Čarobni brijeg

... napisao je pjesmu, mada je ja znam iz drugog perioda, u izvedbi jedne pop grupe. I ta mi je verzija draga.

...
Lay back in the arms of someone
when you feel you're a part of someone
Lay back in the arms of someone you love
...


Ovaj dio refrena sasvim je dovoljan kao crtica u dnevniku za današnji dan. :))))

Tako davno.
Neki drugi život.
Čula sam ti srce.

Nije to bio san,
U očima ti vidim
Da se i ti sjećaš.

Mjesto u vremenu
Naći iza sunca.

U vremenu mjesto
I zvati ga dom.


("A Place In Time", napisali Robert Phillips i Tim Paruskewitz, izvodi Amanda Abizaid, soundtrack serije "4400", prev. CC)


LET'S PLAY NICE, NOW.
TURN THIS BLIGHTED PLACE INTO A GARDEN.
LET'S US USE THE GIFT.

aj da malo lamentiram o karmi. onak, laički, stručnjaci će to bolje definirat, pa ću se ja držat podalje od udžbeničkih rasprava.

recimo, ne valja zlurado LIKOVATI, pogotovo kad niste bili niti blizu nesretnom događaju. čemu navlačiti negativne vibre potcrtavajući nečije zlodjelo ili nesreću?

onda, recimo, plesti se u TUĐA dugmeta. ovdje ne mislim na trač. to je literatura, jer se definira na isti način. nego dirati u tuđi život kad vas ama baš nitko ništa nije ni pitao, ni tražio.

treće: MANIPULIRATI, kontrolirati druge u vlastitu korist. znam, znam, tanka je granica. ipak, ne isplati se na duge staze.

četiri su ZLOĆUDNA otkrivanja privatnih podataka na blogu. ak to ne navuče sedamnaest godina nesreće, ne znam onda što će.

pet je MRŽNJA i namjerno vrijeđanje ljudi bez druge svrhe nego zabava, to je sebično. sebičnost je loša, osim ako nije u svrhu samopreživljavanja (to pokušavam naučit)

nitko nije dobar cijelo vrijeme. niti zloćest. al ne kužim čemu zazivat lošu karmu?

doduše, ne kužim ni sistem biti dobar pa očekivat nagradu, ili ono s bit ću malo zao, pa ću se pokajat.

nemam pojma ni o čemu, očito, ima se još za učit. dobro. dok ne nabavim staru veš mašinu i pustim kamenje s one crnogorske plaže dvanaest sati da se vrti, dok svi ne postanu kristalno jasni.

neću se žaliti. žalopojke ionako ne podnosim dobro.

neću se samohvaliti. to mi je još gadnija osobina.

neću plakati. podbuhlo mi već lice na bolesno.

neću psovati redom boga, majke, sudbinu i vragove. imaju drugog posla.

neću, neću dijamante.
suho zlato, brilijante.

ma neću ni citirati više. to će opet ispast domomrzno.

hoću van.

... vidjeti te opet.

e, da, da ne bi sad citirali ljige.

uostalom, kaj to znači: opet? kad vidiš nekog nakon mnogo vremena zar se ti trenuci ne spoje u jedan i, bar u tih par minuta, sati, dana, čega već, ne izbrišu sve ono između?

klik. time warps. trenutak se nastavlja na prošli.

a ak prije nije valjalo, ne valja ni sada. ak je valjalo, između se gubi.

disclaimer! ovo nije fizika! :))

Prvo kič.

Bijeli pijesak. Zeleno more. Plavo nebo bez oblaka. Palme njišu grane. U hladovini ležaljke. Povjetarac s pučine suši graške znoja po leđima.

Onda poslovni plan.

Koliba, okrugla, bambusovim trupcima obložena. Ima struja, ima ventilator. Bar. Rashladne škrinje. Orošene boce s voćnim sokovima. Komadići kokosa u fontani s hladnom vodom. Kriške ananasa ponuđene na drvenim tanjurima.

Barmen.

Visok. Kratka kosa. Majica bez rukava. Mišići napeti. Oči koje ne trebaju sunčane naočale. Smiješak nad bijelim zubima. Ti.

I ja.

To je moj novi plan.

ako je ona divno žuto sunce na njegovom nebu

a on je njezin naranđasti div iz susjedne galaksije

međuplanetarni prostor vrištat će smijehom fotona rasutih nasumice po tamnoj tvari

dok se oni igraju s vječnosti i zvjezdanim maslačcima u higgsovu polju.

smiješno je koliko je
tužno i turobno
raspoloženje
plesača
na podu ispod žice.

nadahnuto su u mandalu
posložene krhotine
bijelih, narančastih i žutih
pilula
zdrobljenih na staklu.

i hoću, i želim,
al, neću i mrzim,
dok volim svaku
sekundu
skupih reklama za
čistu,
izvorsku vodu.

kroz prste mi izmiče
ovo malo sile,
zelene kao život.

plesač mora upoznati bol.

Zvuči li kao religija? New age neki ili self help?

Ponekad mi se u glavi spoje neke meni do tada potpuno nespojive stvari. Čitala sam nedavno od čudnovatoj i još ne sasvim razjašnjenoj prirodi svjetlosti. Sastoji se od čestica, fotona (elementarnih?), a kad ih ima mnogo i kad putuju i kad ih se progura kroz neke prolaze i mašineriju, ponašaju se kao val.

Tako i ljubav. Sastoji se od mnogo malih "vječno" trenutaka (elementarnih?) a kad se skupe i protjeraju kroz nas kao val hormona i neurotrasmitera, zovemo ih ljubavlju.

I da, ništa nije vječno, ali, srećom se trajanje ovih trenutaka ljubavi ipak ne mjeri brojkama s negativnim eksponentima kao kvantne čestice.

I sve se mijenja, grci nas upozoravaju, jer u mijeni je stvarnost.

A s ljubavi se borimo protiv entropije, grčevito, zubima za "vječnost". Promijenit ćemo, možda ponekad intenzitet vala što nas valja prema plaži, ali jednom voljena osoba, ostat će nam bar jedna neraspadnuta elementarna čestica dok misao titra u mikrosvemiru.

Sve one, zbog kojih me je svjetlost oblila, volim i dalje.

... jerbo me neće bit tu navečer, jer ženim i zadnjeg bratića koji je konačno pokleknuo općedruštvenoj šemi sa vjenčanjima ...

... da se ne bi krivo shvatilo: Hrvata s Hrvaticom, sve čistokrvno od stoljeća sedmog ...

... imam kiler kombinaciju za obuć, sve muslin i lepršavo, pa do koljena i na pete, visoko prorezano, a sve na crno vuče a ništa kupljeno u milanu, parizu, nego u zg, hr ...

... i tako, bez ispričavanja za neke povrijeđene domoljubne osjećaje, hrvatski odjeveni, s hrvatskom obitelji ponovo na okupu, u hrvatskom gradu i katoličkoj crkvi, te hrvatskoj pivnici, hrvatski ćemo proslavit uz hrvatski bend i hrvatske pjesme, mislim da su i zastavu pripremili :))...

... večeras ću patriotski viknuti, negdje prije ponoći, baš kao Mel u Braveheartu: "Freedom" proslavljajući što sam, zamalo najstarija, ostala jedina nepokleknuta kći hrvatske obitelji ...

... uživajte večeras bez mene ...

I tu sad još ima priča o plažama na Kamenarima, pod Miločerom i Svetim Stefanom, koji su, kao, elita, jer ležaljka i suncobran su 20 eura na dan za razliku od 6 na Bečićima, a i ne daju vam baš tamo bez nekog mita od desetak eura, a i nek si zadrže te plaže, koje imaju isto kamenje kao ova najljepša, samo su razvikaniji.

Miločer je nekadašnja ljetna kraljevska rezidencija, o kojoj se šuška da su neki traženi haški optuženici tu boravili sve do osamostaljenja nove države. A ionako ne možete u dvorac jer je ekskluzivni hotel.

Isto je i na Svetom Stefanu, koji je zakupljen na pedeset godina od neke velike hotelske korporacije i zaboravite šetnju. Otočić je živopisan, kao minijaturni Dubrovnik, s cestom i dvije plažice od stotinjak metara (što je to prema ovim prije opisanima?), sagrađen na stijeni i sve što se vidi su crveni krovići. Iznad toga su neke bogataške vikendice, pa kad se spuštate od magistrale, lako se može zamijeniti za Monaco ili Monte Carlo, samo u manjim dimenzijama.

I da, još sad svadba. To je bilo OK. Klope je bilo za knezove, ali mi smo taj dan nekom sumnjivom vodom pokvarili želuce, pa smo sve probali tek drugi i dalje dane jer je mnogo ostalo, kao i uvijek kad sprema moja teta. Njezini su kolači nenadmašni.

Mladenka je krajnje simpatična, zgodna i vesela, voli velike i glasne obitelji kao našu i već jako dobro razumije sve. A da ne bih zaboravila i onaj malecni, crni oblačić u moru nestašnih, veselih, bijelih ovčica, imali smo i obiteljski skandal. Pošto sam trenutno na normabelima i dopingu od crnogorskih plaža, pršuta i planina, ne mogu sad o tome. Kad bude koji zli puni mjesec, sigurno će i to iscuriti pod prstima :))))

Zar je moguće da sam sve opisala? Sumnjam, ali sad mi djeluje tako. E, da, od zadnji put su se skockali pa se Cole Light može naći u svakom dućanu a ne samo Pepsi Maxa. To je važno! Nije reklama!! Nisu mi oni platili put.

Možda su trebali. Trebala sam pitat. Damn, moram ići ponovo.

A jednom kad probate njihove piroške od sira, one Mlinarove će vam se činiti kao blijedi hologram prave stvari. :))))

Naj, naj, najljepša plaža, meni ljepša i od razvikanog Miločera i Svetog Stefana. S te plaže ja uporno svaki puta kad idem donosim kilograme kamenja, šljunka, pijeska, jer svega toga tamo ima, takvih boja da vam dah stane.

Ajmo ovako, oni koji su si naručili pojedinu boju, dobit će je. Sve su tamo, doslovce, cijeli spektar. A kad se to potroši, onda idu dvobojni u svim kombinacijama, pa čak i trobojni.

Onaj, koji mi je zlurado naručio nemoguću kombinaciju crven, bijeli, plavi, neka zna da sam je našla!!! Prerovala sam plažetinu (usput, dva i pol kilometra) i našla takav kamen. Da, tvrdoglava sam; zato volim kamenje :))))

Bijeli, crni, sivi, onda, naračasti, crveni, bakreni, ciglasti, pa na ružičasti svih nijansi, pa onda sivo na zeleno, svijetlo do tamnog, tirkizni, pa plavi i ljubičasti, sve u prelijevanju. Cijeli je dojam, onako iz višega, otprilike - ljubičast. Najljepši su kad su mokri, naravno. Zato ih treba brati mokre a onda osušiti na ležaljci da se vidi koji zadržava intenzivnu boju a koji poblijede do nejasnog.

A onda dimenzije. Najveći ne stanu u šaku. Takva dva, rozog i zelenkastog već imam par godina u sobi i pridržavaju mi tepih da se ne miče. Sad sam ubola bijelog da se upasira.

Onda srednji, njih u moru ima više (koje je, usput, kristalno bistro), ti još nisu razbijeni u šljunak valovima koji svako popodne uveseljavaju kupače. Tak, lome se na metar, dva od obale, na visini od metar-dva, te vas prvo potkopaju da izgubite ravnotežu, onda preklope da zaboravite čuvanje frizure, onda izokreću da ne znate gdje je gore a gdje dolje i na kraju izbace na šljunčanu obalu, par metara dalje. Neopisiva zabava.

Pogotovo kad imate na čuvanju dvoje dječice koji se ne daju iz mora i mamu, koja inače hoda sa štakom, ali valove ne propušta. Dječicu smo vukli prema površini da se ne nagutaju, a mamu za noge prema pučini e ne bi li prešla položaj u kojem se valovi lome i ostala u moru a ne nasukana na šljunak. Slike toga vam neću pokazivat jer se ili ne vidimo od vode i pjene ili je kupaća odjeća spuznula s krivih mjesta. Iz vode možete izaći, s mukom, naravno, samo punih gaća šljunka, što znači s dupetom punim bubuljica od nestašnih šarenih kamenčića.

Ali, dok ste na ležaljci pod suncobranom (srećom, rujansko je sunce mojoj koži milostivo, pa je faktor 25 čisto dovoljan za ne izgoriti) kršni vam Crnogorci nude kavicu, kiselu (Knjaz Miloš, najsličnija Jamnici), Nikšićko gorko pivo, sokiće, kuhanu kuruzu, nešto kao velike fritule s punjenjem po želji, pa ulja za sunčanje, pa čak i magarca za slikanje. Sve to za zapravo sitnu lovu.

I inače su cijene sasvim ok, da ne spominjem tu sad cigarete, original iz Rovinja, s crnogorskom carinskom deklaracijom koje koštaju - hell and damnation - 1 euro kutija, kužite? Na pola!! Nisam sve prijavila na carini kod Debelog brijega :)))

Sutra: Kraj: Sveti Stefan i svadba

Iz Tivta cesta vodi prema Budvi. Ima tu nekih plaža, pješčanih usput. Na plitkom se vade velike periske. Ali, to je pijesak, kad se voda uznemiri, sve je mutno. A ja sam elitist. Samo kristalno jasno je dovoljno dobro. :))

I neće mi biti teško potegnut nekih petnaest kilometara do Jaza. Jaz je na otvorenom moru, dakle, nije u zaljevu, pa je i voda, logično, nešto hladnija, ali zato bistra da se do dvadeset metara vidi travčica i poneka odbačena šalica za kavu, koju sam jednom davno, u nastupu ludila i pogrešne procjene dubine, s maskom i perajama na dah izvadila na površinu. Smrznula sam se dolje, a da ne pričam o ušima i neizjednačavanju pritiska. A šalica je bila razbijena. Ni suvenir. A i u tu priču o zaronjavanju tako duboko mi rijetko tko povjeruje.

No, Jaz je divna plaža, duga oko kilometar i sitno, ako se broje orepci koji su isprekidani nekim stijenama koje vode sve do u more. Problem s Jazom je što su oblutci bijeli, ali prilično veliki, pa je teško hodati po njima, čak i kad ste obuveni. Srećom, sad je sve to mnogo civiliziranije nego prije dvadeset godina, pa postoje drveni putići, postoje ležaljke i suncobrani, kafići, zabava za djecu i tuševi. Sad plaža nije toliko lijepa, biserno bijela pri zelenom prozirnom moru, ali je pristupačnija. Voda je još uvijek hladna. I, ako budete išli tamo, gađajte neko vrijeme van sezone. Inače je natrpano. Popularno.

E, tamo je bio koncert Rolling Stonesa u srpnju. Nisu dirali plažu, srećom; izravnali su šikaru u pozadini plaže i kampa, ogradili je i tu je bila pozornica i tu su bili slušatelji. Moj je bratić imao karte, a nije išao. Nemam pojma što mu je bilo u glavi.

Dalje istom cestom prema Budvi, koja se penje na brdo, pa naglo silazi i time vam daruje prekrasan pogled što na Jaz, što na budvanski zaljev, stižete u najveći turistički centar Budve.

I to je maleni (oko kilometar i pol) zaljev oko kojeg se ovila stara Budva i načičkali apartmani bez plana i dozvola, ali je duž čitavog zaljeva vrlo poznata Slovenska plaža. Šljunak, mnogo ugodniji od jazovskog, opet bistro more, otvoreno, česti plimni valovi, pogodni za valjanje u plićaku.

I nasuprot sredine zaljeva otok, prilično velik, na kojemu se održavaju tehno partiji, opijanje i pitajbogašto još. Otok nije naseljen, osim jelenima, bizonima, raverima i sličnim divljim životinjama. Slovenska je lijepa, ali slobodno je preskočite, previše je ljudi tamo.

Jer, odmah u nastavku su Bečići. To sutra.

Tivat je ok, ali nije za kupanje. Ja bar ne volim tamo more. Čisto je, ali ne vidim dno, jer ima puno trave, pa imam osjećaj da se kupam nad bezdanom. Radije ću se politi vodom iz crijeva iza kuće moje rodbine, koja je, usput rečeno, samo cestom odijeljena od mora i zidom od onog, već spomenutog, veselog i među ženama popularnog, kršnog i zgodnog, doduše sad već malo prosijedog, katoličkog svećenika.

Ali, Tivat volim, jer ga poznam, jer nije na brdu i jer je, recimo, moje djetinjstvo.

S druge strane zaljeva su Krašići, brdo s vikendicama, s mnogo glumaca koji ovdje provode radne odmore i daju besplatne predstave u tivatskom kazalištu pod otvorenim nebom. Tivat je središte kulture, bez sumnje. Koncerti, predstave, the works. Kod Krašića je more čisto jer struja vodi s ulaza u Boku na tu, desnu stranu. Malo dalje su Rose, ronilački raj zbog kamenite obale i mnogo potopljenih brodova te još uvijek mnogo neizronjenih amfora i antičkih predmeta.

Na vrhu poluotoka je Žanjic, čudan kamp za domaće avanturiste koji ovdje dolaze da bi bili sami, jer turisti tu ne zalaze. Tu se i dogodila ona priča o cigaretama. Pa, dobro, neka je.

Sjedi taj živopisni lik, imenom Mašo, inače vrlo obrazovan i kulturan novinar s radija na obali. Sam i tužan. Pred neki dan odlučio ostaviti cigaretu. Pati se, ali sve mu nekako pomaže zlaćani odsjaj zalazećeg sunca u valićima. Preko puta je hrvatska Prevlaka pa i to pridonosi kontemplaciji. Godina je još poluratna, sudbine i budućnosti nesigurne.

Kad odjednom, s otvorenog mora pliva neka kocka. Velika kocka, oko dva puta dva puta dva metra. Sva umotana u crnu, nepromočivu foliju, svezana kao kulen, čvrsto. Gleda on, misli. Zna da tuda noću prolaze švercerski gliseri za i iz Italije, ali što bi moglo biti toliko lagano da gotovo posve viri iz vode. Radoznalost ubi mačku, ali ovo je snažniji karakter. Ta, ne puši već dva dana!

Uđe u more, dopliva do paketa i za špagu dovuče paket na obalu. Uz malo natezanja folije, nožić i trud raspakira on kocku punu šteka crvenog Marlbora. Nije baš ispala s glisera, ali su policijski brodići ipak ponekad patrolirali ulazom u zaljev, pa bi šverceri pobacali robu u crnim folijama, gotovo nevidljivu noću, te je danju skupljali po okolici. Jedan su paket promašili.

Mislim da pogađate da je naš novinar ispravno shvatio poruku i poklon poslan s neba, iz svemira, s pučine i propušio ponovo. Do kraja paketa.

Sutra: The Rolling Stones

E, a Kotor je grad čudo.

Smjestili su ga na uskom dijelu između te gotovo vertikalne stijene i mora. Izgleda kao i svaki dalmatinski stari grad, osim što su ulice popločane kombinacijom bijelog i roze kamena, što se ponavlja i na katoličkim crkvicama. Pravoslavne su manje i bijele. Tih crkvica i kapelica ima mnogo.

Između su uske ulice, fino riješen sistem odvodnjavanja kiše ulubljenim kanalićima, tako da čak deset minuta nakon pljuska, ulice su suhe. Kotor ima još jednu posebnost, a to su zidine koje lijepo počinju dolje, kraj mora i onda se penju po toj vertikalnoj stijeni jedno pola kilometra u vis, pa se opet spuštaju. Noću je to osvijetlljeno. Može se i penjat za dva eura; svako malo su kule stražare i puškarnice.

Ne znam tko je zamislio da će neprijatelj stići preko brda, mislim, preko te stijenčuge. Ali, izgleda nevjerojatno lijepo kad zidine osvijetle bakljama na Bokeljsku noć kad se sve zaljevske brodice sjate pred Kotor i kad "zasiju palace, antike tarace" kao što je napisala pjesnikinja Maja Perfiljeva, zaljubljenik u Boku, a možete lako zamisliti i da će "ćakulati šjore, cije, gracijane, svi oriđinali i sve tarampane, doći će na feštu za nas, Kotorane" kako to ide dalje.

Od Kotora uz more (a ne kroz tunel, jer je to prejednostavno) proći ćete kroz niz divnih, živopisnih mjestašaca, među prvima kroz Muo, gdje je rođen Andrija Maurović, velikan povijesti hrvatskog stripa.

Tu bi bilo dobro živjeti u penziji. Ide ovako, dva reda kuća, dovoljno razmaknutih da se ne gleda u tanjure, cesta, kamena ograda, nasipana plažica, pokoji molić s barkama i more sve do druge obale, isto takve. Lagano piri, temperatura prihvatljiva, more čisto i toplo. Nekretnine su još uvijek na pola cijene od hrvatskih. Eccola.

Sad smo već u Lastvi i Tivtu.

Mirni gradići, mirno more, samo aerodrom preblizu. A nije ni to tako grozno osim kad polijeću ruske turističke tvrđave. Onda ne čujete sugovornika. A i moraju naglo gore, jerbo je sve to okruženo brdima.

Pa da ne bude kao onda jednom kad je poletio stari douglas neki s premalo snage pa jedva izvuko nad Krivošije, te se nasadio na tu visoravan trbuhom i stao. Putnicima i posadi nije preostalo ništa drugo nego ponijeti prtljagu i pješke sići niz kamenjar jer do tamo nema cesta. Dakle, zarulaj i gas do daske.

To je jedan od dva najteža aerodroma. Ovaj za polijetanje, a onaj susjedni, na Ćilipima, za slijetanje, s obzirom da se prilazi s mora na visoravan. Pitajte pilote. Možete probat i sami. Microsoftov Flight Simulator ima oba aerodroma u 3D prikazu za vježbu.

Sutra: Plivajuće poruke iz svemira