Čarobni brijeg

... na nekom balu, u srebrno-lila krinolini i metalik cipelicama, s torbicom od svile i ogrlicom od svjetlucavih kamenčića ...

... uz vječni valcer dunavskih vodovoda, uz sliku kotača svemirske postaje koja se vrti na platnima što prekrivaju prozore ...

... s visokim oficirom bez ruže u paradnoj uniformi s blistavim gumbima u dvoredu niz grudi, na koje bih ponekad naslonila obraz ...

... plesala, do jutra, do zadnjeg vlaka, što će se kroz zamete probijati do grada, u kojem ću zaspati naslonjena na epoletu, sigurna u snijegu, sigurna u bijegu ...

zabranila sam sebi,
kao neki čokoladu,
misliti na kraj.

rastanak zabranit'?
razumijem i zašto,
ne podsjeća na raj.

al' misliti o noći
kad ulice utihnu,
i proljeće poskoči
zabranit' moram još.

jer vrišti sve do neba,
kad gavrani poviknu:
"pazi, bezdan vreba!"
pa bacim sve u koš.

prazne glave, prazne mene
sjedim, buljim u taj sat.
kad noć pomladi, zora krene
zabranit' ću si i pisat'.

ima tako noći nekih,
budnih,
kad bez plamena
uzavru
vode sleđene.

ima tako riječi nekih,
čudnih,
u tam-tam ritmu,
zmije
usnule što bude.

ima tako sati nekih,
nemirnih,
kad usne su slatke
mojima
preblizu naslonjene.

ima tako misli nekih,
mekih,
pa mi sunce jutrom
u oči
opet sretno izađe.

ima tako ljudi nekih,
toplih,
do kraja vremena,
jasno
na budućnost sjećanje.

Pospanim glasom oprašta se dan.

U daljini grad i blještava svjetla.
Srebrni obraz mjeseca i pjesma za tebe.

Mirno prolaze ulice pod mojim prozorom.
Zaspalo je nebo i drage, zaljubljene boje.

Po mom licu prosula se zvjezdana pjesma.

bijeli bademi
(jer bljesak iskra je u zjenicama)

suhe smokve
(jer slatki tragovi su na obrazima)

prženi lješnjaci
(jer vatra je probuđena dlanovima)

indijski oraščići
(jer krckave su mrvice na jezicima)

slani kikiriki
(jer sol od mora je po ramenima)

zlatne grožđice
(jer smiraj bit će u zlatnim snovima)

sve u jednoj zdjelici
(tvojim prstima nošeni prema mojim usnama.)

kad u meni nema dijelova koji ostanu cijeli;
tijelo se rasulo i gori po vertikali;
kad prošle slike iskaču kao papirnati pajaci
iz naglo otvorenih šarenih kutija,
tad više nema slojeva, nizova, redova, smisla,
tek hrpica napuklih staklenih pikula
što poraženo cvile u kutu.

ali, u meni je još ona luda s šeširom i tri zvončića
i trza me, razbacuje, udara mi glavom u zid
i vrišti: ne, ne daj ga! ne daj da ode!

i mada to čvrsto stegnem i spustim okovani poklopac;
škrinju za ludilo omotam lancem sa željeznim lokotom
i pred samom sobom zametnem ključ;
i kad povjerujem da mogu preživjeti sljedeći dan,

ključić ti se
čudnim kanalima,
(tko zna kojim dimenzijama
i kroz čije prste prosijan),
nađe u rukama,
i raščupana je luđakinja
ponovo slobodna.

"Svijet je nešto tako istinski složeno i bogato i čudnovato da je apsolutno fantastičan. Tu mislim na ideju da nešto tako složeno može nastati ne samo iz jednostavnog, nego vjerojatno ni iz čega - to je najfantastičnija i najčudnovatija ideja. A kad jednom steknete određeni uvid u to kako se sve moglo odigrati, to je predivno.

I ... prilika da provedete kakvih 70 ili 80 godina u takvom svemiru je, što se mene tiče, prilika da dobro provedete svoje vrijeme."



D. Adams je umro u 49. godini ali je učinio da ovaj svijet postane još bolji.

Čitajte ga.

Titranje nabubrenog, mekanog, vrućeg, vlažnog; želja za tvrdim, vrućim, glatkim; pulsirajuće otvaranje pred očekivanim naletom.

Užasna potreba za dodirom izvana, iznutra još više; duboki udisaji, balončići energije pršte pred svakom stanicom, mišići se stežu i opuštaju; sve u tijelu titra i širi se.

Glad, nezaustavljiva; potreba, otvorenost koja žudi biti zatvorena, nudi se, zatvara i rasteže, crveni i rastvara se, pozivajući.

A onda osjet tvrdog i glatkog na početku, drhtaj očekivanja, grč koji steže ulaz i obuhvaća i povlači u dubinu.

I onda stane dah, dok klizi, prvi puta; trnci divljaju uz kičmu i vraćaju se kao slatka bol kad tvrdo i glatko dodirne uzdrhtalu kvržicu, kad prvi puta udari u dno.



(CosiCeleste, 18.08.2005. 13:50:15)

A Grook by Piet Hein:

"Men, said the Devil,
are good to their brothers:
they don’t want to mend
their own ways, but each other's."


prevedeno: ne pletite se u tuđa dugmeta :))

Oveći drveni brod na nemirnom, hladnom Sjevernom moru. Voda ulazi na sve strane. Kroz sve pukotine. Zaključavamo i boltamo sva vrata. Valovi veliki, ništa se ne vidi. Ali, nije noć, nego maglica od morske vode i pjene.

Neki visoki crni Norvežanin, sitna crnka čudnog južnjačkog naglaska i plavi Viking duge kose. I ja.

Natežemo se oko ključeva. Čiji je koji snop. Tko će koja vrata zaključavati. A voda nas moči i hladi. Besmisleno natezanje. Odnosi među likovima krajnje su napeti. Frcale bi iskre da nije sve promočeno.

Intermezzo. Tu sad prolazi neki sprovod. Svi u crnini, mi u majicama. Mokrim. Svi nam pokazuju prstom na usta, da se stišamo.

Trči se uz stepenice, preskače neke otkačene daske i kante koje se valjaju posvuda. U pozadini se čuje muzika iz Boston Legal (da, dobro, previše sam gledala odjednom, ali obično kad sanjam, nema muzike - to me zabrinulo, malo).

A na brodu je usput nekakav sajam staretina, knjiga, plakata i muškaraca. Onako, sa drvom pregrađenim štandovima. Ljudi prezentiraju što nude. Buka glasova i nitko ne shvaća da ili tonemo ili ćemo se prevrnuti.

Gore na palubi konačno vidim da plovimo oko nekog otoka s tvrđavom, ispod koje morske struje rade jake virove, onako, zapjenjene. Stojimo svi četvero u gužvi oko Stevena Spielberga koji zadovoljno odmjerava bujicu jer je konačno pronašao pravi set za novi film.

Mislim ...

Ma, znaš me dobro. Ne cvilim za neispunjenim. Ne obično. Samo mi je ta misao jutros nakon buđenja uvukla u pamet. Mora da sam sanjala ružno. Um je želio meke, nježne misli, a podsvijest ga je mučila satima u fazama brzog pomicanja očiju.

Snovi. Čudne, često neobjašnjive pojave. A svi ih imamo.

Sanje. Eh, to nije čudno. To svi razumijemo. Što se babi htilo ...

Da. Žao mi je. Jedan bi poljubac, sigurna sam, dao našem odnosu jednu sasvim novu dimenziju. Neobaveznu, svakako. Ne misliš valjda da te pokušavam okovati? Zauzdati slobodnog lovca? Božesačuvaj ...

Dodir usana. Onaj prvi, kao pero, po milijunima taktilnih tjelešaca naših usnica. Toplina. Izdah. Tren prije spajanja crvenkaste, nabubrene, napaljene kože. Uh.

A mogli smo. Mislim, kome bismo time zlo nanijeli? Koga bismo ucvilili? Prevarili? Nije to preljub, dragi moj, da se baš i držimo pravnih termina. Nitko nas ne bi tužio zbog jednog poljupca.

Možda bi ostalo samo na tom dodiru nakrivljenih glava. A možda bi ruke poletjele u pomoć? Možda bismo se zagrlili? Stisnuli tijela i izbočine uz tijela do tada poznata samo našim očima.

Ostat ću na poljupcu. Preopasno je puštati misli na tako dugačkoj uzici. Možda mi se otrgnu, pobjegnu do tvrđave mašte i tamo se sakriju zauvijek. Kako bih onda mogla s tobom više ikada mirno pričati?

Ali, jedan poljubac? Mislim da bih to savladala.

"Priprema ..."

Dvjesto pedeset natjecatelja je na tu riječ istovremeno jače stegnulo ogradu mosta. Stajali su načičkani, u nepravilnim razmacima s vanjske strane ograde mosta, na uskim izbočinama uskih, od vlage već pocrvenjelih željeznih tramova. Nisu nosili uniforme, ni sportske dresove. S ramena su im visile posivjele krpe, stegnute im oko tijela konopima i remenjem, redenicima bez metaka ili srebrnom ljepljivom trakom. Rulja raščupanih dreadlocksa i poneke prašnjave ćelenke.

I svima oko vrata konopac.

"Pozor ..."

Uže za vješanje, zapravo. Uredni, pravilni čvorovi, malo izmaknuti u stranu radi učinkovitosti. Jer, lom kralježaka lakši je sa strane. Brži. Bezbolniji u svakom slučaju. Dvjesto pedeset natjecatelja drugom je rukom provjeravalo stanje svoje opreme i onda zadržalo dah očekujući onu poslijednju, završnu naredbu za skakanje. Nekolicina je olabavila stisak oko ograde u nadi da će biti barem milisekundu brži od ostalih.

"Sad!"

Glas iz velikog zvučnika otpustio je branu adrenalina u gledateljima na tribinama, pred ekranima i natjecateljima na mostu. Oni na mostu skočili su. Svi. Užad se zategla, vratovi nakrivili bezglasno. I publika je zadržavala disanje. Čekali su rasplet prvog od deset krugova prve igre Smrtnog Slučaja.

I onda, kao da je puhnuo maestral i zanjihao grane žalosne vrbe, dvjesto četrdeset i devet natjecatelja pomaklo se i ljuljajući se i hvatajući pomoćnu užad s čvorovima za lakše penjanje, uspelo se natrag na željezo mosta.

Jedno je tijelo ostalo visjeti. Truplo.

Pobjednik prvog kruga prve igre. Njegovo je ime šareno zasjalo na jumbo terminalu što je lebdio iznad mosta mosta. Publika je s tribina klicala s olakšanjem i nemalom zavisti osvajaču vrijedne nagrade. Natjecatelji s vanjske strane ograde ponovo su provjeravali omče oko svojih vratova. U svakom krugu samo jedan.

Samo jedan po skoku.

Sretnik, bez sumnje. Prošao je sve gladijatorske kvalifikacije, eliminacije, kategorizacije, pokusne krugove, sve psihološke testove i pravničke zamke. Ušao je u najuži krug prvog ovosezonskog natjecanja i u prvom krugu prve igre prvi osvojio lovorov vijenac.

Pravo na smrt.

Ovdje gdje ljudi ne umiru, ne boluju i gdje zacijeljuju prirodnim nanotehnološkim procesima, besmrtnost više nije imala vrijednost.

Ni smisla.

...

Nogavice vremena razdvojile su se i pravac koji je odabrala intuitivno, zaokretao je prečesto da bi jasno vidjela kraj tunela.

U trenucima kad bi se zatvorila u sebe, tražeći bar slutnju jasnije budućnosti za sebe i za njih oboje, mučili bi je bljeskovi mogućih slika. Pokušavala ih je vratiti u realnost, no bježale su od nje, bacajući je čas na jednu, čas na drugu varijaciju istog problema.

Da smo zadnji ljudi na Zemlji, ili prvi; da putujemo generacijskim brodom na neki drugi svijet a svi ostali spavaju zaleđenim snom; da živimo na svjetioniku ili visoko u Andama; da se nasučemo na tropski otok…

Željela je bar na trenutak spoznati veliki plan i svoje te Vanjino mjesto u njemu, o čemu se radi i zašto je toliko privlači osoba tako različita od nje.

Kad bismo… ako bismo… da smo… realna, potencijalna, irealna… činjenica, mogućnost, zabluda?

Da je ikako mogla, prihvatila bi misao da je ljubav tek psihofizička reakcija, evolucijski trik, kemijski zastor koji nas sprečava vidjeti sve što je ona druga osoba zapravo, prije nego se genetski materijal pomiješa i izrode se djeca, kao jedini cilj života, koju treba čuvati sve dok ne postanu dovoljno velika da odu za svojim reprodukcijskim zadatkom u veliki zločesti svijet.

Ali njena ju je mašta gurala dalje u nesvjesno, u podsvjesno, i oblijevala je neopipljivom toplinom van svakog vremena i prostora. Da je mogla, utišala bi tu neumoljivu čežnju za odgovorima i spavala mnogo mirnije, znajući da se netko drugi već pobrinuo za rješenja.

Međutim, potreba za Vanjom i sigurnom lukom plašila ju je.

Vezati se tako, svim pipcima postojanja za jednu osobu, pomiješati želje i vlastita pravila, mijenjati realnost prema obliku dvaju različitih, a ipak sličnih umova? Poletjeti, a onda bez upozorenja tresnuti otriježnjeno i ostavljeno na kamenu liticu?

Una nije bila sigurna ima li snage za još jedan sumanuti ikarovski let.

...

Jedna od onih barokno-bogatih, smeđe-zlatno-narančastih kutija na dva kata. U šuškavoj tamno crvenoj foliji udubljena su mjesta za čokoladne zagrljaje. Prazna.

Ne mogu pričati s punim ustima.

Ne mogu tipkati s rastopljenom čokoladom na jagodicama.

Sad bi tu trebala ići neka poanta. Obično suprotna raspoloženju s početka. Ali mi mozak pun neurotransmitera sreće.

Grehotte rulaju.

:))

... drago ...
... veseli ...
... sretan ...
... jako ...
... sjeća ...
... rekla ...
... čekati ...
... rezervirano ...
... istambul ...
... doći ...

jučer me netko pitao da zašto mi je blog predugačak.

e, pa ovo je jedan skraćeni :))