Čarobni brijeg

... i ostale reinkarnacije ...

:)

... što je to ljubav.

Jer leptirići u utrobi to nisu. Leptirići su samo stanje zaljubljenosti u stanje zaljubljenosti, u podivljale hormone i neurotransmitere koji nas podmlađuju i izvlače iz depresije. Kad nam taj drugi, nekad možda siv, sad izgleda žut i vreliji od zvijezda. I neophodan kao voda, kao zrak, kao jedini smisao čitavog života prije i poslije njega i nje. Kao stihovi u bunilu, kao vatromet greškom opaljen u glavi umjesto na ledini iznad rijeke. Nije to ljubav, to je jutarnja rosa, osvježenje i najava onog velikog, ali uvijek nedovoljnog, što uvijek ostavlja gladim ...

A ljubav nije ni seks. Premda ga u riječi teško, mnogo teže prevodimo, seks se ne govori, ne opisuje. Seks ili živimo, ili ga zadavimo u kolijevci, da ni ne prodiše, jer onda ni ne nedostaje. Sasuši se želja, zamrzne, bolje rečeno, i srećom odmrzne u trenu kad postaje izgledno. Seks je dernek za tijelo, a i podmlađuje. Ali, nije ljubav. Potreba je i ostavlja gladnim ...

Nije ljubav ni posesivnost, ljubomora, premda se čini takvim, posebno u početku. Zavodljivo je pripadati nekome. Sve dane i sate vezati za "svoga" nekoga, postojanje obojiti samo time, samo "našim" bojama. I jahati na strahu da će to svakog časa nestati i ostaviti nas daleko iza, jer kako došlo, tako prošlo, jer je oteto prokleto, jer ima drugih, jer zašto baš ja i zašto više ne ja ... i strah preuzima kormilo i opet smo gladni ...

A ne valja ni nesebično stajati po strani i utjehu pronalaziti u sreći, tuđoj sreći negdje drugdje, negdje daleko. To je zamjena, surogat, dajštodaš da se ne poludi od usamljenosti u dugim zimskim noćima. Nije to valjalo ni u osnovnoj školi, zašto bi sad bilo dovoljno? Glad ...

Ta gdje je onda? Gdje obitava ljubav? Ima li je itko na svijetu? Smije li je itko ikad svojatati, grabiti, hvaliti se njome? Smije li je zarobiti i proglasiti svojom? Zagrnuti se plaštem moći koju daje, mladosti i poletom, u sebične svrhe? Hoćemo li je ikad naći, slučajno ili namjerno?

Ljubav. Svemirsku. Vječnu. Onu krhotinu koju smo ponijeli sa sobom odvajajući se od Jednog, od Svega, u času rođenja. Česticu koja zatitra kad se zaljubimo, kad se prepustimo tjelesnim zadovoljstvima, kad sjetno promatramo tuđu sreću? Onu vječnu glad, vječno sjećanje na budućnost i prošlost u jednom, u cijelom, ondje negdje izvan dimenzija i vremena. Potpunost i radost, napokon sitost, napokon mir.

Postoji mjesto gdje ljubav čeka na nas. Kad sljedeći put spojite pogled, zjenicu jednog oka s drugim, i pričekate samo sekundu, dvije, duže no što vam govori ego da smijete, potražite nevidljivu nit između zjenica. Tek molekulu tanku, kvantni monofilament koji se primijećuje tek kad umirite um i hormone i ego.

Između zjenica napeta je nit, a po njoj šeta, u balerinskoj haljinici i s čipkastim suncobranom, Gita, ljubav, malo jednoj, malo drugoj strani bliže.

Neuhvatljiva kao san, zavodljiva kao vila, ljubav i ljepota i blistava nit između vas.

na tronu smo smrti
zapalili krijesove
za sjećanja i istu krv,
odnijenuli dobro, novo
počistili, poredili.
kamenje i mramor
osuli mrtvim laticama,
za njih.
jer tako treba.
sad ostaje isto učiniti
srcu, umu i nadama,
posuti se cvijećem,
zapaliti plamen,
uresiti sutra u dobro i novo.
krenuti pa dokle ide,
do zida, do kraja ulice,
do ruba svijeta
i svemirom ako može.
za nas.
jer tako treba.
s trona tog se skinuti i
na oblak se popeti.
goli, sami, novi.
na krhotinama jučer.

a. kad se verbalno pobiju žene
b. kad se fizički pobiju muškarci
c. kad se verbalno pobiju muškarci sa ženama
d. ovu četvrtu kombinaciju neću ni spominjati jer mi je neprihvatljiva

dakle?

i ovo nije pogled s visine, jer nije da se nikad nisam svađala, a iznutra mi je jednako grozno, pitanje je što gore izgleda izvana?

naknadno mislim da je gornje pitanje retoričko.
najgore je kad se skupi rulja oko svađalica pa baca kamenje usput.

Vidim budućnost. Sjećam je se, nekako. Baš kao starih slika ili noćnih melodija s radija. Kao djetinjstvo. Kao sjećanje.
U slikama. Sjene u kristalnim kuglama što se obrću iznad mene i silaze u spiralnim putanjama sve do mog dlana.
Mnogo ih je. Tih budućnosti. U svakoj točci mog života, sa svakim dahom, nastaje po jedna treperava stvarnost, zatočena u kugli, čija površina za mene ne postoji. Kad se koja približi, utonem u raskoš jedne od mogućih budućnosti.
I u svakoj od njih jedan je mogući tren. Ponekad se neka raspline, rasprši kao balon od sapunice kad njezin sadržaj više nije moguć, stvaran. A dolaze nove.
Te kugle budućih dana stvaram ja. Moja mašta, moja intuicija, moj osjećaj za pravdu i nepravdu. Od početnog podatka razvijaju se zastave mogućih dana. I ja živim u njima dok čekam da se rasprše ili otvrdnu i ostvare, kao para u led. Sve je to ista voda, samo je agregatno stanje promjena.
Na dlanu su mi sada tri kugle. Već dugo niti jedna ne puca, niti se ne stvrdnjuje. Sve su, dakle, moguće. Sve tri. Sva tri puta otvorena. Niti jedno pitanje riješeno.
Znati budućnost nije dar s neba.





(27.03.2009. u 0:02, na ovom weblogu + drle kao blindman kojemu, kako je rekao, nije trebala intuicija, jer je imao logiku, angelver, okice, blues smiles, zlica, zgb007, shea, nei, la donna i luna40 koji nas je sve rastjerao)

ali, to nije poanta, nego prijavljujem da se jedna kugla dezintegrirala :) (odmah nakon izjave o vječnoj ljubavi).
tak. to smo ad acta.

stavila bih u komentar da nisam na ignoreu, pa za sad ovako, poslije će neki blog da pogura ovaj u povijest:

En rättshaverist (från tyska Rechthaberei) är en person hemfallen åt rättshaveri, vilket enligt Svenska Akademiens ordlista är en "person som påstridigt hävdar sin rätt". Ordet är pejorativt, det vill säga nedsättande. I sin ursprungliga, vidare, bemärkelse betecknar ordet en person som har ett begär att alltid ha rätt (jämför besserwisser). I dag används ordet emellertid ofta om personer som envetet hävdar sin rätt, i juridisk bemärkelse.

I "Botaniska utflygter" (1-3. 2 uppl. 1. Ups.-Sthm 1843-1864. 2 uppl. 1853), citerat i Svenska Akademiens ordbok,[1] definieras "rätthaveri" som:
(pedantiskt) begär att (alltid) ha eller få rätt;
benägenhet att envist och påstridigt hävda och fasthålla vid en viss ståndpunkt och anse denna vara den enda rätta eller
att envist även också påstridigt hävda sin rätt även ifråga om obetydligheter;
stundom övergående i beteende: Ofördragsamhet, trångsynthet;
även konkretare, om handling eller uppträdande som vittnar om sådant begär eller sådan benägenhet.

imaš više na: http://sv.wikipedia.org/wiki/R%C3%A4ttshaverist

eto, da sam psihijatar, onda bih izabrala jednu od podvarijanti paranoje, pa tako stvarno postavila dijagnozu, ovako to nije bila dijagnoza, već zapažanje, na žalost

... između ljudi koji subotom navečer prevrću papire, kao rade, a ne đuskaju negdje na cajkama. I dam se kladit da je to porezna uprava, mislim, ta veza.

No, neću o tužnim stvarima večeras. Dosta je toga bilo sinoć. Namjeravala sam detaljno opisati kako to izgleda u mojoj glavi, ali sam zaključila da je jedna riječ dovoljna - kaos. I sad tražim pravila u tome. Zapravo, ne, tražim znakove, putokaze, da mi suze izbore i mogućnosti jer ovo je previše. Svega je previše.

No, začudo meni samoj, nije mi žao što neka razdoblja završavaju, što se opet treba prilagođavati, grebati, kopati, sve iznova. Mislim da je povremeno posve uputno sve polit benzinom i zapalit. Pa otplesat po pepelu i okrenut novi list.

I nije neka fora čuti riječi: "Vidimo se za sedam godina.", vjerujte mi, i to odmah nakon izjave o vječnosti i ljubavi. Tako da, ono, farewell, egomaniac, and thanks for all the fish.

Naprijed, dakle. Pa tko hoće u moja kola, imam malu crnu Alfu :)))

I Zemlja se definitivno NE zagrijava prema prognozama, a ni more. Kaže Sagi da je to sve politika. To mi je najbolja vijest mjeseca. Hvala, mileni.

Gadno je, gadno ... kad se zapne u jedan obrazac ponašanja.

Naime, problem je uvijek u nama, nije li tako? Evo, prvo moj problem, javno i otvoreno, premda znam da nema šanse da uvjerim ikoga tko je već stekao svoje dojmove i zapeo u svoje obrasce koji su suprotni ovome što namjeravam iznijeti.

Ali, neka, neka pišem. Blog očito sve podnosi, čak i bolje od papira, jer se mnogo lakše brišu i blogovi i komentari i onda - kao da ničega nije bilo.

Ukratko, ne volim se svađati, niti suprotstavljati ako baš ne moram. I to nije zato jer nemam što reći na temu. I nije zato jer se smatram slabijom ili jačom od drugih. Višom ili nižom. Jednostavno mi to nije zabavno. I ne smatram to manom. Naravno, kao i sve i svugdje, nije moguće izbjeći baš sve što nam se ne sviđa, pa tako ni ja svađe, rasprave i natezanja. Nastojim pri tome ne vrijeđati i u svih ovih deset godina na internetu, nigdje nećete naći moj komentar koji nekoga vrijeđa, pogotovo ne iz čista mira, iz hladnog pogona. Da, ponekad tračam, trač je, uostalom, čista definicija literature. Koga zanima, može provjeriti. Ali, to nije važno. Smatram bitnim naglasiti da ne sudjelujem u hajkama i progonima, nagovaranjima, huškanjima, špijuniranjima i napadima u RL, sa svoga, ni s drugih nickova. Imam ih više u svom dosjeu zato jer su mi služili za pisanje raznolikih blogova, a neki od njih su jaaako stari i nemam ih namjeru brisati.

I ma što da bilo tko kaže ili insinuira, ne napadam podlo i skrivečki. Nikad nisam i nikad ne budem. Ako imam što za reći ili mi se ne sviđa što čitam, reći ću to sa svog identiteta, trenutno ovog. I jesam i budem opet.

Međutim, tragedija je da ni ovaj blog, ni osobna uvjeravanja, nemaju nikakve šanse promijeniti bilo kome mišljenje o ovome ako je mišljenje već stvoreno, posebno ako je negativno.

I ovaj blog ne služi tome, već lamentaciji o tužnoj činjenici da neki ljudi jednostavno nisu u stanju zamisliti da bi se drugi mogli odlučiti i na drukčije obrasce ponašanja, one koji se razlikuju od njihovih vlastitih.

I to je to. Kad vas netko optuži da ste učinili ili pisali nešto što niste, niti vam je prirodno, apsolutno je sigurno da je to obrazac ponašanja, negativnog, koji sami provode ili skrivaju. I još da nisu u stanju zamisliti bilo što drugo.

Jer, dovraga, to je loše po njih. Lakše je napasti. Barem polovica čitatelja stat će na tu stranu. Polovica je mnogo. Sljedba, već. I onda hajka, onda blaćenje, onda insinuacije, imputacije, ma čisti negativni PR. Nekoliko mi se to puta ovdje dogodilo. I ipak se nisam odlučila uzvratiti istim oružjem. Jer, znate ono s karmom ...

Eto, to je tužno u ovom virtualnom životu.

"Svi nosimo maske, ponekad i previše pa zaboravimo tko smo zapravo.
Ako imamo sreće, ponekad se pojavi netko da nam pokaže tko zaista želimo biti, tko bismo trebali biti.
Ako imamo sreće."

(Nikita)

i sve želje ispunit.
sve krive odluke ispravit.
sve pogubljeno nać.
sve skršeno prikupit.
sve prazno ispunit.
ma sve, da ne nabrajam.

pa poklonit, ima džabe, kako nema?

ulaštit štapić, pa podmazat.
da frca i fercera.
ko vatromet, ko kaćuša da se čuje i vidi.

e-ej, uhnjem.



Link

“Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah – strah od slobode. Najzad si slobodan.”

Jim Morrison



Zaštiti se, obavij se ljubavlju, jer mučno je hraniti strah, a boli čudne, boli bez smisla vrebaju odmah tu iza nas.
Ne razumijem potrebu drugima uzeti mir. Zapravo, razumijem, da, teško je, preteško, šutjeti kad nestaje svjetlo i dan.
Ali, platiti cijenu, jer uvijek se vraća, umnoženo mnogo puta, sve što drugome poželimo, prevelik je trud.
Zaštiti se, dakle, zrcalom, sjajem, dlanom na tlu, ponekom biljkom, simbolom, dodirom, snom, mirisom, yantrom i mantrom, zemaljskom i svemirskom ljubavlju svih vrsta. Voli i sanjaj.
I pamti: karma je kučka, a svemir je velik

Kad je svaka sekunda tek suza na tlu azijske pustare,
ružne, kamenite, orkutne,
gdje škorpioni i sitnozube otrovnice
zaklona nemaju u milostivu pijesku ...

... kad je svaka minuta tek list u vrtlogu pijavice
što ne štedi ni palače ni stoljetne mangrove
s korijenima isprepletenim pod kilometrima delte ...

... kad je svaki sat tek zrnce svemirske prašine
što slijepo i gluho srlja prema neumitnom bezdanu
iza horizonta događanja.

Suvišne riječi.
Tek slika ili tri zapalucaju katkad u tmini.
Slava im.

Eto, meni je bila prva, premda znam i druge blogere koji su se vjenčali, no ovo dvoje krasnih blogera (zasad bivših, imaju preča posla :)) pozvalo me na svoje vjenčanje.

Sve je bilo fino i odmjereno, nema se tu što reći, što na piru mora biti, bilo je, što je viška, izbjegli su na opće veselje moje i mog pratitelja. Da ne zamaram detaljima, ljudi su to odlično odradili i veselilo se do pet ujutro, skoro 12 sati zabave, uz odličan band.

Ono što se dogodilo a da je bilo neočekivano je mnogo plesa. Naime, ako gledam sve svadbe kojima sam nazočila u životu, na ovoj sam prvi put plesala skoro od početka do kraja, jer su svi, baš svi plesali. Lijepo. Moj je pratitelj odradio svoju ulogu besprijekorno: od odijela i fine kravate, pomoći pri izboru mog outfita, vožnje, plesa, kavalirskog paljenja cigarete i točenja pića, fotkanja, a posebno pažnje koju mi je poklanjao, do gentlemanskog plesa s mladenkom i objema majkama. Nije zanemario ni prijateljicu koja je stigla sama, tako da smo se svi odlično zabavili.

Voljela bih zahvaliti M. i D. na pozivu i odlično provedenom petku na subotu. A njima želim, naravno, sve. Svoj su trenutak najčišće sreće podijelili s nama i velikim koracima idu onamo gdje pripadaju.

A mog pratitelja i mene čeka još jedan pir za dva tjedna. I veselim se tome. Plesat ću opet.

I nedostaje mi to, nemilo.
No, svaki put kad je poželim izraziti, stanem i predomislim se, pa krenem u neke posve druge vode, opisujem ono što se događa, što mislim, a ne što osjećam.
I osjećam u zadnje vrijeme kako je to pogrešno.

... a noćas sam, bez sna, čitala riječi, tisuće, milijune riječi prosute po eteru, na raznim mjestima, prikrivene istine poluistinama, likove izmišljene i stvarne, detalje ovakve ili onakve, svejedno, izmiješane riječi, priče osobne i priče tuđe, one pisane svojim stilom ili one koje tek oponašaju prave autore, uspješno ili neuspješno. Kolaže. O autorima. O tome što su doživjeli, kako su zamišljali svoje ljubavi, istinite osjećaje s izmaštanima. To su duše, ogoljene a istovremeno skrivene do neprepoznatljivosti ...

I preplavilo me. Taj osjećaj, toliko poznat, toliko puta proživljen, toliko često me je obuzimao - osjećaj da pišući o nekome, zapravo jesmo s tom osobom, da smo je za sebe oživotvorili jer je nema pored nas, i to nije ta osoba, već konstrukt naše čežnje i želje za nedohvatnim.
Prečesto sam to radila. I prepoznajem to u tekstovima. I ne zavidim, nego sam nostalgična istovremeno znajući da ti milijuni riječi stoje kao zamjena za one dvije, one koje se prečesto izgovaraju bez značenja, ali nose u sebi zapretene svjetove koji se tek rascvjetavaju onda kad više nema onoga kome ih želimo izreći.
Samo nam je ljubav potrebna? I kad nekog volimo, ma kako senzibilni jesmo mi svi koji pišemo, riječi presušuju i skupljaju se u one dvije, jedan glagol i jednu zamjenicu, i mislimo da je dovoljno izreći ih i da ništa više nije potrebno. I vjerojatno je tako. Nisam sigurna.
Drugo lice istog novčića je bujica koja provaljuje kad te riječi više nemaju vrt koji bi oplođivale. I to boli. Boli toliko jako da iz nas vadi najbolje što imamo ponuditi svijetu. I boli i tješi, i vida ranu i otvara je neprekidno da bol izlazi iz nas.
I toliko je jako da čeznemo za takvim olakšanjem čak i kad smo sretni. Čak i kad su one dvije riječi tu za nas.
Prokleti smo tom čežnjom. Svi mi. I ponekad biramo, usred najdivnijeg odnosa, spustiti se spiralnim stubama do tog pakla. I potražiti za to razloge, prekopati ladice, otključati škrinje, samo da bismo se još jednom, nakratko makar, poigrali zlatnicima, draguljima i pjesmama sa izvora čežnje za nekime.
Ne kaže se uzalud da sretni ljudi teško pišu. Da je bol ono što stvara i otvara. Da ljubav nije ako ne boli dok uzvisuje. A prva je želja svih normalnih bića biti sretan. I opet dihotomija: svjetlo-tama, dobro-zlo, sreća-nesreća. Ništa novog, znam.
Ali, nedostaje mi to.
Ali, nikad se ne bi mijenjala za ovo što imam sad.
Obožavam ih, ali ne želim pisati čežnju i ljubav koja odlazi u eter. Želim pisati one koje se mogu primiti.
Sad. Ne sutra.
Jer znam da to svima nedostaje. Ma koliko se svakodnevnica ili mrakovi u nama petljali u naša emocionalna stanja, nedostaje nam. Nedostaje nam ona ljubav koju jasno i glasno možemo primiti a ne je samo posrkati iz sjećanja. Ili je potražiti negdje drugdje znajući gdje joj je kraj već i prije nego zapravo počinje.
I da, umjesto da sad napišem pjesmu ili par redaka proze, sretne riječi da taknu dušu, ja pišem analize.
A trebala bih se skupiti u vatrenu kuglu i rasprsnuti ljubav poput novogodišnje rakete nad gradom.
Pogrešno je što to ne radim.

što nedostajalo jest, gradi se
od blata i kala i sunca,
iz ništa u stvar.

gusti se, tmasti ulje života
od posljednjeg daha
u čvrstu tvar.

srce iskače i plemeni vatru,
ovu tinjavu, staru,
ugalj u žar.

na raskrčenoj zemlji, iz pepela
raste i ostavlja trag na
na nebu noćnom.

vodom poškropit' još treba,
tekućom, svetom, bistrom,
silnom i moćnom.



(borisu, za sljedeću rundu)