vodi. Kad vode ima. U jezeru kojeg puni monsun. Mi smo bili početkom ožujka kad je vode još bilo dovoljno da se palača ogleda u njoj, ali za desetak dana posve će presušiti, te će ime Jal (voda) biti prilično besmisleno sve do monsuna. To je prazno, nitko tamo ne živi, nije hotel, nije muzej, ali je slikanje pred palačom obavezno. Preko puta ulice su deve i slonovi. Čekaju turiste za prijevoz. Deve su velike, veće od arapskih; slonovi su veliki i oslikani bojom po surli i glavi. Niti jedna slika slona nije nam uspjela u potpunosti. Netko je uvijek išao prebrzo, ili rikša ili slon. Morat ćete mi vjerovati na riječ. Slonovi su tamo.

HAWA MAHAL je palača vjetra ili zraka. Ima velike prozore i prozračne kamene ukrase. To su neke upravne zgrade, ali su prekrasno ukrašene iz ružičastog kamena. Većina je zgrada u gradu što od tog pješčenjaka, što ofarbana u ružičasto i zato Jaipur zovu još i Pink City.

AMBER FORT je zato, za razliku, jantaran, iliti žut. Zidine se protežu preko dva brda. Gore se može pješke ili na slonu. Trebali smo ići, ali smo prvo zapeli na nasilnim trgovcima a onda na prvoj kobri u košari. Tu sam povukla liniju. Poslikali smo što je bilo za poslikati i vratili se u rikšu.

BIRLA MANDIR ili Birla hram najbolje je posjetiti u sumrak, jer je izgrađen od bijelog mramora na malom brdu i lijepo osvijetljen prvo zalazećim suncem, a onda reflektorima. Birla je bogataška porodica, gotovo pa kasta za sebe, koja se bavila trgovinom i gradila hramove po Rajastanu u zahvalu raznim božanstvima, a najviše božici Laxmi, zaštitnici novca i trgovaca. Onda su zamislili da je to previše para pa prestali graditi. Onda su pogubili sve pare i bogatstvo. Pa odlučili ipak nastaviti graditi hramove. Ovaj u Jaipuru je zaista lijep, nevelik, ali monumentalan. Šetnja po cijelom hramu je ugodna, jer je kamen divno mlak i podatan pod stopalima. Postoji i večernja ceremonija, koju nismo dočekali, nego smo se preselili do obližnjeg Ganešinog hrama iz kojeg je dopirala nesnosna buka, pozivajući vjernike i štovatelje na večernju molitvu. Zamislite da istovremeno svaki svoju melodiju sviraju: limeni pacifički orkestar, bend afričkih bubnjara, dragačevske trube, bas gitara na maršalu i gongovi. Sve to dolazi iz instrumenta veličine oveće kutije za televizor kad se okreće neka ručica. I na ulici je bilo prebučno. A mi se ovdje bunimo na crkvena zvona. Smiješno.

I na kraju, NAGARFORT. Nagar je inače tigar. Došli smo po mrklom mraku, pa nemam pojma kako izgleda tvrđava na tom brdu, ali je pogled s vidikovca više nego prekrasan. Na tri strane proteže se Jaipur noću, posut dijamantima bijelih i opalima žutih uličnih svjetala. Uz poneki plavi safir i crveni rubin u mraku. Ovdje se Olympus pokazao carem i zabilježio svu ljepotu noćne panorame. Ni ovdje dugo ne možete ostati sami. Nakon par minuta uživanja i kontemplacije stigli su motori i cijela jedna obitelj u autu. I opet ljudi i opet buka.

Svejedno. Jaipur je najljepši dragulj u kraljevskoj kruni.

Jaipur je dragulj Rajastana, što je zapravo ime za zemlju mnogo kraljeva. Kraljevskih obitelji ima 29, neki su još i živi, imaju zemlju i zgrade, a za pare se moraju ipak baviti ili politikom ili biznisom. Ali, Jaipur je i središte trgovine draguljima. Dragi i poludragi, zlato i, posebno, srebro. Cijele su četvrti ovdje posvećene poslovanju sa svjetlucavim, skupocjenim ukrasima.

Vidjeli smo ulične trgovine - zlatarne. Tamo vas zabljesnu reflektori i sve vam se čini lijepo i jeftino. Ali, ne kupujte na prvom mjestu u koje ste ušli. Ima ih zaista mnogo. Bili smo u čudnim prostorijama s niskim staklenim pultom i velikim bijelim ratanom na podu, te jastucima uza zid, gdje se oslonite i odmarate dok trgovac pred vas iz tupperware plastične posude sipa hrpu nečega što ste poželjeli vidjeti, recimo, srebrne prstene s okruglim poludragim kamenjem, pa one sa šiljatima, pa onda ogrlice, pa privjeske, pa naušnice, pa ... Vidjeli smo i one skrivenije dućane na katovima polusrušenih zgrada, do kojih vode mramorne stepenice i u koje ulazite, naravno, bosi. Vidjeli smo trgovinu u stambenoj zgradi, više muzej nego trgovinu, jer si te cijene mogu priuštiti zaista samo najbogatiji. Ogrlice koje prekrivaju cijeli dekolte, a niti jedan od kamenčića da bi bilo replika ili lažan. Ne isplati im se. Reputacija je ovdje sve. A bit će dovoljno obitelji koja svojim kćerima u miraz prije svadbe mora nabaviti nekoliko takvih niski dragulja.

Kupaca i prekupaca ne nedostaje. Svi rade, svi zarađuju. I prošenje je rad. Treba hodati i stajati na suncu i vući za rukav svakog turista. Rad je to. Pa i dići konopac s obje strane ceste i time zaustaviti promet te naplatiti prolaz, jednako je rad, pa će tih 15 rupija za privatnu cestarinu otići u dobre ruke. Inače, 7 rupija je bilo 1 kuna kad smo došli, a pod kraj je doguralo na 8,8 rupija za kunu. Euro je, naime, skočio, jer se tržišta cijelog svijeta tresu već neko vrijeme i nestabilna su sva ulaganja. Kako tamo, tako i ovdje. Ne mijenjajte odmah sve novce, vjerojatno ćete zaraditi ponešto na tečajnoj razlici samo tako, bez muke.

I na kraju, trgovine tekstilom. Naravno da smo morale isprobati sarije. U klimatiziranim prostorijama, dok vam iz dućana preko puta donose sve što želite popiti, specijalizirani trgovac i njegov pomoćnik rasprostirat će pred vas bale i tone svega što ima. Procijene vas koliko para imate pa počnu od skupljih ili jeftinijih varijanti. Izaberete boju, zamotaju vas, ogledate se u velikom ogledalu, pozirate prijateljima da se pokaže ukućanima. Naravno, kupite.

Isplati se svila u svim varijantama, brokat i svjetlucavim šljokicama ručno ukrašavane tkanine. Ono što je tu skupo, skupo je i tamo, ali sve je relativno. Krpe možete i doma kupovati. Osim ako tamo ne živite. Onda se isplati ne pretjerivati, jer se za par sto eura zaista može jako dugo preživjeti.

Ima i zapadnjačkih shopping mallova koje čuvaju naoružani čuvari. Morate ući na vrata gdje piše IN, a izaći na OUT. Nikako se ne može drukčije. Bez obzira što su IN i OUT jedno pored drugog. Čuvar-vratar vas vrati natrag. Valjda bi nas spržila laserska zraka, što li? Tu ima i talijanskih kapučina veličine zdjele za juhu, i to je bio onaj najmanji mogući. Ali je WC u mramoru, čist kao u najskupljem hotelu i ima i papira. Čega inače nema. Jerbo su kanalizacijske cijevi uske. Kao i u arapskim zemljama, imate vodu. Mi smo imale vlažne maramice.

A bazar je bazar, ma gdje otišli. Roba na ulici, trgovci vas mame. Ako samo skrenete pogled, uhvaćeni ste u spiku. U tom slučaju, ili odmah krenite dalje ili budite spremni cjenkati se. Bez toga ste ovca u njihovim očima. Oderite ih maksimalno i sigurno ih nećete oštetiti. Neće vam prodati u svoju štetu. Spustite bezobrazno cijenu i nađite se negdje malo više prema vašoj strani. A na kraju popustite njegovom malom povišenju dogovorene cijene tako da izaberete još jednu dodatnu stvar pod istu cijenu. Svi zadovoljni.

A kad vas okruže ulični prodavači jeftinih suvenira, te zaplaču nad svojom sudbinom siromašnih studenata, mrtvi hladni odgovorite: "So what if you are a student, I am a teacher." Deset stakalcima ukrašenih slonova, za koje je tražio 60, bit će vaši za manje od deset kuna. A i to ste preplatili. No, nema veze. Svi zadovoljni.

Svega ima. Kupujte sve što vam srce želi. Sve je jeftinije. Indijske carinike nije briga što ste kupili i iznosite iz zemlje. Samo će vam upaljači nastradati. Garant. Ukupno su mi u deset dana na raznim mjestima, aerodromu i hramovima, pobacali sedam od deset upaljača koje sam nosila. Na kraju sam u Istanbulu na aerodromu ipak morala koristiti kutiju šibica koju mi je providnost ostavila na nekom stolu nekog kafića. Ponesite šibice, dakle. Sve ostalo, uključivši četiri limenke kole u ručnoj torbi, apsolutno ih ne zanima i ne zapinje na radaru aerodroma.

Ok, ako kupite dvije-tri kile srebra, to će vam vjerojatno naći na zagrebačkom aerodromu jer ste pretjerali. Sve ispod toga, a da ne sliči i ne zvoni kao hladno oružje, pištolji i upaljači za cigarete, prolazi.

Svega nekih 250 kilometara. A prođe oko pet, šest sati dok se dokotrljate do glavnog grada Rajastana. Usput se stane na par mjesta, osvježi se čajem, koji se i tu zove čaj, ali, srećom, nema okus po čaju. Inače mi se ne bi svidjelo. Pa nisam imala temperaturu! Ali, tri puta prokuhana voda, pa listići zelenog čaja, pa mlijeko, pa sve jako vruće i u malim čašicama, uz neki neobični, jedva naslućen kiselkasti okus - sve to je fino, osvježavajuće i vruće. Ali, hladi.

Usput smo se navikli na deve, koze i slonove po autocesti. I poglede i interes znatiželjnih očiju kad god bismo se zaustavili. A i jeli smo u jednom zgodnom mjestu. Probrane nezačinjene umake i nešto što se može nazvati samo palačinkama. Od raznih vrsta brašna. Najbolje su od rižinog brašna, jer su slatkaste, a s umakom od kokosa ili kombinacijom ananasa i neke tikve, sasvim ugodni za nepce.

Naravno, trebali smo i na toalet. Pa su nas uveli u jednu prostoriju u kojoj je na sredini bio king-size bračni krevet. Sa tapiserijom na zidu. Lijepim pokrivačima. I velikim ogledalom. Šok je slaba riječ. Mislim, ok, to je valjda motel, ali što bismo sad trebali napraviti? Prileći u hladu? Jel' to indijska verzija "dnevnog odmora" u našim hotelima? Kakav smo to dojam ostavili ili se za plavuše tamo smatra da po defaultu spadaju u ohlađenu sobu i na veliki krevet? Onda smo pronašle mala vrata do WCa. Dali su nam najbolji toalet u zgradi. Onak, normalan. Ne čučavac. S ogledalom da se počešljamo i popravimo šminku.

A vani, menu za strance s jednim cijenama. Platile bismo što je pisalo, jer je teoretski sve bilo na engleskom; nešto bismo jestivo valjda i naručile. No, s tim se nismo morale mučiti. Naš je vodič i pratitelj mirno zatražio meni za domaće, s oko trideset posto nižim cijenama za istu hranu. Nice try, but no cigar, guys!

Definitivno pokušajte pronaći nekoga tko će ići s vama po Indiji. Mislim, idu ljudi i sami. Idu u turističkim grupama, premda ih je smiješno vidjeti po gradu. Obuku se kao švabe na dopustu i misle kak' su face jer u dvoredu slijede vodiča. A vide i dožive zaista malo. Što od panike da ih ne opljačkaju, zbog svih priča s kojima su ih prijatelji otputili u tu avanturu, što zbog bijega od napasnih trgovaca, djece i prosjaka. Protrče kroz gradove i spomenike i ne shvate ništa osim opasnosti. Mi smo se osjećale čudno, ali sigurno. Sve nam je objašnjeno, sve pripremljeno, sve dogovoreno. Sve je išlo po planu i kako treba. I nismo se isprepadale, mada smo hodale i po manje turističkim dijelovima te po zlokobno mračnim pokrajnjim uličicama.

Zgodno je imati pratitelja koji zna jezik. Osim što svi, kao, govore engleski, dobro je znati što vam pričaju iza leđa. A često pričaju nekom svojom lokalnom varijantom, pomiješanom s brojkama i ponekom cijelom rečenicom na engleskom. Ali, tako i mi ovdje pričamo, ubacujemo međunarodno prihvaćenu linguu francu u materinji. Zgodno je to, osim kad prevoditelj pobrka kojim jezikom govori s kojim govornikom i kad zaboravi prevesti natrag odgovor na postavljeno pitanje. Nije ni čudo. Za konzekutivne prevoditelje studij traje pet godina. Crash course je u ovom slučaju za naše turističke i shopping potrebe bio sasvim dovoljan.

Zgodno je imati i poznatog taksistu ili vozača motorne rikše u kojega se možete pouzdati. Mi smo imali divnog vozača rikše koji nas je i same vozio do dogovorenih mjesta ili trgovina, vodio nas do ulaza, čekao tamo dok nismo izabrali a onda stajao nad trgovcem i provjeravao što i kako zbraja, te je li sve s računa u vrećicama. Onda bi nam nosio vrećice do rikše, čuvao ih i vozio nas dalje, recimo, u razgledavanje. Čekao u dogovoreno vrijeme te nas sigurno vratio doma. Plaćanje je sve išlo na račun i o tome se nismo morale brinuti. A motorna rikša je super prijevozno sredstvo po gradu. Otvorena je sa strane pa nije vruće, može se pušiti unutra i nitko ne zaviruje. A vozač se zna gurati kroz gužvu, stigne se dovoljno brzo i dovoljno sigurno.

U cijeloj toj gunguli, gužvi, šarenilu i mnoštvu, imale smo točno što nam je i trebalo. Osjećaj sigurnosti i stalnosti. Poznato u nepoznatom. Slamku u živom blatu. Prevoditelja i vozača. Poznata lica. Prave informacije. Čak i domaću hranu ako smo tako htjele.

I divno hladovito mjesto na krovu zgrade za opuštanje, jutarnju kavu i kozmetiku, cigaretu i hladnu kolu.

Usred Indije. Usred tog divnog, čudnog, zastrašujuće sveobuhvatnog i, s ovog kontinenta gledajući, gotovo neshvatljivo nepoznatog mjesta.

Napisala sam pred par mjeseci jednu pjesmu pod naslovom Taj Crystal. Tu je negdje na blogu. Pokušala sam opisati što za mene znači Taj Mahal. Jedno od svjetskih čuda i priznati dio svjetske baštine. Ali, istovremeno i simbol. Prejak i prestrašan simbol prekinute ljubavi. Smrti. Obožavanja. Čežnje. I tuge.

Taj Mahal je grobnica.

Nije hram, nije mjesto obožavanja nekog božanstva, nije mjesto gdje duh uzleti i dotakne božansku pjenu ili nasluti kometu shvativši njezinu krajnju točku koja nestaje u crnilu svemira. Taj Mahal nije dom svetog mira, nije mjesto gdje će ljudi donositi vjenčiće od cvijeća, nije mjesto ufanja i molitve. Nije mjesto ispunjenih želja.

Ali, za mene jest. Moja se želja ispunila. Objašnjenje toga nije racionalno. Ako sam išta naučila u Aziji, to je da potisnem razumsko zaključivanje i oključam vrata. Da pustim intuiciji da me ponese, ne znajući kamo idem. Jer nije ni važno. Jer ne može biti loše po mene. Nije da to nisam i prije znala, ali sam doma uvijek imala lanac preko otvorenih vrata. Tamo sam ga konačno otkračunala. Taj Mahal je bio samo prva stepenica. Na samom ulazu. Pred ružičastim vratima kroz koja se u daljini, na kraju vrta, vidi poznata bjelina ogromnog, savršeno proporcioniranog, mramornog zdanja s četiri minareta.

I ovdje će vas pregledati pri ulazu ali, za razliku od Akshadhama, neće vam iz male ručne torbice uzeti i u smeće baciti cigarete i upaljač. No, dakle, Taj. Čak smijete unijeti i fotoaparat. Mislim, kakvo bi to turističko mjesto bilo da ne dopušta turistima da se slikaju ispred tog čuda i poslije se hvale pred rodbinom i prijateljima s čvrstim dokazom da su hodali vječnim mramorom?

Vrt je lijep, ali mislim da sam više očekivala. Svejedno, ima blagodjelotvornog hlada raznovrsnog drveća, jer je sunce u podne, kad smo stigli u Agru, poprilično gadno. Ili su naše sunca gladno bijele, zapadnjačke kože bile previše ohlađene domaćom zimom i neprivikle na žarenje. A tamo se te temperature, u podne oko 30, smatraju zimom. Alergičarima preporučujem Eucerin 25, antialergijski. Radi. Nisam izgorila, nisam se osula, samo sam pocrnila.

Ovdje u vrtu nema puno životinja, osim vjeverica. Mnogo ih je više u obližnjem kompleksu, stilski vrlo sličnom Taj Mahalu, samo od ružičastog kamena, sličnog geometrijskog plana i s mnogo manje turista. I to je grobnica, nekog od kraljeva, Akhbara mislim, s divnom središnjom dvoranom s izrezbarenim visokim stupom, gdje je blizu stropa stajalo prijestolje desetak metara iznad tla, do kojeg u kraljevu audijenciju vode četiri kamena mosta za bogate i viđenije, dok ostali puk stoji ispod, i možda ih se ponekad i čuje te posluša zamolbe. Tamo u vrtu ima nekoliko porodica majmuna, ali ne prilaze osim ako ih ne ugrozite, kada je bolje da brzo nestanete. Ima gazela, vjeverica i mnogo, mnogo mušica.

I opet, Taj. Veći je nego što zamišljate. Savršen i bijel usprkos zagađenju i smogu. Graciozan i savršeno uravnotežen. Ukrašen velikim kaligrafskim zapisima iz Kur'ana i kamenom čipkom, vrlo bogatom i vrlo domišljatom i, kad se približite, vidjet ćete ne baš tako suptilne, već prilično velike ukrase, apstraktne i u obliku vitica, lišća i cvjetova, raznobojnih intarzija u kamenu, izvedenih u listićima dragog kamenja: smaragda, safira, rubina i slično. Kažu da za puna mjeseca, ako stojite na određenom mjestu, možete vidjeti kako iznutra dragulji svjetlucaju. Postoje stroga pravila i ograničenja za to noćno gledanje i nije baš jeftina ulaznica. Za divno čudo, ljudi ne iskopavaju te dragulje, već s divljenjem i svaki u svojim mislima, obilaze zdanje.

Naravno bosi. Ili možete uzeti navlake za cipele, ako baš ne možete hodati bosi. Ali, gola stopala zaista profitiraju od hladnoće mramora na toj žezi, jer se mramor još uvijek nije stigao zagrijati do nepodnošljivosti, nego je hladan i dobrohotan umornim turistima. Dobro, volim hodati bosa i inače, ali tamo je to baš ugodno. Da, usput, svakako u koferu ponesite kamen ili rašpicu za stopala ili ih nećete moći isprati baš ničime.

I tako, Taj. Otkad znam za sebe želim vidjeti Taj Mahal. Želim stajati pred mramornim spomenikom najdražoj i ljubljenoj šahovoj ženi Mumtaz Mahal, koja je umrla na porodu četrnaestog djeteta. Sagrađen u 17. stoljeću, primjer je najljepše muslimanske građevine na svijetu. U unutrašnjici je u samom središtu Mumtazin mramorni sarkofag i sa zapadne strane otprilike dvostruko veći šahov kenotaf, ali ona je ipak u sredini.

U središtu savršeno četvrtaste mramorne i draguljne mandale. Vječna.

Kao ljubav.

Je, da. Prva stvar koju će vam bilo tko reći kad spomenete da idete ili ste bili u Indiji je, naravno, da je tamo prljavo. Mislim, prljavo je i drugdje. Ako ćemo gledati tako i tražiti prljavo, to ćemo od Indije i dobiti. Kao i od Egipta. I Maroka. A bogme i od Zagreba i New Yorka i Beča i ... nastavite sami dalje.

Nije me to zabrinjavalo i zapravo me nije zanimalo. Ponijela sam što sam mislila da mi treba: vlažne maramice, gel za dezinfekciju ruku, bijelu maramu za pokrivanje, tamne naočale, lijekove, šilt za nad oči, duge rukave i laganu odjeću i obuću. To vam je dovoljno za sve. To biste ponijeli i da putujete u Pariz po ljeti. Samo bez paranoje o prljavštini i boleštinama. Posebno ne u Zlatnom trokutu. Ne znam za Bombaj i Kalkutu. Za sad ni ne moram znati. Indija je toliko različita da sva pravila padaju u vodu. Ono što vam je potrebno je intuicija. Nismo se niti cijepili protiv ničega, ionako ne pijete vodu iz rijeka, nego flaširanu ili pročišćenu uređajima, ili, blagomeni, lajt kolu ili diet pepsi, kojih ima za kupiti.

Sistem reciklaže smeća je ovdje genijalan. Izneseš na ulicu vrećice. Prvo dodju mački i psi i pojedu sve organsko. Onda dodju ljudi i pokupe staklo, karton, plastiku i konzerve za prodati. Na kraju dodju krave i pojedu plastične vrećice. Jedino se papir mora spaliti preko ceste na nekom usamljenom mjestu. Dakle, nema potrebe za našim reciklažnim kontejnerima i oporabilištima. Reciklaža je prirodan proces. Za razliku od doma. Smog je nešto na što morate računati. A nije da je to nešto čudno, toga ima i u drugim gradovima. Zatvorite prozore. Stavite marame preko usta i nosa ako se baš mora. Preživjet ćete. Ono na što niste računali je noise pollution, buka.

Naime, svi trube. Bez obzira. Uvijek. Stalno. Prvih će vam se dana činiti da sanjate automobilske trube, poslije ćete ih uspješno blokirati iz svijesti kao konstantu i nećete ih više primjećivati. Čak će vam i nedostajati. Čudna tišina. Ono s početka. Kako nema truba? Kako nema ljudi? A trube su potrebne. Jer pravila na cesti nema. Mislim, postoje prometne trake, postoje crte, semafori, raskršća, policajci. Sve to stoji tamo i regulira. Mada, promet zapravo reguliraju sudionici u prometu. Jedino je pravilo to da morate stići tamo kuda ste krenuli. I bolje bi vam bilo da se odmah naučite gurati kroz gužvu, jer ako budete propuštali druge ispred sebe, nikad nećete stići nikamo.

Zatvorite oči i zamislite sad najdivljiju video igricu na cesti. Autodrom smrti.

Auti (začuđujuće, ili srebrni ili bijeli, ne sjećam se da sam vidjela koju drugu boju), terenci, limuzine, kamioni, motori, skuteri, bicikli, motorne rikše, bicikl rikše, šareno oslikani slonovi, deve koje vuku prikolice, zatim koze, magarci, konji, golubovi, majmuni, kobre u košarama. I na kraju ljude. Gomile. Žene šarenih sarija i muškarci u bijelim košuljama. Goli prosjaci nasred ceste. Djeca. Opet gomile. Čak i političke i vjerske skupine s megafonima.

Eto, sve je to na cesti. Uz smeće, hrpe pijeska nasred trake, poneko drvo oko kojeg su izgradili put da ga se ne ruši, ali ga nisu označili nekim fluorescentnim znakom, pa je bolje da poznajete put. Često je unutar jednog prometnog smjera po nekoliko paralelnih vozila. Samo treba izbjeći sudar. Nije važno kuda idete. Ona poznata američka igra "chicken", gdje se vozači megdane jureći jedan drugome ususret - ovdje je to stvarnost. Istina je, imam fotografije. Sve odjednom vozi i žuri negdje. Vožnja nikad nije pravocrtna. Svi pretječu, pa i deve s prikolicama. Sve. I trube, trube, trube.

Noću je još gore. Vidite samo svjetla. Vrlo često na vašoj strani ceste, vozeći u suprotnom smjeru, odnosno prema vama. Jer, božemoj, na drugoj strani nema mjesta. Ovdje se fino prolazi po krivoj strani u krivom smjeru. Što sad? Bitno je da se stigne na cilj. Bitno je da izbjegnete čovjeka s bijelim turbanom koji prelazi autoput obilaznicu u mrklom mraku i sad se nalazi točno na sredini vaše trake, na tri metra od bumpera vašeg auta. I da pri tome ne poberete motocikl s vaše lijeve strane, jer ćete ga odbaciti u stog sijena koji vuče deva. I na kojem se vozi cijela familija. I sve to na autoputu, ne na lokalnoj cesti.

Preostaje vam, kao i u svemu tamo, duboko udahnuti i predati se u ruke onome za volanom. Prihvatiti. Promijeniti nećete ništa, nervirati se nema smisla. Raspravljati još manje. Nitko se ne svađa. Kad motorist udari u vaš tenk od auta, rastepst će se po podu. Uz malo sreće neće mu biti ništa. Ustat će, krenuti dalje. Vlada zakon jačeg i većeg. Izbjegavajte kamione.

A možete zaključiti da, s obzirom da se nikad do sada niste vozili na motoru, da je jaipurski promet u sumrak taman divno mjesto za probati prvi puta u životu kako je to biti suvozačica na kawasakiju. I sjediti postrance, onako ženski, kak' se šika. Adrenalinski pljusak bez premca. A i kolači i kava u vrtu kluba bili su odlični.

Dakle, bučno je, prljavo i bez pravila. Sad kad ste to zamislili, pomnožite to s milijardu stanovnika.

Možda naslutite mali dio moderne Indije.

Strahota od grada. Mogu ga usporediti samo s Kairom, a i to je nekako prilično točna usporedba, s obzirom na otprilike isti broj stanovnika od 20 zastrašujućih milijuna stanovnika i slične uvjete. Priznajem, nismo puno vidjele, jer nije bilo mnogo vremena. Ali, dojam se stekne i iz zraka, s cesta i s krova.

E, krovovi. To su uvijek ravni krovovi, jer je monsun samo ljeti i kiše nema puno, a služe kao divna dodatna prostorija što privatnih kuća ili zgrada s apartmanima. Po ulicama nije uputno šetati. Posebno noću. Naravno da vani ima ljudi, ali nema žena, posebno ne samih. Krovovi su, stoga, večernja i noćna promenada, posebno za žene koje se gore mogu s mirom šetati u krugove i lijevo-desno, brbljati i šaliti, razmrdati noge. Gore se dovuku stolci, suncobrani, gore je terasa za odmor, igralište za djecu, pušiona za zapadnjačke ovisnice, a i puše vjetrić, pa je krajnje ugodno. A i lift vozi do krova.

A kad smo kod usporedbi, nisam se mogla suzdržati prvih par dana da neprekidno uspoređujem sve što vidim s nečime što sam već vidjela negdje drugdje. Pokušavala sam shvatiti veličinu i strah od novog i nepoznatog u onome što sam doživljavala, vidjela, što me se primalo, htjela ja to ili ne, očajnički tražeći sličnosti i poznate referentne točke. Sama sam sebi postala dosadna, srećom, prije nego suputnicima. Pustilo me pod kraj puta. Preuzela me, konačno, različitost. Raznolikost.

Incredible India. Kako kaže CNNova reklama. I ne laže. Malo smo vidjeli. Onaj klasični turistički zlatni trokut Delhi-Agra-Jaipur, povezan autoputovima od svaki oko 250 km, ali na koje ne možete računati kad određujete vrijeme putovanja, sve od 3 do 6 sati za istu razdaljenost.

Ceste. To smo upoznali dobro u Delhiju. Zaputili smo se, naime, obići jedan relativno novi hram Akshardham uz rijeku Jamnu ili Jamunu, kako vam drago, koja vijuga dalje prema istoku sve do hrama svih hramova u Agri. Jedno tri do četiri puta smo kružili obilaznicom oko ulaza u kompleks. Nije da su oznake baš neke, a cesta ima na pretek. Višetračnih. Srećom, vozač je znao jezik. Premda morate zapamtiti da će vam ama baš svatko dati upute za put, a rijetko tko zna o čemu govori. Ali, nikada neće priznati da ne znaju. Uvijek je tamo neki put, pa neko T raskršće, pa ćete lijevo, pa desno, evo, tu je to. Dakle, vozite, pitate nekoliko puta, pa nađete srednju vrijednost. Na kraju stignete.

Akshardham je hinduistički kompleks hramova i dizajniranog okoliša, posvećen 2005., kojeg je sagradila organizacija BAPS (to ako vas baš zanima, imate sve na netu) i prema Guinnessu je najveći je hinduistički hram na svijetu. Na njemu je radilo 11 tisuća umjetnika, obrtnika i volontera samo pet godina. Izgrađen je u veličanstvenom prastarom stilu, iz rukom obrađenog ružičastog rađastanskog pješčenjaka i talijanskog mramora iz Carrare, bez čeličnih potpornih struktura. Stil gradnje i nevjerojatno bogati ukrasi odražavaju mnoge arhitektonske stilove iz cijele Indije. I da ne zaboravim friz oko cijelog središnjeg hrama, koji se sastoji od oko 150 dubokih reljefa slonova u raznim pozama, veličinama, dinamičnim prikazima. Okolo naokolo. Slonovi.

Kompleks nudi divno oblikovani park, statue poznatih ljudi, božanstava i povijesnih događaja, muzičku fontanu, kino, predstave, diorame, animatronične robote i ulaz je besplatan. Središnji je hram, vidljiv izdaleka u izmaglici delhijskog smoga, dom ogromne zlatne statue, a svi su zidovi toliko ukrašeni kamenim reljefima da vam se ubrzo počne vrtjeti u glavi od slika koje vas okružuju. Tu sam prvi puta zaista iz dubine osjetila različitost.

Zapravo, nema razloga da to ne priznam, oborilo me, rasturilo, ganulo, potreslo i prvi puta rasplakalo. To mjesto, ti ljudi, količina rada uložena u sve. Shvatila da sam malecna točkica (volim pleonazme). Da je sve što sam sa sobom donijela (a nije to bilo malo) potpuno i apsolutno nevažno zrnce pijeska. Možda čak i piko dio tog zrnca.

Shvatila sam kuda sam zapravo došla.

Put je prošao dobro zahvaljujući informacijama koje smo prikupile prije puta. Odabrali smo Turkish Airways, što je bila dobra odluka, jer je sve proteklo savršeno, usprkos čuđenju tamo rezidentnih Hrvata kako nam je prtljaga bez greške prenesena iz aviona u avion i stigla na odredište. Kad smo birali aviokompaniju presudila je i cijena, ali i činjenica da je malo blesavo putovati prvo dva sata na zapad, recimo do Londona, ili, možda kraće, do Frankfurta, pa onda dva sata duže letjeti na Istok. Ovako lijepo krenete dolje i lijevo, iz zraka razgledate Bospor i Istanbul, stanete na vrlo evropeiziranom Ataturk aerodromu (na kojem se, usput, u kafićima još uvijek uz kavu može zapaliti cigareta - divna stvar!) i za tili čas ste opet u zraku. U kabini vas dočeka meka dekica i vrećica sa sitnim potrepštinama u bojama kompanije, poput žlice za obuvanje cipela, četkica i pasta za zube, češalj i par čarapica da vam let protekne ugodnije. Naravno, i nahrane vas. Prilično solidno. Let je noćni, pa zapravo možete i odspavati. Tih pet i pol sati nije neka patnja, posebno kad se sjetim da smo prije A1 autoputa do mora znali putovati i po deset sati autom, bez klime, u nemogućim kolonama subotama. Avioni Turkish Airlinesa su novi, za razliku od Alitalijinih kojima otpadaju vrata i stjuardese su stare koliko i rasturena sjedala starih boeinga (valjda me neće tužit, a i zbog toga sam ostala dan duže u Maroku te iz Afrike gledala pravu pomrčinu Mjeseca, što je doživljaj koji neću tako brzo zaboraviti). E, da, potrepštine i dekicu smijete zadržati i pokloniti klincima koji vas doma čekaju; vratiti morate samo slušalice, a jastučić vam ionako više neće stati u ručnu prtljagu nakon što unutra sakrijete dekicu misleći da kradete inventar. Za domaćina, koji će nas, preljubazno i sasvim potrebno, dočekati u onoj gomili ljudi na aerodromu, nosile smo domaće mamine kolače, koji su se mjerili u kilogramima. Na pitanje neće li biti problem unositi hranu, s obzirom na paranoju američkih carinika koji vam iz ručne prtljage pobacaju sve jestivo, uključivši i zapakirani kolačić iz aviona, odgovor je bio: "Što ti je, pa ovo je Indija! Sve može." Ali zato, da niste slučajno nosili kakve sjemenke, cvijeće, polen, nedajbože biljke, lončanice, bukete i slično, jer će vas na to upozoravati desetine plakata i obavijesti prije nego stignete do Ureda za imigraciju. Vize smo imali uredne, turističke, jednostavno ih je dobaviti u Zagrebu. Samo se spremite barem sto puta odgovoriti na pitanje je li vam to prvi puta u Indiji. Može biti da sam paranoična malčice, ali čini mi se da su me uvijek tada gledali sa sažaljenjem i patroniziranjem, kao, "eto, sirota, toliko dugo živi, a još nije okusila najbitniji dio svijeta i svemira, ali, neka, ima se još vremena." A, mislim, vjerojatno brijem, jer s lica im nećete ništa pročitati. Bar ništa korisno i informativno. Lica su im neobično tamna, oči čudno staklaste i velike, kosa vrana i gusta. Nema ćelavih muškaraca, osim onih koji to izaberu. Ali, vidjeli smo policajca s kaniranom narančastom kudravom kosicom i jednog apšisanog polu-albina. Nego, na licima ćete vidjeti samo što oni žele da znate. Mrmljat će, doduše, nešto što nećete razumijeti, ali ako imate sreće i našeg čovjeka koji je tamo već deset godina pa govori nekoliko varijanti jezika, netko će vam i prevesti poneku repliku. A kako to ide posvuda na svijetu, komentar zapravo niste i htjeli čuti.

... je Fosterov roman iz 1924, kasnije, naravno i film, o dvije žene koje kreću na daleki, egzotični put, koga tamo susreću, kakve avanture imaju te, na kraju o sudskom procesu koji otkriva razlike evropske i istočnjačke kulture, premda najviše rasnu netrpeljivost, segregaciju, rasizam, pogrešna tumačenja, nerazumijevanje između intuitivnog, emotivnog i logičnog, razumnog rasuđivanja koje nije u stanju shvatiti ekstreme indijske religije, društva, divljine, pa čak i arhitekture.

Kako kaže Foster, zapadnjaci uvijek pokušavaju kategorizirati i imenovati sve, ali se Indija opire bilo kakvim naljepnicama i odrednicama, već mirno prihvaća raznolikost, ne kao blato i kaljužu, nego kao "tajnu", baš kao što su katoličko Trojstvo ili sakramenti stvari dogmatske i bogomdane da bismo ih prihvatili a ne objašnjavali razumom.

Ovo neće biti zapisi o dvije zbunjene plavuše u egzotičnoj kaljuži, jer 2008. nije 1924., niti su rasna pitanja više najvažniji problem između Istoka i Zapada. A ono što smo vidjele samo je sićušni pleonazamski dijelić Indije koju smo tek naslutile.

Sad, istina je da je šok. Odmah. Čim izađete iz dugog reda imigracijskog ureda, čim pokupite prtljagu s trake, čim vas tri puta zaustave da pregledaju papirić na koji ste napisali koliko komada prtljage imate i jeste li slučajno iz torbe izvadili prekobrojnu vrećicu. Izađete u veliku dvoranu za doček, gdje iza ograđenog prostora - vrvi.

Nema veze što je pola četiri ujutro. Nema veze što pregrađuju i dorađuju aerodrom, to je prvo na što se morate naviknuti. Ljudi su posvuda. Gomile. Uglavnom muškaraca. Glasnih. Razmahanih ruku privlače pažnju ama baš svakoga. Posebno turista. Posebno žena. Posebno takvih žena koje se ni velovima, maramama, sunčanim naočalama i, ako treba, vrećastom odjećom pokušavaju prikriti bar dok ne šmugnu u neki prolaz.

U Indiji nema mira i nema usamljenih kutaka. Osim ako ste baš to izabrali. Onda je to jedna druga priča.

Kći ljubazne gospođe koja nas je pozvala na ručak u svoj dom kao prijatelje njezinog i našeg prijatelja, udana je na Mauricijusu te prvi se put vratila kući nakon udaje, žalila nam se kako je tamo na ulici strašno usamljena. Nema ljudi. Em po danu rade, em su navečer s obiteljima u svojim domovima. Ne šeću po ulicama. Strašno. Nema ljudi.

To vam se u Indiji neće dogoditi, osim iza visokih zidova, ali i onda su vrata u principu otvorena i uđe tko poželi. Ako poželite zastati na čas u prilično nenaseljenom dijelu uz regionalnu cestu e ne biste li zapalili cigaretu pod blagonaklonim hladom jedinog drveta na kilometar, nećete cigaretu popušiti do kraja i već će naići neka obitelj na traktoru, ili prosjak ili, ako ništa drugo, djeca.

I naravno da ste im zanimljivi.

Pa će stati. Pa će doći do vas, pružati ruke, dodirivati usne ukazujući na glad, gledati vas milo i s najvećim jadom i molbama u očima, vući vas za rukav i neće lako odustati. Zapravo, morate sjesti u auto i otići. Ne obraćati pažnju, držati se onako bahato, superiorno i oholo, baš kao i mrski Englezi tamo s početka stoljeća, koji su u Indiji pronašli svoj osjećaj nadmoći hodajući do grla zakopčani i s bijelim šeširima sredinom ceste, u podne i po najvećem suncu, gledajući ravno ispred sebe i ne zastajkujući.

Stereotip je ušao u svijest, pa čak i u jezik.

Ne kaže se uzalud ljeti da je vrijeme takvo da su na ulici samo "mad dogs and Englishmen".

nisam mogla prije stići, ženske kave traju od sedam do jedanaest, minimalno, a i tada je pod pritiskom vremena :)))

no, dobro, pozdravi svima, dok mi pijesak još uvijek škrguče pod zubima, al sam iz kose isprala sav smog s delhijskog autoputa.

i istina je, nije lak put, mada, zapravo se ne sjećam niti jednog od tri polijetanja, jerbo sam se zakatančila u sjedalo i probudila me stjuardesa nudeći mi hranu. baš čudno. avioni zapravo ne uzlijeću, nego se magijom transportiraju sa zemlje u zrak. trenutno.

kao da sam spavala :)))

(veli, svima koje poznaješ, ok, ovome meni služi blog po novom, čemu ne koristiti tehnologiju? te, dakle ... ne morate mi vraćat, imam svoj copy)

"...Voze se cura i dečko na motoru. Cura: 'Nemoj tako brzo,smanji!!!!!' Dečko: 'Ne, baš je ludo...' Cura: 'Ne, nije...molim te uspori' Dečko:'Reci da
me voliš!' Cura: 'Znaš da te volim!' Dečko:'Zagrli me' (cura ga zagrli) Dečko: 'Molim te uzmi moju kacigu sa glave, meni je tijesna i stavi je sebi
na glavu!!!' Sljedeće jutro u novinama: Motor imao nesreću, jer su kočnice popustile, dvije osobe su bile na motoru-jedna je preživjela, a druga
poginula."

(ajd, do tuda je u redu, priča ko priča, zašto tu ne završava? nismo svi maloumni, sad dolazi objašnjenje poante za ograničene i nepismene:)

"ISTINA JE: Da je dečko ustanovio na pola puta da su kočnice popustile, a to nije htio reći svojoj curi...želio je posljednji put čuti njene rijeći-] VOLIM TE! Želio je posljednji put osjetiti njen-]ZAGRLJAJ! Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na svoju glavu, jer je želio da ona preživi, iako je to značilo da će on poginuti!

(mislim, a na kraju dodje mrkva pa batina, e, taj mi je dio bezveze, što se ima tko prijetiti?)

"...Pošalji ovo pismo svima sa svog popisa uključujući i osobu koja ti je ovo poslala. Probaj, što možeš izgubiti. Ako pismo pošalješ svima koje poznaješ, prava ljubav će te nazvati u
petak i reci ti da te voli...zato što si
otvorilo/la ovo dobit ćes poljubac od ljubavi tvog života, ako ne prekineš lanac sutra će ti biti najbolji dan u životu, ako ne pošalješ ovo najmanje deset ljudi bit ćeš zauvijek odbaćen/a
zato copy....."

(al, ipak, tko zna? evo tu, pa valjda se računa)