Čarobni brijeg

Str. 1.

1. Sve je crno. Potpuni mrak.

2. Mrak. Oblačići s tekstom, svaki sa svoje strane.

REA: Heeeej!
DAVOR: A, ne viči. Tu sam.

3. Mrak.

REA: Ma, gdje ...?
DAVOR: To bih i ja volio znati. Ono je bio podrum TVOJE prabake.

4. Mrak.

REA: Da, da. A na onoj je polugi pisalo: NE DIRAJ AKO TI JE ŽIVOT MIO.
DAVOR: Poluge služe za povlačenje.Prekidači za prekidanje. Kao ovaj,Recimo.
REA: Nem...

5. Na zidu se upalio crveni displey u tri reda: OPASNOST! MRTVACI! ŽIVI MRTVACI! Svjetlo crveno osvjetljava Davorovo lice. Reu ne vidimo. Oblačić dolazi s iste strane, iz mraka.

REA: Majke mi, ako si ti normalan! Pa, vidi što piše!
DAVOR: Bar sad znamo. Kakvog ima smisla bauljati u mraku?

6. Rea se približava displeyu. Sad i nju lagano vidimo u polumraku.

REA: Trebali smo uzeti bateriju.
DAVOR: Je, uvijek spremni, ne? Bateriju, zašiljene kolce, srebrne metke? Ako su zombiji, sporiji su od nas. Ništa ti ne brini.



Str. 2.

1. Crveno osvijetljena je samo Rea. Davor se sagnuo pa ga ne vidimo. Oblačić dolazi odozdo.

REA: A gdje si sad nestao? Daj, ne zezaj se ...
DAVOR: Tu sam, dolje, zapela mi noga o ... eh, pa znao sam! Vidi: petrolejka!

2. Davor podiže lampu do crvenog displeja. Dvije glave, petrolejka u sredini kadra. Natpis iza.

REA: Ma, ovo nema nikakvog smisla. Displej i petrolejka. Glupost. 'Ajmo odavde.
DAVOR: Hm, jel' imaš upaljač? Tko zna koliko će ovo crveno čudo raditi?

3. Rea kresne upaljačem, lica jače osvijetljena.

REA: Nja, nja, rond, rond, imaš prevelike torbe ... pretrpavaš se ... bla, bla ...
DAVOR: Nda. Unutra ima petroleja, 'ajd pripali.

4. Petrolejka veselo svjetluca. Davor spušta staklo. Rea se ovrće iza sebe.

REA: Dobro, mislim da je dosta avanture. Prabaka ili ne, idemo van.
DAVOR: Ma daj, sad tek počinje. Vidi, hodnik!

5. Na jednom zidu se vidi osvijetljeni rub polukružnog kamenog otvora i mrak iza, naravno. Vidimo Davorova leđa i oko toga svjetlo petrolejke koju drži ispred sebe. Kreće prema hodniku. Rein glas od kuda mi gledamo.

REA: Kažem ti, idemo van. Doma. Na sunce. Život mio. Kužiš?
DAVOR: Samo naprijed. Ionako tu više nema nikakvih poluga. Možda tu u Hodniku. Možda sretnemo nekog ...

6. Davor je već duboko u hodniku. Rea ga slijedi, na udaljenosti, sad i njoj vidimo samo leđa, crna.

REA: Neopisivo se veselim tome.
DAVOR: ... a možda nađemo teleport? Možda vilinski prah ... Nisam ni slutio ...


Str 3.

1. Mala sličica u lijevom gornjem kutu velike. Davor i Rea pred drvenim, ornamentiranim vratima. Svakakve gadosti u blagom reljefu. Nema kvake, Davorova lijeva ruka naslonjena na vrata, koja su otvorena centimetar-dva, samo da se iza njih vidi jarka svjetlost. Rea ga drži za desnu podlakticu s petrolejkom. Ne vidimo im lica.

REA: Sad ćeš ih otvoriti?
DAVOR: Vrata služe za otvaranje. Mislim, za prolaženje. Hajde, sjeti se slike prabake. Sitna staričica. Zar bi tu dolazila da je stvarno opasno?

2. Mala sličica u desnom gornjem kutu velike. Vidimo samo njihova osvijetljena lica i vrh petrolejke. Naravno,prestravljena i radoznala. Ne petrolejka. Lica. Nema teksta.

3. Velika slika. Sad tu hrpa stereotipova i arhetipova posvuda naokolo: dvorana, polukružni svod, kamen, željezni detalji, alke, lanci, ona samostojeća željezna ognjišta s žeravicom gdje se zagrijavaju sprave za mučenje, između toga draperije od svile i čipke, dražesno, razigrano, čvorići i cvjetići, kao u salonu neke teksaške bogataške obitelji s početka stoljeća, bez uzoraka, ali bogato drapirano, da se kamenje zidova tek nazire iza toga. Sredinom dominira kip kokota od crnog mramora, oko tri metra. Fino rezbaren, s crveno obojanom krijestom i nogicama. Kljun blago otvoren, glava podignuta, kao zaustavljen u kukurikanju. Sve to skupa na podiju s krugom crvenih svijeća. Upaljenih. Inače nema smisla. E, da, i perje po podu, razbacano, na podu nema tepiha, ali ima kapljica i lokvica. Vode i krvi.


... TO BE FINISHED ...

sve što trebaš, već je u mom oku.

uskladištena su:
zrnca s najljepših plaža.
kapi s najdaljih izvora.
voće s najviših grana.

volio, ne volio. trebao, ne trebao.

jeftino: par slova, smijeh do suza, čaj od jasmina.

adresu znaš.

a znam i ja da me već odavno pratiš preko kvantnih razina.

... to mi se kamenje kotrlja sa srca :))

GOTOVO JE!

To jest, kao da je gotovo, sad samo popravljanje i cjepidlačenje. Ali, patnja od ŠEST tjedana je završila.

Nisam nos promolila van, osim po najnužnije u dućan. I kad me familija tupila. I frendu na ročkas. Nisam disala, nisam živjela, nisam komunicirala više nego apsolutno potrebno. To je jedini način da se napravi posao. A kad vam kažem da mi je bilo teško, vjerujte mi. Inače nikad ne kukam o poslu.

Čestitam si sad. Tapšem se. Nagradila sam se bajaderom.

Dakle, da vidimo, tko me je ono zvao na kavu?

:DDD

Gladna sam.

Potreba je nesavladiva. Grči me. Gužva mi sve misli i tiska ih niz zdrijelo. U želucu mi se naselila crna rupa koja halapljivo zijeva za masom i materijom. Singularitet navučen na hranu koje nemam.

Ništa što pronalazim u hladnjaku i ormarima, ništa od toga nije dovoljno dobro. Nije dovoljno dovoljno. Već sam vrećicu napunila smećem otvorenih konzervi, napola pojedenih čipsova i praznih staklenki. Ne vrijedi.

Glad je neizdrživa.

Da sam bar vampirica, izašla bih u ovu dugu zimsku noć i pronašla žrtvu čije bih se krvi napila, zasitila, zauzdala divljanje gladnih, vrištajućih stanica moga tijela.

Da sam bar vučica, pronašla bih neki obor s ovcama, makar strvinu.

Da sam sjeverna medvjedica, trošila bih ljeti nakupljene zalihe od tuljanovog mesa i masti, dok me do proljeća grije pokrov od zaleđenog snijega i leda.

Da sam, nisam.

Samo sam žena.

I gladna sam te.



(i sad Grk Prostak, odnosno Diogeneš Cinik (412 to 323 B.C.): "If only it was as easy to banish hunger by rubbing the belly as it is to masturbate."

tak sad je 22:32, spremila blog za ponoć.

S R E T A N !!!

(al se strijelci zaredali, dan na dan :DD)

...
One dream one soul, one prize
One goal, one golden glance of what should be
...
The bell that rings inside your mind
It’s challenging the doors of time
...
The waiting seems eternity
The day will dawn of sanity



Neka magija. Je.

A jel' tako da biste voljeli znati da je netko zaljubljen u vas? :)))

...
One foolish world, so many souls
Senselessly hurled through the never ending cold
And all for fear, and all for greed
Speak any tongue but for God's sake we
need

Las palabras de amor
Let me hear the words of love
Despacito, mi amor
Let me know, this night and evermore ...


QUEEN - Las Palabras de Amor (Brian May, 1982.



I TO TI ŽELIM ZA ROĐENDAN, MILENI.

Ne, nećemo se za ljubav ubijati.

Nećemo rezati zapešća okomito, sjedeći u kadi tople vode dok nam se bila usporavaju i slabe, a misli mute ružičasto kao krv u pjeni.

Nećemo gutati tablete, jednu po jednu, svaku uz gutljaj vode, ispruženi na odru od svile i ljiljana dok hipnotički ritam afričkih bubnjeva naganja keltsku frulu.

Nećemo se penjati na mostove s tračnicama, na od kiše zelene metalne konstrukcije, samo da bismo se sunovratili u mutež uzavrele vode oko stupova plitke rijeke.

Ne vrijedi. Ne rješava. Ne oslobađa.

Ljubav treba voljeti. U krajnjem očaju samo hibernirati, dok je nečije sunce ponovo ne zagrije, otopi i oživi. Dok nas ne obuzme u skakutavom plesu emocija, u maničnom vrisku poljupca, u tužnom jecaju bespomoćnosti i očekivanja, u ushitu novo stvorenih vječnih sinaptičkih veza ljubavi.

I gore i dolje. Na vrh i u brazdu.

Slatko i časno nije ...

... PRO AMOR MORI.

i rekla sam da ne bum, i ne bum. to nije to. nije oproštajka.

mrzim onaj osjećaj propadanja kad nešto treba zauvijek završiti. suzu koja navre u kut nosa i prijeti, prijeti mi se ljuto da će se otkotrljati ispod naočala do kuta usana. onak slana. izdajnička.

još više mrzim moje odluke koje nisu čvrste i koje se promijene za dan-dva, tri mjeseca. pa se vratim ovdje, s istom ili drugom maskom. već sam previše nickova mijenjala. da, da, to je ta "viša sila" što mi piše u profilu.

još malo više mrzim besmislene, kao, vesele blogove s mahanjem rupčićem, jer vlak već odlazi sa stanice a mi smo u kupeu s nekim odabranim, pa nam sad više ne treba blog ... nick ... dating site ... internet ... sad imamo sve što smo oduvijek tražili. kao da su svi tu došli tražeći nekog ... e, ja nisam, samo su me krivo shvatili, jer nitko me nije ni pitao, već su pretpostavili po defaultu ... pa onda 'đenje, 'đenje, pa ti nisi jadna i usamljena?

a najviše mrzim nepristojnost. ovdje ima divnih ljudi koje volim i čitati i komentirati i zahvaliti im za lijepe riječi. otići sam tako krajnje je nepristojno ... a imam osjećaj da zadnji grumenčići pijeska cure, cure ... prokleta gravitacija. ionak je ne mogu ni u jednu novu teoriju uklopiti ... ne valja

a mrzim i da više ne pišem tu ... u meni sve više riječi navire, sve lakše ispadaju kroz jagodice i pritišću tipke, sve jasnije vidim slike, sve manje ispravljam i mijenjam, sve češće pišem izravno u editor, ovdje, sve me manje brine kritika, sve me više vesele pohvale.

mrzim.

a mrzim i tu riječ: mrzim.

jer volim. sve ovo. svakoga. posebne. drage mi. volim blog. volim pvt. volim internet. volim kave. volim ljude. volim.

bipolarna, manično-depresivna, podijeljena? ma, briga me baš.

ponestalo mi danas normabela.

Nad ognjištem od cigli,
obješen o željezni tronožac,
velik je crni lonac
gdje se na tihoj vatri
borovih cjepanica,
kuhaju i mirišu
na jorgovan i smolu
krhotine sumnje,
i krhotine nade,
gruda pahuljaste ljubavi
i kilometri smotane
paučine straha.

Receptom sam potpalila vatru.
Sastojke isčupala iz sebe bez reda.
Kuhačom sam razgrnula vatru
pa više ni miješati ne mogu.

I sad čekam, što drugo?

Sigurno vam se dogodilo da sanjate san, toliko intenzivan, toliko slikovit, u bojama i sa zvucima i da nije bio jako različit od nečega što se moglo zaista i dogoditi. I sjećate ga se odmah nakon buđenja, u mnogo detalja, gotovo u potpunosti. I nakon nego vremena se ga još uvijek sjećate. Doduše fragmentarno, ali, osjećaj tog sna je neizbrisiv.

E, sad, usporedite vaš osjećaj nekog stvarnog, emotivno nabijenog trenutka s vašim sjećanjem na taj san. I stvarni trenutak nakon nekog vremena blijedi i ostaje u djelićima. Slikama, bojama, zvukovima.

Sigurna sam u tu teoriju:

Sjećanje na san bit će jednako JAKO ili SLABO te fragmentirano kao i sjećanje na stvaran događaj

Najzanimljiviji dio je ipak da dok se doživljava stvarni i sanja odsanjani događaj, emotivni intenzitet je isti.

Te zaključak: sve što nam treba je nekako naučit upravljati snovima i sve bi si želje ispunili mnogo brže i jednostavnije nego u RL.

"Cijelog se života toliko trudim napraviti najbolje od onog što imam," kaže David Bowie u "Thursday's Child".

Dijete sam utorka. Rođena u nedjelju, ali u utorak sam prodisala. Prvi puta udahnula miris sličnosti. Kroz hladne oblačiće toplih dahova što ih je stanicom raznosio tramvaj u predgrađu.

I sve je bila igra. Bez unaprijed napisanih pravila. Njih sam ispisala kasnije, kroz milijune riječi, uvijek prepisujući već napisane poruke rukom. Za jednom. Ako budem htjela sjetiti se kakva sam bila tada.

Utorkom sam živjela.

Za tramvaj, za park kraj policijske stanice, za bliskost, za tih pola sata do ulaza i još par sati na stepenicama. Stojeći. Jer, svaki čas ćemo krenuti doma, i još samo malo, i još samo ovo.

Ne prolazi. Ni sjećanje, ni osjećaj.

I tako to biva kad se previše sniva.

Utorkom.

... je još jedna od genijalnih engleskih humorističkih serija. Ako vam padne šaka, pogledajte svakako.

No, osim što je zaista smiješna, totalno je različita od američkih, na primjer, od one s Al Bundyjem, pa i po tim muško ženskim odnosima.

Na primjer, scena u kojoj sestra i brat istodobno glačaju kostime za lokalnu predstavu. Žena promatra neko vrijeme i lakonski primijeti nešto što je svima u podsvijesti, al, eto, sjetio se scenarist:

"Gledajući tebe kako glačaš, sad sam sigurna da je Robinson Crusoe MORAO biti žensko."

:DDD

Što ti još mogu dati? Imam još ovaj san od neko jutro.

Probudila sam se pod hladnim i vlagom obloženim prozorima, ali nije mi smetalo. Iz one mekane deke jedva sam se izvukla. Miriše na tebe. I da nije zvonilo na vratima, ostala bih grijati se budnim sanjama.

Vratila bih se niz široke, spiralne stepenice, duboko, čak i ispod dna svjesnosti, koju razdvaja tek prozirna maglena površina. Kao kad uranjaš u virtualno jezero neke video igrice. Prođeš, sve se zaplavi, zamuti, a ti ideš dalje. I dišeš, zapravo. Sve u čudu se osvrćeš. Poznato, a nije.

E, tako se propada u san.

A do dolje, naravno, ne dopire mnogo svjetla. Neke baklje na zidovima. Tipično. Titrave sjene, zidovi od neklesanih kamenih blokova. Zamak. I mali pomak prema tebi. Glazba trešti i odzvanja. Ritmovi se miješaju, nestaju u mračnim nišama. Da je ovo samo moj san, svjetlucala bi vilinska prašina po rasplesanim tonovima klarineta.

Naprijed, pa se lijevo osvrćem; nema nikoga. Naprijed, pa desno: dvorana s tapiserijama. Vučem se uza zidove, prstom dotičući slike koje prepoznajem. Neke klupe, park, krevete, šumu. Ne usuđujem se još pogledati u sredinu, pod nizak svod kupole od uglačanog srebra.

Znaš onaj program što radi ljude od gotovih dijelova? Baš tako. Na sredini stoji, ruku i nogu malo raširenih, uspravno, tvoj lik. Valjda sam ga započela graditi još neki dan, ne sjećam se baš. Ali, tu je. Čeka.

Nije baš gotov. Zapravo, neprepoznatljiv si svima, da tamo itko i navrati. No, neće. Ovo je moja podsvijest, moja kutijica s blagom.

I mislim da je vrijeme da te dovršim.

Izgladi rubove udova, dodaj oči, otvori ih, napola. Savini lijevu ruku u laktu i okreni dlan prema gore. Prsti su savršeno ispali. Glavu tek malčice zabaci na desno, rastvori usne. Naredbe izdajem brzo; no program je još brži. Iz sjećanja mi sam vadi kratku kosu, povećava usnice i ramena, podebljava bedra, sužava bok. Hladni, plastični dijelovi prevlače se kožom, tako mekom, sjećam se.

Kružim prostorijom, obilazim, provjeravam, dodajem detalje. Ne smijem zaboraviti na boje. Paleta je siromašna u narančastom odsjaju vatre, ali ne marim.

Kad zabljesne srebrna munja iz mog srca i podari ti život, tvoje će prave boje zasjati za mene.

nije mi jasna ta očito česta ljudska potreba za blaćenjem i pljuvanjem mjesta, ljudi ili događaja na kojima se nalazimo, s kojima se družimo ili u kojima sudjelujemo.

osim ako nije privlačenje pažnje, što je onda stvarno smiješno, jer uživat u kritikama drugih mi isto ne izgleda baš sasvim u redu.

osim ako nije mazohizam, što je opet u domeni, je li, patopsihologije

osim ako nije stvarno gađenje prema mjestu, ljudima i događajima, što je onda opet glupo, jer ima toliko drugih da nema potrebe za takvima

ne kužim.