Čarobni brijeg

pozdravi, puse, pazite se i ne radite ništa što ja ne bih :)

gasim kompove.

do uskoro.

nezaustavljiva.
nezasitna.
neumoljiva.
nerazumna.
neprilična.
nesumnjiva.
neupitna.
nemoguća.
nevoljna.
nepozvana.
neizdrživa.
nesmiljena.

što mislite na što mislim?

e, pa, društvo, rade se popisi.

imate li želja ili da opet nosim pijesak?

:)))

...
Ich geh mit dir wohin du willst
Auch bis ans Ende dieser Welt
Am Meer, am Strand wo Sonne scheint
Will ich mit dir alleine sein
...
So wie es ist und so wie du bist
Bin ich immer wieder fuer dich da
Ich lass nie mehr aleine.
Das ist die hoffentlich klar.
...

"Svjetionik" je za mene najbolja Nenina pjesma i ima novu verziju, s mnogo više teksta, ali, evo, prva kitica originala i jedna od nove inačice.

(s tobom idem gdje hoćeš pa i na kraj svijeta, na more, na plažu gdje sunce grije, s tobom bi bila sama - kako je sada i kakav si sada, za tebe ću uvijek biti tu, nikad više nećeš biti sam i nadam se da to znaš)

http://www.youtube.com/watch?v=0g0XMl9IhA4&feature=related

moram zamisliti jednu sasvim novu stvarnost, posve originalnu, mirnu i snenu.

a pod noge mi se plete staro, odživljeno kamenje, posuto po stazi. i buljuk čičaka što mi se kače po nogavicama.

i nema druge, nego čekati navještenje, onu jasnu sliku matrice na ekranu, posutu zelenim nadolje kližućim slovima, onaj kod koji će otključati stražnja vrata ...

... jedne sasvim nove stvarnosti.

Vidjela sam sebe kao zelenog pajaca, kao dvorsku ludu sa zvončićima na kapi.

Vidjela sam se očima sokola, odozgora; vidjela sam zidine od ružičastog kamena.

Palaču.

A unutra vrt. Zibave, titrave breze, magnolije, jorgovani mirisni, japanske trešnje u cvatu. Stazice i klupice u sjeni. Jarko zeleni meki travnjaci s otocima četverolisne djeteline. U košarama pod voćkama obrano probrano zrelo voće. Grmovi zrelih lješnjaka uza zidove. U kutu sjenica pod netaknutim snijegom, na sredini bistro, osunčano jezerce sa šljunčanom plažom.

Vrt bujan, vrt koji živi u svim četirima godišnjim dobima u isto vrijeme. Zaustavljeno.

A ja? Stajala sam ispred otškrinutih vrata, skakutala i zviždala. Zvončićima na ludinoj kapi, šarenim klaunovskim haljama privlačila sam pažnju prolaznika. Da uđu, da probaju, da uživaju u ljepoti i obilju. Da probaju moj raj.

Stajala sam ispred vrata, na prašnjavoj ulici, leđima okrenutim vrtu.

I shvatila. Na krivoj sam strani zidina.

A, pa zaista nisi morao. Lijepo od tebe. Kako si samo znao da će mi se svidjeti? Ponekad imam osjećaj da mi čitaš misli. Baš to sam si i željela. Divan si.

Razbacuj, draga, samo niz vjetar te mirisne riječi. Puštaj brodiće od rižinog papira sve do Crnog mora i dalje. Imaš ti to. Ne štedi. Sve se vraća, dobro posebno.

Ponekad i vjerujem u te fraze. Netko i vrati pažnju, mir i dobro. Obično oni koji nalete slučajem kao škrinja zlatnika nakon poplave.

A neki, vječno bezimeni i neopisani, ti neki kockari, pročerdaju i tuđe duše kod šibicara uz put. I ugase iskru miline što je za njih tinjala.

A nemam što opraštati, jer nisam ni počela mrziti.

Samo idem.

S kresivom u džepu, do prvih suših grančica, ugrijati sleđene strune međudušne.

singularnost
nakon i iza koje
nismo više isti.

kuglice vremena,
i strune prostora
maglice svijesti.

sjećanja osjećanja
u kovitlacu vremena
varaju i čaraju
u meni.

trebam računalo,
kao svemir veliko,
da pronađem život
u sebi.

Te smo godine pili s izvora, opijeni.

Šetali smo, pričali, gledali filmove, slušali glazbu. Ništa čudno i ništa posebno, reklo bi se. Kao svi zaljubljeni, bili smo sami sebi dovoljni. I sami za sebe posebni. A isti kao i milijuni drugih.

Izvorom začarani.

Tog dana i stan je bio prazan. Sjećam se što sam obukla tog popodneva, premda te nije dugo zanimalo. Sjećam se svake prostorije i ugla iz kojeg sam promatrala tvoje polusklopljene oči. Sjećam se šuma vode i mirisa šampona. Sjećam se okusa grožđica i lješnjaka. I soka od ribizla.

Iscrpljeni, ni do kreveta nismo stigli. Zaspao si s drugim dahom nakon zadnjeg krika. Nasmiješen. Držeći me čvrsto, neumoljivo, u zagrljaju.

Na tvom tijelu, vrelom, uspavanom, probdjela sam sate te noći, znajući nekako, čudnim predosjećajem, da će to biti jedna, jedina zajednička. Hvatala sam svaku minutu i spremala je da mi traje cijeli život. Pamtila ti obrise tijela, toplinu i sjaj. Tvrdi pod i meku deku kojom si nas pokrio.

Probudio si me poljupcem. Ne, kod poljupca sam još drijemala. Probudio si me kožom što je vrištala za mojom. I premda smo se ukočili tako, ležeći cijelu noć na podu, naša su se mlada tijela brzo razgibala.

I opet smo zaspali zajedno.

I još sanjamo.

Jeste li znali da je to turska riječ za: zbrku, strku, metež, gungulu, gužvu i frku, kako kaže Željko Bujas.

E, ja nisam, mislila sam da je to jedna od onih izmišljotina kao cincilator. Našla sam slučajno tražeći kako se engleski kaže sljubnica, iliti fuga.

Mislim, o okapnicama, špaletama, nadvojim i vijenčanim elementima i zaglavnim kamenovima neću ni počinjati.

Da bar nije vIJenčani element, znala bih da nema mjesta u katalogu građevinskih materijala od stiropora nego u časopisu za mladence, zlatarni ili gradskoj viječnici.

E, fertutma mi je.

U glavi.
U srcu.
U okolini.

Jel' može gore? MOŽE!

Sapperlot!! :((((

što ako je svaki san pogled u paralelne svjetove?

ponekad se ponekima snovi ostvaruju.
to bi štimalo. neki bliski, samo trunku promijenjeni svijet.

ponekad u snovima ostvarujemo želje.
i to štima. ne ide u ovom, probaj sljedećeg.

ponekad smo akteri, ponekad promatrači.
kao na filmu. snimatelj, režiser i montažer.

ponekad smo vrlo blizu da odsanjamo baš ONO.
samo smo pogriješili PS adresu. sutra ponoviti.

divno je to. ponekad, stvarnost koju živimo,
postane, gledajući unatrag, blijeđa od snova.

ne mogu se nikako, mada vjerujem u znanost,
složiti s tvrdnjom da snovi samo obrađuju
podatke prikupljene na javi, dok smo budni.

snovi ruše prostor-vrijeme.

i sve granice što smo si ih postavili.
posebno one koje su nam postavili drugi.

William Blake jedan je od najvećih engleskih pjesnika. Bla, bla. Djeca u Engleskoj uče napamet njegove pjesme kao mi Cesarića, Matoša ili Nazorovog cvrčka.

Pjesma Jerusalem govori zapravo o Engleskoj, uz mnogo mračnih simbola i, neki kažu, masonskih tajni. U svakom slučaju, u općoj svjetskoj kulturi najpoznatija je strofa ova koja završava imenom britanskog filma s četiri osvojena Oskara, kojeg, usput, upravo možete kupiti na našim kioscima, ako zbog ničeg drugog, onda zbog Vangelisove glazbe.

No, prijevod pjesme, koja u nas nikad nije prevedena, lijepo je počeo, a završio kako je moralo - rimom :))))

Bring me my Bow of burning gold:
Bring me my Arrows of desire:
Bring me my spear: O clouds unfold !
Bring me my Chariot of fire.

Dodaj mi luk od žeženog zlata:
Dodaj mi strijele od želje:
Dodaj mi koplje od razvitih oblaka
Dodaj mi vatrene fotelje!

:)))))

to je ona pjesmica s busom, za djecu, kad glume dijelove autobusa, sjedeći u redu na stolicama, mislim, na satovima ranog učenja engleskog.

sad smo svi pametniji :)

no, dakle, obrisala sam sve s mobitela, i slike i filmiće i poruke, jerbo me je zezao i nije radio kak treba. oslobodila sam mu memoriju, možda sad bude dobar.

i zaprijetila mu da ću kupit drugog ako ne bude radio što ja hoću. to se strojevima i gadgetima smije reći. ne ljudima. njih ne možemo kontrolirati. al zato možemo mobitele.

sad se još dvoumim oko brisanja telefonskih brojeva. ali, previše sam radoznala za to. za slučaj da dođe neka čudna poruka, a ja ne znam čija, crkne mačka od radoznalosti.

to još ne ide.

"Ljudi psihološki konzervativni četo su opčinjeni svojim ranim danima i opsesivno vezani uz djetinjstvo, čeznući za njime, kao usidjelica za jedninim, davnašnjim ljubavnikom koji je možda već odavno mrtav. To i ne bi bilo ništa tragično da čovjek nije smrtno biće kojem je, zapravo, dano vrlo malo vremena za njegove poslove na zemlji. Život se uvijek presporo odvija, i uvijek prebrzo prolazi, te je od presudne važnosti na vrijeme stupiti na stazu ratnika i sazrijevanja, da bi se barem preostalo vrijeme života provelo kao čovjek, a ne kao dijete."

Dalibor Šimpraga, izvadak iz romana "Anastasia"


e, sad, jedva sam našla treću riječ za naslov, ne da mi se tražit kak se na latinskom kaže "igrajmo se, ipak, makar i u pijesku s kanticom i lopaticom" :DD

inače, roman je odličan :))

"Dear John" pisma, ako se sjećate iz te davne serije, ona koja nastavljaju s "... by the time you read this line, I'l be gone ...". Još uvijek čujem ženski glas kako nježno pjeva te okrutne riječi. Nakon toga preostaje samo grupa za podršku i "Are there any ... er ... sexual problems?"

Ali, ja bih danas o drugom kraju ove ljudske drame. O osobama koje se odlučuju napisati takvo pismo. Ako zanemarimo slučajeve koji su samo emocionalna ucjena i privlačenje pažnje, odlučiti se na potpuni prekid komunikacije, bilo koje vrste, i to još neosobnim, hladnim pisanjem, znači da je fitilj, ma kako dug ili kratak bio, dogorio do bombe.

E sad, malo o meni. Moj je fitilj s većinom ljudi dugačak kao ekvator, barem. Ne svađam se često. Izbjegavam to. Jedna, čak i plića, psihoanaliza otkrila bi vam razloge, ali ih ja nemam razloga otkrivati vama. No, tako je. Ne svađam se, ne bunim, nisam čangrizava i ne tražim stalno zaštitu mojih prava. Gorim polako. Sve do samog kraja fitilja. Nakon čega je pitanje želim li eksplodirati ili ne, ali to ovisi o drugim faktorima.

Najvažnije je da, bez obzira na taj zadnji izbor, nakon toga više nema komunikacije. Nema. Ničega. Jesam li dovoljno naglasila? Ništa, nada, zero, zip. Tužno je to, ali nema pomoći. Popravni je ispit uključen u fitilj. Tužno.

A možda bih se bolje osjećala kad bi napisala takvo pismo? Izbacila frustraciju i time presjekla put tuzi. Nemam pojma. Nisam nikad. Neki kažu da pomaže. Nemam pojma.

No, dogorilo je. Sad osjećam tu neku potrebu za dragim Johnom, ali zapravo i ne. Zbunjena sam malo. Prema dosadašnjoj praksi vjerojatno ga neću poslati, ali smislila sam jedno. Pa, u nedostatku ljepšeg loga, evo:

ŽAO NAM JE, ALI NA VAŠOJ KARTICI VIŠE NEMATE KREDITA.
OPCIJA "EMPATIJA" NIJE UKLJUČENA ILI STE JE UKLJUČILI KOD NEKOG DRUGOG PROVIDERA.
MOLIMO VAS DA BEZ ODLAGANJA SKOČITE KROZ PROZOR.