Čarobni brijeg

A se leže Krksa i Kalija na svojini, na plemenitoj u Ključu.Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.

A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje.

I zatčudismo se da naš zajednički život utčini različitijim nego što ranije bjesmo.

Kad Krksa zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.

Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetčini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetći stranci, no što u življenju bjesmo.

Al` ako nam kostji razdvojis jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u nasoj drugoj smerti.

1447. godine, kad Kraljem Bosne bješe Stjepan Toma(š) Ostojić ...

... one koje smo od rođenja lijepe, slatke i obožavane, imamo svu pažnju i nakon one prve, prirodne, roditeljske, koju, barem teoretski, imaju svi na početku.

Nas ne zadirkuju, ne zovu nas ružnim imenima, ne tuku i, najgore od svega, ne ignoriraju, već nas pozivaju u sva društva i sve rođendane.

Mi ne shvaćamo svakodnevno razočaranje i tajne simpatije, ne shvaćamo osamljenost, ne shvaćamo povrijeđenost koju mnogi rano dožive. Mi smo popularne, oko nas se skupljaju prvo cure, a onda i dečki, bez prestanka, godinama.

Mi možemo sve: samo poželimo, izgovorimo i stvori se; mi imamo obožavatelje, pa i dečke već u trećem, četvrtom razredu osnovne. Mi imamo pohvale, mi slušamo lijepe riječi, komplimente, istinite, naravno, izrečene sa sjajem u oku, sa zahvalnošću zbog toga što su blizu nas, što su in, što ih vide s nama.

NARAVNO da ih primamo nekritički, kao istinu, jer nam se kritičko mišljenje nema zbog čega i na čemu razviti. I onda povjerujemo u to - nije nam za zamjeriti, i drugi povjeruju da su pametni, zar ne?

A kad povjerujemo u svoju ljepotu i vrijednost, prije nego smo otkrile svoja ograničenja, onda se javlja, nužno, i shvaćanje da možemo birati.

Pa biramo, ne damo se nikome posve, s lakoćom zatvaramo vrata. Ipak, nismo sasvim praznoglave. Shvatimo što je dobro, što se traži; senzibilan, drag, nostalgičan, osjećajan, bla, bla; i to nam se sviđa, pa takve i držimo blizu sebe, ali im se ne damo, jer još uvijek mislimo da će možda naići onaj još bolji, draži, nježniji, bogatiji.

Čini nam se, nama lijepim ženama, da nam nikada neće biti dovoljno; hranimo se pažnjom, osjećajima, mekim pogledima, poklonima, sanjivim pjesmama ... koje nam pišu ili tako rado daju, ali ostajemo udaljene, bez obzira što smo naučile govoriti da bismo sve to dobile, sada i odmah.

Ali, nismo naučile što trebamo raditi da bi to i zadržale, odabrale jednog, nismo svjesne što radimo tim drugima i nismo u stanju to spriječiti. Iza nas ostaju suze, bol, ostaju pisma, pjesme, gorčina i razorene misli. No, rijetko to ružno saznamo.

Ne, ni nismo glupe, mi lijepe žene, nismo pokvarene, nismo zle. Mi jednostavno NISMO MORALE naučiti drukčije odnose s ljudima.

Shvatite nas. I volite.

(prvo ja prevela, onda skužila da ima rimu, pa se potrudila :)))

Zapamtite ih dobro, zapamtite im ime.
Njih ne slave trubadurske rime.
Ni titule, ni porijeklo ponosno,
Ne vrijedi ni bogatstvo beskrajno
Ove jadne duše u blato će gdje su okoćene,
Neoplakane, nepoštovane, neopjevane

(Sir Walter Scott)

(Mark their names and mark them well.
For them, no minstrel raptures swell.
High though their titles, proud their name,
boundless their wealth as wish can claim,
these wretched figures shall go down
to the vile dust from whence they sprung,
unwept, unhonored and unsung.)

"Zapamtite im imena i zapamtite ih dobro. Njih ne slave trubadurske rime. Ni visoke titule, ni ponosna imena, niti beskrajno bogatstvo njihovo ne vrijedi; ove jadne duše nestat će u blatu iz kojeg su došle, neoplakane, nepoštovane i neopjevane." (Sir Walter Scott)


(Mark their names and mark them well. For them, no minstrel raptures swell. High though their titles, proud their name, boundless their wealth as wish can claim, these wretched figures shall go down to the vile dust from whence they sprung, unwept, unhonored and unsung.)

- zašto mi on to radi?

- ne radi. ne radi tebi. nema zašto. to se ne tiče tebe. ti si nevažna. van vidokruga. u ovoj drami nema svijesti o tebi. ne radi ti ništa namjerno. to bi uključilo interes. a on, čak ni aplauz ne bi čuo. a kamoli taj uzdah. ti samo gledaš televiziju. neku sapunicu. ne pretvaraj to u istragu.

- ali ... ipak, možda ...

- ne. samo sanjaš.

You have been the man, you have been the one for me.


I my mind I have spent my dreams, one pretty life, with you.
This tenth goodbye from us, neverending, will now surely do.

It's no good when the pain holds the empty places inside.
And I will, in my soul, in time, baby, put the sorrows aside.

Fill the hollow and the blind side with hardened sticks and stones.
Hold the rivers, tender and bright, down the path of sallow bones.



Goodbye my lover, goodbye my friend,
You have been the man, you have been the one for me.



(tnx James Blunt for the refrain, well, a part of it)

Round Robin je stilska vježba ili zabava, kako hoćete, za ljude koji uživaju u pisanju. Radi se o dogovorenoj suradnji po određenim (vrlo labavim) pravilima da se pišu pjesme, priče ili čak romani, ako svima krene, naravno.

Prijedlog ove igre na Iskričinom blogu je slijedeći:

- pišu se poglavlja standardne dužine bloga, naizmjence, prema dogovorenom rasporedu

- prethodni log određuje likove, seting i sve ostalo, dakle, ne može se mijenjati prethodno postavljeni odnosi likova i radnje

- dopušteno je svako proširenje, dodavanje likova, prošle epizode, sjećanja, nove situacije, dok god su unutar karaktera priče i likova zadanih u prethodnim poglavljima

- rok za postavljanje nastavka nije dugačak, ali je dovoljan

- svi nastavci objavljuju se na blogu nicka VirtualGeisha, prvi dva nastavka nisu potpisana, ali tko želi, može se potpisat ispod svog poglavlja

- sve je ostalo stvar dogovora, dakle, nije fiksirano

- pridružiti se mogu svi, s time da se jave meni na pvt radi redosljeda, dapače, pozvani ste svi :))) posebno dečki koji misle da je naša započeta priča preslinava, presapunjava i da je treba rasturit :))))

Stećak u Radimlji krajStolca



"A se leži Asta, Bogčina Zloušića ksci,a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio,ti dala.

Pa da i nebo pukne.

Ne bi mi bilo žal, ni stid.

Namjernice, ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine tsto ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perze neispunjena davanja.

1422. ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh."




"Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."
(Mak Dizdar)

Može li to itko napisati? Nedavno sam stavila točku na jedan projekt s riječima da je neka, je li, tu nebitna i bezimena osoba znala da uzlet u dvoje neće ostvariti zato jer nije prestala pisati. Većina ljubavnih stvari je tužna jer kad smo sretni, inspiracija bježi od nas.

Inspiracija je zavidna i ljubomorna kučka koja od sretno zaljubljenih brzo ode mučiti slijedećeg jadnika.

Ipak, sanjati možemo. Pa, recimo, ovako.

(Za pz, po želji)

Anastazija je voljela pisma. Čitala je tuđa što su ih raznježeni pisci sijali po knjigama, spominjali u pjesmama; pratila je ponekad glupe dnevne serije samo da bi vidi je li scenarist zamislio neki obrat radnje kroz primljeno ili otkriveno tuđe pismo. Kroz stranicu, dvije, misli su povezivale dva uma, a ponekad i dva srca. Još više od pisama, voljela je ljubavna pisma.

Anastazija je i sama pisala pisma i duge poruke. Slala ih je prijateljima, poznanicima, njihovim sinovima u vojsku. Nije očekivala odgovore, ali nadala se. Naići će jednom na nekoga tko je pisma volio slati kao i ona.

Jednom davno, još u srednjoj školi, njezina je najbolja prijateljica primila nepotpisano pismo. Ljubavno. Cijela stranica od tajnog obožavatelja koji nije smogao hrabrosti potpisati se na kraju. Prijateljica je bila lijepa, a pismo joj je godilo cijelih pet minuta. A onda ga je zgužvanog predala Anastaziji. "Evo, spremi si ga. Ti voliš pisma." Anastazija ga je pažljivo izravnala i prepisala u svoju bilježnicu. Istina, pismo nije bilo posebno lijepo napisano, niti je izražavalo neke duboke misli, ali Anastazija je čitala riječi nepoznatog i u njima njegovu iskrenu zadivljenost i zametke prave ljubavi. One koja nikada neće razviti krila, jer je pisac izgubio hrabrost pri zadnjem retku. A prijateljica ionako nije marila.

Anastazija je željela dobiti barem jedno posebno pismo. Ili razglednicu s mora, čestitku. Ljudi kažu da se ne može očekivati da ti netko piše ako i sam ne šalješ pisma. Anastazija je pisala, vrijedno, uporno, ali pisma nisu stizala.

Mislila je, čak, da joj netko možda krade poštu iz sandučića. Neka zla djeca, susjed filatelist ili poštar kojemu nije ostavila dovoljno novaca od mamine penzije, možda. Noćima, recimo, par puta mjesečno, sanjala bi kako stoji u prizemlju svog ulaza, pred sandučićem s njezinim prezimenom, iz kojeg su virila pisma, nabubrene omotnice, razglednice, odasvud, iz cijelog svijeta, samo njoj upućena, od znanih i neznanih, davnih i nedavnih. Svi su joj imali nešto za reći, poručiti, a nekoliko, i to onih manjih, skromnijih, omotnica mirisalo je na ljubav. U snu je grabila poštu, trpala je u torbu, ulazila u lift s onim treperavim osjećajem, onim jakim očekivanjem prije nego nožem za pisma otvoriš omotnicu. U snu pisma nikad nije otvorila.

Kad se zaposlila u tom knjigovodstvenom uredu, naučila je služiti se novim tehnologijama. Nabavila je kompjuter i završila tečaj s odličnim ocjenama. Pisala je uredske izvještaje, poslovna pisma, redovno svima slala one okružne obavijesti, uz malu osobnu notu svakom od kolega. Nisu joj odgovarali, pa "zar nije znala da su primili poruke kad se nisu vraćale neisporučene?" I dalje je sanjala o prepunom poštanskom sandučiću, a u stvarnosti je na svoje ime primala i brisala samo mnogo reklamnih poruka.

Čekala je još uvijek ono jedno, samo njezino, ljubavno pismo. U tihim, zimskim noćima zamislila bi kako u rukama drži svjetlo plavu omotnicu, pažljivo zalijepljenu da se ne izgužvaju rubovi, kako je okreće na prednju stranu i proučava slova svog imena i adrese. Zamislila je neku nejasnu pogurenu mušku priliku, u sred hrpe zgužvanog papira svuda po stolu, kako piše i piše, običnom olovkom, pa križa redove i cijele stranice te ih gužva u hrpice svuda oko sebe. Umislila bi Anastazija ponekad i da vidi riječi na tim kratkotrajnim stranicama: "nedostajete", "sve", "osmijeh". Ova zadnja uvijek bi je trgnula iz sanjarenja i podsjetila da se ona sama rijetko smiješila. Vrlo rijetko u zadnjim godinama. Možda jednom ili dva puta nekom simpatičnom tipu iz ureda što je marljivo gurao brojke crvenim i plavim slovima po ogromnim bilančnim papirima.

A kada je pismo konačno stiglo, Anastazija je već dugo radila u podružnici knjigovodstvenog ureda u drugom gradu i čekala još tih par dana do porodiljnog dopusta. Veselila se razigranom sinčiću čije je plešuće nogice već dugo osjećala u trbuhu, kao i novouređenom stančiću u potkrovlju, kojeg je nova obitelj s ljubavlju pripremila za prinovu.

Njezin je dragi suprug kao i svakog mjeseca obišao punicu pa mu je ona uručila opomenu knjižnice za nevraćene knjige, ponudu za članstvo u knjižnom klubu, nekoliko bankovnih izvoda i pismo što je stiglo na Anastazijino ime prije par tjedana. U vlaku, na povratku kući, suprug je otvorio plavu omotnicu ispisanu nalivperom, finim, sitnim rukopisom:

"Draga gospođice Anastazijo, neizmjerno sam zahvalan sudbini što mi je omogućila da Vas upoznam i zavolim. I znam da nemam nikakve isprike za sva ona pisma koja sam Vam napisao, bez obzira što Vam ih nikada nisam poslao, ili možda baš zbog toga, ali evo, obećajem da Vam više nikada neću pisati. Vaš odani Snoopy."

Sve do malo prije svoje stanice, dobri je suprug škaricama na švicarskom nožu rezao pismo na trakice, pa onda na kvadratiće od precizno dva milimetra. Pismo je nestajalo u više nikad spojivim listićima, kao i suprugova ljutnja i strah. Sa stanice je odmah potrčao prema svom dobro osvijetljenom stanu u potkrovlju.

U zoru je čistačica zbunjeno vrtjela glavom kad joj se Anastazijino raskomadano ljubavno pismo prosulo iz kante za otpatke u pripremljenu vreću za smeće.




za one koji žele više znati:
https://www.iskrica.com/weblog/com.php?ID=141687&WID=303474

"Tko se smije, riskira ispasti budala.
Tko plače, riskira ispasti sentimentalan.
Tko pomogne drugome, riskira se uplesti u njegov život.
Tko otkriva osjećaje, riskira da ga drugi odbace.
Tko napreduje usprkos lošim šansama, riskira neuspijeh.
Tko svoje snove podastre pred gomilom, riskira da ga ismiju.
Tko voli, riskira da ne bude voljen zauzvrat.

Ali, rizicima se treba izlagati jer je najveći rizik u životu ništa ne riskirati."

("Catch The Spirit," Dr. Grissom)


Lagala bih kad bih rekla da sam velika hazarderka i da uživam u riziku i adrenalinu koji nesigurnost i mogućnost velikog dobitka i uspjeha donosi. Ali, lagala bih i kad bih se svrstala među mirne i pasivne. To valjda znači da sam normalna.

No, ovaj prijevod gore objavljen je u svrhu moje uobičajene taktike stvaranja lažne slike o meni. Dijeliti komplimente, širiti optimizam, voljeti sve ljude, biti dobra i pristojna, hrabro se suočavati s nesigurnostima i smijati se u lice nevoljama.

Ueberfrau. Da. To sam ja. Wonderwoman.



(doduše, ne bih imala niš protiv onih njezinih zlatnih narukvica od zgloba do lakta.)

... ogrtač je skliznuo preko njezinih ramena ... predivna sva u crnoj čipki ... kroz nježni prozirni materijal grudnjaka naziru se velike bradavice, uvučene i zaspale ... dok joj miluje njezina leđa, on traži put do kopče ... otvara čarobnu bravu ... ona pruža obje ruke i dopušta mu skinuti grudnjak ... grudi se oslobođene usprave … on ih prihvaća dok ispadaju iz čipkastog zagrljaja, ne vole biti dugo same, zna … čim ih takne, kupinice iskaču u dlan, škakljaju se, trljaju … nestašne, željne njegove topline … uvlači tvrdu bradavicu … miluje jezikom, ona bubri u njegovim ustima ...

… ona uzdiše, zadovoljna ... poliježe ga na leđa i skida mu bokserice … oslobađa okova ... oslobodjen, stoji, tvrd … ona gleda ali ne dira … danas će sve usnama napraviti, bez ijednog prstića … rastvara mu koljena i namješta grudi na njegova bedra … legne izmedju nogu i navlaži usnice, sad je njen … on osjeća njezine grudi kako mu se trljaju bedra, dok se nadvija nad njim ... zatvara oči i prepušta joj se ...

… ona požudno promatra ružičasti toranj ispred svog lica, ponosan i željan … crvenkasta kapica na vrhu naočigled bubri i širi se … mala usta koja pulsiraju i šalju puse njezinim vlažnim usnicama … njezin topli dah .... draži ga samo i ne uzima u usta ... samo lagano puše u vrh i uživa u njegovoj patnji i propinjanju da joj dohvati vlažna i vrela usta ... bespomoćan ovako ... okreće se ... njezinu mačkicu želi iznad svoga lica ... ona zna … ako je samo takne, kapljice će pobjeći izmedju usmina … vruća je i nemirna, titrava …

... između nježnih dlačica on nazire ružičasti pupoljak sav vlažan i svilenkast od želje i strasti ... kožica je nježna … on kupi med njezine vrele unutrašnjosti ... ljubi latice usmina punim i sočnim poljupcima ... igra se njima naizmjence usnama i povlači ih u stranu ... med izvire ... šakama drži čvrsto njezine guzove, razmiče ih i trlja u ritmu, dok kažiprstom nježno mazi rupice ...



… ona guta, halapljivo, duboko … spušta se cijelom glavom niz uspravni čvrsti toranj, sve dok mu vrh ne udari u njezino grlo, a onda se izvlači … malo na stranu da ga tare o obraz iznutra … da veselo iskoči iz ustiju uz cmok zvuk … trza se pod jezikom … spreman … brzim pokretima mazi mu vrh, a onda opet duboko ponire, dajući mu ideju onoga što dolazi …

... jezikom on vrijedno mazi njezinu mačkicu ... ispod nabora nježne kožice proviruje tvrda kvržica ... po izvijanju i trzanju on zna kada pogodi pravo mjesto ... ona mu se trlja o lice i gubi se … dopušta mu prstom ući u najmanju rupicu ... otpor popušta i prst prodire nježno ... sada joj može maziti mačkicu i s druge strane ...

… on se želi izliti u njezina usta ... ona želi popiti sve što je čuvao za nju … još brže ga guta i osjeća kako se propinje …

… mlazovi šikljaju prema gore, vrući … nju savijaju grčevi u valovima … on glasno izdiše … ona jeca i cvili i trlja mu se uz lice i šaku …

… snijeg je prestao padati … kristali blješte na mjesečini … on je podiže na krevet … podvlači svoje rame pod njezinu kosu … pokriva ih snovima …

… planinski bungalov, sav u drvetu ... vani pada sitni suhi snijeg ... u kaminu pucketa suha bukovina ... oni sjede na mekanom tepihu, pijuckaju fino vino ... sive samostojeće i srebrni svileni ogrtač … svila šuška diskretno i privlači mu pažnju kad mu pogled na trenutak odluta … ona želi da je gleda … iz očiju mu pije želju…

… on otpija gutljaj vina i ostavlja čašu ... prste joj uvlači u kosu i primiče joj glavu k sebi ... dodiruje usnama njezine, poljupcem vlažnim od vina ... jezikom joj prelazi rubom usana ... svaki pokret njezinog tijela daje tihi zvuk svile koja klizi po mekanoj, bijeloj koži ...

… ruke joj ovija oko vrata … savija joj koljena gore i zajedno … svila se rastvara, bljesne rub kože gdje čipka čarape prestaje … usne su joj poluotvorene i vlažne ... nježno mu nudi svoj jezik ... on prihvaća igru … jezici se nježno isprepliću čas u njegovim, čas u njenim ustima ... lijevom rukom on polako zalazi pod svileni ogrtač i miluje joj struk ... koža joj je nježna i topla ... ona primiče svoje tijelo bliže ... hladna svila dodiruje mu prsa a ispod nje titraju njezine velike i meke grudi ...

… ona želi svaki dio svoje kože stopiti s njegovom, da se prelije vrućina i mekoća preko njezinih granica … njegova je ruka prži sve više svakim dodirom … ona želi da mu ruka luta i osvoji svaki milimetar … svila klizi dok razgrče negliže …


(eo, od Albali, tak da se zna da sam počela c/p :DD)

ljeto je na izmaku, a lica nam miluje neki topli nostalgični vjetar s mora. terasa je pusta, gostiju nema ... samo prljavo žute žarulje njišu se bez ritma ... i bend je već otišao, a u daljini sijeva ... ogrčem te starim puloverom dok sjetno gledaš u daljinu ...

… zagrli me i povedi uz more, tiho mi pričaj kako voliš miris kasnog ljeta i mjesečev odraz na vodi, kako te podsjećam na ljubav i milovanje vjetra i da me vodiš tamo gdje još nikad nismo bili …

leđima se naslanjaš na moju desnu ruku, a glava ti je blago zabačena unatrag ... lijeva ruka kažiprstom prelazi preko obraza i zaustavlja na usnama...

… privuci me k sebi, da se kože stope, obrazi i dlanovi, tijela da se sudare …

volim blage dodire, naznake, sviđa mi se tvoje rame na mom obrazu, sviđa mi se dodir laki na usnama, blizu si, toplo je i mirisno, dodji još bliže

… okreni me da ti dah osjetim na leđima i vratu, isprepleti ruke oko mene da me štitiš, da me imaš, bradu nasloni na moje rame da se pripiješ još više …

pridržavam ti uvojak kose lagano na desnoj strani, dodirnemo se vrhovima nosića, pogledam te duboko u oči i tiho ti kažem ... volim te.

… drhtim, žmirim, puštam ti da osjetiš vrućinu koja mi grije obraze …

dodirujemo se vrhovima prstiju, i onda se naglo isprepleteni stišću, a usne se jedva dotaknu, ostajući spojene neko vrijeme ... onda se lagano udalje pa snažno ponovo sljube. osjećam ti sveki otkucaj srca, treperenje leptirića u grudima, tvoju sreću u očima ... mirnu oluju u glavi ...

… mjesec je mlad, a noć je vrela ... ispod moje kože je vrelo tajni, želiš li koju?

onu skrivenu daleko od stvarnosti, veliku kao vrijeme, krhku kao rosa, snažnu kao ... ti...


(evo, obećanje je ispunjeno, romatika je treća tajna koja nas čini sretnima i koju svima želim, i drago mi je vidjeti da su blogerski duhovi razigrani i da su blagdani uspješni, kao priprema za još veseliju noć. i mada sam osobno na rezervi svih goriva, iskreno želim svima da su najljepši dani vašeg života tek pred vama)

evo, upro sam prstom u kartu zatvorenih očiju i pogodih nešto ...

ah, takve avanture najviše volim, zavrti globus a ja ću pakirati sendviče :))

ne zaboravi dekicu i košaru punu kolača :)

mekanih, kremastih, čokoladnih, za prste oblizati, pa ćemo se hraniti međusobno :)

da ti stavim malo šlaga na nosić ?

stavi pa ga poliži, a ja ću ti prstić …

a kad dođe zadnji komad špageta ...

onda ćemo spojiti usne bez ruku …

... a oči širom zatvoriti, vrijeme zaustaviti, upaliti mrak i pustiti dušu da se igra …

… raskriliti ljubav i zatočiti strah, raspaliti leptire i zadržati dah …

… probudit nemir i dotaknuti sunce, slušati tišinu i tražiti tebe ...

… blizu sam, odmah do zvjezdice u tvom oku …

Ne dese se takve stvari pravome muškarcu

To što izgledam kao da sam tužan
I kao da patim malo
I to što ti pišem duga pisma
I što te pratim stalno
Nije znak nije znak
Nije znak nije znak
Nije znak da sam zaljubljen u tebe, nisam lud
Ti si mi uvijek bila samo dobar drug

Ni to što noću ne mogu da spavam
I što ti pod prozor dođem
I to što se pravim kao da ne gledam
Kad kraj tebe prođem
Nije znak nije znak
Nije znak nije znak
Nije znak da sam zaljubljen u tebe, nisam lud
Ti si mi uvijek bila samo dobar drug

Ja nisam nikad bio zaljubljen
Ja nisam nikad bio zaljubljen
Ne dese se takve stvari pravome muškarcu
To se desi slabiću samo

Nemoj da pomisliš da sam zaljubljen u tebe
Jer mi se plaće nekad
Ni to što se dotjerujem stalno
Više nego ikad
Nije znak nije znak
Nije znak nije znak
Nije znak da sam zaljubljen u tebe, nisam lud
Ti si mi uvijek bila samo dobar drug

(Bijelo dugme, "Eto! Baš hoću!")