Čarobni brijeg

… Mere Anarchy is loosed upon the world,
The blood-dimmed tide is loosed, and everywhere
The ceremony of Innocence is drowned;
The best lack all conviction, while the worst
Are full of passionate intensity.
Surely some revelation is at hand;
Surely the Second Coming is at hand …"

William Butler Yeats

Ne da mi se prevodit. Predobro je na engleskom.

No, ukratko: sve se raspada, anarhija, plima krvi utaplja nevinost i naivnost, najbolji su slabi, najgori su strasni i intenzivni, nek se sve rasturi i počne ispočetka.

Fine by me.

... možda ti se nikada više neće ponuditi."
Kaže, opet, Robert Heinlein.

Mislim da ovdje nije mislio na praline i milku. I sladoled.

Iskušenje ili napast nije ovisnost, nego u pravilu nešto što si dugo želimo i što se iznenada pojavi pred nama, na doseg ruke. Međutim, da bi tajna želja postala iskušenje mora istovremeno biti ili nemoralna, debljati, ili biti preskupa.

Bambiji, lavići ili samo netko u prolazu? Tko će skočit, a tko zakočit? LCD televizor, zlatni konektori na liniji, novi, veći, brži auto? All inclusive u Dominikanskoj Republici, Kubi?

Morala bih radit. Vrijeme curi, skok na skok.

A što sad? Heinlein je u pravu. Posao će se napraviti sam.

Ja ću gledat serije. Po 12 u danu. I pisat logove.

1. bilo je prevruće
2. zbrkala sam datume
3. grah je krivo pao
4. horoskop kaže ništa prije jeseni
5. trebalo nam je odmora
6. ništa nema smisla
7. lift mi ne radi
8. morala sam mijenjati klinasto remenje
9. mama mi nije dala
10. nisam imala što obući
11. ostala sam bez love na bonu
12. oduzela mi se lijeva strana
13. resetirala mi se karica na mobu
14. posao me potpuno udavio
15. oteli su me i odveli u area 51
16. zar je toliko vremena prošlo?
17. ugrizla me ce-ce muha
18. nisi me trebao
19. pokvario mi se kompjuter (oba)
20. frizerka mi se razbolila

biraj.
sori.
javi.

Kupila sam neki dan još jednu haljinu. Ovog puta ljetnu, od grublje svile, bez rukava, krem s laganim vezom, (za cure: princez kroja, skoro do poda) prekrasna dnevna ljetna haljina, koja uz dobar nakit, svjetlucave sandalice i malo bolju torbicu može poslužit i za noćni izlazak.

I dobro mi stoji. Toliko dobro da sam zamislila po istom kroju još koju od drugog materijala dati sašiti. Ma, znate kak to ide, kad je neš dobro, hoćeš u svim bojama.

E, a susjedova unučica je hiperaktivac, mada mislim da ima tu još poneka dijagnoza, ali ne priznaju. Uđe u kuću i kao uragan prevrne sve do čega može dosegnuti, pošara sve papire, premjesti sve olovke, rasturi sve stolice, iscijepa sve neplaćene račune greškom ostavljene na stolu. I nikog ne sluša, ni mamu. Ma, ono, dajte mi radije tsunami.

A moraš joj dati i da se poigra, ne možeš sve zabranit. Te tako dohvati ona neke stvari iz ormara. Ne, nije me smetalo što mi je noga obljepila selotejpom. Nije problem ni što me s velikom ukrasnom olovkom mlatila po cjevanicama. Čak ni prolivena kava nije mi podigla tlak.

Pa čak i kad je dohvatila stari, nekorišteni žig iz ormara, uljudno sam i sa željom da joj ugodim pružila komad papira da ga isproba. Ubrzo je cijeli papir bio ispunjen crvenim pečatima.

I onda, u trenu kad sam je namjeravala pohvaliti kako to dobro radi, njezina je ruka munjevito sunula prema meni. Krajičak oka i par milisekundi užasnutog razmišljanja: žig! - zaustavila sam dah, uvukla trbuh i uhvatila zglob njezine ručice u čelični stisak.

I dok me je oblijevao adrenalin, povisivao mi tlak i preplavljivao mi se sistem neurotransmiterima i povećanom dozom glukoze, držeći je još uvijek beskompromisno za ekstremitet, provjerila sam mjesto sudara moje divne, nove princez haljine i starog, ali još uvijek dovoljno crvenog i vlažnog pečata.

I sad sam to. Žigosana. Crvenim pečatom.

Skrletna slova na haljini. No, krasno.

a vremena sve manje.
i promjena.
otkucava sat, sitno-pješčani.
i trebam nekoga da me se sjeća.

objasni sad mi smisao od tog.
reci mi istinu, ako je znaš.
da je život loš i prazan,
da je lijep, da je dragocjen.

ili, nemoj, bolje.
pravog odgovora ionako nema.
istina nije zajednička kupaonica.
ne dijelimo ručnike s monogramima hotela.

zaboravljam zvuk tvog glasa.
zaključavam vrata tvoje percepcije.
zašto si me odabrao?
bilo je nešto u meni, neka bol, poznata.

osim toga i ne znaš ništa o meni i zato
znaš da krajnjih posljedica nema,
ni utjehe, ni topline, ni izgovora.

all good things, friend, all good things ...

Dobila ja bogzankoliko gigabajta serija za gledat, tj, za odmarat mozak i brisat traume. Uglavnom sf, al nebitno sad. Jedna od njih je treća sezona dr. Whoa. Ne, nije to onaj doktor House MD, što ga isto volim, (a i dobila sam i treću sezonu koja ne bude išla sad kod nas na tv, hehehehe).

Nego, zadnja epizoda Whoa je o sukobu dva Time Lorda, mada i to nije bitno, ali jedan od njih je - naravno - zao. I upada on u kadar, zlurado se poigrava svojim zarobljenicima uz sljedeću pjesmu koju izvode Scissor Sisters (oni isti s hitom I Don't Feel Like Dancing - tko je volio glam rock, voljet će i njih).

E, baš se tako osjećam, već, tak, neko vrijeme:

…
"I can't decide whether you should live or die.
Oh, you'll probably go to heaven,
Please don't hang your head and cry, no wonder why.
My heart feels dead inside, it's cold and hard and petrified.
Lock the doors and close the blinds, we're going for a ride.

Oh, I could throw you in the lake,
Or feed you poisoned birthday cake.
I wont deny I'm gonna miss you when you're gone.
Oh, I could bury you alive, but you might crawl out with a knife
And kill me when I'm sleeping, that's why

I can't decide whether you should live or die.
Oh, you'll probably go to heaven,
Please don't hang your head and cry, no wonder why.
My heart feels dead inside, it's cold and hard and petrified.
Lock the doors and close the blinds, we're going for a ride."


a možete to pogledati i poslušati na: http://www.youtube.com/watch?v=aAJmnQx79Qs&mode=related&search=

mnogo sam se puta već hvalila kako ne živim prema principu ekstrema, ni odluka, ni načina života, ni životnih odabira, ni velikih emocija, ni drastičnih odluka.

a samospoznaja je gadna stvar. i vrlo laka. ponekad je dovoljna nečija usputna primjedba da se otvore vrata percepcije.

rekao je: previše se trudiš udovoljiti drugome. i ja sam prestala, nesvjesno. prestala sam udovoljavat, prestala sam se trudit. zatvorila sam slavinu tako čvrsto da ni atom komunikacije, ma ni subatomska čestica više ne prolazi.

i, priznajem, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je to ekstremno. da nisam što sam mislila da jesam. čime sam se ponosila.

oh, well, morat ću ispreslagat svjesnost o sebi. srećom, to mi nije problem. u tome sam dobra. bar tako sad mislim.

dok se ne pojavi nova rečenica koja će me zašamarat. :)

Na putu prema Las Vegasu stali smo u Barstowu, gradu koji se još nalazi u državi Kaliforniji. U sred grada nalazi se toranj s najvećim termometrom na svijetu, velik je kao toranj. I baždaren na 118 stupnjeva Fahrenheita (ili 47,7 stupnjeva Celzijusa), što je najveća temperatura ikad izmjerena tamo.

Vegas je u Nevadi, kao i Dolina smrti, gdje živa dogura i do 56 stupnjava Celzijusa, mada je ljeti uobičajena od 38 - 40. Mislila sam da je to strašno. Kad izađete iz klimatiziranog hotela nosom udarite u puding od vrućeg zraka. Ali je vlaga ispod 10 posto. Pa preživite, mada vas žari posvuda, posebno po listovima od užarenog betona.

Danas, iznimno, izađem obaviti neizbježnu obavezu. Autom, jer drukčije ne bih ni kretala. I tako, vozeći se od Trešnjevačkog placa prema Savskoj prolazim kraj zgrade Grawe osiguranja koja ispred ima veliki displej koji pokazuje vanjsku temperaturu.

Na displayu piše: 46 stupnjeva.

Dakle, ne trošite pare na avionsku kartu, rentanje auta, benzin, osiguranje, hotelski smještaj.

Nevada je tu kod nas.

E, vruće je, znate? Mislim, katastrofa. Nikud ne izlazim, jer imam klimu.

I ovo nije blog za hvalisanje, nego o čudnoj društvenoj skupini za koju sam danas kroz jedan pvt razgovor zaključila da joj pripadam.

Naime, koji je jedini način da me se na ovo vrijeme dobije izvan kuće? Ako treba ići negdje gdje je heavily klimatizirano. Onda ću ić. Mojim klimatiziranim autom. Dakle, trebam preživjet i disat na škrge samo od kućnih vrata dok klima u autu ne proradi i par koraka od parkirališta do odredišta.

Da me Brad Pitt, George Clooney i James Spader zajedno sad pozovu k u stan u kojem nema klime, majke mi, ne bi išla. Da me Schumacher hoće provozat u krami bez klime, može slobodno zaboravit.

I tako. Nekom je veličina važna, novčanika, naravno. Nekome porsche, rolex ili lijepi osmijeh.

A nama, klimarušama, definitivno fino ohlađen zrak, pa može i u stanu bez namještaja, bez jastoga i bez dragulja u šampanjcu.

(hvala, M, na ideji :)))

"Jedno od najzdravijih, najsigurnijih i najvelikodušnijih veselja u životu je kada smo sretni zbog tuđe sreće."
(Robert Heinlein)

Dok odrastamo, shvaćanje da je cijeli svijet naš i dostupan, mijenja se zbog ograničenja kojima nas uče.

… ne skači, ne diraj, ne trči, to nije tvoje, nemamo novaca za ovog medu od metar i pol, ne možeš jesti sladoled nakon soka, ne puši, ne pij, ne uzimaj tabletice, ne ostaj vani poslije ponoći, ne troši novce, ne prigovaraj, ne diraj tuđeg muža, ne viči, ne kupuj nove cipele, ne gnjavi …

Malo po malo shvaćamo da ne možemo sve dobiti. Neki se zbog toga bune glasno, neki sasvim tiho. Uglavnom, prihvatimo na kraju jer, čak i ako iznudimo to što smo željeli a nismo dobili dragovoljno, pobjeda je gorka, Pirova. Što vrijedi zauzimati i okupirati teritorij nasilu? Ili vječno gubiti vrijeme u nadi, čekajući?

Stoga, želim biti zdrava, sigurna i velikodušna.

I želim ti sreću.

"Možeš mi, jebi ga, vjerovati ili ne, mislio je naglas, ali ja ti pripovijedam točno kako je bilo. Nije isto lagati i prešutjeti. Prešutjeti je gore nego lagati, sad to znam. Laž može biti i utjeha i nada, a neizgovorene stvari u zrakopraznom prostoru šutnje narastaju u čudovišne i nepojmljive istine, neuvjerljivije i opasnije od najgore laži.

- Ne seri - rekla je ravnodušno."


Boris Dežulović izdao je novu zbirku priča pod nazivom "Poglavnikova bakterija". Pošto smatram da je on definitivno najbolji novi hrvatski pisac, s taman dovoljnom dozom drame, ali i humora (crnog, sarkazma, ironije - što vam srcu drago), obavezno pročitajte i ovu zbirku, kao i prethodni roman "Jebo sad hiljadu dinara" a i njegov prvi "Christkind". Što god bih sad kao preporuku napisala, ne bi bilo bolje nego da sami pročitate.

Dobro, a i zanima me slažete li se s Borisom da je prešućivanje gore od laži?

Endimion je bio sin Zeusa i nimfe, po zanimanju pastir ili lovac, ili, po nekim pričama, kralj, mada to sad nije važno. Bio je toliko izuzetno lijep i muževan da se Selena, božica mjeseca, jedna od kćeri prvih bogova, Titana, zaljubila u smrtnika. Zamolila je Zeusa da mu podari vječnu mladost kako je nikada ne bi napustio. Najviše ga je voljela promatrati dok spava, pa ga je Zeus uspavao vječnim snom. Svake ga je noći Selena posjećivala i s njim začela pedeset kćeri.

Vječni san umjesto smrti, zaustavljen u vrijemenu kao mramorna statua, a opet živ i savršen. Smrtan, a besmrtan, voljom bogova.

"A thing of beauty is a joy forever." Tako počinje Keatsova poema o Endimionu, koja sadrži oko 4.000 stihova.

Priča je to o istom mitskom ljepotanu, zaljubljenom u inkarnaciju boginje. Priča je o nedostižnoj i neispunjivoj čežnji. O ljubavi, o snovima, o iskustvima, o putu kroz podzemni svijet u potrazi za svojom ljubavi, o smrtnosti i besmrtnosti, o uzaludnom trudu da zaboravi ljubljenu, o jadu i beskrajnoj sreći što je osjeća a nikad ne dosiže.

Ako na jednom mjestu u sebi i u jednom odsječku vremena skupimo sve ove odavno opisane i opjevane osjećaje i odvagnemo ih s obzirom na tihe, ali neumoljive glasove iznutra i stvarnu, praktičnu realnost našeg života, što će prevagnuti?

Jesmo li grčki mitološki junaci, junakinje, bogovi i boginje, makar i tragični?

Ili smo pametna i načitana djeca tehnološkog doba, ponekad romantična, ponekad cinična, prepuna citata i povijesnih činjenica, nakljukani upozorenjima roditelja, knjiga i medija?

Moram li i ja, kao Endimion, čekati da istekne 4.000 stihova da saznam odgovor?

Ili ću, kao Selena, zamoliti za čudo virtualnog Panteona?

pa da kao onaj australac danas divljam po ulicama i rušim stupove mobilne telefonije, ograde od bijelih daskica i olupine automobila na parkiralištima.

i hoću samo jedno, dva kvadratna metra šljunčane plaže s malo kamenja, kristalno čisto more ispred i vrtnu kućicu iz mercatonea. to mi bude dost, jer već imam suncobran i luftmadrac, te dekicu za hladne noći.

i tišina.

medijska, virtualna, familijarna i međuljudska. aj, dobro, razgovarat ću s prodavačima, mumljanjem.

ili su možda samo pristojniji tu na moru nego na kontinentu.
uglavnom, vodim ja nećaka na sladoled. oće kuglicu čokolade u kornetu. ja, naravno, hoću tri kuglice, kao i obično: lješnjak, punč i čokoladu.
te pita mene sladoledardžija jel hoću veliki slatki kornet. hoću, hvala. koliko košta? 20, veli on i doda:
"a slatki kornet je gratis za slatku mamu."
eto, treba vodit nećaka na sladoled :))))
 

a nije tu loše, samo ne vidim more od drveća.
i ne čujem šum valova od redova kuća i apartmana ispred.
ni mjeseca nema. nadam se, još.
al tu je moje zlato, pametno, koje na dvdu gleda dinosaure.
mir i tišina. a na kilometar-dva gužva i gungula na najpoznatijoj plaži-tulumu jadrana. a ni to se ne čuje. poštedilo me techna.
a voljela bih ...
(prestala mi je pisat kemijska ...)