Čarobni brijeg

"Nazovu me feministicom svaki puta kad izrazim mišljenje koje me razlikuje od otirača ili prostitutke." Rebecca West

A ako slučajno ne znate tko je Rebecca West, ja ću vam samo reći da je ova spisateljica i novinarka imala vanbračnog sina s H. G. Wellsom i ljubovala s Charlie Chaplinom.

E, al to je fora, mada je bitnije da sam si kupila malu crnu koktel haljinu, od lepršavog tila i čednu, do koljena. Neću sad o prorezima. I dekolteu.

I sad valjda ne spadam u feministice. Već sam izrazila svoje anarhističko mišljenje da treba ukinuti države i novac i vratiti prvobitnu razmjenu dobara, prestrukturirati i olabaviti društvene odnose i informacije dostupiti svima.

I sad ak još napišem da sigurno nismo sami u svemiru, krenut ću otvorit vrata stričekima sa tiruliru plavim svjetlom i novom bijelom košuljicom na vezanje koja će prekrasno komplementirati moju novu haljinu.

A ljubav bi nam bila dovoljna. Sjedenje u parku, dodir toplog, mekog dlana, brojanje zvijezdica padalica i krijesnica u travici i iskrica u suzicama.

Mislim da bi i feministkinje i otirači i prostitutke preselile na tu planetu.

"Ljudsko bi biće trebalo znati promijeniti pelenu, isplanirati invaziju, zaklati svinju, privezati brod, projektirati zgradu, napisati sonet, voditi financije, izgraditi zid, namjestiti kost, utješiti umirućeg, slijediti naređenja, naređivati, surađivati, samostalno djelovati, rješavati matematičke zadatke, analzirati probleme, premetati gnojivo, programirati kompjuter, skuhati ukusno jelo, uspješno se tuči i galantno umrijeti. Specijalizacija je za insekte."

u povodu jučerašnje godišnjice rođenja američkog pisca romana STARSHIP TROOPERS, FRIDAY (moj favorit), STRANGER IN A STRANGE LAND, MOON IS A HARSH MISTRES, ALL YOU ZOMBIES, FOR US, THE LIVING, METHUSELAH'S CHILDREN i još mnogo toga, često prevođenog i kod nas. Heinlein se ističe svojim zanimanjem za politiku, lingvistiku, seksualne orijentacije, društvene poretke, svemir, ratne vještine, fantasy i arhitekturu. Pravi "muški" pisac, svakako ga provjerite.

A meni najdraža kratka priča: AND HE BUILT A CROOKED HOUSE (I sagradi zbrkanu kuću, kako je prevedena u Siriusu, prvi put me je upoznala s pojmom teserakta, ili oktahorona ili hipekocke, 4-dimenzionalne projekcije 3-dimenzionalnog tijela- kocke, ili jednostavnije, ono što je kocka kvadratu, to je teserakt kocki. E, sad, zamislite kuću izgrađenu u tom obliku: izvana izgleda kao kocka, a unutra je jedno sasvim neobično ludilo od 8 prostorija.)


Da, da, teserakt, to bih ja, jer se baš tako osjećam: samo jedna vanjska ljudska manifestacija i mnogo, mnogo, mnogo više prostora i ljudi i vremenskih linija i paralelnih života iznutra.

:)))))

suvozač i ja se vozimo po nekoj planinskoj cesti, ljeto je ali je sve zameteno u snijeg, osim što je po cesti prešla ralica. cesta se lagano penje.

ispred mene nekoliko automobila, ali voze presporo, ne mogu se zaletiti i ispeljati cijeli brijeg. znam da presporo vozim i, naravno, auti ispred mene se zanose i zaletavaju u sniježne nanose sa strane.

i onda naiđem na tu zaleđenu bivšu baricu i prokližem. auto ni makac, spustim se metar niže, zakrenem volan i ugasim motor. izađem van vidjeti jel se može tamo štogod podmetnuti da prijeđem taj dio, ali nema ničega, jedino se može polako spustiti natrag i uzeti zalet.

dok sam bila vani, suvozač je trknuo mjenjač i auto sad klizi natrag, prebrzo da ga ulovim i zaustavim, mogu samo gledati kako se spušta i zbog zakrenutog volana natraške zabija u sniježni nanos ispod kojeg je graba.

naravno, auto natraške upada u grabu punu snijega.

tu se budim.

i sad me taj san proganja cijeli dan.

ralf koening napisao i nacrtao strip o novim, osvještenim muškarcima. HETERO muškarcima zalutalima u gay scenu. i onda je tulum i šou PROGRAM. a pjesmica u rimi, na njemačkom. a treba prevesti. pa, eto:


"NOVIH MUŠKIH" PUNO IMA.
ISKUSTVO NAS ZNANJEM DAVI,
DA JE UVIJEK MLAKO S NJIMA,
NITI JEDAN FRAJER PRAVI.

NEKI ONDA BRADE NOSE,
DA SU MUŠKI ONDA ZNAM.
PONAŠAJU NERVOZNO SE
A JA SEBI UVIJEK DAM:

NEANDERTALCA! NEANDERTALCA!
A NE NEKOG SRAMNOG MALCA!

NEANDERTALCA! NEANDERTALCA!
PRAVO MUŠKO! PRAVOG ZNALCA.

DA NE PETLJA I NE MULJA
NEGO KREVET DA SE LJULJA.

PORED NJEGA DA NE MARIM ZA TE "MUŠKE NOVE"!
ZA NEKOGA SITNOG, SLABOG,
VEĆ TARZANA GRUBOG, JAKOG,
DA GA ČEŠKAM, DA SE SMJEŠKAM, DA OSTVARIM SNOVE!


(tko će mi to uglazbiti?) :))))

Na stol, svuda oko njezinog golog tijela, slažem staklene zdjelice prepune voća. Večeras je večera lagana. Samo voće.

I Veronika.

Ona leži mirno. Grudi joj se nadimaju sa svakim dubokim uzdahom. A bokovi se s izdisajem uvijek iznova i jedva primjetno pomiču, tražeći još udobniji položaj.

Prati me pogledom dok odvezujem pojas, dok lagana tkanina lebdi prema podu. Čeka.

Ukrasit ću je polako. Svaki sočni komadić natopit ćemo prvo usnama a onda ću ga postaviti u niz, šarenu voćnu traku, od njezina vrata do bedara.

Okružit ću ih kockicama leda. Topit će se na Veroniki, na njezinoj vrućoj koži. Topit će ih i moj jezik kad ih budem kotrljala između poslaganog voća.
Narezani trokuti krušaka i jabuka prvo. Na vrat, pa svakih par centimetara do pupka.

Između njih kriškice bucmastih mandarina. Njih ću prvo pregristi da se proliju po Veroniki i pomiješaju s hladnim kapljicama otopljenog leda.

U dlan istresam pomiješane crvene, crne i plave bobice, kupim ih jezikom i usnama ih spuštam, jednu po jednu, u njezina poluotvorena usta i u slatku, sad još slađu, udubinu pupka.

Bradavice, uzdignute i zarumenjene, pokrivam joj zelenim i crno istočkanim ploškama kivija.

Jedna zgnječena naranča u južnjačkoj utjehi. To je za mene. Da mi se usta ne suše, da bude dovoljno vlage za cijelu noć.

I jedna cijela velika banana.

S južnog se prozora Veronikine sobe vidjela noć i Luna je bila puna.

Veronika je prišla širom rastvorenom prozoru kao i svake četvrte nedjelje. Luna je privlačila njezinu mračnu stranu i snovi su joj već divljali u podsvijesti, bujali, prijetili da se preliju u svijest prije nego zaklopi oči. Veronika je znala da će s jutrom njezina odjeća za spavanje opet biti izgužvana, natopljena znojem i na čudnim mjestima poderana, kao kandžama divlje mačke. Veronika ju je zvala Draks.

Pažljivo je zaključala vrata sobe i ključ spustila do dna kule niz konop privezan za prozor. Samo je jednu noć pune Lune zbog šepavog konja Veronika provela u selu Malih Stranaca, a Draks je, divlja od gladi, prekoračila Veronikine granice i do jutra rastrgnula i zaklala svu stoku u susjedstvu. Ovako zaključana, sputana Veronikinim tijelom i kamenom kulom, Draks bi se zadovoljila morama, groznicom i crnim, ali kratkotrajnim čirevima na Veronikinom tijelu.

Draks je bila dio Veronike, baš kao i Milani kad bi mlađak zatreptao na sjevernom prozoru sobe na vrhu Veronikina tornja.

Milani je iz Veronike izlazila nježno, sramežljivo, uz raznobojne iskre posvuda po kamenom okviru prozora svake druge nedjelje u mjesecu. Titrala bi joj oko kreveta, uvijala se poput jutarnje magle između mladih stabala, kovitlala i pulsirala šareno, sve dok Veronika ne bi čvrsto usnula, mirna i sretna, znajući da će i ove noći Milani mnogima u snu ispuniti skrivene i neizrečene želje.

Svaka bi se dva tjedna Veronika uspinjala na toranj, u svoju sobu noći.

U tamnicu za Draks i prijestolje za Milani.

lako se daje, lako prelazi s cvijeta na cvijet. i nosi svoju cijenu, ispisanu očekivanjima kao konzerve na špagi iza mladenaca.

kad bih ti rekla hvala za svako dobro koje sam zbog tebe osjetila, prostituirala bih tu riječ kao svodnik prvoklasnu kurvu. a i nemamo toliko vremena.

voljela bih znati da znaš da znam da znaš koliko te cijenim a da ne moram izlizati tih pet slova na tipkovnici.

jer, na lice mi lijepiš osmjehe, snove mi bojiš šareno i misli mi povlačiš iz tmine.

i potrošit ću mnogo više slova osim tih pet istih.

uzmi. besplatno je.

bio jučer pun mjesec. a meni sve ravno :)

ne onak na nuli, nego onak malo iznad al flatline :)

bočica je plastična, ima žute cvjetove nacrtane, sastav veli Hyperici herb. extr. sicc.

bez recepta i radi :))

u seksu se ljudi dijele na umjetnike i akrobate.

problem je što to ne piše na čelu.

moj je um ubojito oružje.

ako ga pustim s lanca da odbjegne u podsvijest, od tamo će iz tame dovuči apsolutno sve što mi treba. niz gubicu će mu se cijediti krv skrivenih odgovora, u zubima će nositi mračne tajne, pandže će čvrsto i neumoljivo zabiti u rješenja.

jučer sam mu otključala lokot. jutros mi je pred krevet položio trofej. sad znam.

ja sam premalo žensko.

ne pišem i ne pričam o jelima koje kuham svaki dan. o najboljoj maskari na svijetu. o plastičnoj kirurgiji i kako mi to još dugo neće trebati jer me genetika obdarila čvrstom kožom bez bora. o pranju veša i mirisu najdražeg omekšivača. o boji mora u mojim očima. o muškarcima koje viđam na javi i u snovima. o trokrilnim ormarima u koje više ne stane niti jedna jedina nova krpica. o dijetama i djeci. o najfinijim receptima moje prabake pisanim krasopisom. o svilenom rublju i najdražim tangama. o predivnom džunglastom bikiniju iz lisce koji su valjda po meni dizajnirali. o komplimentima nepoznatih muškaraca zbog nekih slika koje sam imala u profilu.

ne pričam o tome. razlozi nisu važni, mada ih imam.

pričam im ono što od mene očekuju čuti. i ne ljuljam brod ženskim glupostima. i ponosim se kad me zovu prijateljem. osim što ne pijem pivu, ne gledam nogomet i ne volim politiku. ali, i oko toga se može zaobići. ja sam buddy.

a meni treba i meka nadlaktica kad noćne suze natope jastuk. trebam kompliment zbog novog žensko roza štikanog sakoa. trebam osmijeh, onaj skriveni, odbjegli kad naramenica grudnjaka izviri ispod kratkog rukava. trebam čuđenje, grohot ili dobrodušni patronizirajući odmah glavom kad po stoti put promijenim mišljenje. trebam usput otrgnuti cvijetić na poklon. trebam divljenje u očima kad me se iza ugla prvi puta ugleda. trebam utjehu dlana na obrazu kad uzdahnem. trebam sigurnu mušku ruku da me pridrži kad me poljubac omami. trebam vrući dah na vratu i nezaustavljive ruke na bedrima.

nisam sve nabrojila. i ovako je predugo.

neću zahvaljivati i opraštati se, ali neću pisati blogove dok ne shvatim i poslijednu tajnu koju moram naučiti: kako biti žensko.

ne, ne, kako pokazati da sam osim svega i žensko.

a možda ću već sutra nešto napisati. ako se predomislim.

to žene često rade, zar ne?

nekad davno se prijemni ispit na filozofskom fakultetu sastojao od pismenog, ali i usmenog ispita, u smislu provjere motivacije za studij. u svakoj generaciji našlo se barem nekoliko bisernih odgovora na pitanje zašto bi željeli studirati psihologiju. na primjer, "imam problema sa sobom, pa se nadam riješiti ih ovdje". naravno, te bi eliminirali iz daljnjeg postupka.

vrlo se rijetko događa da vas na pvt ovdje ne pitaju zašto ste došli. najlakše je izmisliti par dobrih odgovora tipa: "zabavljam se ovdje, frendica me nagovorila, znatiželjna sam, dosadno mi je na poslu".

eo, priznajem. baš kao i oni propali potencijalni studenti psihologije, ovdje sam došla riješiti neke svoje probleme koji se nisu mogli drukčije.

a pošto ovo nije faks i znanost, riješila sam ih sve. osim jednog.

doduše, na pola već znam: problem nije u meni. nisam ja premalo ili previše ovo ili ono. to bi bilo prelako i previše iskompleksirano rješenje. a nije ni u drugoj strani. to bi bilo još lakše i previše egocentrično rješenje.

teorija komunikacije, odnosno, informacijska kaže da imamo osobu A, koja kodira i komunicira informaciju i osobu B koja prima i dekodira. tu je još i potreba zajedničkog koda. i kanal bez opstrukcije. prva dva dijela smo eliminirali, ostaje pitanje zajedničkog koda i kanala.

ili se moje shvaćanje ljudskih odnosa razlikuje od tuđih, ili mi neka buka ometa komunikaciju.

(citat iz naslova je Brutov govor iz Shakespearove tragedije Julije Cezar, primjer briljantnog govorništva, istovremeno bolno iskrenog i krajnje licemjernog, sve izrečeno istim riječima)

što te zovem samo jer me voliš slušati
što o tebi lijepe stvari ne znam pričati
što ti okom obećajem, a rukama ne dajem
što ti snove uzimam, a nikad se ne kajem

znam, nije fer

tisuću riječi već na mene potrošiti
milijune misli kroz mene ispreplesti
dekade sa mnom u mašti proživjeti
sekundu moje pažnje za sve to dobiti

znam, nije fer

i reći ti: čekaj, još nam nije čas
još nismo tamo, još nije za nas
i uzeti ti ljubav, ne shvatiti glad
popuniti prazninu, zaliječiti si pad

znam, nije fer

Trebam još samo jedno krdo deva

Koncentrirati se. Moram.

Prikupiti sve končiće raštrkanih misli i utkat ih u sag od svile. Blještav od srebrnih niti mjesečine i zlatnih ogledalaca podnevnog sunca. Čeličnim iglama razuma popraviti izvučene niti, provući čvoriće na drugu, nevidljivu stranu.

Smiriti se. Usporiti.

Strpljenje je moja žeđ. Prvo završiti jedan tanak red. Pa drugi. I mada još dugo neću vidjeti sliku, marljivo slagati očice, mijenjati konce. I sretne i nesretne.

Vjerovati. Ponovo.

Mandala se tka istovremeno sa sve četiri strane. A samo je jedna moja. I tri ogledala. Čarobna. Koja utrostručuju moju ruku i onda ih puštaju do tkanja kroz metalizirana stakla preko pete dimenzije. Uzorak se mora podudarati.

Završiti. Da.

A onda pustiti krdo deva da kopitima utabaju svaku nit, prašinu nabiju u svaku pukotinu. Da izgaze moj prekrasni svileni dar. Da bude čvrst i vječan. Kad na njemu budeš letio, da si siguran i miran.

Pokloniti.

Iznad lukovičastih bagdadskih kupola i tajnih oaza, pored otrovnih gejzira i zbunjenih pingvina, nosit će te moja ljubav.

ZALJUBLJEN U PIPI

- To mi je sestrična! Sestrična! - tulio je Dalibor.

Četvorica su se devetogodišnjaka, inače njegovih prijatelja, okomila na njega poput jata kreštavih strvinara na mrtvog gnua, odlučni ga ne pustiti na miru dok ne prizna kako je djevojčica s kojom su ga jutros vidjeli - njegova cura.

Tomi, šesti dječak u društvu, prijatelj Daliboru i četvorici strvinara, odsutno je promatrao prizor, zamišljeno grickajući donju usnu.

Najposlije, nije više mogao izdržati. Tajna koja je kiptila u njemu bila je jednostavno prevelika da bi je njegova mala usta mogla zadržati za sebe.

- Ja imam curu - rekao je.

Sva su se petorica dječaka, i strvinari i žrtva, kao jedan okrenuli prema njemu. Izložen izbuljenim pogledima, Tomi je na trenutak pomislio kako je možda pogriješio što im je rekao, ali onda je osluhnuo svoje srce, a ono je bilo radosno što nije zatajio ljubav.

- Ti? Curu? - prvi je od dječaka progovorio Šišimiš, najviši, najklempaviji i prešutni vođa. Da mu se Šišimiš podrugnuo, znao je Tomi, ne bi mu bilo spasa i istog bi se trena našao u vrtlogu istog onog podbadanja iz kojeg je njegovo priznanje i nehotice spasilo Dalibora. Međutim, Šišimiš nije tog časa bio raspoložen nimalo strvinarski. Prije bi se moglo reći da je izgledao zbunjeno.

Tomi je jasno i glasno izjavio kako ima curu i trebalo mu je - jer on nikad nije lagao - vjerovati. Petorica dječaka stoga su buljili u njega Tražili su na njemu neku vidljivu promjenu, neke pjege, neke ožiljke, ni sami nisu znali što ... ali "imanje cure" na Tomiju nije izgleda ostavilo nikakva vidljiva traga.

To ih je pomalo plašilo: zaljubiti se, znači, može i bez upozorenja, kao što se na nekim ljudima ne vidi da će umrijeti?

Tišina je već predugo trajala. Trebalo je, dakle, nešto učiniti da se tišina razbije pa je Dalibor glupo istrčao.

- Aeee, aeee! - povikao je podrugljivo, baš kao što su donedavno njemu vikali drugi. - Tomi ima cuuru!

Honda ga je istog časa klepio iza uha i Dalibor je, nakon tihog "Joj!", smjesta umukao. Nije mu bilo pravo što se on, nakon svega što je pretrpio, ne smije sad malo i sâm iživljavati na drugima. Tomija nisu, kao njega, zbog glupe sestrične roštiljali iz dosade. Od Tomija su očekivali odgovore.

- Kako izgleda? - prvi je idući progovorio Žilet, vrabac od klinca, obrijana jezika.

Tomi je zatvorio oči da bi bolje prizvao sliku i nasmiješio se nesvjesno. Dječaci su primijetili smiješak: biti zaljubljen izgleda nije bilo tako loše.

- Pjegava je i ima crvenu kosu - rekao je Tomi. - Zapravo, više onako narančastu ... I nosi je u dvije smiješne pletenice - nije znao kako bi ih opisao pa je samo rukama pokazao smjerove u kojima su te pletenice stršale. - I prednja dva zuba joj malo strše van, kao zečiću.

Dječaci su polako kimnuli. Pjegava, crvena, sa zubićima. Da, u to su mogli povjerovati. Da je Tomi bio opisao neku savršenu ljepoticu, znali bi da laže. Ali Tomi, naravno, nikad nije lagao. Pjege, pletenice, zubi ... tako dakle izgledaju djevojčice u koje se zaljubiš!

- Gdje si je upoznao? - pitao je zatim Markoni, znanstvenik u nastajanju i Djevica po horoskopu. Ostali nisu znali zašto bi to bilo bitno (Žilet se taman spremao pitati kakve su joj sise, jer su sise bile sve o čemu je njegov stariji brat ikad pričao, kad bi pričao o curama), ali su se svejedno zagledali u Tomija, čekajući što će reći.

Tomi je na trenutak razmišljao što da odgovori, a onda im je rekao po istini:

- U knjižnici.

Dječaci su ponovo kimnuli. Knjižnici! Dakle, tome knjižnice služe ...

- Kako se zove? - svojim je dubokim glasom upitao Honda. On nikad nije govorio puno, ali nikad nije rekao ništa glupo.

Bio je to trenutak koga se Tomi bojao. Njegova je cura imala smiješno ime, ime kojem se vrlo lako bilo rugati.

- Pipi.

- Pipi! - od sreće je vrisnuo Dalibor. - Zove se Pipi! Jeste li čuli, ljudi! Tomi voli Pi-pi!

Honda mu je ovaj put odvalio takvu zaušnicu da je Dalibor rekao samo "u", uhvatio se s oba dlana za prevrelo uho i sjeo na travu kako bi porazmislio o svemu. Preostala četiri para očiju vratila su se Tomiju.

- Pipi - rekao je Šišimiš polako. Ime mu nije uopće zvučalo smiješno.

Ostalo je samo još jedno pitanje. Izgovorio ga je Šišimiš jer je on bio najhrabriji i nije se sramio priznati da o nečemu nema pojma. Uzdahnuo je, jer ni njemu ovo nije bilo baš lako:

- Kako je to ... imati curu?

S odgovorom na to pitanje Tomi nije imao nikakvih dilema.

- Super - sretno se nasmijao.

Tog su se dana dječaci razišli kućama malo ranije i malo promijenjeni.

Tomi je isto pošao kući, skinuo s police knjigu o Pipi Dugoj Čarapi i zavalio se u krevet, leđima okrenut prozoru, kako bi imao svjetla. Knjigu je položio na podignuta koljena i palcem odsutno ravnao naboranu plastiku u koju je bila omotana. Samo se na čas osjetio krivim što ju je u knjižnicu trebao vratiti još prošloga tjedna, ali onda je nasumce otvorio knjigu i počeo čitati tekst kojega je ionako već znao naizust.

Što će mu prijatelji reći i kako će se ponijeti kad saznaju da Pipi postoji samo na papiru, nije ga uopće brinulo. Ništa ga nije brinulo.

Bio je zaljubljen.

Bio je sretan.


(D.M. 2004.)

(ne pitajte me za godine, zloglasno sam loša u tome, imate wikipediju)

dan njemačkog napada na Rusiju, operacija Barbarossa
dan osnivanja sisačkog partizanskog odreda i neka bitka protiv Turaka, isto kod Siska
dan ustanka naroda hrvatske iliti dan antifašističke borbe
dan kad je Chapman je priznao da je upucao Lennona
dan kad je Maradona dao Gol božje ruke i Gol stoljeća protiv Engleske u Meksiku
međunarodni dan folksvagen buba
dan učitelja u Salvadoru
dan svetog Nangatanga (whatever!)
dan kada je Galileo povukao svoju teoriju pred inkvizicijom
dan (jednog od) ustanka u Parizu
dan kad je otkriven je Haron, Jupiterov mjesec
dan kad su se rodili Klaus Maria Brandauer, Kris Kristoferson, Jimmy Sommerville, Graham Greene, Billy Wilder, Maryl Streep, Cyndi Lauper, Erin Brokovich
a postoji i pjesma baš za taj dan: (http://en.wikipedia.org/wiki/The_22_June_song)


a rođendan je NIKOME :DDDD