Čarobni brijeg

Na nesreću, bila sam u knjižari (sad da opet ne reklamiram) te, među ostalim knjigama kupila i "The Ultimate Guide To Body Language".

A tamo čuda! Svakakvi savjeti, a sve znanstveno potvrđeno eksperimentima. Da, naravno, ima hrpe strana o muško-ženskim susretima i odnosima. Budem i o tome, jednom.

No, na prvu loptu, na prvo listanje, zapela sam za rečenicu, otprilike ovako: "Ljudima koji sjede leđima okrenuti prostoriji, ulazu ili prolazu potpuno nesvjesno povećava se broj otkucaja srca, znojenje, tlak i moždana aktivnost. Dakle, preplavljuje ih adrenalin, nalaze se u stresnoj situaciji. Ljudi najčešće instinktivno sjednu leđima zidu."

E, sad, recimo poslovni sastanak u kojemu želite intimidirati partnera. Smjestite ga nasred sobe, leđa nezaštićena. Ili, ako ga želite nagovoriti na neki deal ili mu prodati nešto, smjestite ga uza zid.

I još jedna mudrost koju komičari, glumci i govornici na pozornici znaju odavno. Ako govornik stoji više prema lijevoj strani publike (dakle, na desnoj strani pozornice), publika će se više i duže smijati, jer je aktivnija desna strana mozga. Suprotno, ako im se obraća s desne strane, publika će bolje razumijevati priče i odnose, suosjećati i pamtiti, recimo predavanja.

A sad praktično i na pojedincu možete i sami isprobati. Sjednite mu/joj s lijeve strane i zabavit ćete ga/nju. A emocije ćete lakše izazvati ako birate njegovu/njezinu desnu stranu.

Ma, zapravo ne bih smjela pisati o ovome. Tako se lijepo slažem s dečkima na ovom sajtu, sad ću si pokvariti rejting, pozive na kavu, dopisivanje i sajber, sve šanse za potencijalnu veliku stvar. Ma ...

Ali, kad je istina. Svakoj od nas su u rodilištu svečano predali diplomu onog što se sad zove Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, smjer Poremećaji u ponašanju, pardon, sad je to Socijalna pedagogija. Predane smo problematici, hvatamo se u koštac sa svim oblicima defekata ponašanja muškaraca kao da nas za to plaćaju silne pare i veliku penziju. Čak nas i uvjere da nas zapravo i plaćaju, jer oni RADE. A mi tračamo i, ajd, skuhamo ponešto, bar narežemo paradajz i papriku za njihov roštilj.

I mi onda, naravno, internaliziramo sve frustracije, te većina nas završi s dijagnozom prije pedesete. I to sam još daleko potegnula. Krene to ranije, vjerujte.

A kako sam sklona sastavljanju popisa, ne mogu si pomoći. Ovo je tek drhtavi pokušaj eksternalizacije kritične mase prikupljenih podataka ženskih support grupa na raznim razinama. Redosljed je abecedan. Nema nikakve veze s horoskopom. I sve se odnosi na odrasle muškarce.

BJEGUNCI - nestaju, vid magle. Bez pozdrava ili naknadno poruče da ih više nema. A mi, kao, nećemo primijetiti. Pa ćemo, u blaženom neznanju, pričekati dok se ne vrati. Mnogo puta.

BRBLJAVCI - nije to loše. Moš' se mirno opustit i uživat u nesici i pogledu na ostatak svijeta. Njegov je betmobil svjetska tema, a poslije može on i o sebi malo.

DJEČACI - to nikad ne odraste. Samo s maminih skuta preskoči na ženine. S jedne sise na drugu. Ponekad i dalje. Na petu, šestu, dvadesetu. Možda i istovremeno. Ovisi jel dovoljno slatko mlijeko redovno teče.

DRVOSJEČE - taj sječe gdje hoda. Ljude, drveće, ruže, prijatelje, šefove, veze. I nema natrag, kakvi vražji novi izdanci iz posječenog stabla? Tu sad ide autoput.

FANATICI - nogomet, pecanje, pornografija, religija, skupljanje maraka ili igranje role-playinga, sve dođe na isto. Nema ih.

GUBITNICI - ratnici bez pobjeda. Ma, ne lovi vepra, nego zeca, paprikaš je jednako hranjiv.

MANIJACI - što je nekoliko tisuća sms poruka na mjesec? Nije problem, ima se para. I riječi, proste, vulgarne po mogućnosti, što i traže. Računajte da će se ohladit za otprilike dvije godine. Toliko izdržite. Spremajte ili prepisujte poruke. Takve više nikada nećete dobiti.

OPEČENI - paranoici, vjeruju da ih žene ganjaju bakljama i bacačima plamena. A vjerojatno su u pravu. Premda bi valjalo popričati s tim bivšima i rasvijetliti jednostranu priču.

OSTAVLJENI - jad, nevolja i tuga. Žalosno. Koja to neće popušit? Koja neće pokušati popraviti? Za samo jedan polu-sretan pogled ispod oka. Zanemarite sad uzdah i pogled u daljinu. Misli na vas, samo na vas. Yeah, right!

OŽENJENI - ne, nisu to mrtvi ljudi, bez prava na uživanje i zezanciju. To su samo ljudi kojima kućna zabava i zezancija nisu dovoljne. A kam su gledali kad su birali?

PESIMISTI - naporni do bola. A mi ćemo, kao uteg na drugoj strani, cvrkutati pozitivu dok nam ne dojadi. I mi bismo ponekad kukale i njurgale. Ali, ne stigne se.

PJESNICI - divni, duhovni, duboki. Riječi teku, žene se tope. A tope se i ženske financijske zalihe. Ali, on je tako elokventan! Vrijedi svake tisuće eura potrošene iz nasljedstva.

POČETNICI - nisu to nevini dječaci, već oni koji sastavljaju popise te redom po njima započinju novu igru čim se stara umrtvi. Popise ne skrivaju, dapače, često i javno ih naglašavaju.

POLICAJCI - provjere, bilješke, pamćenje detalja. Tko, gdje, kada, s kim, zašto? Ne lažite, pogled vam tada pobjegne ulijevo i oni će znati. A onda slijedi odmazda. Lisice i kavez. Prijavak svake minute provedene bez njega. Vodite dnevnik, lakše je nego pamtiti.

PRIJATELJI - status bez greške. Ajd se samo usudite pomisliti da je to nešto loše! Savršen paravan za savršenu vezu bez obaveza. Nekak mi se ne čini da je tak bilo i u prethistoriji. Ne štima evolucijski. Tu smo nešto teško popušile.

REDATELJI - sve zna najbolje i nikoga ništa ne sluša. Posebno kad nema pojma o temi ili potrebnoj radnji. Ta, dirigentsku je palicu već začećem dobio, ne?

SRAMEŽLJIVCI - njih se ne može natjerat na očitovanje, još manje na konkretnu akciju. Može ih se, doduše, zaskočiti u mraku, al mogli bi ne skinut čarape. Pričat će satima. Čak i slušat, samo da se izbjegne očita tema.

ŠUTLJIVCI - kugu, rat i bolest lakše je podnijeti, nego šutnju. Pogotovo kad saznate da taj isti mutavac piše elegije, romane i enciklopedije nekoj drugoj na internetu.

ZATVORENICI - kule, tornjevi bjelokosti, elektrificirane palisade. Juriš! Nije on kriv, to su ga zle prethodnice-vještice tamo zatvorile. Svezat kola za rešetke i odjahat u sumrak zajedno s mazohistom kojem je sasvim dobro bilo u ćeliji.



Svaka je sličnost sa stvarnim osobama slučajna i neutuživa. Tko želi, nek sam sastavlja popis ženskog defektnog ponašanja.

... kako pdf file dobit ili isprintat u mirror imageu?

hvala.

Rijeke su jednako tekle dok ga je Tihana imala i kad je otišao. Isti su brodovi vezali ljude uz obale, ista su sidra, možda tek trunku hrđavija, grebla po dnu. Tihana je mirno živjela tih sedam godina njegov plan.

A našao ju je jednostavno. Brojalicom. Iz poslijednje klupe prebrajao je ženske kose ispred sebe i stao na njezinoj, ni po čemu izdvojenoj od ostalih. Odlučio je brzo, lako, ne onako kao što bira trešnje u zdjeli. Samo one bez crva, velike, tamne i sočne. Najbolje za njega. A Tihana? Poslužit će. Popunit će mjesto. Prazninu u koju se plašio zaviriti.

Želio je mir, odmor od vrtloga što ga je ostavila ona, prva. Ona prije Tihane. Mirno je studirao, mirno se družio s tihom, nenametljivom djevojkom, mirno su radili sve što je poželio. Mirno je nije volio.

A njegovi su je roditelji obožavali. Spremali obiteljske ručkove, kupovali kućne šlapice za pod bor, položili nade u mirne, slatke male unuke, jednoga dana, kad oboje diplomiraju. I stan su im kupili. I novu kuhinju. Žutu kao dunja. Za sretan i dug brak. Sve je bilo spremno. Tihana je mirno, tiho, pristala na sve.

A u su se njegovoj glavi sudarala četiri jahača. Obećanje. Krivnja. Sloboda i Ljubav. Obećao joj je prijestolje koje je odavno već drugoj dao. Krivnju je pokušao šibama istrapiti iz sebe. Sloboda ga je gušila dozivajući ga kao sirena s litice. A ljubav? Ljubav je sputao lancima i utopio je u bunaru bez dna.

Tihana se, uljuljkana u sedmogodišnji san, ni probudila nije kad joj je rekao da je gotovo. Da odlazi i da je se neće sjećati. Da odsanjani leptir na njegovom dlanu nikad neće imati njezino lice.

Tihana je poslušno ispustila tri suze, kako se i očekivalo od nje. Pokupila papuče i knjige. Nikad mu se više nije javila. Mirno, tiho, otišla je, bez riječi.

Jednom se ipak zapitao krivi li ga još uvijek. Jednom, kad je mjesec bio crn i zao. Horizont je šuma sjeckala kao crne, iskrivljene zube.

Nad krošnjama je zasjala prva zvijezda.

Zaboravio je pitanje.

Eh, pričaš mi, pričaš, satima, čini mi se.

A slušam, kako ne bih? Svako slovo upijam kao pijesak rasut po svježoj tinti.

I pamtim. Sve. Bez reda. Moje računanje vremena nepouzdano je i promjenjivo. Tako, recimo, ono vrijeme između pogleda ne postoji. Stapaju se u duge, duge trake između zjenica i pletu u niti i snopove.

Palim cigaretu. Mislim o briljantima. Posve bezveze. Odjednom su mi iskočili iz podsvijesti. Ili su ti zaiskrile zjenice? Hm. Riječi ti teku pravilnim koracima. Priča se razvija u epske širine.

Vruće mi je, premda vani studeni vjetar opominje jesen da skloni to šarenilo lišća i voća i krene na spavanje. Zažarili su mi se obrazi. Možda ne primjetiš pod ovim žutim svjetlima; možda ne otkriješ što sam poželjela. Možda samo nastaviš priču, uz pokoji zastoj da iznova posložiš misli u rečenice.

Želim, zaista želim da me slučajno dodirneš dok opisuješ rukama krugove, ovale, kadrove, zamahe i udare. Dok se priče sudaraju na bojnom polju, slijede i nadopunjuju. Usne ti pratim netremice, ne propuštam ni riječ. Grabim, uzimam, spremam. Jer želim i žudim i živim za dah koji šalješ prema meni.

A, ne, nije romantično. Svijeće bi već odavno ugasle u rastopljenim jezercima voska. Mjesec još nije ni na pola. Ni od tuda pomoći nema. Glazbu ne čujem, previše te gledam. I slušam. Ni moja mašta ne leti nad gradom, ne uskače kroz osvjetljeni prozor, ne privija se uz toplo tijelo pod meku deku.

Ovdje sam. Sada. I skupljam.

Tebe.


"Da od tebe ostane samo osmijeh i mali prst, još uvijek bi bio najbolji od svih koje sam ikad srela." (Casino Royale)

i tako, odem ja u avenue mall, vidjet što ima. ima svašta, ništa spektakularno, ali prostor je dobar.

jarko osvijetljen i širokih "ulica". dobro opskrbljen bookshop (jedini, da se ne reklamira sad), dvije parfumerije s čudnim, prirodnim mirisima, to je zabavno, odjeća i cipele, dućani sve već viđeno, široka garaža, danas besplatna jer je bilo otvaranje cinestar kina
na svakom katu kafići, jedan ful u orijentalnom stilu (mjuza, namještaj, ponuda, interijer općenito, osim plesačica)

e, tu ja poželjeh da mi gospodin s majicom s natipisom led zeppelin, te njihovim stostrukim dvdima u vrećici plati čaj od jasmina.

da se razumijemo, čaj pijem sam kad sam bolesna, al eto, ovaj mi je baš trebao.

treštala je orijentalna world music/buddha bar/cajke na elektroniku mjuze a vlasnik skakutao okolo, uveseljavajući goste. mnogo je žena viših od 180 ušlo unutra. manekenke, garant, došle na otvaranje kina.

poslije u garaži, nema novčanika.

u njemu pare, amex kartica i kartica od parkinga. horor.

ne paničarim. nije moguće da moja dobra karma, blagonaklonjen svemir ili barem led zeppelin neće priskočiti u pomoć.

nešto ubrzanim korakom vraćamo se u orijentalni bar. engleski objašnjavam vlasniku problem, pušta me da provjerim oko naslonjača.

i tamo, od nikoga primijećen, stoji naslonjen moj divni crni novčanik sa svime u njemu. djevojke za tim stolom ni primijetile nisu da je tamo.

eto, hvala :)) svima.

zahvalna na svemu, palim svijeće, možda i led zeppelin koji put poslušam :))

(Martha Beck)

Paul MacLean, šef Odjela za evoluciju mozga i ponašanje pri američkom Nacionalnom institutu za zdravlje razvio je trostruku teoriju mozga, odnosno, da svi imamo zapravo tri, a ne samo jedan mozak. Tu sad, valjda, ide ona pošalica da je pamet najbolje raspodijeljena stvar na svijetu, jer svi misle da je imaju dovoljno. :)

No, kaže Mac, da to objašnjava ponašanje ljudi koje srećete.

Dakle, najniži, najprimitivniji, najranije razvijeni dio mozga živih bića je reptilski, gmazovski dio, razvijen u prehistoriji. Funkcionira na spregu podražaja i reakcije. Koristan je za brze reakcije. Fokusiran na preživljavanje i preuzima kontrolu ako ste u opasnosti i nemate vremena razmišljati. Brine se za pronalaženje hrane. Radi, zapravo, na strah, kad ste ugroženi ili pod prijetnjom. Isto tako sluša naredbe i radi bez razmišljanja. Savršeno za radnika na pokretnoj traci.

Drugi dio je limbični ili mozak sisavaca. Tu je korijen svih emocija i osjeta. Utječe na raspoloženje i tjelesne funkcije. Ovaj se dio uključuje, svijest se penje po ljestvici što se vi osjećate bolje, sigurnije i zaštićenije. Kad vas vole i pohvaljuju, odnosno, kad vi sami sebe volite, napredujete do kreativnog središta.

Neokorteks je evolucijski najrazvijeniji dio mozga. Upravlja sposobnostima govora, mišljenja, rješavanja problema. Utječe na kreativnost i sposobnost učenja. Srećom, to je oko 80 posto ukupne moždane mase. Sad, to što ga baš i ne koristimo efikasno, to nije za hvalit se. Posebno neki. :)

Na žalost, princip radi i na drugu stranu. Ponekad nazadujemo. Spuštamo se prema reptilu u nama, pa on preuzima kad nas je strah i ugroženi smo. Loše kritike, pesimizam, negativne misli i strah potiču spuštanje u primitivu.

Već sam pisala kako smatram da postoje samo dvije emocije u nama: ljubav i strah, i iz njih su izvedene sve ostale. A razum, kreativnost i učenje smatram dijelom ljubavi.

I mada dinosauri nisu bili reptili, nego vrsta paralelna s njima, saurus znači gušter, dakle, tyrannosaurus rex - kraljevski gušterski tiranin.

I sad, ako porazmislimo koliko mozga zauzima strah, a koliko ljubav, hoćemo li se ikad ponovo predati strahu?

Krokodilima, gušterima, zmijama?

Kraljica il' kralj, papa, vitez jak,
u oku Božjem, jednak je svak.
Sudcu smrt sudi, ludi se ruga,
Spasit se ljekar neće od tog duga.

Trgovac, prosjak, fratar i tat,
bogatu, sirotu na kraj će ona stat;
Kajte se ljudi, zadnji je čas,
Sudnji dan kuca za svakog od nas.

Nag se rađaš i umireš nag.
Taštima sreću određuje vrag;
Bog nek' pazi dječaka na cesti,
mi ćemo jednom opet se sresti ...


(iz romana Endymion Spring, napisao Matthew Skelton, prevela CC)

Who's gonna pick me up when I fall?
... planine te daleke su
zbog sitne, prazne duše ...

Who's gonna pay attention to my dreams?
... a snovi zlatni prštali su
sa suzama se suše ...

Who's gonna hold me down when I shake?
... a riječi jake, riječi nama
ostavljaš u ranama ...

Who's gonna come around when I break?
... zašiti na na živo
raspadnuta kola ...

I can't go on thinking nothing's wrong,
... a sve je koso, krivo
i skraćeno za pola ...

(Cars, "Drive")

ni nickove,
ni profile.
ni poruke,
ni ljude.
ni prašinu,
ni suđe.
ni suze,
ni kapljice.
ni jedinice,
ni dvojke.
ni nalijevo,
ni nadesno.
ni slike,
ni fotke.
ni filmove,
ni serije.
ni slova,
ni brojke.
ni poljupce,
ni zagrljaje.
ni sjećanja,
ni uvrede.
ni čelo,
ni ruke.
ni prošlost,
ni budućnost.

sve čuvam. hrčkica.

:)

Nikad nisam imala proslavu godišnjice ni male, ni velike mature. Vjerujem da je razlog taj što se ni u kojem razredu nije našao jedan/jedna koja će potegnuti pitanje, poloviti i poobavještavati ljude i pronaći neko zgodno mjesto. Nije da nije bilo zabavno, ali, eto, odoše ljudi, ne sastadoše se više.

E, al u subotu navečer mi se dogodilo nešto slično. Sedam nas s iste godine (bolje rečeno, s istih godiNA faksa i grupa) slučajno se našlo u jednom dalmatinskom hotelu u lobiju.

I sad razumijem te ljude koji su slavili godišnjice mature. I zašto to neki obožavaju, organiziraju a bogme i zašto neki to mrze i ne dolaze.

Osim što se gotovo nitko nije promijenio na gore u fizičkom smislu, nego dapače, na mnogo ljepše, pričalo se, samo i isključivo o tim vremenima.

I dijelile se posjetnice. I markiralo predavanja i skupljanja svih ostalih. Baš kao i onda.

Popunile su se rupe u sjećanjima, ispravili neki prijestupi i povređivanja iz prošlosti. Prepričavalo. Uspoređivalo dijagnoze. Valjalo se od smijeha do četiri ujutro.

I da. Prehladila sam se. Jer sam morala bez čarape nogu držat na hladnom, van poplona. Jer mi je u prvih pet minuta u sobi na stopalo pao metalni dio pomočnog kreveta.

Hodam. Vozila sam do Zg. Nafiksana s Aspirin C-om.

Ma, život je lijep. :)

SVIJET JE LIJEP!
SUNCE SE PONOVO RAĐA!
PČELE OBLJUBLJUJU CVIJEĆE!
CVRKUTAVE PTIČICE LJUBE SE NA GRANAMA!

(nekak to bolje leži nego bedare, mada tužne pjesme udaraju jače.)

SVE JE OK.

nemam o čemu danas. pogreškom sam dala previše filmova i serija presnimit. blah.

no, kad se već pišu blogovi. kad se rodimo imamo oko 100 milijardi neurona povezanih s nekih 7 do 10 tisuća veza s drugim neuronima. te se veze neprekidno stvaraju.

broj kompjutera na svijetu približava se brojki od 2 milijarde. dosta njih povezanih. i veze se i dalje stvaraju.

dakle, ako svatko od nas bude imao po, recimo 16 umreženih kompjutera, sve su šanse da će beba oživit.

:)))


(tko mi je kriv.)

ima li ovdje netko da radi u nekoj knjižnici? može tu, može pvt

hvala

http://www.flarn.com/~warlock/tarot/

ne znam napravit link, sori, ali se isplati :))