Čarobni brijeg

Gdje sam ja od plaža?

E, da, prije nego se spustim na Petrovac, Sveti Stefan i Miločer par riječi o Lovćenu.

Mauzolej je izgrađen još za Njegoševa života prema Meštrovićevim nacrtima. Kad su ga pitali zašto je izabrao drugi najviši crnogorski vrh, odgovorio je da će se jednom roditi jedan još veći i važniji od njega i da to mjesto za toga čuvaju.

Do mauzoleja se dolazi, čime? Serpentinama, naravno. Autobus u okuku na dva puta ulazi, naprijed-natrag-naprijed, a sve nad ponorom, dakle, ne želite tamo autobusom. Od parkirališta vodi tunel (vjetrovito je mnogo) od 475 stepenica ravno gore, koje svaki iole patriotski Crnogorac jednom u životu mora priječi. Veliki griješnici na koljenima, čak.

Gore je mramor. Put, lagano vijugav, samim vrhom planine, do velebnog zdanja i ulaza kojeg, kao karijatide, čuvaju dvije divovske Meštrovićeve skulpture jedrih Crnogorki. Unutra je vrlo inspirativan i zadivljujuć kip (možda usporediv samo s Linkolnovim u Washingtonu, ali taj je bijel) od crnog mramora koji predstavlja zamišljenog, na koljeno nalakćenog, Njegoša nad kojim se nadvio gigantski sokol poluraširenih krila. Staje dah. I ne samo od onih stepenica.

Iza kipa ulazi se u kriptu s vrlo jednostavnim sarkofagom od žutog mramora pod polukružnim svodom od pozlaćenih mozaik pločica. To je sve. Iza je još vidikovac do kojeg se dolazi mnogo užom stazom (nije za agorafobičare) i vidi se, po vedrom danu, pa, skoro cijela Crna Gora, definitivno do snijegom pokrivenog Žabljaka na Durmitoru na krajnjem sjeveru. Neki kažu da se vidi i Italija, ali ja nisam baš sigurna. U svakom slučaju, gledala sam ispred sebe, ravno u stazu, umirući od straha. Kakva Italija? Koga briga?

Muskulfiber dobijete od silaska kroz tunelasto stubište, naravno.

I sad najgori put. Trideset i jedna serpentina pod punim kutem do Kotora. Žmirila sam. Prijetila vozaču. Pitala se što ne naprave jebenu žičaru do gore kad je već uspon vertikalniji od onog u Riju.

Te večeri je na vijestima bila riječ o takvoj žičari i zašto da i zašto su planovi stali (neka arheološka nalazišta, groblja i gumna po putu) a rođaci, potkovani u patriotskoj povijesti su mi objasnili da je Austro-Ugarska tu zaista sagradila žičaru i da se stupovi još uvijek mogu vidjeti.

Sutra: Priobalje fjorda

Popijete kavu na Cetinju i krenete u Njeguše. A tamo - skoro pa ništa.

Visoravan, par farmi, nekoliko sušionica pršuta (to ćemo posebno) i rodna kuća Petrovića, vladika i vladara. Izvana kamena, iznutra karaula. Ništa, zidovi i ognjišta. I, neobično za to doba - podrum. Kameni. Po zimi topao od stropa iznad kojeg gore vatre, po ljeti hladna smočnica.

Tu se rodilo svih šest vladara tih dvjestotinjak godina slavne crnogorske knjaževine. Kustos točno zna koji i gdje i, jest da priča kao navijena ploča, ali se raskravio kad smo kupili monografije i ispričao nam da samo Hrvati i Srbi kupuju knjige za ponijeti kući i proučavati na miru. Ne bih sad izvodila zaključke, ali nam je razniježen pokazao i svoj pečatnjak sa zlatnikom s Titovim likom i spomenuo tridesetosmogodišnju karijeru kao kustos tog bunkera.

Dobro, ima kuća i lijep vrt, a i pogled je dobar - na pršutane.

Inače, u sušionice pršuta ne možete samo tako ući. To su tajne koje se čuvaju i od prvog susjeda, a kamoli ne od stranaca. Tu je proradila rodbinska veza pa smo najavljeni i dočekani kao vladike i princeze s evropskog dvora: domaćim kruhom, svježe (za svakog gosta uzima se NOVI pršut, samo domaći jedu od starih, već rezanih) narezano suhomesnato blago, domaći sir, voće, rakija, vino, ma sve.

Domaćini su nam prvo ispričali sve o svojim planovima, i kako su druga najveća sušara u kraju s trenutno - pazite - 33.000 tambura na sušenju. Ali, da, eto, ima onaj tamo 44.000, a što ćeš, veća mu je zgrada. No, da.

Suše se ovdje domaći primjerci, ali i tisuće i tisuće švapskih tambura koje svježe dopremaju hladnjače svakog mjeseca. Najčudniji dio te priče je, ipak, kako hladnjača dođe do Njeguša makadamskim putevima dovoljno širokim da se mimoiđu dva auta, ali s privučenim retrovizorima. Imaju sad za sušionicu evropske certifikate, evropsku dozvolu, geografsko porijeklo i kapacitet koji još nije popunjen ni za trećinu.

Da vam ispričam tehnologiju od sirovog mesa do pršuta definitivno najbolje kvalitete na svijetu?

A i nije neka tajna: dođe lijepo obrezana zadnja nogica od pajceka, svježa. Onda se soli, tj, valja u brdu soli i utrljava jedan po jedan. Sol je morska, ali to nije neka bitna razlika.

Onda se postave između dasaka i gore pritisnu, obično nekom velikom posudom s vodom, jer je to ipak najlakše upotrebljiv uteg. Tu tambura pusti vodu i djelomično mast. Meso se stisne. Onda se peru. Jedan po jedan. Vodom. Pa se vješaju, dovoljno blizu da se iskoristi prostor, ali niti u kom slučaju se ne smiju dodirivati, jer se odmah počnu kvariti.

E, sad, kućica u kojoj visi 33.000 pršuta nije velika. Tako, kao prosječna 150-200 kvadratnih metara na jedno tri kata, recimo. Unutra nema stropova, nego je drvena konstrukcija u kojoj pršuti vise u osam katova, uredno, jedan iznad drugog. Konstrukcija od užadi, lanaca i, valjda magije, sve to diže gore, dolje a vlasnik zapisuje kad i čije je što. Kuća ima prozore s mrežicama protiv muha, a pršuti se ne cijede jer su prije toga dobro stisnuti i iscijeđeni.

I sad dođe tajna - svi ovo mogu napraviti, ali zašto je baš njeguški pršut takav da se topi kao maslac na jeziku?

Zbog jednostavne činjenice da su Njeguši visoravan u koju pritječe i morski zrak i vjetar s planina, miješaju se i daju posebnu, prilično stalnu temperaturu i aromu nasoljenom mesu. To je sve.

I zato Švabe šalju hladnjače bogu iza nogu, jer to kod sebe ne mogu izvest. I plaćaju. Puno. Jer taj pršut u Evropi postiže cijenu zlata. Prodaje se samo i isključivo u ekskluzivnim restoranima i hotelima s milijun zvjezdica.

Sutra: Lovćen, Meštrović i muskulfiber

Počela sam o plažama i vratit ću se na njih, ali samo da svratim nakratko na Cetinje jer iz Podgorice tamo nije daleko.

Aj, sad lijepo zamislite Samobor s centrom izgrađenim od obnovljenih zgrada veličine nekog zagrebačkog veleposlanstva. E, to je bila nekad prijestolnica knjazova. Sad su sve muzeji, ali su zgrade divne. Nekadašnja francuska, britanska, austrougarska i ostala veleposlanstva okružuju knjazov dvor, Njegoševu Bilijardu, jedno dva manastira s kriptama i moštima svetaca (navodno pola ruke Ivana Krstitelja se tamo čuva). Lijepe, široke stolice s kafićima udobnih stolaca te divno sačuvani interijeri. Mnogo namještaja, slika, tepiha, prvi biljarski stol (bez rupa) na Balkanu, zlata i kadife, salona s egzotičnim namještajem, portreta, etnografskih eksponata.

Portrete je crtao tadašnji dvorski slikar, naš Vlaho Bukovac, kao i neke druge slike iz slavne prošlosti.

Ima tu i zlonamjernih anegdota iz crnogorsko-turskih ratova kao ona kad god bi Turci navrli, svi bi pobjegli u brda. Turci došli, ništa našli pa otišli dalje. Đetići se tada spuštali s planina, sve vičući i pjevajući kako su još jednom pobijedili Turke. Kad pogledate te planine izbliza, jasno vam je zašto tamo ni Turci ni konji nisu imali volje zalaziti, a kamoli ratovati.

Moram ovdje spomenuti Njegoševo (svi su vladike i vladari bili Njeguši prezimenom, jer su se svi morali roditi u istoj kući u selu Njeguši, samo poneki u raznim sobama, ali ovdje se misli na onog od Gorskog Vijenca) prijestolje koje su podigli za desetak centimetara, jer je bio izuzetno visok čovjek, što se vidi i na njegovoj izloženoj odjeći.

Ima pušaka, geografskih karata i prekrasni ormar za knjige, kao iz srednjevjekovnih romana, ornamentiran, visok gotovo do stropa i prepun knjiga, starih priručnika iz tadašnje ekonomije, prava, literature, pa čak i osnove kriminologije u dva toma - Polizei Wissenschaft, na svim svjetskim jezicima.

Hajlajt je reljef Crne Gore u posebnom paviljonu pored Bilijarde (rekoh, Njegoševa rezidencija) na kojem tek tada shvaćate u kakvu ste se zemlju upleli, brda, brda, brda, par kanjona i obala.

Knjazovi, ili vladari Crne Gore u pet generacija bili su vladike, dakle istovremeno svjetovni i duhovni vladari iz iste obitelji Petrovića iz Njeguša, bez potomaka, bez žena, sve dok jedan nije odvojio te funkcije te započeo dinastiju koja i nije nešto dugo trajala ali je imala mnogo djece.

E, njemu je trebao dvor. I taj je dvor sačuvan divno, u njemu predmeta i svega, majke mi, više nego u Versaillesu ako tamo zanemarimo onu dvoranetinu s ogromnim slikama iz francuske povijesti od početaka pa sve u krug, koja mi i nije baš nešto mnogo rekla, jer sam s povijesti ne na VI, nego na ONI.

Uglavnom, bogatstvo, nikad razoreno, nikad opljačkano ni razvučeno na sve strane kao mnoge druge kraljevske i carske obiteljske stvari na drugim mjestima. Ta je dinastija imala uspjeha u povezivanju s vladajućim evropskim dvorovima, udajući svoje kćeri redom za evropske prijestolonasljednike, što je ovima popravilo genetsku sliku, jer su crnogorske princeze visoke i kršne, a ti kraljevi već usahli zbog mnogogeneracijskih brakova s bliskim rođacima.

A i ostalo ih je još neudatih, dvije na ruskom dvoru zadnjih Romanova i jedna, Ksenija, koja je fotografirala iz hobija pa postoje lijepe fotografije iz tog razdoblja.


Sutra: P R Š U T I !!!

Idemo dalje na sjever. Bar je industrijski grad, ima tu neku luku a oko luke je kupanje uvijek prolematično. Ako ćete do Italije, tu je trajekt. Jeftiniji nego iz Dubrovnika. Pa, ako vam ne smetaju legije švercera na palubi (kabina košta, zar ne?), brod je ok.

Ali, Bar ima nešto novo i jako dobro, što smo otkrili slučajno, jer nikome nije palo na pamet da nam to kaže, pa smo prvo vozili uzbrdo po serpentinama nekih sat i pol. Usput, tu negdje pri vrhu planine se nalazi selo živopisnog imena - Sotonići, s dobrim restoranom Voda u kršu.

Onda se s vrha spuštalo dva sata, dobro, pretjerujem, ali su serpentine doslovce kao one zmijetine oko ljekarničkog štapa. Mada, istina, ima i gorih, iznad Kotora, ali to ću neki drugi dan.

Dakle, Bar ima novi, veliki, lijepi, fino osvjetljenji, skoro petkilometarski TUNEL ispod tog brda, damnit!! Nitko mi nije rekao, vidjeli smo znak za cestarinu kad smo se konačno spustili do Virpazara na Skadarskom jezeru.

I da, naravno, cijelim putem niz te serpentine lamentirala sam kako bi ovu Crnu Goru trebalo lijepo izbušiti tunelima pa da si za petnaest minuta od grada do grada!!

No, dobro, Virpazar je par kuća, pa smo to odmah promašili jer NEMA table s natpisom, a ja sam tu bila samo jednom prije desetak godina i nije mi baš ostalo u nekom sjećanju, što zbog socrealističkog hotela, što zbog mosta s kojeg sam gledala kako se zmijetina penje u niski ribarski čamac i uvlači odsutnom ribaru u čizmu.

Ipak smo se na povratku vratili i prolunjali po lučici s malim krstarećim brodicama koje po rukavcu i šašu vode turiste na Skadarsko jezero. U restoranu su pod krovom lastavičja gnijezda. Ne, nije to specijalitet za zalutale azijske turiste. :)))

Ogromno je jezero, a vidi se i Orlovo gnijezdo, tj. Albanija, mada nije po geografiji ništa različitija od tog dijela Crne Gore. Al, eto, zabranjen teritorij. Treba viza. Moš se vozit s ove strane i gledat preko na brda koja imaš i na ovoj strani, pa i nije nešto. Dobri su otočići, na svakom manastir, sve čudnijih i čudnijih imena.

Na putu za Podgoricu to s imenima je kulminiralo u manastiru DAJBABE. To sam snimila da ne ispadne da izmišljam. Tu se povela i diskusija je li to muški manastir pa crnogorski tipično kukaju da nema žena, ili ženski pun radodajki. Ostala je misterija.

Podgorica ipak nema plažu, ali ima prostor za širenje. I mnogo je ružan grad. Čak i ta, kao, poznata Sahat kula je neš mizerno. Al, industrije, trgovina, svih čuda zapada ima tu najviše. Sve za inat Cetinju, Podgoricu razvijaju već desetljećima. Na silu. Oni tamo su kao, aristokrate i dekadencija, a podgoričko je zdravo seljačko-industrijsko nouveau riche carstvo.

I prometna je gužva. Pa tako provedete sat vremena da izađete iz tri prepletene avenije natrag na cestu prema nekuda.

Sutra: Knjaz i ja

Zbog visokih planina, more je duboko u zaljevu čudnog, mašnastog oblika što ga zovemo Boka Kotorska. Recimo, na najužem dijelu i preko nekoliko stotina metara. Međutim, mjestimično su nanosi pijeska na dubini od samo metra, neoznačeni svjetionicima pa samo oni koji jako dobro poznaju fjord mogu izbjeći nasukavanje.

U zaljevu su plaže sićušne, ali je more toplo i čisto zbog dubine, bez obzira na brodogradilište, zapravo remontne zavode u Bijeloj i Tivtu. Izvora i pritoka s planina ima, voda se miješa i nije zagađeno.

Ali, ništa vas neće pripremiti na plaže s vanjske strane, one koje gledaju na Otrantska vrata, kroz koja moćna struja donosi svježu vodu, mnoštvo riba, ponekog kita ili delfina, pa i kojeg psića, ponekad. Tuda prolaze i kruzeri visine Dubrovačkog mosta, poneki zaluta i u zaljev, a onda zaista treba vještina da se to čudo manevrira kroz prolaze.

Ajde da ipak počnemo od juga, baš kao struja. Prva je plaža, direktan nastavak pješčanih albanskih obala, Ada Bojana. Crni je pijesak, gotovo poput napuljskog, vulkansko crnog, nanijela rijeka Bojana i prekrila smeđkastost morem nanešenog i razbijenog spruda. Ta je plaža nevjerojatno neiskorištena. Osam kilometara savršenstva s DVA radnička odmarališta, obnovljena tek nedavno. Prazno. Kilometrima nikoga. Gotovo očekujete da poneka orka iskoči i dograbi zamišljenu foku, baš kao u onom BBC dokumentarcu.

I očekujete hladno more. A nije. Relativno je plitko i bočato zbog riječne delte, pa se brzo zagrijava. Jedini problem je što je taj sitan, sitan pijesak nakon posjete ama baš posvuda. Kao i onaj saharski. Ne samo u odjeći, već i u kosi i ... neću sad nepristojna mjesta nabrajat.

Međutim, pijesak je zaista posvuda, jer se koristi za žbukanje, a pošto je farba skupa, većina kuća u okolici je crna ili tamno siva. Tlo je plodno, poljoprivreda cvjeta. Većina stanovništva naturalizirani su Albanci.

A to se lako vidi u Ulcinju, gdje i žene hodaju po ulicama. Onako, zamotanih kosa, s mnogo dječice. Šeću uz gradsku plažu. Pješčanu, naravno, punu mladih muškaraca koji se, u zanosu prikazivanja snage i hrabrosti, bore s valovima. Velikim.

Ali je more plitko, pa se valovi razbijaju daleko prije obale. Nije baš neki poduhvat, ali je isto tako pitanje koliko ljudi zna plivati, jer je u moru oko dvadesetak ljudi, a svi ostali su načičkani pod gusto postavljenim suncobranima. Toliko gusto da se ne mogu ispružiti.

Svi sjede. Odjeveni. Tako nisko, ne vide ni more, garant. Ali, su obitelji na okupu, na izletu. Na stražnjoj strani polukružne gradske plaže nalaze se štandovi đinđama, pravi kebab hitrohrani, cd šopovi sa svim piratima koje ste ikad tražili, tu i tamo kakav pristojan restoran i, naravno, zlatarne. Dizajn nije nešto, ali je zato jeftino.

Tu vam plažu preporučujem za vidjet, snimit i prošetat se. Kupanje preskočite.

Sutra: BARbari

E, nije o Houellebecqu. Mada sam čitala. I dobar mi je. Dapače.

Nekoliko je razloga za ovaj naslov. Prvo, upravo sam pročitala knjigu fizičara eksperimentatora, nobelovca Leona Ledermana o povijesti fizike i elementarnih čestica od Demokrita do otkrića kvarka vrha 1995. godine u Fermilabu. Knjiga se zove Božja čestica, mada je autor predlagao Vražja čestica jer je neuhvatljiva, a vrlo, vrlo bitna, apparently. Imala sam i nekakvu podlogu za to jer sam prije par mjeseci čitala i Feynmanovu biografiju, još jednog nobelovca, ali teorijskog fizičara ovog puta. Istina je da me je fizika oduvijek zanimala i da je malo falilo da tim putem krenem. Ipak, na sreću ili na žalost, kako vam drago, prvo su me primili na Filozofski.

E, al' nije ovo o meni i mojim fakultetskim ambicijama, mada volim razmišljati da je mnogo veća vjerojatnost (koliko god mislila da je taj račun vjerojatnosti mumbo-jumbo matematika) da me u Stockholm pozovu za postignuće u fizici, nego za književnost, s obzirom da ne volim i ne pišem o političkim temama.

Elementarno je i zbog temeljne ljudske društvene zajednice - obitelji. Da nije bilo tog poziva, te obaveze bratićeve svadbe s Kolumbijkom koju je našao preko Interneta (nije to ona spika s Ukrajinkama i naručivanjem mladenki - zaboravite to), ovo me kasno ljeto ne bi odvelo u sad samostalnu i neovisnu Crnu Goru, mjesto s najljepšim plažama na svijetu.

I još jedan disclaimer: jest, imam tamo familiju. U neka druga, bratska vremena, tatina se sestra udala u Boku i sad žive tamo zidom odijeljeni od katoličke misije i veselog svećenika za kojeg neke zapovijedi ne vrijede. No, i to je neka druga priča.

Ne bih voljela da o Crnogorcima razglabamo politički. Nije da ne znam što je bilo i nije da to pomećem pod tepih. Znam priče o topnicima koji su si, ciljajući dubrovačke zidine, međusobno dijelili kafiće po Stradunu i Prijeku, jednom kad se spuste kao pobjednici u Grad. Znam paljevine, znam rakete, znam priče o Prevlaci. Ali, pustit ću da ih ispriča netko drugi. Doduše, ako me podsjetite, možda onu o plivajućim cigaretama ipak podijelim s blogom.

Elementarno je i zbog mora i gora, zbog zemlje, kako kaže Bajaga "između planina i mora, gde su i noću tople stene", zbog prekrasnih plaža pod nogama planina s ogrlicama od oblaka. U djetinjstvu sam ljeta provodila tamo. I dan danas za mene je more, ljetovanje, onda kad iz vode gotovo vertikalno zurim u stjenčugu nadvitu nad zaljev.

Znate, vidjela sam puno plaža, i oceanskih i morskih, otočkih, afričkih, pacifičkih, atlantskih. Volim plaže. Zapravo, volim vodu, volim mora. A tamo gdje čukun-čukun...čukundjed sveg života dodiruje majčicu zemlju, tamo je kamenje, tamo je pijesak, tamo je vječnost.

Možda je ovo trebalo u stihu :)))

Crnogorske plaže su čudo svijeta. Nagurane, gotovo da slijede jedna u drugu, a toliko različite da se ne mogu sjetiti gdje na svijetu, na razmaku od nekih 100 km ili nešto manje, postoji tolika raznolikost: sitni pijesak, smeđi, bijeli, crni (da, da, kod Ulcinja), krupni pijesak i kamenčići SVIH boja (imam dokaz od oko tridesetak kila na dnu gepeka u autu), bijeli oblutci zalivani hladnim, prebistrim, otvorenim morem, kamenje, te ravno, te kvrgavo, te izbušeno prstacima. A onda planina koja završava u moru. Nepristupačna. Samo s minijaturnom, biserno bijelom plažicom za pristup isključivo nekom barčicom ili gumenjakom.

Napisala sam duuugački putopis o Crnoj Gori. Ići će u nastavcima.

dočepala sam se neta, imam i neš za napisat, al ne mogu večeras jer su me dotukli animatori u hotelu.

jeste li ikada gledali stand-up kvazi komičare na njemačkoj televiziji? e, pa ovo je gore, jer rade naši ono što misle da nijemci vole. ma, horor.

al, tu je sigurno bilo bolje, zabavnije, veselije i smiješnije u protekla dva tjedna, jel'da?

:))

... sve sam ih pretvorila u mice-mace, plišane medvjediće i bubice-zubice i zovem ih darkić :))

jel ima tu još koji da se posvadimo 'ko ljudi? :DD

Ali nisam. Samo je nekolicina nestašnih neurona zaplesala uz Tonight's the Night.



Oluja je prošla prije nego što je svjetlo dana nestalo iza horizonta. Čudne se boje guraju pod krošnjama. I jezero je boje skrletnog metala. Nabubreno, napijeno, ponovo mirno ali sad popločano jesenjim lišćem što ga je vjetar, snažan i muževan, donio s rubova šarene šume.

I crne drvene grede na natkrivenoj terasi svjetlucaju neobično, mokro kao uglačani mramor. Kao vječnost. Jastuke sam spremila na prve naznake kapljica i sad razmišljam želim li ili ne želim i ovu večer dočekati vani. Unutra je toplo. Poznato i stalno. A vani je divljina. Prostor između vode i svemira, kao jastuk preljevajućih, nikad stalnih boja.

Pričekat ću ovdje. Jer znam da ćeš doći.

Mada ti se grančice sad zapliću u kosu, mada ti je kaput već promočio, mada je trava šumskih ledina natopljena i hladna. Jedne čudno tople sekunde iz mraka ćeš stati pred mene, očiju zaklonjenih iza oboda šešira kojeg će kišne kapi ukrašavati kao borduru nekog baroknog tanjura.

U svjetlu petrolejske lampe osmjesi će nam se sudariti, zjenice se dohvatiti u poljupcu bez roka trajanja. Moje ime na tvojim usnama odsvirat će mi onu istu frazu na spremnim strunama i koljena će zadrhtati.

I odbacit ću ogrtač od sjena, skinut čipkasti veo čekanja.

Ni oluje, ni vjetrovi, ni kiša utopljena u jezeru neće me ohladiti, kad mojim venama tvoje ime zaplovi.

Još daleko, među vlažnim granama, osjeti me, ljubavi.

"... a taj koji ti je rekao da je istina u sredini, gadno te je zajebo, jer da je istina u sredini, još uvijek bi se sunce malo vrtilo oko zemlje, malo zemlja oko sunca ..."

(B. Dežulović)

Te tako, ekstremi.

Uh, to ne volem. Neki ljudi tu oko mene imaju omiljene riječi: uvijek i nikad. Započinju njima skoro svaku raspravu. Možda mi je to zbog horoskopa, al mi od toga raste kost u mozak.

Kakav je to glupavi argument koji počne s uvijek ili nikad? To ne može biti, ne postoji, bar kod normalnih ljudi (relativno normalnih).

Može dežulović imat pravo to sa suncem i zemljom, ali to ne vrijedi za ljude.

Točka.

NIKAD.

UVIJEK je sve relativno.

:)))

više nemam slova,
mirisnih,
da me nose.
više nemam snova,
šarenih,
da me spase.
više nemam valova,
solzenih,
da me tješe

samo svijest,
svijet i svemir.

možda i ljubav,
ako je negdje,
jednom,
usput,
sretnem

Kako se zove ići na čaj, piti kavu i mineralnu i na kraju dobiti i večeru?

Dobro planiranje :)))



"Careful planning is the key to safe and swift travel." Ulysses (Robert Asprin)

Teške misli neke
čelo
mi naborahu.

Al' večeras je
priča
o velikom orahu.

:)))))

Ako kokosov orah ne otvarate na pravi način, šanse su da ćete se ili zalit ili rasturit orah da sve drveno izvana uđe u bijelo i sočno unutra. Dakle, isplati se kupit u dućanu, ali treba paziti da kad se bira da se unutra tekućina mora mućkati. Ako ne mućka, kokos presušio je i niš od toga. Odvratno je. I izvana ne smije nigdje biti vidjljivo truo. To je još gore.

Onda gore ima tri smeđa krugića, dva su lažni otvori, jedan je pravi i taj je dovoljno mekan da se u njega zabiješnož, oštri, i okretanjem napravi rupica, dovoljno duboku da iscuri mlijeko. Mlijeko ne smije biti kiselo, ali niti preslatko. Svježi kokosov orah nema nikakvog mirisa, ako ima, ne valja.

I kad je to gotovo, popije se mlijeko, mada je više kao neki razrijeđeni sirup, ali ne previše sladak. Onda se nekim kamenom, većim čekičem i slično, opali po njemu, onak pošteno :)) Počisti se od truna, može se i isprat hladnom vodom. Najbolji je ako je još i hladan.

Jede se sve bijelo i na kraju bijelog smeđa korica, baca se drvenasti oklop :)) I isplati se. Tropski otok, bijeli pijesak, Šime i gricka se Bounty. :)))))

Skratit ću malo ovu primjedbu, jer je već toliko toga napisano o temi, da mi se ne da. No, prvo postulati da, ako je moguće, zadržimo diskusiju u okvirima teme:

NEMAM APSOLUTNO NIŠTA PROTIV BILO KAKVIH VEZA U KOJIMA GODINE PARTNERA NISU prema standardu, po volji brbljavih susjeda, svećenika, dušebrižnika, majki, prijateljica, nogometnih i pivskih drugara, šefova i ostalih debilnih opinion makera.

Dakle, tko šta hoće, nek vozi. E, sad, pitanje je ovakvo:

Isto tako sam se načitala žalopojki mlađih i starijih muškaraca protiv MLAĐIH djevojaka na pvt. Te kak se ne znaju razgovarat, pa šute, pa mijenjaju mišljenje, pa svašta očekuju, bla-bla ... I to potpuno razumijem. Nekak treba počet konverzaciju pa nije loše opalit po nečemu što buduća sugovornica, bar prema profilu, nije. Kao, odmah s komplimentom u glavu. Vjerujem da čak i imaju uspjeha.

E, ali ne razumijem ovu drugu spiku . Naslušala sam se i načitala tako muških blogova i komentara o tzv. bambijima i usporedbama i hvalospjevovima i potvrdama muških koji su to ostvarili i navijača sa strane i sve to. Nemam niš protiv da si bilo tko nađe i uživa u bambiju, ali pitam vas sad o PRIČANJU I GORLJIVOM BRANJENJU TOG IZBORA.

ČEMU TO SLUŽI?
Molim da mi oni, koji se ovdje nađu prozvanima, objasne, A DA NIJE:

- hvalisanje pred frendovima (to valjda više nitko ne puši)
- hvalisanje pred ženama (HALOOO? zaboga, to su negativni bodovi per se)
- napuhavanje ega (za to imate prozor od auta, ODRAZ JE TAM DVA PUT ŠIRI)
- proživljavanje druge mladosti (dobro, nek je, ali NE IZGLEDATE TAK I NISTE)

Osim što je SMIJEŠNO takve argumente slušat, posebno kad se dotaknu ideje da se s bambijem može mnogo kvalitetnije RAZGOVARAT nego sa starijom ženom, posve je bedasto i beskorisno.

Žene ne rade isto. Kad nađju lavića, pametno šute. Da, bit će da smo sve hercegovke, kako sam pročitala u jednom komentaru nedavno: kažemo da, da, odemo doma i radimo po svom.

moje ruke u tvojima ...

i dok ti se uvlačim dublje u zagrljaj, privlačim koljena u lopticu želje ... ruke ti postavljam na moje gležnjeve i vodim ih uz glatku, meku kožu, preko potkoljenica, mekog pregiba koljena ... pružam noge jer bedro, bedro je sad gladno vrućeg dodira i hladno od vjetra ...

zaustavit ću ti ruku na rubu haljine i okrenut ti se licem ... u očima ti želim pročitati hoćeš li ići dalje sam ...

osjetit ćeš kako mi se tijelo uvija i bježi pod tvojim dlanovima i vraća se natrag po još, i još ... meškoljit ću ti se u krilu, nadajući se da ću bedrima osjetiti pokret, trzaj, promjenu koju čekam i želim ...

a poželim sve ... nestati pod rukama, letjeti na bedrima, uvući se pod kožu ... trljajući se, otkriti usnama svaki nabor, svako titravo vruće mjesto ...

sad nemoj stati ...

tvoje me ruke tope, ali tvoja će čvrsta želja napuniti mi obraze rumenilom i otpustiti kapljice očekivanja ... ono što sam htjela reći nestalo je u poljupcu ...


ma, ok, zovite me bipolarna :DD