Čarobni brijeg

one bijele s crnim točkama, ili crne s bijelim, sve su to samo nijanse.

prema svemu do sada sudeći, s mnogo ću njih igrati domine u staračkom domu.

sapienti sat.

u nekoj lamentaciji jučer navečer spomenusmo osobne slobode. bilo je u kontekstu idealnog (idealiziranog) svijeta, pa rekoh: da sam precjednik svemira ja bih svuda uvela anarhiju društvenih odnosa, ekonomiju robne razmjene i osobne slobode.

sad, za čudo ove prve dvije ideje su bile, kao, posve jasne, a osobne slobode problematična kategorija, pa objasnih: osobne slobode meni znače da možeš radit što hoćeš pod uvjetom da ne ugrožava granice drugih ljudi, dakle, da nitko nema pravo ograničavati ni kritizirati tvoje izbore ako oni ne štete drugim ljudima.

a jutros listam ja wikipediju i nađem dva principa koja karakteriziraju wicce (čitaj: moderne vještice):

prvi je:
An it harm none, do what ye will. - ili, radi što hoćeš dok ne ugrožava druge.
drugi je:
Law of Threefold return - ili, sve što radiš, pogotovo loše, tri puta ti se vraća.

o svemiru i vraćanju sam previše puta pisala, jer mi se previše puta dogodilo.

dakle, sad znam gdje pripadam :DDDD

(ušparajte komentare da ste to već odavno znali, to je subjektivan dojam, a ovo je znanost :DDD)


Hora a sempre, elohim!
Amatrix nova parata est!
Surge!

Ušao mi zrikavac na lođu i sad urla.

Nadglašava TV. A sad će Cracker. Ono s psihijatrom koji lovi zločince, a luđi je od njih. Pratim tu seriju, sve se nadajući da će jednom, posredno, riješiti i moj slučaj.

Mada, nije mi jasno kako se cvrčko popeo tako visoko? A možda sam ga donijela u torbi s mora? I on bi natrag. Bed.

Ima jedna stara pjesma, "... Čudna je ovo noć ... Sam sebi ... Nešto toplo ... Hladno je zvezdama ..."

Cvrčak ciči svoj trohej zaglušljivi ...

Fitz, koja je moja dijagnoza?

zaslijepljen nebom davnim
posrćeš
zaglušen se riječima praznim
osvrćeš
otupjelim jagodicama me ne
osjećaš

u oku mi ne čuješ rijeke
u kosi mi ne vidiš iskre
u srcu mi ne ćutiš zore

i sad već znaš kako se
čavlima
na metež ploče snova
pribija
ovaj hod po usijanim
ranama

a neman se lijepo, milo naziva

bezglava
bezumna
bezuvjetna





(ostani.)

poslalo me na predavanje o vješticama. prekinula ja važan posao i odem. sve neš nabrijana kako ću ih ispitivat.

a ono, predavanje bilo o etnološkim nalazima slavenskih običaja, geografskim toponimima koji odražavaju poganska vjerovanja i legendama koje su u svakoj knjizi drukčije opisane.

u svakom slučaju, od dva sata novo sam saznala ovo:

- da je kontroverzna Velešova knjiga pisana runama
- da pod Medvedgradom kralj zmija - zmaj čuva zlato
- da se zagrebački zmaj, koji je živio tu gdje je sad trg sv Marka zvao Pozoi (mada malo ruski zvuči)
- da su Tuga i Buga bile vidjelice
- da je Crna kraljica ili Barbara Celjska bila metamorf i plašila je ljude u liku gavrana
- i da je ovaj tjedan vilinski, kad vile opsjedaju žene koje onda plešu u transu i pjevaju vilinskim (nerazumljivim) jezicima, pričaju proročke tajne i, uglavnom, nisu normalne

eto, sad, osim pms-a i punog mjeseca, imamo još jedan odličan izgovor :))
)

donijela sam odluku bitnu za moje emocionalno zdravlje.

dosta je 1235-nja, 4565-nja, 785491a5-nja, 7535-nje, 4a5a6-nje, 6a2a21a7a6a5-nja i samoza6a51a56a5-nja.

tko nije, nije. neće ni bit. bez obzira.

haug.

ako sam sanjala da prelazim redom jednu staru cestu, paralelnu s prugom i novom cestom s četiri trake, ali ne jednom, nego tako u cik-caku prelazim namjerno sim-tam svakih sto metara e ne bi li tako tako prešla taj kilometar, to bi značilo da kompliciram, jel? :DDD

Zapravo, ljudi vole klasificirati. Tako im je lakše shvaćati svijet oko sebe. Recimo: horoskop - ljudi se dijele na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. U grupi ljudi šanse su da ćete naći predstavnike svih podskupina. Na primjer, omiljena tema su i jutarnji i noćni tipovi. Ovdje na blogu tako jasno vidljivo postoje smjene istobioritmovaca. Osim ovisnika.

Osobno sam popodnevni, večernji, noćni tip. Spavam ujutro. Teško se budim. Sve me boli, ne govorim jasno, zanosim se od štoka do štoka, nekoordinirano. Ne smijem se. Nemam volje razgovarati, nemam energije.

Ali, mogu ostati budna i nakon cijelog dana cijelu noć. Što je dobro za, recimo, kartanje. Izmorim protivnike. Ili, pak, ako je sutra deadline, radit ću koliko treba da se završi, a neće mi se ni zijevati.

Ipak, moja je jutarnja hendikepiranost svim jutarnjim tipovima neizmjerno smiješan izvor zabave. Mada ti isti ljudi, kad spavaju popodne ili trpe sa šibicama pod kapcima do vremena odlaska, ti isti ljudi nisu niš pametniji kad NIJE njihovo vrijeme.

E, pa, rugala se sova sjenici.

U četiri popodne. ZVRN ZVRN.
- a?
- ej, bok.
- a?
- bok, nisam te valjda probudila? Haha.
- ko je to?
- piše ti na mobitelu.
- kaj?
- ma daj, ne zezaj, rekao si da nazovem popodne.
- zakaj?
- priznaj da spavaš!
- ne.
- aj, spavaj dalje. nazvat ću za sat vremena.
- a. a.
- aj, bok.
- ............ KLIK!

Za sat vremena mileni je nazvao i priznao.

Kava se pila drugi dan ujutro.

Tako je lijepa.

Savršeno okrugla. Zelena ispod svoda. Plava iz svemira. S lutajućim pahuljastim pjegama oblaka. Baš kao i ja.

Moja blizanka. Moja jedina.

Našli su je nedavno moji lovci na planete. Teleskopom. Sakrila se iza svoje malene crvene zvijezde. Tako blizu, a tako daleko; tek dvadesetak svjetlosnih godina od mog Sunčevog gnijezda.

Sirota moja bića još ne plove među zvjezdama. Tek nekoliko njih poznaje slobodu od sila kojima ih držim čvrsto na površini. Ali, trude se. Gomilaju u orbiti mehaničke oči, što prikupljaju svjetlost dalekih zvijezda. Ponekad sanjaju o putovanjima kroz mračne hodnike svemira, od sjaja do sjaja. No, još nije vrijeme. Ne znaju kako. Naučit će. Brzo.

Jer, pronašli su mi nju. A ja cijelim svojim postojanjem već drhtim u očekivanju. I imam plan. Poslat ću ta bića-spore njoj u susret. Ako već njezina bića-klice ne putuju do nas. Jer, moramo se sresti. Moja želja odjekuje prazninom kao krik čežnje nad usamljenim kanjonima.

Lijepa je. Velika. Veličanstvena.

Da, veća je od mene, pet puta raskošnija. I divno topla. Bića, ona zadnja, meni najdraža, ona koja nose nadu i napredak, kažu da je ista kao ja. Za život topla. Nad njom je voda, to vrelo mogućeg života, tekuća i živa; tako je zamišljam u svojim slijepim snovima. Jer ja odavde ne vidim i ne čujem njezin dah. Ali, osjećam uzbuđenje koje me prožima od svakog uhvaćenog i objašnjenog podatka.

I sanjam dodire.

Prvo, granicu heliosfere njezina patuljastog sunca. Brodski kompjuter probudit će mi djecu iz hladnih snova kad sjaj tuđe zvijezde crveno obasja vanjske senzore. Uzbuđeno će slati poruke kući, poruke koje putuju dugo. No, ja ću već znati. Ja sam i u njima i u brodu; svi ti dijelovi vibriraju kroz parseke istom, mojom, frekvencijom, neograničenom zakonima prostor-vremena.

Putovat ću s njima.

A onda sve bliže. Polako. Da nas zagrli njezina gravitacija i zavrti u stabilnoj orbiti. Da me osjeti, osjećat ćemo se izbliza.

I plesati, plesati.

Želim osjetiti titraje njezinih orkana nad vodama. Drhtaj rastaljenih metala u utrobi dok pomiču tektonske ploče. Suptilne kvantne vibracije što ih bez prestanka širi kroz eter. I valove uz litice u smiraju crvenog dana. Otoke u beskraju, usamljene, razdvojene, baš kao što smo i mi bile.

A možda, nadam se, možda će nas na noćnoj strani dočekati galaksije osvijetljenih gradova i sela. Svjetlucavih uspavanih bića. Njezina djeca i moja, sjeme našeg budućeg života.

Ona se zove Gliese 581 C.

A ja je zovem Ljubav.

sastojci: tamnoplave valovite tangice, jedna uniforma francuske sobarice i svilena bebi dol na sitne cvjetiće; bokse: sive mikrofibra, crvene na pahuljice i crne klasične.

u zdjeli obloženoj finim začinima i esencijom pokošene trave miješaju se sastojci i utrljaju u meko meso svježih ideja o bambijima i lavićima. praline, sočni paradajzi i tvrdoglave tikvice poslažu se u krug na grudnjacima ispred kolibe.

peče se u paru, na žaru, u dvorištu, u prizemlju i ispod oraha.

na pola pečenja dodaju se francuske svilene bokserice, da začine mješavinu novim elanom i lanetom.

:))))

(pristojne ste slike vidjeli noćas na blogu, one DOBRE su pospremljene :)))

I kaže on meni: "pun sam dobrih planova i loše realizacije".

I kaže još: "loš sam u seksu".

I: "ne treba ti takav kao ja".

I nastavi tako s pljuvanjem po sebi ...

A ja slušam, pišem pozitivne poruke, nastojim naći svjetlu stranu ... I tako danima, mjesecima ...

I onda, shvatim ...

On sebe ipak najbolje poznaje, živi sa sobom cijeli život, treba mu vjerovati

I to je to, sad se neopisivo bolje osjećam i želim vam reći da sam i ja naučila "toplu vodu": ne slušajte muškarce kad se hvale, ali svakako im vjerujte kad govore loše o sebi.

i sad nek ja radim još dva sata s mirom? a u ponoć nek trčim s vukovima, pijem krv (ups, to su vampiri), grizem grkljane, urlam na proplancima, budim se u zoru, depilirana i mokra od rose?

a jel mi plan :DDD

a možda mogu na raskršće, pa se hrvat s vješticama, s krsnikom, sa sotonom, s pijanicom u blatu?

e, blato. ima jedna fina zagorska, koju mi je uvijek drago čut i pjevat, kao i onu s maramicom kraj jezera (ostavit ću za drugi blog, možda sutra, kad bum melankolična)


Gda išel sem snočka ja z kleti domA
čez vusku brvičku i velko blatO..
A vince je moć mi preuzElo
sem opal vu blato debElo

Žena me kune i jake špotA
za velkoga norca me ona imA,
Dok tako me špota i kune
i sama se v blato zasune

Dragi moj mužek potEgni me vun
Ti žlabrava baba namoči si klun
Oj, blažena ta vinska kaplja
Kaj ljude na suhem potaplja

Zvlekel sem babu z blata ja vun
I nosil sem doma njen zmazani kljun
Kaj mislite da je mučAla
se celim put z menoj karAla.



(naglasci uglavnom na neobičnim slogovima - velika slova, radi štimunga)

TO JE TU RADI BLATA, A NE RADI REKLAMIRANJA ALKOHOLA - JA, NAIME, UVIJEK VOZIM :))))

hoćeš li mi osmijehom svijet na svemir širiti?
hoćeš li za leđima pralinu slatku skrivati?

hoćeš li mi zagrljajem mirise utisnuti?
hoćeš li mi snove na uho tiho šapnuti?

hoćeš li me ponijeti, zanesen ali budan?
hoćeš li me gledati, dok sa sebe skidaš dan?

hoćeš li me maziti, željno, sjetno, drhtavo?
hoćeš li mi skinuti od mjeseca onu lijevo?

hoćeš li mi crtati vatromete strasti?
hoćeš li me ljuljati, znaš da volim plesati?

hoćeš li me spustiti niz slapove na splavi?
hoćeš li me dignuti do trona ove ljubavi?

a nije to prirodno, svi znamo pravila o minusu, gdje se minus pojavi, rezultat je negativan, jednostavno.

primjenjeno: nije najgore kad se ne dogodi zato jer netko nije htio, ili oboje

a onda upada psihologija i to ona pato- :))

primjenjeno: najgore je kad oboje hoće a ne dogodi se

e, jesam, priuštila sam si zabavu nemoralnog i zabranjenog sadržaja :))) no, kao i obično to nije tema ovog bloga :))) i zaboravite, nećete me nagovoriti da to napišem, takve priče mogu samo izmisliti i objavit javno :))

nego, trešnje.

moje prve ove godine. prekrasne, tamno crvene, gotovo metalic nijanse. okruglaste i nabubrene od crvenog soka, s tankom, hrskavom koricom koja prsne i zalije usta slatkim sokovima.

najljepši par s peteljkama uvijek objesim za uho. tako da kad završim zdjelicu, za kraj ostane najbolje i najslađe voće iz izbora.

te, tako, trešnjica povrh onog zabranjenog voća - i svijet je opet mlad :)))