Čarobni brijeg

želiš li znati kako volim?

potvrdi mi što mislim da ćeš reći ...

izvrnem se naopako, dušu izlijem po koži i utrljam je svakim pokretom, s mirisom ružmarina i soli, na svaki tvoj dio koji mi pružiš ...

... zar je drukčije trebalo biti ... hrabro...

riječi, riječi, riječi, pravo značenje dobiju tek u tvome umu ...

uvijek bilo :) ... iako pogled tu nema premca. tišina i razgovor bez riječi,pjesma bez glazbe, knjiga praznih istova ... pogledaj me ...

mojom desnom zjenicom u tvoju gledam, što mi pričaš pogledom?

... o dalekom moru,nepoznatom oluji, gdje sunce traži skriven kutak, mjesecu se smije. Gdje nebo miriše na ljubav,zvijezde tajnu kriju ...

poći ću s tobom tamo, nije ni daleko, ni nepoznato, ni skriveno ako si sa mnom :)

(nije ograničeno samo na ovaj sajt, naravno)

neću sad ponavljati ni razloge koje je ZlicaOdOpaka vrlo pažljivo navela, imate kod nje malo niže, ali imam neš za reć.

napraviti novi nick ili ih imati više NE MORA značiti da ih se sve istovremeno koristi, te da je ta osoba šizofrenična, jel'da trap?

ovo je jedna fenomenalna mogućnost da se sa svakim novim nickom iznova i ispočetka sami izmislimo. tak je i u real life. sad slijedi epizoda iz davnina:

u osnovnoj školi svi, i profesori i učenici, zvali su me mojim punim imenom. onim kojeg je mama koristila kad sam bila nešto kriva :))) moje je skraćeno ime bilo u upotrebi u ugodnim obiteljskim situacijama i među par frendica iz kvarta. voljela sam to ime, tu osobu, s njom sam se fino osjećala. ona druga, produžena, službena, sa sobom je nosila strogoću i nesigurnost.

prvog dana kad sam ušla u novi razred u srednjoj pitali su me kako se zovem i, prije nego je krenula razrednikova prozivka, predstavila sam se kolegama skraćenim, dražim imenom. prihvatili su to ime, bez obzira na službeno u imeniku.

i osjećala sam se novo i vedro, obnovljeno, drukčije, a opet sam to bila ja. osjećala sam se slobodno, svježe, praznom pločom na kojoj više nema svog onog tereta iz prošlih godina. kao nova stranica, neispisana, sve su mogućnosti bile otvorene. mogla sam biti što god sam htjela.

i sad kad promijenim nick, to nije zato da provjeravam sugovornike ili da skupljam što je moguće više poruka ili da bildam komentare na blogovima, već zato da krenem ispočetka.

eto.

ima li turbo limač dućan u importane galeriji ili u bližoj okolici?

hvala

DOMJENAK

1.12. - SVIM SURADNICAMA I SURADNICIMA

Želim Vas sve srdačno pozvati za naš ovogodišnji Božićni tulum koji će biti 20.12. u
Argentina-Steakhouse. Uz malu glazbenu grupu pjevat ćemo poznate Božićne pjesme, a naš poslovođa će upaliti Božićna svjetla na boru kostimiran kao Djed Mraz!

Veselim se Vašem dolasku i želim Vama i Vašim obiteljima mirno vrijeme adventa.

Bernfried Meier-Eiergeist
Voditelj Human Resources



2.12. - SVIM SURADNICAMA I SURADNICIMA

Naravno ni u kojem slučaju naš jučerašnji poziv ne bi trebao izolirati naše turske suradnike. Svjesni smo da njihovi blagdani nisu isti kao i naši te ćemo zato od sada naše okupljenje zvati "tulum prije kraja godine". Također neće biti bora niti ćemo pjevati božićne pjesme. Želim Vama i Vašim obiteljima lijepo vrijeme.

Bernfried Meier-Eiergeist
Voditelj Human Resources



3.12. - SVIM SURADNICAMA I SURADNICIMA

Javljam se na diskretan ukaz jednog člana anonimnih liječenih alkoholičara koji zahtijeva "suhi" stol. Drago mi je da mogu ispuniti ovu želju, ali ukazujem da anonimnost time više neće biti sto posto garantirana...

Bernfried Meier-Eiergeist
Voditelj Human Resources



7.12. - SVIM SURADNICAMA I SURADNICIMA

Uspio sam rezervirati stol svim članovima udruge "Kontrolirana prehrana" daleko
od švedskog stola, a svim trudnicama stol blizu toaleta. Pederi smiju sjesti zajedno. Lezbijke ne moraju sjesti s pederima nego će imati stol za sebe. Naravno pederi će dobiti aranžman cvijeća za njihov stol. Jeste li napokon svi zadovoljni?

Bernfried Meier-Eiergeist
Voditelj Ludnice



9.12. - SVIM SURADNICAMA I SURADNICIMA

Naravno da ćemo zaštiti i nepušače od pušača i koristit ćemo težak zastor koji može odvojiti dvoranu tuluma te ćemo smjestiti pušače u šator.

Bernfried Meier-Eiergeist
Voditelj Ludnice



10.12.

Vegetarijanci! Vas sam čekao! Boli me kurac da li Vam se sviđa ili ne: ići ćemo u Steakhaus!!! Možete ako želite letjeti na Mjesec da biste sjeli 20.12. što je moguće dalje od "grilla smrti" kako Vi to nazivate. Hranite se salatama iz salad bara i požderite sve sirove rajčice!

P.S.:
I rajčice imaju osjećeje, deru se kad ih režemo, već sam ih čuo kako se deru, hahahaha!
Želim Vam svima kurčev Božić, napijte se i poginite!!!!

Ful-budala s trećeg kata,
koji S VAMA izgubi svoje vrijeme.



14. 12. DRAGI SURADNICE I SURADNICI

Kako smo saznali gospodin Meier-Eiergeist je već puno bolje. Rukovodstvo sanatorija je odlučilo da ćemo ga već za nekoliko mjeseci moći posjetiti.

Jens-Peter Müller
vd Voditelj Human Resources

P.S.:
Božićni tulum 20.12. je otkazan.


:DDDDDDDDDDDD

Mel Gibson je provokator. To je sad valjda svima jasno. Osim toga ne voli Hollywood, osim kad nosi čekove u banku. I onda te novce troši na projekte koje smatra vrijednim. Srećom, neki su i zaista dobri, Braveheart, na primjer.

I Apocalypto.

Napisao ga je, režirao i producirao Gibson uz pomoć prijatelja i stučnih savjetnika. Snimio preko Icon Productions, vlastite tvrtke. Publicity stunt s hapšenjem pod utjecajem alkohola i, naoko nesretne antisemitske izjave, dobro je poslužilo reklami. Dakle, bdio je nad svakim detaljem.

A tih je detalja zaista mnogo: od stotina različitih, a opet uvjerljivih, tatooa, urezanih ukrasa, autentičnih frizura i odjeće mayanskih plemića, nakita od žada i kosti, preko grubo klesanih noževa, kožne obuće, strijela i kopalja, pa sve do zaista izgrađenih visokih hramova za žrtvovanje.

Film je neobičan. Priča je neočekivana. Propast Maya prikazana licima autohtonog meksičkog stanovništva, dakle, izravnim potomcima. Producenti su se potrudili pronaći ih i dovesti s mnogih strana svijeta, baš kao i pravu, nedirnutu džunglu, mada su životinje animatroniks, valjda da se ne uznemire još i duhovi zaštitnika prirode.

Svega tu ima. Idilične slike života u selu usred džungle, predviđanja zla koje neminovno dolazi, potjera, nasilja, žrtvovanja, predivne i divlje prirode, neočekivanih obrata, emocija izraženih samo grimasama glumaca, većina od njih naturščika, visoke politike i okrutnih religioznih običaja. Jezik kojime glumci govore je autentični yucatec jezik.Gledatelj potpuno uroni u film i ne primijeti da je duži od dva sata.

Prekrasni kadrovi jurnjave po prašumi snimljeni su digitalno s četiri kamere i teku ponekad, gotovo bez prekida, i po dvadesetak minuta. Scenografija je briljantna, grad je veličanstven i blistav, a istovremeno prepun robova, gladi i panike. Kontrastirani su draguljima optočeni hramovi i nakit s kanalizacijskim rovovima i robovima prekrivenim bijelom prašinom kamenoloma. Ogroman je trud uložen u projekt. Samo ekipa vizažista, frizera i stilista brojala je nevjerojatnih 300 ljudi.

Nekome će ovaj film biti samo zabava, ali ga možete gledati i kao paralelu s kaosom našeg doba. Svejedno.

Pogledajte.

"Imamo taman dovoljno vjere da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo voljeli jedni druge."
Jonathan Swift, satiričar (1667.-1745.)

A i kad volimo, kad se zalomi, rijetko to govorimo. Znam, ima iznimaka, o njima nije ovdje riječ, njima se to ionako piše u dobru karmu.

Možda su razlozi u odgoju. Jednostavno nama u obitelji nisu dovoljno često, možda čak i nikada, govorili da nas vole. Podrazumijevalo se. Čak i kad nije tako djelovalo.

Možda su u strahu. A što ako ispadnemo smiješni? Ako nas odbiju kolutanjem očima, uzdahom, nestankom. Osjećaj ljubavi za druge titrava je i nesigurna beba, plaha i sramežljiva. Ako je naša takva, i tuđa je ista. Čudim se da se itko uopće i izjašnjava, izjavljuju ljubav. Možda samo ekstrovertni. Introvertni pišu blogove.

Možda mislimo da ljubav treba ostati apstraktna, u zoni religije, cijelog čovječanstva, roditelja, djece. To je legitimna ljubav, recimo. Nitko vas neće krivo pogledati ako izjavite (na pravim mjestima, naravno) da volite Boga, majku, dijete. Zapravo, suprotna izjava mogla bi privući iskošene poglede i prijezir.

A možda su u šumi. U pećini. Jednostavnije je zgrabiti za kosu i zamahnuti toljagom, nego reći nekome da ti puno znači, da se to zove ljubav. Kaže se poslovično da su djela važnija od riječi. Dakle, pokažimo ljubav, pažnju. Jednostavno je. Još jednostavnije je prešutiti.

Ali, nije ovo križarenje protiv prešućivanja i skrivanja, istraživanja ruda i gubljenja vremena. Samo kontempliram.

Izvrdavam, naravno.

Odjednom - vatra na nebu. Malo sunce silazi. Nije sunce. Metal. Keramika. Nešto novo.

Živo. Miče se. Brzo je.

Iznenađenje, šok, ekstaza: ŠTO JE OVO?
Odnos Kamen: Kamen? Mekše.

Kamen: zrak? Kamen: voda? Punije. Toplije. Jače. Bolje.

Kamen: PRAŠINA? Još jače. Još bolje. JAKO DOBRO.

Prenosim iskustvo. Novi pojmovi. Jedan je "!" Tako dobro? Tako dobro. Jako dobro!

Ima ga još. Puno, ali drukčije. Tvrđe. Hladnije. Grublje. Slabije. Puno slabije. Nije dobro.

Definiramo razliku. Loš dodir: "TO". Jako dobar dodir: "TA". Ista vrsta, različiti oblici. Kao: stijene/ONI/mlade, spore, glupe. I: Kamenje/MI/JA/mudro, brzo, lijepo. Nema ekvivalenta PRAŠINE.

Maštanje. Novo, neobično. Strano. Jako dobro! Dodir ekvivalenta prašine: ZAMISLI!

Potreba. Hoćemo dodir TE!
Šaljemo poruke. Pozivamo. >DOĐI TA.< >DOĐI TA!<

TO smeta. Preuzima. Ne propušta. Glupo i veliko. Novi pojam: "mržnja". Mrzimo TO.

Novi pojam: "pobuna", stijene su se pobunile. Ljubomorne su. Uvijeđene. Baš su glupe. Ružne. Jedna se srušila. Skršila Kamenje. Nije važno. Bit će manje Kamenje, Pijesak, PRAŠINA. Divno je biti PRAŠINA. Najstarije, najbrže, najljepše. Ali ... nema dodira?!

Je li bolje biti PRAŠINA ili imati dodir? Jako nesigurno. Kaos. Slom reda. Ne znam. Nije važno. Hoću dodir. Hoćemo dodir!

Pojačavamo pozivanje. Najjače. >DOĐI TA.< >DOĐI TA!<

Šaljemo dugo. Ništa ne prolazi. TO ništa ne propušta. TO sve preuzima. TA ne zna. Mrzimo TO. MRZIMO TO! MRZIMO TO!

Opasnost. Novi pojam: "urota". Urota stijena. Naginju se. Žele skršiti TU.
Prekidamo sve aktivnosti. Samo brzo. Samo smireno. Samo mudro.

Kamenje pazi put kojim TA prolazi. TA je mekša, toplija od TOG. TOJ Kamenje ne upada slučajno u cipelu. Samo jednom. SAMO JA! Idemo redom. TU treba zavesti. Samo mudro.

Vijest stiže. TA ne dolazi. Akcija. Rušimo stijene. Jedna, dvije, tri. Sve opasne, sve koje prijete TOJ. Sada je sigurna.

Vijest. Grupa Kamenja nije izdržala. Otišlo je u stanište TE. Razumijem ih. Potreba je užasna. Za dodirom. Sa TOM. Kao da TA nama šalje poruke. Kao da TA nas zove. Užasni i veličanstveni zov koji nas skreće s prirodnog puta života u EKSTAZU!

Idemo redom. Smireno, mudro i brzo. Pozivamo. Ovog puta: >DOĐI TO!< >DOĐI TO!< >DOĐI TO!<

I TO dolazi. Vodimo ga. Od TE. Što dalje od TE. Prema zvijezdi iznad horizonta. Ima dosta stijena usput. Poklonit ćemo im TO.

A onda:

DODIR!

TA



(zajedno s d.m. i g.k.)

(malo popodnevne nostalgije)

Our love is alive, and so we begin
Foolishly laying our hearts on the table
Stumblin' in
Our love is a flame, burning within
Now and then firelight will catch us
Stumblin' in

Wherever you go, whatever you do
You know these reckless thoughts of mine are following you
I'm falling for you, whatever you do
'Cos baby you've shown me so many things that I never knew
Whatever it takes, baby I'll do it for you

....

SUZI QUATRO
(Feat. Chris Norman)

Ja sam znao da, ako želimo više, moramo odmah početi raditi na tome. Ništa ne pada s neba, ne postoje besplatni ručkovi. Nitko nam nije garantirao nov posao nakon povratka na Zemlju. Ove tri godine je bolje iskoristiti, ne gledati ih samo kao zakašnjeli i dugi medeni mjesec.

I zato sam se žderao. Ni traga od novih minerala, nikakvih astronomskih otkrića na vidiku, nikakva znaka neklasificirana života. Kako glupo straćeno vrijeme! Tu je moralo biti nečega. Moralo je! Znao sam to.

Zato nisam bio nespreman kada su note počele. Nisam znao što znače, ali sam znao da je to TO, moja velika prilika, ona koja se ne smije propustiti. Sve se potvrdilo kada se kamenje počelo kretati.

A pomicalo se. Kada je mislilo da ga nitko ne gleda, krišom, na izmaku pogleda. Kamenčići bi preko noći mijenjali raspored, stijene su padale iz čista mira, prašini nije trebao vjetar da je podigne.

Ništa joj nisam rekao, znao sam da mi ponovo ne bi povjerovala, da bi se umirujuće smiješila preda mnom, a suzama natapala jastuke kad bi mislila da nisam u blizini. Nešto je na ovoj planeti pogubno djelovalo na njenu psihu. Možda je ono što sam ja čuo kao glazbu u njezinoj glavi proizvodilo sasvim oprečne reakcije. Možda nije vidjela kamenje jer se izbjegavalo pokrenuti pred njom. Možda sam samo ja odabran.
Zašto?

Je li to zbog toga što sam prvi stupio na njihov svijet? Zato što sam bolji u apstraktnom razmišljanju? Jesam li ja prvo svijesno biće s kojim su uspjeli uspostaviti kontakt? Kakvo to iskustvo mora biti za njih! Kada bih samo razumio što mi žele reći!

Već mogu zamisliti svoj povratak na Zemlju! Prvi čovjek koji je stupio u dodir s izvanzemaljskom inteligencijom. Prvi zemaljski ambasador u beskrajnom galaktičkom carstvu!

Ne bi više bilo briga niti strepnje hoću li zadržati posao i nakon povratka. Osiguran sam do kraja života!

Onda je glazba prestala. O, kako me je razdirala njezina odsutnost, kako sam jurio hodnicima i ravnicama očekujući trenutak kada ću ponovo začuti drage ljestvice. Ne postoji dovoljno crna boja da opiše ton tadašnjih mojih misli. Sve slike koje sam izgradio urušile su se u istom trenu, sve svjetlo zamrlo je i jedino mi je preostalo puzati kroz glib očaja do kraja svojih dana.

Zašto su otišli? Što ih je otjeralo?

Ona! Ne želeći da išta promijeni njezinu idealnu sliku, uplela je svoje misli u našu komunikaciju. Znam kako sam je jedva spriječio da ne pozove ostale da mi otmu moje otkriće. Ali, sad joj je uspjelo. Otjerala ih je. Vidim je kako se pakosno smije mome porazu. Mrzim je.
Molim ih da se vrate.

I vratili su se. Prvo sam ih primijetio oko stanice, sve više i više njih, ali još nisam znao što namjeravaju. Tada se i melodija vratila.

Zvali su me, sad sam bio siguran. I tako sretan. Ni nju više nisam mogao mrziti. Pošto sam u njezinu sobu i rakao joj da su se vratili. Nasmiješio sam joj se da zna da joj je oprošteno. Nije njezina greško što nije posvećena. Potom sam se okrenuo i pošao im u susret.

Bosim nogama gazio sam kameno tlo na putu k svojoj sretnoj zvijezdi što je sjala iznad horizonta.

KRAJ sutra navečer: 3. ONO

2. ON

Ni slutio nisam kako će sve dobro ispasti. Na samom početku, put nije obećavao ništa posebno. Jasno, bio je to posao i već je to bilo puno. Tek četvoro od deset uspijeva ga pronaći. Ali, osim činjenice da smo se osigurali, ništa nije nudilo povoda za tulumarenja.

Nas dvoje četiri mjeseca u konzervi tri sa tri, zapucani među zvijezde. Pa tri godine na golom kamenu, odsječeni od civilizacije. Pa još četiri mjeseca do kuće. Isuse, skoro četiri godine. Smučit ćemo se jedno drugom! No, bilo je ili to ili socijalna pomoć i spavanje u košnicama. Ovo je prevagnulo.

Kamenje gdje god se okreneš. Prizor mi je dosadio nakon pet minuta i mrak mi je pao na oči. Skeniranje terena završit ćemo do kraja tjedna, dnevne dužnosti oduzet će nam sat, sat i pol ako se potrudim da ih radim polako, a onda? Da počnemo prvu od deset tisuća partija remija?

Barem je atomosfera bila kakva takva, živjelo se bez zaštitnih odijela i mogli smo se kretati razumno odjeveni. Što je imalo i svojih felera. Kamenčići u cipelama, na primjer. Isuse, prvog dana valjda sam ih izbacio pedeset. A ona niti jednog. "Kamenje voli tvoje tabane", rekla je. Rado bih se odrekao takve ljubavi.

Kako sam samo bio glup.

Kada su se pojavili snovi, prvi put sam posumnjao da je u pitanju nešto više od moje uobičajene loše sreće. Snovi nisu bili nalik ičemu što sam sanjao ranije. Kasnije ih se ne bih uspijevao sjetiti, ali znam da nisu bili od onih svakodnevnih. Poslije više nisam mogao zatvoriti oči, a da mi se nestvarne slike ne počnu rojiti pod kapcima. Uhvatila me frka da nisam popušio neki virus. To nije mala stvar, na četiri mjeseca od iole ozbiljnijeg doktora.

Srećom, ona je našla tablete za spavanje i slike su nestale. A glazba je došla. Isuse, koji zvuk! A ona nije ništa čula, ni pol note! Sigurno sam bio opako komičan skačući tamo oko nje i čupajući kosu da bih je uvjerio da tu, negdje oko nas, netko proizvodi melodiju. U očima joj se moglo pročitati da mi ne vjeruje.

A iz tih sam očiju tako dobro znao čitati. One su bile ono što sam prvo spazio na tom smotuljku krpa i kuštvave kose što se vrpoljio ispred mene u redu za besplatan obrok ispred onoga što je ostalo od crkve svetog Patrika. Oči većine ljudi po gradovima tamo dolje imaju sivu boju, boju previše puta iskuhanog kombinezona od flanela. Njezine nisu bile takve, bile su žive i sjajile su bojom jednog drukčijeg neba i vedrinom koja je slikala budućnost duginom paletom.

Ona nas je prijavila na tečaj za posade udaljenih stanica, ona nas je provukla kroz njega. Ma koliko izgledala krhkom i lomljivom, njezina je snaga bila ono što nas je održalo na površini. Međutim, kada smo se našli na brodu, ona je prestala brinuti. Njezin svijet sada je bio sređen, naočale ružičaste. Bila je sretna s postignutim i mogla je tako živjeti do dana nakon vječnosti.

E, ja ne bih. Ona se možda može zadovoljiti malim, ali ja ne mogu. Njoj, jednostavno, nedostaje vizija, poticaj da se popne na slijedeću planinu, da učini nešto zaista veliko. Ženske su takve, njima je opstanak dovoljan.


sutra - 1. ON - 2/2 predzadnji dio

Ne znam točno kad sam prvi put primijetila da se kamenje pomiče. Možda sam trebala posumnjati već kada se ona nagnuta stijena urušila na stazu kojom sam svakoga dana prolazila ili nalazeći oblutke skrivene po kutovima soba, na stolu, nagomilane pred ulazom u stanicu. Stijene su se neopazice pomicale, kamenčići kotrljali kao na vjetru dok se prašina vitlala za tvojim bosim stopama. Vjerovala sam da skupljaš kamenje, promatraš ih i, gubeći interes, odlažeš kud stigneš. Odlučila sam ne spominjati ih i ostavljala ih gdje su ležali. Nisam mnogo o tome razmišljala. Čovjek se brzo navikne na sve; vrijeme mi je prolazilo u ravnodušnom promatranju kako nestaju i posljednji plamičci nade za tebe, za nas.

Nisam se iznenadila one noći kada si ušao u moju sobu, prvi put nakon toliko vremena. Probudio si me laganim dodirom. Okupan zelenim svjetlom s ekrana, nad mojom glavom lebdio je tvoj osmijeh. Onaj koji sam nekad toliko voljela, za kojeg bih učinila sve, za kojim sam krenula na kraj svemira.

I nisam zaplakala kada si rekao da opet čuješ glasove, nepoznate riječi, pozive. Zovu te, rekao si, ne možeš to propustiti. Došao si se oprostiti, moram te razumjeti, ovo je tvoja velika šansa, prvi susret s njima. Dugo sam gledala u prašnjave tragove što su odlazili iz moje sobe. Ustala sam tek kada sam čula otvaranje vanjskih vrata, lupkanje kamenčića po metalu i udaljenu tutnjavu stijena koje su se pomicale. Neko sam vrijeme bespomoćno gledala kretanje sjena u noći, a onda sam zaključala vrata.

Ujutro je oko mene bilo mračno. Prigušeno noćno svjetlo još uvijek je gorjelo. Svi su prozori bili zatrpani sivom masom, nijedna vrata nisam mogla otvoriti. Tek tada sam poslala automatski signal za pomoć.

I otada čekam. Vjerujem da će me uskoro pokupiti. Sigurno će te tražiti, ali znam da će biti uzaludno. Ispitivat će me i reći ću im što znam, a oni će u tvoj dosije unijeti stavku nestao.

Ali, kako da im opišem sreću i smirenost na tvom licu kada si odlazio? Neće mi vjerovati ni riječi. Još malo i uvjerit ću sebe da sam sve tek sanjala: obris tvog tijela u noći i ravnu stazu k horizontu, omeđenu sivim oblucima; lebdeće stijene kao čuvare na tvom putu; male, razigrane kamenčiće i zrnca prašine koja plešu oko bosih tabana.

Nisi se okretao, iza tebe staza je nestajala, kamenje se povlačilo i u tihom redu kotrljalo iza tvojih stopa. Stijene su podrhtavale, prašina se podizala nečujno. Začepljenih ušiju i zavezana za jarbol, nisam mogla čuti zov tvojih sirena.

Da, kamenje je zaista voljelo tvoje tabane.


(sutra navečer, 2. ON - 1/2)

Ni slutila nisam da ću te izgubiti. Tvoje su stope zauvijek nestale iz mog života. I to baš ovdje, na ovoj prašnjavoj, tvrdoj, negostoljubivoj planeti.

Natovarenim transporterom stigli smo jednog sivog (kao da ovdje i postoje drukčija) jutra. Prizor nije bio romantičan, no nakon nekoliko mjeseci u skučenim kabinama, činilo se da našoj sreći nema kraja. Jedva da sam i primjećivala da nigdje u vidokrugu nije raslo, puzalo ni stajalo išta osim betonskih zidova stanice i bezbrojnih hrpa siva kamenja. Kamenčići i gromade. Hrpice i gomile jednolična sivila.

Toliko je poslova trebalo obaviti: raspremiti stvari, organizirati smještaj i prehranu, provjeriti instrumente, javiti se na Zemlju, poslati očitane podatke i spavati, spavati, spavati. Tih prvih dana padali smo od umora i nismo imali vremena za švrljanje po okolici. Uostalom, ostajemo ovdje tri godine, bit će vremena za šetnje.

Isprva je sve bilo tako dobro. Atmosfera planete ugodna je za disanje, iako je vlage mnogo manje no što smo navikli. Kad smo se sasvim uvjerili u podatke koje su nam dali prije odlaska, odlučili smo se kretati normalno odjeveni, što je imalo i svoje nedostatke. Prašina i kamenčići u cipelama, na primjer. Već prvoga dana bez zaštitnog odijela izbacio si ih barem pedeset. Zadirkivala bih te kako kamenje voli tvoje tabane. Nikada više nisi obukao cipele. Tvoji bosi tabani ostavljali bi sivkaste tragove na metalnim podovima. Usisavajući ih, uvijek bih znala gdje si se zavukao kad bi se vraćao sa svojih ekspedicija u nepoznato.

A onda su počele tvoje noćne more. Budio si me usred noći, govoreći da sanjaš, ali nisi znao što znače te čudesne boje i nesvakidašnji prizori. Zabrinuo si se kad su se slike počele javljati svaki puta kada bi zaklopio oči. Uzimao si tablete za spavanje i nisi se više sjećao snova.

Tada se javila glazba. Tiha, šaputava i samo u tvojoj glavi, gdje god bi se nalazio. Prvo nepovezane note, potom različite melodije što su se sve češće ponavljale. Nisam ih čula. Mislim da ti nisam ni vjerovala. Krivila sam umor, klimu, napetost, strah od nepoznatog. Proći će, važno je da smo zajedno, sigurni, daleko od gomila nezaposlenih, gladnih i obijesnih klinaca po prenatrpanim gradovima. Prevarila sam se.

Ulazila bih u sobu i zaticala te kako osluškuješ, zaklopljenih očiju. Nisi se plašio niti si se pitao odakle zvukovi dolaze. Samo si slušao, umrtvljen, nasmiješen. I kada bih napokon nadglasala te demonske note, pogledao bi mutno kroz mene, oteturao do prozora i zagledao se u sivi horizont. S mukom bih ti se smiješila: sve će biti dobro, samo izdrži, proći će to, smirivala sam te. A kada te nije bilo u blizini, plakala sam, vikala, danima u očajanju prelistavala medicinsku bazu podataka. A onda je nestala glazba iz tvog uma i počeo pakao.

Uzalud sam se nadala da će sada sve biti u redu, da si ozdravio, da ćeš me ponovo pronaći u sebi. Nisi me primjećivao, zapušten i neispavan lutao si hodnicima. Odbijao si svaki moj pokušaj da razgovaramo, bojeći se da će baš tog trenutka započeti tiho pjevušenje, a buka naših glasova prekrit će ga i nećeš ga čuti.

Pokušala sam popraviti uređaj za komunikaciju, ali kao tehničar dobro si znao koje dijelove treba srediti tako da se više nikada ne naruši tišina prašnjave planete. Izmišljala sam razloge kako bih te izvukla iz zgrade, nadajući se da će te puste litice i kamenje podsjetiti gdje smo i zašto je potrebno da jedina dva bića na udaljenoj stanici u dubokom svemiru razgovaraju, i prežive zajedno. Svjetionik nasred mora, dvoje ljudi i zavodljivi pjev sirena.

Shvatila sam tada da sam prepuštena sama sebi. Obavljala sam rutinske kontrole, pripremala obroke, zavaravala se izmišljenim sretnim završetcima, stišavajući rastuću paniku i sve jaču usamljenost.

Wildrose4U, LovelyStranger, Vaya_con_Dios, MajstoricaZaPoljupce, Yetti, Jitterbug, pike_TS, VandaVampirica, L-S-D, previse-zensko, traper, kolajah, lleona, la-donna-ines, solace, Mad_hardware, Taisha, I_ja_sam_sissat, sagittariusclassic i maslackica

svaki citat bit će potpisan vašim nickom i vaš je jedan autorski primjerak.

hvala

Kompliment za mene nije sredstvo, bilo kakvo, za bilo kakav cilj, podizanja ega, dizanja samopouzdanja, podilazenja ili neke sumnjive buduce koristi.

Vec je izraz mog vlastitog osjecaja ugode koji je bio izazvan nekim djelom, cinom ili dogadjajem, te zelje da ga podijelim.

I zato se strecnem kad ne bude prihvacen kao takav jel se nadjem svrstana u skupinu ljudi koji prostituiraju te komplimente kao u odlomku prvom gore.

Naziv i koncept je smislio Douglas Adams u Vodiču kroz galaksiju za autostopere, gdje je to "najčudnije biće u svemiru, koje se hrani energijom moždanih valova", stavi u uho i prevodi vam svaki mogući jezik na svaki drugi. Zvjezdane staze su to riješile tehnički, s Univerzalnim prevoditeljem. Dakle, ne frkčite nosom na SF, vi to VEĆ SAD ŽIVITE!!!!

BabelFish je web alat za prevođenje. To je najjednostavniji opis za program koji se često koristi za prevođenje sa i na svjetske jezike. Hrvatski, naravno nije jedan od njih. Međutim, ako imate običan tekst, recimo na engleskom, bez mnogo epiteta, frazetina, pjesničkih konstrukcija, jako stručnih izraza, i trebate ga prevesti, recimo na njemački, Ribica funkcionira relativno ok. Trebate, naravno, pročitati tekst i popraviti ponešto. BabelFish je raj za sekretarice.

Međutim, problemi nastaju kod nesrodnijih jezika, recimo s portugalskog na njemački, ili slično, jer se ne prenosi uvijek dobro i rečenična struktura koja je vrlo često različita.

Postoje i neki drugi problemi, na primjer, riječi koje imaju isti oblik a različito značenje ili nepodudarnost uobičajenih fraza. Data baza se svakim danom sve više dopunjava. Što će potrajati, s obzirom na to da je engleski jezik s daleko najvećim brojem riječi, mnogo više sinonima od ostalih jezika. Kad su puštali u jezik sve i svašta. Za razliku od, recimo, njemačkog (prevodili su strane izraze mada se i to danas sve manje radi) ili nekih nedavnih pokušaja kod nas.

Ali, BabelFish smrdi kad se provuče kroz par jezika i vrati na izvorni. Evo, prosudite sami. Tekst nije komplicirana ontološko-filozofska rasprava s zapretenim kolokacijama i terminologijom kvantne fizike:

roses are red
violets are blue
sugar is sweet
and so are you

se transforma en / translates to

therefore the colors
that are the rose violate
it that the red one is
the blue sugar is smooth
and you are you

:DDDD