Čarobni brijeg

kad dan umre
na potki sna
ostavlja trag.

nova se zora
moćima riječi
u ljubav plete.

oslobođena
sad bezdanu
se smiješim.

mrak u dlanu
skrivam, silu
mu oduzimam.

svome sjaju
tajno teče
dobra rijeka.




(izdržiprijateljuborise.)

... a znam, reklamiram, al ok, nije skupo pa se ne računa.

Uglavnom, ako jučer niste bili kod Westgatea, propustili ste koncert Nene Belana i Fiumensa. Istina je doduše da ste propustili i ostalih 800 šatora s preglasnom glazbom, ali ako se uđe u dobar šator, čuje se samo to. Naime, ondje je dernek, ali doslovce.

Šatori, kotlovine, kobasice od 30 cm za 20 kn, glazbe razne, nacionalni i regionalni šatori i bendovi, ugođari razni, rakije iz epruvete, luna park i to poveći, štandovi, 50 vrsta piva, cajke i starogradske, fosilne i tehno, e, da, plesačice oko štange, kuća strave, roller coaster, autići, laseri, lepinje, fritule, voćni sokovi, drveni podovi za skakanje na koncertima i plesnjacima.

Buka. Ljudi. Veseli ljudi.

I Neno Belan. Istina je isto da osim tog koncerta nisam našla ništa drugo što bi me zanimalo poslušati, međutim, Belana volim oduvijek. I ovo mi je bio prvi put da ga slušam uživo. Totalno me oduševio, jer osim što je talentiran, pošteno je odsvirao dva i pol sata koncerta. I premda ima mnogo materijala u dugoj karijeri, sve su pjesme bile dodatno obrađene u raznim stilovima, ali tako da se sve prašilo. I pošto zajedno sviraju već 17 godina, odlično su uigrani.

I najbolji je dio da je skakalo i staro i mlado, i plesalo i pjevalo. S obzirom da sam se jedva sjetila da mi je zadnji koncert bio prije mnogo godina, totalno me ponijelo raspoloženje.

Neni skidam kapu.

A vama ovo:
Link

što ako je svaki san pogled u paralelne svjetove?

ponekad se ponekima snovi ostvaruju.
to bi štimalo. neki bliski, samo trunku promijenjeni svijet.

ponekad u snovima ostvarujemo želje.
i to štima. ne ide u ovom, probaj sljedećeg.

ponekad smo akteri, ponekad promatrači.
kao na filmu. snimatelj, režiser i montažer.

ponekad smo vrlo blizu da odsanjamo baš ONO.
samo smo pogriješili PS adresu. sutra ponoviti.

divno je to. ponekad, stvarnost koju živimo,
postane, gledajući unatrag, blijeđa od snova.

ne mogu se nikako, mada vjerujem u znanost,
složiti s tvrdnjom da snovi samo obrađuju
podatke prikupljene na javi, dok smo budni.

snovi ruše prostor-vrijeme.

i sve granice što smo si ih postavili.
posebno one koje su nam postavili drugi.

Zagrebačko kasno ljeto. Vrhovi platana izviruju s ruba prozora na mom visokom katu. Zeleni su još, nezreli. Uskoro će ih prekriti zlato i grimiz, tik prije nego što otpadnu i ulicu mi prekriju sagom jesenskih boja. Slikom iz osnovnoškolskih udžbenika. Vrijeme. Godišnja doba. Sezonski sentimenti.

Pogled je neometan. Ispod nakrivljene rolete pravokutnik kasnopopodnevnog svjetla. Nebo i antene. Platane. I u daljini vrhovi nebodera. Moj grad. Moj kvart. Pomalo nejasan, pomalo nestvaran nakon dva mjeseca žarkog sunca i duboke hladovine morskih čempresa.

Rješavam se viška. Jedna po jedna prostorija dolazi na red. Vreće pune razvrstanih stvari svakodnevno napuštaju moju kulu od slonovače koja se već opasno nadimala i prijetila rasprsnuti. Čistim staro i mislim da će novog biti mnogo manje. Većinu sam frustracija već odavno izliječila. Još ova, hrčkasta, i može se dalje.

Mir, ni posve jasan, ni sasvim mutan, obuhvaća mi misli. Osjećaji šute, čekaju. Gledaju kroz prozor i prebrajaju listove, pogađajući koji će prvi od njih otpasti. Pitam ih znaju li što osjećam, što bih trebala osjećati, jer kad pitam sebe, tišina je zaglušujuća. To se, valjda, zove intermeco.

Znam da neće potrajati. Ništa ne traje vječno, pa ni drame. Zapravo, uz malo sreće, drame danas traju sve kraće. Preskačemo uvode i peripetije i ostaju nam samo osnovna tri čina komedije. Premda, nadam se, na kraju će glavni likovi ipak izaći sa scene uz neki smisleni solilokvij, i to rimovani.
Živi, ovo nije tragedija.

Dobro sam, hvala na pitanju. Čekam.
I po prvi put u životu to čekanje nije agonija.
Dobro je.

Knopflera i Dire Straits slušam valjda od njihovog početka. Istina, ne baš s previše strasti i ne baš sve. Volim Romea i Juliet, volim Telegraph Road, Private Investigations, temu iz filma Local Hero ili Why Worry. Volim i poneku bržu, šaljiviju, premda prštavu od britanskog sarkazma, poput Money for Nothing, Walk of Life ili Industrial Disease - posebno ovu zadnju jednom kad sam našla ispisani tekst jer se inače malo toga razumije od Knopflerovog frfljanja.

A Baptism of Fire govori o ratovanju, o besmislu, o nostalgiji i uzvišenim osjećajima pred licem smrti. O muškim temama:

... Through these fields of destruction / Baptism of fire / I've watched all your suffering / As the battles raged higher / And though they did hurt me so bad / In the fear and alarm ... Let me bid you farewell / Every man has to die ...

Riječi me nisu pretjerano dirnule; nisu mi bile bliske. Sve do nedavno. Jer, svi mi vodimo ratove. Besmislene. Krv se prolijeva u ime čega god da smo zamislili da je vrijedno toga. Moja ženska duša teško prihvaća da je to potrebno. Zašto se svi jednostavno ne bi slagali i družili?

... There's so many different worlds / So many different suns / And we have just one world / But we live in different ones ...

No, da, ali danas mi riječi "baptism of fire" imaju posve novo značenje. Sad razumijem. Ne, doduše, onaj dio fascinacije o oružju i potrebi za ubijanjem, već što znači i čemu služi vatreno krštenje ili - krštenje vatrom, ako nema lektora u blizini.

I možda ću pisati o tome. Ne kako je bilo, ne zašto. Detalje vam ne dajem, jer svatko od vas ima svoje. I rasprava o mojima neće riješiti vaše. Ako budem pisala, bit će to o tome zašto nisam mogla bez toga. Zašto emocije pobjeđuju razum, koji cvili u kutu i ždere nam tako i zadnji trun samopoštovanja. Zašto ne razumijemo, zašto zaista postajemo gluplji nego što smo za sebe skloniji vjerovati. Do stupnja kad sebe i svoje reakcije više ne prepoznajemo kao svoje. Kad odraz u zrcalu postane stranac. Kad suze teku a mi više ni ne znamo zašto. Ili više ne teku i žalimo zbog toga.

Kad je gnjecavo dno dna naš jedini prijatelj, brat po oružju. Kad postajemo Soggy Bottom Boys, Men of Constant Sorrow, i još uz ritam, banjo i violinu - ali to je drugi medij, drugi film.

Zašto sam trebala izgorjeti, krstiti se vatrom. Kao što emotivcima neće pomoći ni deseta dodatna baklja osjećaja, već studena, razorna logična analiza, tako i nama koji smo inače skloniji razumskim analizama, što smo bolji u tome, pakleniji mora biti plamen kušnje.

Jednostavno je. Uvijek je jednostavno jednom kad se shvati. Hvala Bogu na prijateljima. Jea, naučila sam.

Resetirala sam se.


verzija Metallice
Link

video i original
Link

Žarulja stubišne rasvjete na sedmom katu ponovo je pregorjela. Dok pospano prekapam preveliku torbu, njezine srebrnaste, sjajne točkice hvataju blijedo svjetlo usnulog grada što se probija kroz mliječno staklo ulaza. A i hladno je. Promrzli prsti traže studen svežnja ključeva koji će me propustiti na sigurno. Na toplo. Jer drhtim već predugo, još od zadnjeg zagrljaja pred tvojim vratima. Od hladnoće, uvjeravam se. Ne, samo mi je hladno.

Pod prstima osjećam svilu. Dobro je da sam se sjetila podići ih s poda i ubaciti u torbu. Ne ostavljati skrivene, crne tragove za sobom. Toliko sam još bila prisebna. Ono poslije, eh ... Ne događaju se takve stvari finim djevojkama. Pokoja i zadrži glavu na ramenima, prisebnost sve dok ne zatvori teška vrata svog stana iza sebe. A ja ... večeras ... ne prepoznajem se.

Ključ je konačno u ruci. Premještam zgužvanu jaknu s jedne ruke na drugu. Samo sam je dograbila, nisam je stigla ni odijenuti, ni zakopčati. Do vrata se ne sjećam kako sam došla, a unutra mi je bunda samo na košulju bila dovoljno topla. Gađam bravu, otključavam, zveckaju ključevi dok guram vrata i iza leđa ih vadim i premještam iznutra. I zaključavam za sobom.

Unutra me pozdravlja veliko zidno zrcalo. Zaboga, tko je taj odraz? Kod frizera dugo i pažljivo poslagana pundža, sad je tek gnijezdo raščupanih pramenova, koji baš kao i tvoji prsti, lebde i omataju mi se oko lica i ramena. Vragolasti. Ma, puteni i neukrotivi. Osjećam ih, vrele, još uvijek na mom obrazu, na vratu. Upekli su se u kožu tamo gdje si svoje prste vjenčao s mojom kosom.

Bijelu, usku košulju jedva sam do pola zakopčala, pipajući dugmad u mraku pokraj kreveta. Ukrivo stoji, pomaknuta iz ravnoteže, iz mirnog spoja dviju stranica izbačena u nemir i poneki val preskočene rupice. Baš kao i ja.

Skidam bundu, otkopčavam košulju i ostavljam ih na podu hodnika. Suknju sam ipak na pravu stranu okrenula i zakopčala. Znala bih da nisam, preuska je i prekratka da mi ne bi smetala dok vozim. No, izgužvana je; nabori se sami neće izgladiti. Nisi mogao pričekati da je skinem. Samo si mi je dlanovima čvrsto podigao oko struka. I stegnuo me uz sebe. Čula sam kako udišeš duboko, osjetila kako ti se sviđa miris moje kože. I nakon toga sam izgubila vrijeme.

Sjećam se da si mi šaptao i sjećam se kako sam i ja nešto rekla. A možda sam tek preglasno disala. Ne znam. Ali, osjećam. Dodir tvoje blijede kože, tako slične mojoj. Svaka mrljica, svaki madež koji su nam se dodirnuli, bruje još uvijek u zanosu. Trepere usne, treperim iznutra. Bol, slatka bol i vrelina koju si sakrio duboko u meni.

I dok svlačim čarape, zapinje mi prst o široku čipku na koju si naslonio obraz među mojim bedrima. Podižem koljeno i tetiva u preponi najavljuje mi bol što neće nestati do sutra. A valovi u tvom ritmu ne smiruju se u meni.

Bez glasa. Bez daha. Oduzeo si mi i dao. Dala sam i primila. Pakao i raj.

Položit ću noćas na oltar mog sna tvoje tragove na meni.

(ref: G.E. Lessing, Laookon, parfr. ... slika je trenutna, prostorno simultana umjetnost ili stanje, dok je opis riječima vezan je vremenskim slijedom, konzekutivan, radnja ...)

znam da ne čitaš više blog. i to je dobro.
jer vrijeme je za posve druge stvari,
posve druge ljude, nove ljude, vrlo mlade, vrlo malene,
koji još čekaju na red da prvi put vide sunce.

tebi, tvojem budućem i malenome pod srcem svu sreću ovog svemira želim.
svemir vas voli, znam, rekao mi je.

ne osvrći se, nikad više. naprijed je dan.

a svima koji kontempliraju o odlasku želim da se predomisle.
jer je moguće.
samo treba pričekati.
i dogodit će se kao ovim dvoje sretnih bivših blogera.

hvala :) jako ste me razveselili večeras :)

pisati o jednom fenomenu ovdje o kojem nisam puno čitala u tuđim blogovima, a bogme ni sama nisam pisala o tome.

da, ovo je izvorno dejting sajt, i neki od nas ostanu na tome, pa ne vide da je sajt definitivno evoluirao, premda isto o blogu još nisam spremna tvrditi :)

naime, u moru poruka svako se malo i to tijekom čitavog mog boravka ovdje, pronađe neki biserček, s kojim se ništa ljubavno neće dogoditi, ali zato hoće neke druge lijepe stvari, na primjer, prijateljstvo, poneki posao, zanimljive informacije, veza s prijateljicom, društvo i tako dalje

evo primjer: premda smo izvorno počeli klasično dopisivanje, na prvoj se kavi ispostavilo da su nam neki vrlo neobični interesi zajednički i tu je krenulo. traje sad već sedmu godinu, pomogao mi je s jednim sponzorstvom za neprofitni događaj, pričali smo danima, bila sam mu na svadbi, radimo skupa na nekim projektima, kad mi je teško, priskoči, a i ja njemu i zaista nije bitno gdje i preko čega smo se upoznali

primjer dva, tri, četiri i pet su zgodno posloženo društvo koje voli brbljati i uživati u gastronomskim i glazbenim delicijama, međutim, tu je mnogo više toga od povremenih tuluma, ti će ljudi pomoći i stati jedni drugima na stranu ne samo kad se radi o virtualnim štucavicama, već i onim iz rl

moj primjer broj šest je žensko prijateljstvo koje se izrodilo iz virtuale, a mislila sam da je to malo vjerojatno

sedmi i do beskraja su primjeri razgovora ugodnih, ali i onih koji se moraju na vrijeme prekinuti jer vode u krive vode, silnih dana i noći, kad svako malo naleti netko tko poruke piše neočekivano i zabavno

sigurna sam da svi imate takva iskustva.

i, premda su mi jasne poruge na virtualno, iskazi dosade i odustajanja, zaista mislim da ovo ni'ko ne more platit :)

Loss

Otišli su svi. I djeca i mačci i prijatelji. I ljeto.
Sjedim na terasi u bijeloj baršunastoj trenirci s izvezenim lotusovim cvijetom i rječju "balance" na lijevoj strani, simbolično kod srca. Vjetrić pirka, al' je hladan. Sunce je sramežljivo, more varljivo, zrikavci sa čempresa ne zaglušuju. Osjećam se poput pacijenta bolnice u Čarobnom brijegu koji zabundani leže poredani na terasi, udišući planinski zrak, oporavljajući se.

Ovo je posljednji zapis o tebi, mama.

Pokušala sam te slijediti i sa svima dijeliti veselje, sreću, iskrice u noći.
Pokušala sam slijediti te i ne priznati svoju bol svijetu. Nikad i nikoga ne opteretiti nesrećom. Pjevati iz dubine duše sretne pjesme i kad se glas drži o niti.

Pokušala sam, ali, mama, ja nisam ti.
Nisam uspjela.
Nisam zadržala u sebi. Moje nije da odmahnem rukom i zaboravim u trenu što me boli, kao što si ti. Moje nije da se okrenem na peti i zavijorim zastavom novog projekta. Moje nije da zanemarim uvrede, bol, podmetanja i laž. Nije da se nasmijem i, premda možda i ne znam s kime razgovaram, da održim razgovor suvislo, do kraja, kao što si ti.

Moje je da sve osjetim. Svako zrnce pijeska pod kapkom. Svaku otrovnu travku. I bodež kroz srce. Svaku riječ da zapamtim, svaki napad, svaki kroše da prihvatim i izdržim. Da proživim što nikad nisam tražila ali i ono za čim sam čeznula. Moje je da vrištim.

I onda da napišem.
I većinu izgubim.

Jer, nakon polovice, život je niska bisera, dragocjenih, predivnih, ali i niska suza, niska gubitaka. Kad se izbori sami po sebi počinju sužavati, kao da se prekine nit na koji su nanizani, i u dlanu ostane samo nekoliko kuglica koje nisu ispale prije nego što smo stegnuli šaku.

Kuglice s mog dlana su sad sve u Zagrebu. Udahnut ću još malo ovog slanog, morskog zraka da potraje kroz zimu. I upiti sunca.
A onda ću na put, i na posao. Treba ponovo skupiti nisku, ako i nešto kraću nego što je prije bila. Jednu po jednu, kuglice treba ulaštiti ljubavlju.

Kao što su kuglice laštile mene.

Hvala vam.

... samo pusti,... pusti se ... kreni dalje ... čekaju te ... pusti ...

Pain

Gdje nastaje bol?
Ne ona fizička, kad se razbijemo, kad nešto gadno pritisne živac. Kad tijelo žderu vlastite maliciozne stanice. Ne ono kad boli glava ili uho ili zub. Kad uraste nokat, kad zarasta kost. Riješi problem, uzmi pilulu.

Govorim o duševnom bolu, o klupku zbunjenih emocija koje se cvrče na vrućem ulju sjećanja do pocrnjelog, neprepoznatljivog grumena koji zapne negdje između rebara i upija svaku molekulu smijeha, radosti i sreće.

... kad bi mama šivala novu haljinu, jednu manju, kopiju njezine dobila bih i ja, od istog materijala ... vodila me u Frankopansku u Pam pam na rolicu francuske salate u prešanoj šunki ... nije mi dala da se zaposlim dok ne završim studij ... pravila mi je repiće s obje strane glave s crvenim i žutim bombicama na gumicama ... spremala mi je šnenokle koje sam obožavala ... čitala je moje tekstove i ispravljala ih olovkom ... vodila me u Švicarsku da izliječimo upale uha koje su se vukle od djetinjstva ... lagala je za mene u školi kad baš nikako nisam htjela ići ...

Govorim o bolu koji poput oluje zastire budućnost tmastim oblacima punim kiše što obećavaju tjedne i tjedne sumornih misli. Govorim o bolu koji probija zvučne zidove kojom brzinom raste od točke do zvjezdane maglice. O sjećanju na budućnost koje traje deset godina. O neminovnosti za koju znaš da neće kratko trajati. Koja se svakoga dana rasteže kroz iste teme čije odgovore ne može zapamtiti. O stisnutim zubima kad dvadeseti put tog dana zove jer ne može naći karticu ili naočale ili telefon. S kojeg zove.

Deset su godina u mojoj svijesti umirale lijepe uspomene na djetinjstvo, na mladost, na jedan drukčiji, sigurniji život. I boljelo me dok je trajalo.

A sad boli još više.

Tražim uzmak u riječima dragih ljudi. Tražim sigurnost u zagrljaju koji traje duže od trideset sekundi. Tražim mir od suza i grča u grudima. Tražim utjehu od budućnosti koju više uopće ne vidim.

Proći će. Otupjet će oštrica kojom se ritualno probadam kroz dvadeset slojeva svile.
I dok čeznem za katanom najboljeg prijatelja koja će mi skratiti muke, znam i da ću zaboraviti. Znam da sam deset godina čekala ovo oslobađanje i znala da se neću tako lako izvući.

... samo pusti, mama ... pusti se ... kreni dalje ... čekaju te ... pusti ...

Da, mama, sad znam i kako je teško povjerovati u te riječi.

Futility

I je li sve bilo uzalud?
Kad si umrla, našla sam poruku nažvrljanu na papirić istrgnut iz bloka. Majčinu poruku kćeri. I znam da nije bilo uzalud, znam da si cijenila sve što sam učinila za tebe. I hvala ti što si mi to ipak stigla reći.

Jer uzaludnost i besmisao je još jedan moj problem s kojim se teško nosim. Moj um nastoji u svakoj gluposti naći uzroke, razloge, posljedice i smisao za mene. Zapravo, kad mu to ne uspije, moj um propada u bezdan, koprcajući se i kovitlajući oko jedne te iste drame koja prijeti da mi potkopa pogled na svijet.

No, svemir me voli. I šapće mi ono što mi treba, kad mi treba. Što više u to vjerujem, češće su manifestacije toga. Ima to smisla.

Pa kad i pokleknem, kad propadnem do uzaludnosti kala, kad si oči više ne vidim u ogledalu jer su podbuhle i plahe, sjetim se da je moja priroda, ako mogu, ponuditi pomoć. Ako znam, ako imam, ako mogu, ako moram jer me na to srce tjera, ako mislim da nemam izbora.
Pa i ako se pri tome otrujem na bodlje onih čija je priroda bosti.

A majčine riječi bodu najdublje.
Tuđe se uglavnom razbiju o oklop.
Ali, moja mi majka nije uskratila svoj topli dlan.
Kao što nam ga ponekad uskraćuju drugi.

Ali, ništa i nikad nije uzalud.
Null effort c'est perdu.

Regret

Za čime žalim?
Iskreno, ni za čime.
Učinila sam sve što sam znala, što nisam, naučila sam.

Deset godina i deset dijagnoza koje se nadopunjuju i lome tijelo žene čija je volja rušila Himalaju. Sve bolnice u Zagrebu, a i neke izvan grada, sve smjene medicinskih sestara, liječnika, sve sam ih upoznala s kolekcijom maminih lijekova kojih, naravno, nema nego na jednom jedinom odjelu na svijetu valjda. Rezervne doze, invalidska pomagala. Sedam mjeseci je ležala na bolničkom krevetu gledajući kroz prozor u cigleni zid. Nepomično. Polomljena. S ekstenzijama na nogama, skršenih kostiju, pod morfijem. A kao podloga teška, rijetka mišićna bolest, plus dijabetes od lijekova, plus demencija na kratkotrajnom pamćenju. Plus srce, plus niski tlak, plus karakter koji ne pušta život i do zadnjih 10 dana ne prihvaća kraj. Onda pet mjeseci doma, nepokretna, onda predstava pred doktorom da pristane ugraditi umjetni kuk u staru gospođu. I onda štake, kolica. I onda prvi karcinom. I demencija. Operacije. Kemoterapija. Onda drugi karcinom. I konačno, vađenje kuka.

Opet nepokretna, žena ciganskog, čergarskog duha, zaigrana i vedra. Žena koja je sama glasom bez mikrofona nadjačala tamburaški orkestar u Lisinskom, koja mira nije imala nigdje i ni sa kime. Od mladosti do smrti dama i središte svake zabave i društva. Deset se godina gasila. Iako, sve do nekoliko tjedana prije smrti, znala je tko sam.

Ne žalim ni minutu tih deset godina.

Na blogu sam sad preko osam godina. Pobjegla sam ovamo iz RL, istina. I nisam željela o tome pisati dok je trajalo. Pisala sam priče, pjesme, kritike, tekstove pjesama, svoje prijevode, citate, svašta. Obožavala sam gomilu ljudi koji su se skupljali na komentarima i uveseljavali mi večeri. Nikad to neću požaliti.

I pitam se zašto uopće pišem o žaljenju kad nikad ni za čime ne žalim.

Zapravo, lažem, žalim za jednom jedinom situacijom, prije, da izračunam, brat bratu dvadeset i nešto godina, kad nisam insistirala da se ponuđeno ostvari. Mislila sam da ima vremena. No, da jesam, sad ne bih bila ovdje, sigurno, ne bih pisala, ništa od ovog mog života ovdje ne bi se ostvarilo. Zakoračila bih u paralelni svemir. Koji povremeno, svakih nekoliko godina, fizički doslovce provali u ovaj moj, samo da me podsjeti da na drugoj strani jedna druga ja živi taj drukčiji svemir s njim.

I evo ga opet, ovih dana leti za Zagreb. A ja sam još na moru i ne vjerujem u koincidencije. Sa sobom donosi svoj blagoslov i zaštitu, jer on vjeruje u to. Jer tako sad živi, kao drugi u redu jedne religije na drugom kraju svijeta.

"Dolazim ... sto dukata donosim... i kašmirsku maramu, šarenih boja ..." (Đ.B.)

Nije me bilo. Nije me bilo već gotovo tri mjeseca u nizu. A i prije toga samo sporadično, sa starim tekstovima, s malo radosti. Pustila sam vas.
Priznajem, pustila sam vas iz svog života, iz svojih zbivanja, jer nisu vaša, nego su moja, toliko snažna, toliko bolna, moja ...
Pustila sam blog, pisanje, veselje cijelovečernjih i jutarnjih zabava, potrebu da s vama podijelim makar dijelić nekog teksta koji radim, poneki link, poneku zezanciju starih, novih, osobno poznatih i blogerski nepoznatih ljudi ovdje. Pustila sam druženja, prijatelje, hobije, sve što volim, sve koje volim.
Pustila sam vas da se igrate bez mene

I dugo se vremena život svodio na napuštanje i odlaske. I moje dolaske, moje ulaske, u bol, u osobno, duboko ... Na opraštanja i putove bez povratka i obećanja o susretima. Ovi rastanci koji nisu obećavali sastanke. Svodilo se na "ne znam", "ako", "možda" ili barem "ne znam još". Hoće li biti ili neće, nije ovisilo o meni, niti o želji, već o svemiru, usudu. Kismet. Uglavnom na "nikad ni neću znati".
I zato sam pustila: idite, igrajte se, ludujte, ali bez mene, jer u ovome moram biti sama.

Ubilo je to vodenjaka u meni. Onog koji pomiče svemire, koji dobiva igre, koji ne gubi i kad se kocka ... I ostade rak u podznaku.
Jer nisam vam mogla reći kako se osjećam, koje su boje nijeme, slane suze u kutu usana. Nisam mogla opisati krik sapet u grudima, sav očaj i bespomoćnost i prolaznost i krhkost života.

Nakon svega sam se tri mjeseca uvukla u kućicu koju nosim na leđima.
I razmišljala o puštanju, i napuštanju. Nisam vam to kazivala jer prazne su riječi, prazne i jadne naspram grča i boli koja traje i traje i mrziš je i voliš istovremeno jer znaš da kad jednom ode, nedostajat će.
Razmišljala sam u tišini, jer mi je tako trebalo da otkrijem u sebi da sam učinila isto ono, napustila sam, pustila sam sve, učinila sam ono od čega sam sama najviše strepila, znajući ipak da je neminovno, da je to nužnost da razumijem, da se sastavim ...

Pustila sam svoju intimu, svoje misli, svoje priče, svoje snove.
Pustila sam i nju, jer svi smo sami u bolu, pri kraju i u smrti.
A drugove tražimo u veselju i sreći.
No, pustila sam onu neku zajedničku intimu, zajedničke misli i priče, zajedničke snove.
Jer tad više nije bilo nas, nije bilo nikoga, jer sam to morala sama, jer je jedino tako ispravno, i moguće.

Pustila sam da mi se svijet skupi u točku, da se stegne u singularnost oklopa na mojim leđima koji je samo moj, u koji ni ruka sa strane, niti utješne riječi ne unose pomoć, ne unose mir, jer samo tama donosi spokoj, jer svjetla nema i neće ga biti.

Pustila sam sve i svakoga, a i sebe, mama.

A trajalo je punih deset godina. Punih. I zadnje dvije i pol u potpunoj sigurnosti da nema drugih ishoda. Deset je godina tvoj život, mama, bio pitanje dana. Napuštala si me deset godina. Samo da ne bude onako kako nas je tata napustio, u trenu. Napuštala si me tijelom i istovremeno umom, i pamćenjem. I osjećajima. I riječima

I tako, više nisam dijete. Ničije dijete više.
Ali nisam ja siroče za u dom za napuštenu djecu. I nisam patnica koja cvili u kutu. I nisam sad ovdje da me se tapše i grli od suosjećanja. Nisam.
Ponekad poželim da radije šute nego da mi fraze utjehe bacaju poput latica u grob.

Ono što jesam, što sam zaista učinila, je da sam pustila sve i svakoga, pustila sam sve osim puke egzistencije, osim ono malo zgažene vjere u vlastiti život, jer se netko morao pobrinuti za doktore, za lijekove, terapije, za zadnje dane, za tvoje suze, za tvoje strahove, za odlazak, sprovod, cvijeće, familiju, za ukop. Za zbogom, za oprost ...

Jer za ništa drugo, ni za koga drugog, više nisam smogla snage. Ni vremena, ni strpljenja, ni misli, ni razumijevanja.

I sad, nakon tri mjeseca, to mogu i napisati.

Želim se prepustiti. Otploviti na splavi niz rijeku pa u more. Do ruba svijeta, do vodopada koji s naše razine pada na sljedeću. Tamo gdje počinje novi život.

Želim svjetlo kad se probudim, a budim se svako jutro prije zore. Budim se u mrak. Tišinu. Možda prerano liježem, istina. Ali, sama teško podnosim ranu noć. Prisilim se, anesteziram s nekom repetitivnom mentalnom, bezosjećajnom drogom i nestanem. Prođe vrijeme, ta dragocjenost koja mi sipi između zgrčenih prstiju. Ne mogu je zaustaviti, samo joj privremeno zavrnuti vratom.

Želim svijest o svim sekundama koje su mi još preostale. Želim ih, a smrzavam ih da manje bole.

Želim ne misliti crno. Zaboraviti strah, bolesti, umiranje, sve što me steže na ovoj javi.

Želim ljepotu i nježnost. Blagi pogled, neispavan i mutan od ljubavi.

Želim živjeti negdje drugdje. I ako to mjesto ne mogu biti tvoje ruke, priznat ću konačno da su sve prave ljubavi tužne.





("Nisi mi šaptao u uho, već u srce. Nisi mi ljubio usne, već dušu." Judy Garland)

Tiha, tiša od maestrala, ljubav diše plitko.
U svibanjskoj kasnoj tami, pod zimzelenom, nijema baš kao i ugašen ekran.

A nabujala. Kao nabujak u pećnici. Sladak, mek i mirisan. Sočan. I dalek.

Prokletinja ne spava. Ne želi nestati.
Usahnuti, kao što se priliči, kao što druge ljubavi čine. Prasnu, pa zgasnu.
Ili se raspale u iskricama i posive u pepeo. Uvuku u ropotarnicu.
Tinjaju kroz mrak pa nestanu u zoru.
Ova ne.

Čeka. U tišini.
Vreba ostatke vječne tuge da ih zaskoči čim se kroz češere i bodlje vitez probije do uspavanog trona.
Do plana. Do oluje probuđenih bedara.
I srca na otvorenim dlanovima.

Zasjeda za everblues.