Čarobni brijeg

Čuva teta nećaka.

Uspjela je maknuti Boomerang program i prebacit na Discovery Science dok nije gledao. Koje olakšanje!

A i nije loša emisija. Životni ciklusi zvijezda, galaksije i crne rupe, zvjezdana prašina, supernove, fuzija, svi astronomski fenomeni lijepim, jednostavnim rječnikom. Zanima tetu, zanima nećaka.

Al, je BBC, bez titlova. A, titlove nećak ionako ne bi čitao, mada već slaže riječi. Napredan, s pet i pol. Tetino zlato.

Nećak u fazi pitanja: "A zašto?" Teta se trudi, objašnjava, prevodi. Sve onako da mališa shvati svemir i astronomiju. I tako ide priča o zvijezdicama. Voli mali zvijezdice, često gleda u nebo, zanima ga i to, osim dinosaura, zmajeva, dvoraca i gmazova.

TETA: I onda zvijezdica raste. Kao mala beba, prvo bude malena, pa raste i sija i grije.
NEĆAK: A zašto?
TETA: Zato jer u njoj gori vatra. Dok ima vatre, zvijezdica nas grije.
NEĆAK: Ovo izgleda kao Sunce.
TETA: Bravo, maco, tako je. Naša se zvijezdica zove Sunce.
NEĆAK: A i Sunce raste?
TETA: Da, raste i grije i daje nam svjetlo.
NEĆAK: A zašto?
TETA: Što zašto?
NEĆAK: A zašto je sad ovo eksplodiralo?
TETA: Zato jer je naraslo najveće što može i onda pukne, eksplodira.
NEĆAK: A hoće i naše Sunce eksplodirati?
TETA (sad joj već zvoni na oprez, al' još uvijek ima nade): Ma da, ali ne sad. Treba još dugo, dugo vremena. Gledaj, ovo je sunce žuto, to znači da je mlado i da još puno treba rasti.
NEĆAK: Eksplodirat će?
TETA: (stežu se okovi, problem postaje očit, teta se ispetljava): Tek kad bude jako crveno i jako veliko. Ne sada, mileni. Hoćeš sokića?
NEĆAK (šuti): Hm.
TETA: Gledaj, ovo tu, kad ima puno zvijezdica se zove galaksija. Njih ima puno i vidimo ih na nebu kao mala svjetla jer su jako, jako daleko.
NEĆAK (očito ne sluša dalje predavanje, suze kreću): A ŠTO ĆE BITI S MOJIM IGRAČKAMA KAD SUNCE EKSPLODIRA?
TETA (u očaju shvaća da nema izlaza, da je rupa iskopana i da pada u bezdan, kako, zaboga, petogodišnjaku objasniti pojam dugog vremena, eona, milijuna godina? Teta nema šanse ispetljat se iz ovoga kao ni pahuljica u paklu. A, teta ne smije lagati, to je još gore): Maco, gle, neće sad eksplodirati Sunce.
NEĆAK (piše i briše suze istovremeno): Ali, ipak hoće?
TETA: Da, hoće, ali tek kad bude jako, jako veliko i jako, jako crveno. Eno, odi pogledaj kroz prozor pa ćeš vidjeti da je naše Sunce žuto i da neće eksplodirati sad odmah.
NEĆAK (na prozoru, skakuće od veselja): Da, Sunce je žuto. Neće eksplodirati. Igrat ću se s mojim igračkama.
TETA (briše znoj s čela, nadajući se da će mali zaboraviti cijelu priču i sa sve većom željom da vrati Boomerang na TV): Naravno, igrat ćeš se, dugo, još dugo sa tvojim igračkama.

Cijela bi drama prošla kao anegdota i gorak okus u tetinim ustima zbog suzica milog petogodišnjaka koji je shvatio pojam nestanka i smrti na najgori mogući način i još prerano.

Međutim, teta je zaboravila spustiti rolete.

Sumrak je počeo.

Sunce je pocrvenjelo.

Nećak se raspametio od straha.

Teta je iz kuhinje donijela KinderPingui.

Za oboje.

sve je dobro dok je daleko. ma, divni snovi, planovi još bolji. sve može, sve se valja.

a onda, jednog dana, pričepi stvarnost. ostalo je točno XY dana do dana D. i odbrojavanje počinje.

i sužavaju se putevi, biraju se opcije. sve kreće ka točci. to se zove konvergencija, valjda. do određene točke, do određene vrijednosti, do stanja ravnoteže.

i, ako je taj ekvilibrium baš tako dobra stvar, zašto sad, SAD, počinje frka? izgovori, potencijalni razlozi protiv? šamaranje pred ogledalom?

damn, kupila sam nove kofere. bolje bi mi bilo da ih upotrijebim. ako zbog ničeg drugog, onda da nisam bacila novce.

dobar razlog.

poslužit će za sada.

- Sunce je eksplodiralo.
- Je l'? Koje je to po redu?
- Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i treće.
- Prestao sam brojiti kod petnaestog.
- Zato postoje popisi.
- Automatsko brojanje? To je tvoja specijalnost.
- Samo uključiš. Nije teško.
- Nije mi zanimljivo. Uvijek je isto. Nabubri, pocrveni, prasne. Planete izgore. Ohladi se. Raspe po međuprostoru. Mislim, čemu to pratiti?
- Da znamo kad će kraj.
- Čega? Galaksije? Prije će se sudariti.
- Ne. Svemira.
- Neće još. Zar da potrošim sad to vrijeme što je ostalo na odbrojavanje?
- Informacije su presudne. Bez informacija smo ništa.
- Misao na oceanu.
- Referenca ti je opet zemaljska. Misli univerzalnije.
- Nitko nije otok.
- Ako je otok dio materije u potpunosti okružen drugom ili nedostatkom iste, onda smo svi otoci.
- Hajde, broji dalje. Ne razumiješ.
- Šizoidna subrutina uvukla ti se u kognitivne sklopove.
- To su zvali filozofija. Poezija. I to je informacija, ako baš želiš.
- Nebrojiva. Nemjerljiva. Nekorisna.
- Estetika. Savršenstvo. Red.
- Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i četiri.
- Sjećanje na budućnost.
- Paradoks. Nemogućnost. Vrijeme je linearno. Uključi si sat.
- Imaš li procjenu koliko nam je ostalo čekati?
- Nije precizna. Plus-minus tri milijuna godina.
- Napravi mi brojač od te procjene unazad. Hoćeš li?
- Šaljem ti.
- Vidiš, ovdje vrijeme ide unazad. Još uvijek linearno, ali dvosmjerno.
- Što hoćeš reći s tim?
- A sjećanje, recimo? Sjećaš se kad su te uključili, je li tako? Sjećaš se kad si počeo brojati sunca? U tvom sjećanju, koliki je razmak između ta dva sjećanja? Možeš li ih prizvati u istom trenutku?
- Sjećanje je informacija. Uskladištena. Pitanje je katalogizacije. Ne vremena.
- Dakle, vrijeme organiziramo sami. Onda za mene nije linearno.
- Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i pet.
- Zašto ne pamtiš imena sunaca?
- Za koga?
- Zvona zvone.
- Alarm?
- Ne. John Donne. Metafizika. Simboli. Potraži si u bazi.
- Hemingway. Zemlja. Dvadeseto stoljeće. Beletristika. Izmišljeno.
- Prijateljstvo i ljubav i smrt. I samoubojstvo. I vjera.
- Apstraktne imenice ti blokiraju procesor.
- Nisi ti glup. Samo si gluh. Nikad nisi čuo glazbu. Nisi čuo radio. Zato i možeš reći da to za tebe ne postoji.
- Postoje sunca. I sat. I popis.
- Kaos. Nada. Ljubav. Od toga se sastoji život.
- Ne naš. Mi imamo red i informacije. Mi znamo što će biti. Kraj svemira. Zapisano je u bazi.
- A ljubav? Kako ćeš to materijalizirati? Kakva je to informacija?
- Nepotpuna.
...
- Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i šest.

 

 
 
 
 
 
 
 
 
 isprika onima
 koji ne vole
 slike na blogu.
 ne stavljam
 često :))

kupila sam si dvije lampice s onom kvačicom za čitanje.

kupila sam halogenku za indirektno svjetlo.

kupila sam rezervne reflektorice žaruljice od kojih dvije štedne ali skupe.

sad je soba okupana svjetlom. betlehem.

rekoše mi da to tjera depresiju van. bolje od tableta.

ako sve upalim, moram stavit sunčane, a pošto hajcaju ko ludi, mogu i u crvenom čipkastom vešu na iskricu.

all set for the new year's eve :))

go!

em bijeli božić ove godine, em snijeg iznad gležnja - SNIJEG, a ne bljuzga, em sve osvijetljeno baš šareno i blistavo kako ja volim ...

... a ja već tri dana zvuzlana (kak veli trap), doduše ne u podrumu, al kugletina se kotrlja po stanu za mnom ...

a ja bih van
a ja bih na grudanje
a ja bih radila one kreature u snijegu
a ja bih imala mrzle i mokre noge
a ja bih crvene obrašćiće
a ja bih vruće kuhano vino i klinčiće
a ja bih taljige i dekice
a ja bih blistavi snijeg na mjesečini
a ja bih vruće dlanove na hladnim ...

bolje da prestanem sad.
buhu ...

da mi je ostala samo jedna jedina misao u trenu kad sunce eksplodira, imala bih 8 i pol minuta da je izlomim u sastavne dijelove: fraze, riječi, slova, glasove, slike i osjećaje - i da ih razbacam u eter svemira zajedno sa zadnjim, besmislenim i uzaludnim radio i tv emisijama, željama i pozdravima umirućeg svijeta - sigurna sam da bi uhvatio barem jedno složeno slovo, ono koje znači sve što čuvam za tebe.

Uz debelu bou od srebrnih listića razvučenu po cijeloj sobi. Da vijuga između stolića i raspakiranih poklona, polupunih čaša u kojima se još junači pokoji mjehurić pjenušca.

Slavit ćemo glasnim pjesmama jakog ritma, brzih promjena.

Baš kao što ova naša ljubav nije. Nego se razvlači kroz točke kontinuuma kao svježa žvaka zalijepljena ispod klupe, nedožvakana, slatka, sočna.

Konfeti su popadali, svijeće su dogorjele.

Gase se jedna po jedna i crtaju sve dublje sjene. Kao uljuljkana svijest pred klatnom hipnotizera, tonemo u topli, svjetlucavi ocean.

Ali zajedno.

Blistava svjetla i vijugave boe između nas skrivaju put, nacrtan nevidljivom bojom ispod njih. Ne shvate svi odmah poantu. Ljudi se dijele na one koji nikad i one neće koji će ipak, jednom, shvatiti.

Od tih ne odustajem.

je li moguće istovremeno sviđati se sam sebi i čuditi se iskreno, uz nevjericu, kad se drugima sviđaš?

zvuči kao paradoks.

i to sam čula od muškarca.

e, to je bizarno.

:))

znam sve vicove o ženama vozačima. i smiješni su mi. jednako kao i oni o plavušama. nimalo me ne vrijeđaju :))

vozit me naučio instruktor. ono, pravila i to. ali, zapravo me naučio tata koji je nakon položenog ispita sjeo sa mnom u auto i dao mi da ga vozim, rekavši da sad tek počinjem učiti.

a sestra i ja obožavamo aute, razgledavat, kupovat, vozit. to je definitivno jedna od tri najbolje zabave koje postoje.

i da, vozimo brzo, primjereno cesti i uvjetima. naravno i autu kojeg vozimo. i to nikad nije naporno, kako kažu mnogi i to zato jer se vozi prema onome što se događa sto, dvjesto metara ISPRED nas, a ne reagira divljački na promjenu metar ispred sebe.

vožnja je za mene opuštanje i ugoda i sa mnom u autu ljudi spavaju ko bebe, jer znaju da nema frke, da se ništa neće dogoditi. čak i strijelci daju da ih vozim :))

a, najviše volim vozit po autoputu. sloboda, što ću, previše je zavodljiva. i ljeti po gradu. i noću na praznike, kad je cijeli grad božična jelka.

unutra je toplo. ima benzina. svjetlucave lampice trepću na pozdrav. ulica blista raznobojno. svira neka fina glazba. nema gužve.

i društvo.

eto, tako bih ja svaki praznik dočekala.

:))

jest, čiste oni autoput.
i jest, posipavaju solju.
i ploha je više-manje suha.
a pišu po znakovima da se ne smije vozit više od 40, jer pada snijeg.

ma da.
i da se pet sati vozim od rijeke.
taman posla.

vozim se 130-140 jer je sigurno.
premda, ima problem.
naime, smrznu se ona oka na haubi koja pljuju tekućinu za čistit' staklo.
pa je jedina voda na šajbi ona s kotača automobila koji voze još brže.
i to se da onda brisačima obrisat.
sim-tam, jedno dva puta.

dok se ne počne smrzavat na staklu zbog brzine.
i onda se sve vidi kroz koprenu. bijelu. smrznute slane vode.

a kad staneš, auto izgleda kao da ga je netko zalio mlijekom.

sad me zanima, jel' to zbog globalnih konspiracija, kvantnih nepoznanica ili A1 trebamo zapravo zvati "mliječni put"?

s južnog neba visi siga.
šarena je, s malo briga.

ledi voda, mrzne more,
na santama gužva bore.

u šatoru, ispod vreća,
što ga složne ruke dižu,
nema muha, nema smeća,
nema gmaza koji gmižu.

samo ljubav potrebna je
pjesnicima slagat' rime.
ljubav, toplo, sigurno je,
nema mržnje, nema zime.

hoće'l sa mnom netko poći
u taj južni, hladni kraj?
da umremo u toj noći
od ljepote, dok smo haj.

:D


(T. J. Zmajica)

da imam kose duge,
svih boja plamena
zlatno-crvene, valovite,
poput zapaljenog glasja,
kovrčama bih te prekrila
da te griju dok spavaš.

da imam oči crne,
tamnih boja ugljena,
sa svijetlom točkom neba,
poput vode bunara,
u bezdan bih te uronila
da lebdiš dok me tražiš.

da imam nježne rime,
svih boja vremena,
i hologramskih eona,
poput sjevernih svjetala,
do zvijezda bih te uzdigla
da blistaš dok me voliš.

... poslije ponoći?

mora da je zima došla :)

Str. 4.

1. Rea i Davor silaze niz tri stepenice u prostoriju s kokotom. Zbunjeni izraz Rein, Davorov oduševljen, petrolejka u spuštenoj Davorovoj ruci. Svjetla je dovoljno. Rea se još uvijek drži za njegovu podlakticu i korak je iza njega.

REA: Ovaj, bakica? Staričica? Gle, nisam ti rekla ...
DAVOR: Pa, ovo je stvarno fenomenalno! Tko bi mislio? Vidiš, da nije bilo one poluge ...

2. Rea i Davor stoje ispred podija sa svijećama s lijeve strane. Desno se vidi donji dio mramornog kokota, prsno perje i nogica. Ispred njih na podiju iza svijeća je uklesan krug i trokut, naopaki. Ovo je horor, al domaći, nema pentagrama.

DAVOR: Hej, isti je znakić i tamo bio urezan ... Možda ...

3. Davor prekoračuje svijeće i staje u krug prije nego ga je Reina ispružena ruka uspjela zaustaviti.

REA: Stani! Daj, pa nemaš pojma ... Pisalo je ...

4. Close up na draperije na zidu, koje se odmiču, vide se ruke, zombi ruke, šta drugo? Davorov oblačić odostraga.

REA: ... ŽIVI MRTVACI!

5. Kadar kao i prije, samo su sad bar dvojica zombija vani u prostoriji, ispred draperija. Svaki u ruci nosi za noge obješenog kokota, kokoš, whatever, bijele, šarene, uglavnom mrtve.

REA: Davore ...

6. Davor stoji u krugu, u pozadini mramorni kokot, Davor je okrenut prema Rei i vratima. Nepomičan. Nijem. Skamenjen. Vidimo ga odnaprijed. Oči žive i raskolačene. Alaj se zabavljamo!


Str. 5.

1. Sve isto. Davor stoji u krugu ispod kokota, Rea ispred njega, ispod postolja, samo su zombiji, njih oko pet-šest puuuno bliže Rei. Jedan joj je iza leđa. Da baš i hoće bez Davora pobjeći natrag u mrak, nema puno smisla, jer nema puno šanse. Drži se objema rukama za lice, odnosno usta. Valjda da ne vrišti. Ne znam. Ja inače ne pišem horore.

REA: Bakice, zaboga ...

2. Sad gledamo iz Reine perspektive. Malčice sa strane. Vidimo sa strane po jednog zombija blizu kruga crvenih svijeća, u sredini kruga s trokutom vidimo nepomičnog Davora i iza njega trbuh od crnog kokota, ali i četvrtasti otvor, osvijetljen blijedo na crnoj podlozi koji je kliznuo u stranu. Neka sjena tamo.

REA: Bakice?
BAKICA (iz otvora, ne vidimo je oš): Sine, jesi li to ti? Jesi gladna? Sad će bakica ...

3. Pored skamenjenog Davora provlači se, je li, pogurena prilika bakice s rupcem, crvenim rupcem i klasika kumica oblekom za plac. Pregača bijela, s mrljama. Krv, kolinje, sve to, al bakica s licem anđela.

REA: Ali, nisam, hvala. Ne moraš za mene, bakice.
BAKICA: Dušo draga, dobro si ga izabrala. Ovaj je tust i velik. Veliko srce. Veliki mozak. Bit će gozbe i za sluge i nakon nas.

4. Sad bakica stoji pred Reom, sitna, i gledamo je odozgora. Ono, anđelčić, a gurnula ruku ispod pregače i viri nožina, tj. drška i malo metala. Smješka se bezubo praunučici iznad nje. Rein oblačić odozgora.

REA: Ali, nisam. Nije vrijeme. Nisam mislila da će onu polugu odmah ...
BAKICA: Hajde, hajde. Muškar'ca k'o kočijaša, uvijek ima drugi.

5. Rea i bakica jedna naspram druge. Desno na samom rubu nepomični Davor. Zombiji stoje na mjestu.

REA: Ma nije, nije vrijeme, bako. Nije stigao. Nema bebe. Ne još. To mi je samo prijatelj.
BAKICA: Ah, prijatelj? Onda ga tek nije šteta. Začinimo ga slasnim kokoškama.

6. Bakica se okreće zombijima s kokoškama u rukama. Zombiji se okreću i odlaze.

BAKICA: Dječaci moji, čerupanje pa ražanj. I ... brže malo. Magla bi vas prestigla.


Str. 6.

1. Bakica okrenuta prema Davoru oštri nož na drugome. Svjetluca metal. Rea stoji iza nje, neodlučna. Brblja, bakica ne sluša baš.

REA: Ali, vidi, bakice. Možda ipak, pa ... a da pričekamo? Možda bude beba? Potrudit ću se ...
BAKICA: ... uhvatiš u krug ... izvadiš im srce, isrčeš im mozak, utrljaš prah, pa se dignu. A kak' neće, hihihi, uvijek se dignu kad ih trljaš, hihihi ... Samo spori su ... Trebalo bi recept mijenjat' ...

2. Bakica već prislonila nožinu Davoru na prsa. Vidimo Davorove užasnute oči i vrh uglačanog metala. Rea se još trudi iz pozadine. Bakicu ne vidimo, bakica ranta ...

REA: Ček', pitat ću ga. Možda hoće. A kad ne znam šta misli, ništa mi ne govori ... Čekaj, bako ...
BAKICA: ... pravo im budi ... za služit' jesu, nema se šta reć' ... za bebe pravit', da ... curice ... slatke, male vještičice ... a da, recept ... 'mjesto mišjeg izmeta, možda žablji ... 'ko će mi to lovit' ... ovi su prespori ... malo ću ga recnut' da se nožić napije prije posla ...

3. Rea je sad pored Davora, šapće mu u uho. Davor ima isti skamenjeni izraz na licu. Nož malko udubio košulju. Samo što nije, žedan. Ništa se ne čuje, osim bakice.

BAKICA: ... a srce kuca ... od straha još jače ... još živo ... pa uvaljaš u brašno ... baciš na tepsiju ... pa cvrči k'o pečenka ... pa malo lovora, pa peršuna ... ulje tek na kraju ...

4. Rea još uvijek na Davorovom ramenu, sad okrenuta prema bakici, molećivo. Vrh noža još malo dublje rovari, vidi se prva kapljica krvi kako klizi niz oštricu. Davor u frci, još uvijek. Adrenalin ne možemo nacrtati, al' zamislite plimu, ma tsunami adrenalina po sistemu.

REA: Bakice, čekaj. Pusti ga malo. Olabavi krug. Hoću da mi odgovori.
BAKICA: ... pa nasjeckaš nasitno ... pa napuniš kokoške ... pa u rernu ... Šta kažeš? Da ga pustim? Ogladnila sam, sine, nakon tvog oca, ništa pošteno punjeno nisam jela. No, dobro, evo ... neka priča šta ima ... čekat će baka ...

5. Davoru se lice odkameni. Okrenut je u stranu prema Rei. Kapljica se spušta niže po nožu.

DAVOR: Da ...
REA: Evo, vidiš, bakice. Hoće, rekao je da hoće. 'Ajde, pusti ga da se to obavi. Znaš da moraš. Vid'ga kakav je. Bit će beba dobra. Pusti ga, kad ti kažem ...

6. Zadnji kadar. Rea pridržava Davora, koji nosi petrolejku, penju se niz stepenice, izlaze kroz vrata. Rea je licem okrenuta prema unazad, prema bakici. U desnom kutu se vidi bakica odostraga s nožem maše na pozdrav. S vrha kaplje krv.

BAKICA: I dovedi ga poslije ... skoro ... bakica će vatru spremit' ... ništa ti ne brini, sine ...
REA: Hoću, bako. Samo da prizdravi, pa odradi. Jel' se ono s žutom bočicom pamćenje briše?


KRAJ