Čarobni brijeg

Ma, razmislite, nema toga.

Ljubavno bi pismo znači lijepo i pozitivno. Izraz sreće dvoje koji se vole.
Ali, kad se dvoje vole, ne pišu pisma.
Možda se boje da im ta sreća ne odleti kroz prozor s papirom kojeg zapuhne vjetrić. Možda se potreba za pisanjem gasi.
Jer, pogledajte kakva su obično pisma. I čija.

- iskaz ljubavi nekome tko o tome još pojma nema. iskazuje se nada, nudi, moli, obećava. je li to sreća?
- iskaz ljubavi nekome tko je već jednom nogom kroz vrata zašao. opet nada da će se predomisliti. je li to sreća?
- iskaz nekome tko nije ovdje, iz bilo kojeg razloga. dakle, čežnja, nije sreća.
- iskaz tuge, bijesa, vječne ljubavi kad drugoga više nema. nije sreća.
- iskaz ljubavi nepoznatom primatelju, nostalgija? čežnja? nadanje?

Dalo bi se još nabrajati.

No, mislim da su ljubavna pisma tek literatura, fikcija. Ako su lijepa, pretjeruju. Nestvarna su i nerealna. Ganjaju oblake na nebu, vuku vraga za rep kad je već zamakao duboko u rupu ili leleću nad propuštenim.

Ljubavna pisma i ljubavne riječi nisu ni trofej jer nikad ne govore o nama, već o autorima i što oni žele. I kad se njima hvalimo, netko će nas podozrivo pogledati iskosa. Ili blagonaklono, sažalno.

I istina je: riječi daju toplinu, daju nadu, daju iskru u očima, poklik u grudima.

A sve milijune njih rado dajem kome god ih treba.

Jer imam noći u zagrljaju.
Jer me jutrima budi miris friško skuhane kave.
Jer prošlo je vrijeme da me ljubi riječima.

Tihe noći

Link

Oči čornje

Link

i Podmoskovske

Link





Hvala tebi.

K'o sunce nisu mog čovjeka oči;
Plavije je more iznad kamena;
S nebom poredit' neću ih moći;
Kose ruse, tijelo puno znamena.

Ruže bijele, ruže crvene, žute,
Boja takvih na obrazu on nema;
Na čelu mu bore ne smiješe se, ljute
Plamte olujom i gromom što sprema.

Volim kad govori, volim kad piše,
no tonovi glazbe mnogo su draži.
Kad bogovi kroče, mnogo je tiše,
Mog čovjeka tragovi ostaju blaži.

Al', sveg' mi, mislim da ljubav je ova
Lijepa k'o svaka godina nova.


(prev CC)

i kažu mi tako da prijevod nikad ne nalikuje originalu, ispada svakako, samo ne mističan i magičan i sve ono, pa zato, evo vam i original:


My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red than her lips' red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If hairs be wires, black wires grow on her head.

I have seen roses damasked, red and white,
But no such roses see I in her cheeks;
And in some perfumes is there more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.

I love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound;
I grant I never saw a goddess go;
My mistress when she walks treads on the ground.

And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare.


Velvet Underground: Crimson and Clover
Link

One noći kad smo zaspali u zagrljaju i kad sam se malo potom probudila s užasnim bolom u grudima i utrnutim prstima, podigla sam se na jednu ruku i pogledala ti lice. Spavao si mirno, vidjela sam, čula sam da dišeš, ali me prožeo strahovito jak osjećaj da to lice nisi ti. Ili još bolje rečeno, da nisi živ.
Da ležim pokraj tvog mrtvog tijela i potekle su udovičke suze.
Zajecala sam glasno znajući da me nećeš čuti.
Ne mogu ti opisati koliko je osjećaj bio jak i koliko me uznemirio, uzdrmao me toliko da sam morala ustati. Bila sam svjesna da je to bila metafora, samo slika koju si moram istumačiti, da samo spavaš i trebalo mi je užasno mnogo vremena da ustanem a da te ne probudim.
Spomenula sam jednom da sam sličnu tugu već doživjela. Jednom, negdje drugdje, daleko.
Ali te noći na utorak, kod tebe, osjetila sam kako se miješaju tvoja i moja tuga.
Sve ostalo vrijeme, sve je bilo obojeno tim trenutkom straha i bola i tuge i mojom žudnjom da to nekako spriječim.
Da te ne oplakujem.
Da nas probudim kao Lazare, jer mi je stalo više nego što riječima mogu iskazati.
Jer jedno su riječi, beskrajne, milijuni riječi napisanih, izgovorenih.
A drugo je kad osjetiš koliko je usnulo voljeno biće nesretno.
Davno sam ti jednom napisala da je jeziv bezdan u kojem te nema, ne zato da ti se popnem na glavu i izvučem iz njega, već zato jer je zajedno lakše i kroz glib.
Jer mogli smo čitav tjedan ostati nijemi, u očima sam ti čitala ljubav.
Zatočenu, sputanu, izmrcvarenu ljubav.
Onu iz pjesama.

Zaspivali smo u zagrljaju, budio nas je bol.
Sunčeve zrake hrabro su se hrvale s metalnim, krutim roletama snova.
I na vjeđama nam ostavljale grimizne pečate bliskosti, dublje nego ikad prije.
S netaknutih jastuka iskakale su guje sna,
uznemirene uzburkanim bijesnim bljeskovima
zajedničkog duocentrizma.
Jer, naša se karma svijala oko oba vorteksa u koje svjetlost upada
razbijajući se o želje okrnjenih krila.
I lebdjeli smo svemirom, tek tik iznad voda.
I pjenili su se izvori i solila se mora.
Zemlja je ispljunula žuč.
Sve taštine svijeta utopile su se u pleteru zjenica.
Pomiješala se tvoja i moja tuga.

Munje su sijevale i grmljavina zaglušivala Doorse s kompjutera.
Iz crveno-zelenog polumraka promatrali smo prijetnju kiše koju će samo žedna zemlja dočekati s radošću.
Preslagivali smo zadimljene misli poput sušenih kobasica, premjeravali ih, razvrstavali, odbacivali u koševe s natpisima nekih drugih imena.
Nemilosrdno smo šutjeli.
I nikad bliskije postojali.
Prikupljali smo razderane krhotine, lijepili ih u tužne osmijehe.
I nismo smišljali brze recepte za nahraniti zvijeri; ništa ih tad ne bi nahranilo.
U sumraku nad srcima razjedali smo se poput marioneta čije strune povlače monstrumi u nama.
Zmajevi ponekad ratuju.
A iza njih tad ostaju samo crni, spaljeni tragovi, spržene krljušti i pokoji zub.
Orkestar bez publike svirao je The End u beskonačnoj iteraciji cviljeće fraze, a mi smo, konačno, ostarjeli bajku.

Don't Give Up

Link


Ne odustaj
…
Nema više borbe ili mi se tako čini
Čovjek sam kojeg su napustili snovi
Promijenio sam lice, promijenio ime
Ali, nitko te ne želi kad gubiš.

Ne odustaj
Jer imaš prijatelje
Ne odustaj
Još nisi pobijeđen
Ne odustaj
Znam da možeš bolje
…
Vozio sam noću prema kući
Gdje sam rođen, pokraj vode
Kad je svanuo dan, vidio sam zemlju
Drveće spaljeno do tla

Ne odustaj
Još imaš nas
Ne odustaj sad
Ne treba nam mnogo
Ne odustaj
Jer vjerujem da postoji mjesto
mjesto gdje pripadamo.

Nasloni glavu
Previše brineš
Sve će biti dobro
Kad vremena otežaju
Računaj na nas
Ne odustaj
Molim te, ne odustaj

Moram izaći
Više ne mogu ovako
Stat ću na most
I zuriti u vodu
Što god da dođe
I što god da ode
Rijeka će teči
Rijeka će teći

Preselio sam se u drugi grad
Trudio se srediti si život
Toliko ljudi za svaki posao
Toliko ljudi koje nitko ne treba

Ne odustaj
Jer imaš prijatelje
Ne odustaj
Jer nisi sam
Ne odustaj
Nema razloga za stid
Ne odustaj
Još imaš nas
Ne odustaj sad
Ponosimo se tobom
Ne odustaj
Znam da nikad nije lako
Ne odustaj
Jer vjerujem da postoji mjesto
mjesto gdje pripadamo.



(prev. CC u pet minuta, mozak se opire odmoru)

... koji me je nekad održavao na površini stvarnosti.
Klizila sam niz struju, tek povremeno promijenila smjer
hvatajući se za plutajuća stabla i gume.
Niz rijeku pa do zaljeva, huckleberryjevskim poklikom
bilježila sam put.
I stigla do nas.
Slani je ocean progutao suze i pljucnuo mi u oči
svoje, nove, gušće, draže.
Plavo je bistro nebo u sebi utopilo modre oči.
Jutrima kad ih otvaraš, u sobu nam prizoveš dan.
A noći nam paperjasto leže na grudima.
I kad riječi bodu oštricama, blistaju dragulji na drškama.
Sad živim.
A san?
Ne trebam.
Još je dobar i gust.
Korišten jednom.
Kupite.

Neću postati supernova, čak ni nova. Sjajim, doduše. Jer, volim.

Ushit je ljubav koju bacam oko sebe, sagorijevajući redom molekule svog tijela. Dajem se zvjezdanoj prašini, dajem se planetama koje se vrte oko mene u gravitacijskom plesu. Dajem se bićima koja me žele, ozebla, zazivaju i hvale. U svakom fotonu je zapretena ljubav što budi energiju gdje god padne. Volim davanje, volim život, volim titranje koje moje zrake izazivaju na branama.

A svemir je čudno mjesto. U njemu je više mraka, rupa i praznog, nego tijela koja vape za toplinom. Jezivi bezdan. I ljubav što struji odsvuda iz mene, nestaje u beskraj.

Između tijela i praznog stanuje mrak. Tamna tvar. Ne vidi se. Ne odražava moju svjetlost. Ne blješti pod mojim vjetrovima. Ne priznaje, ne igra se sa mnom, ne vraća mi ljubav. Samo je pije.

I voli me bez riječi, bez trzaja, bez zvuka. Znam.

Željela sam pomiješati svoje čestice s tamnom tvari. Narasti dvostruko, pa gorjeti i izgorjeti. Prasnuti jako preko čitavog svemira, zauvijek ubiti jezu i strah tame i leda. Zanosom ispuniti prazninu koja me plašila.

Pružila sam zrake. Poslala zov.

Tamna se tvar užasnula. Ubiti mrak?

Kakva strašna ideja!

Prvo kič.

Bijeli pijesak i zeleno more.
Plavo nebo bez bijelih oblaka.
Palme njišu grane u hladovini nad bijelom platnenom ležaljkom.
Topli povjetarac s pučine suši graške znoja s bijele kože.
Bijeli svileni pareo treperi na konopu poput golubice koja žudi bijeg.

Onda poslovni plan.

Koliba, okrugla, bambusovim trupcima obložena i u bijelo okrečena.
Ima struja, ima ventilator.
Bar.
Rashladne škrinje.
Orošene boce s voćnim sokovima.
Papirnati kišobrančići, bijeli, naravno.
Komadići kokosa u fontani s ledenom vodom.
Kriške ananasa na bijelim porculanskim tanjurima.

Barmen.

Visok.
Bijela majica bez rukava okriva napete mišiće.
Raskuštrani osunčani pramenovi.
Oči koje prkose naočalama za sunce.
Smiješak nad bijelim zubima.
Ti.

I ja.

To je moj novi san.
U bijelom.

Snovi to nisu. Barem moji nikad nisu bili. Nikad se nisam probudila bez vjetra, bez maestrala nad morem. Kad voda oteža, poput ulja, kad se osjećaji zamrznu u ekvilibriju na pozitivnoj strani krivulje, kad slike pauziranog filma ne titraju, već upečene u plazmu ekrana svjedoče savršen san. Ne sanjam da si ispunim želje. Ne sanjam da dosegnem Mir.

A mir nisi ni ti. Kad si budan. Tad si vihor nad nazubljenim vrhuncima, bura što pjeni krijeste, uragan nad tropskim arhipelagom. Podižeš me, nosiš, i mene i kuću i dio tratine pred ulazom, od Kanzasa do Oza, i dalje, dalje, gdje misli ne dosežu. A onda me spuštaš, u kamenoj soli urezanim stubama, do utrobe zvijeri koja bjesni u tebi. I tamo me poliježeš na tron, poput carice, rumenu i već zagrijanu do bezbojnog usijanja.

Mir je u tvojim očima iza stakala, kroz eter povezanim s mojima.
Mir je u one četiri note što najavljuju tvoju poruku.
Mir su tvoje riječi za mene, ispisane prikladno crnilom na bijelom zaslonu.
Mir nalazim, ipak, bez tebe i u kovrčama djeteta koje me je prepoznalo čim se rodio, a nije moje.
Mir je kad te na jutarnjem svjetlu promatram dok spavaš.
Mir je na javi kad ti osjetim bilo na grudima i u tom ritmu naslutim naš plan.
Mir je obraz na tvom ramenu.
Mir je svijet koji naše duše kockicama nemira grade između nas.

Dok na odru
večeras
bijelim usijanjem
umire strast,
na svili ostaju
nevidljivi tragovi
nas.
Kroz otvore sipi
jutarnja rumen.
Ruke su umorne,
skrivene.
Sad je vrijeme da
odsanjam dan.

A je li baš tako?

'Ajde da ne lamentiram na dugačko, navest ću samo nekoliko primjera:

1. Ako je žensko milo i drago, ispunjava želje svom mužjaku, od omiljenih jela do redovno čistog rublja, mirišljavog i ispeglanog, muškarac ubrzo pomisli da je direktor svemira, a ona spremačica s punim radnim vremenom. Ako se žensko pobuni pa prestane ispunjavati želje, poželi pravu spremačicu koju treba i platiti, onda je lijena i rastrošna. Ako pokušava balansirati između vrijednosti i lijenosti, ne valja ni u kojoj verziji, vidi gore.
2. Ako ima svoje mišljenje, redom nije sukladno muškom, dakle ništa ne razumije, sve on mora sam smisliti. Ako nema mišljenje, otirač je pred vratima, krpa koja vijori na vjetru. Ako se suprotstavi mišljenju, izaziva svađu.
3. Ako odmah prihvati muški stav, nije mu nikakav mentalni izazov. Ako alternira prihvaćanje i suprostavljanje, smotana je kao sarma, muha bez glave, ide kroz život kao biljarska kugla.
4. Ako se dotjeruje, zna se, inherentno naginje kurvanju. Ako se zapusti, muškarca je sram držati je za ruku. Opet, ako alternira, povremeno se uredi, spremi, pobrine za sebe, temeljito je sumnjiva u vezi vjernosti.
5. Ako je pronicljiva i hvata muške vibre koje skreću k tuđem dvorištu, onda je špijun i kontrol frikuša. Ako je naivna, vjeruje u sva, pa i najtuplja objašnjenja, onda nije čudno da muškarac potraži pametniju.
6. Ako plače, izaziva dramu. Ako ne plače, hladna je kučka.
7. Ako šuti, podmukla je. Ako progovori i prigovori, lajava je babuskara koja izaziva.
8. Ako želi ostati kod kuće i odgajati djecu, nedostaje joj ambicija. Ako želi raditi, tjera karijeru i definitivno ne valja kao majka.
9. Ako izlazi s prijateljicama, ogovara muškarca i traži ljubavnike. Ako uopće ne izlazi, ovjesila mu se za vrat i nema svoj život. Ako povremeno izlazi, e to je tek sumnjivo, zašto tad i s kime to uopće?
10. Ako ga podržava u svakoj, pa i najglupljoj ideji, nema kriterija. Ako ga ostavi na miru da se sam skrši, uopće ga ne voli.

I na kraju, sve to normalom, zaljubljenom muškarcu, muškarcu koji voli uopće nije tako. Jedno vrijeme svakako. A onda krenu crvi iz konzerve.

Toliko o tome kako su muškarci jednostavni i s njima je lako :))

nikad ne reci nikad

Ljudi se obično s nostalgijom sjećaju mladosti i ludosti koje su si priuštili ili glupe situacije u koje su upadali zbog nekih zabrana, roditeljskih ili društvenih.

Tako moj bratić rado prepričava priču kad je jednom bio kod svoje cure u stanu, a vrata su se počela otključavati. Pa je zabrundao glas njezina oca. Pa je on iskočio iz kreveta i kroz prozor, sjetivši se da cura živi na prvom katu, a da je ispod kafić. I da je ljeto, pa je tenda razvučena. Iskoprcao se iz te tende, naravno, polomljene, i stigao kući neozlijeđen. A ni u kafiću nitko nije sjedio na terasi. No, bježao je pred roditeljem koji ni pušku vjerojatno nije imao.

A ja nisam imala takvih priča. Em što živim na visokom katu, em što dolje nema kafića ni tendi, pa je bilo sigurnije ne dovoditi nikoga u stan. A s obzirom da mi je policijsko-roditeljski sat bio ran, nisam imala prilike ni iz tuđih bježati.

Tužno, zapravo, nemam za prijaviti mladenačkih nepodopština. Uvijek bi se napio netko drugi. Društvene skandale radili drugi. Tukla se nisam. Policija me nije dovodila kući rano ujutro.

I sad, je li to meni falilo? Može to biti.

A sad moje nezaboravno iskustvo koje sam podijelila s drugim.

S obzirom da su me jednom neke patrole pozdravljale imenom nakon što su nas tri puta iste noći zaustavljale na istom odsječku ceste, svaki put u drugom smjeru; s obzirom da smo prije toga sve pospremili i spakirali se za točno sedam minuta; s obzirom da smo bježali iz stana s neseserom i vrećicom nepodobnog smeća; s obzirom da nas nisu uhvatili, premda su se provezli na metar od nas; s obzirom da smo incognito proveli noć u maloj hotelskoj sobi duboke provincije i s obzirom da se to sve događalo mnogo godina nakon onog što se zove mladost - računajmo to pod grijeh zrelosti.

"Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna."
Kad mi knjiga prvom rečenicom digne tlak, teško da će se popraviti u nastavku. Zavitlala sam je u kut. Zašto uopće čitam prastare romane? Zato što se slučajno našla na vrhu gomile koju sam pripremila za antikvarijat, ali kutiju već mjesecima nema tko odnijeti niz stube. Počinje li neko djelo s onime što je potrebno situiranoj razvedenici? Naravno da ne. Koga briga, je li tako?
Danas je mučno. Valjda pritisak. Nadam se da je pritisak, jer ako prognoza ne potvrdi dijagnozu, morat ću okriviti hormone. A ne volim to. Kao kad dođeš liječniku koji zna da pušiš, jer si to prošli put zeznula pa spomenula (naravno, pola kutije dnevno, i onda apage satanas ... a istina je bliže dvije kutije) i sad je za sve krivo pušenje. Tako i hormoni. Ili su izgovor, ili su kletva. Navijam za polje niskog tlaka.
Dakle, situirani smo, je li? Sad nam treba netko kupiti čarape s poda, vući vrećice s placa, jer boli kičma, stigle godine dok smo se situirali, je li?
A ne štima ni to baš, kakav je taj da ga situiranog već nije uhvatila kakva ili koja? Mamin sin? Dakle, mamina situacija, je li? Nasljednik. U međuvremenu su, od onog romana u kutu, žene dobile pravo na uzdržavanje i sve to, ali su muškarci smislili predbračne. Mislim, ti situirani. Od onih bez situacije ionako slaba alimentacija.
Žena se mora situirati prije nego razmisli o braku. O ideji savršene sreće koju nameće tko više zna tko sve ne? I onda se smjestiš, je li, situiraš, imaš spremačicu, nekog da skuha, majstore za popravke, mir u krevetu i kupaonicu za sebe, bez oštrih kratkih dlaka u odvodu. I što sad s onom rečenicom s početka romana?
A i ne zanimaju me neženje, oženjeni još manje, razvedeni su već napola isprobani, što je dobro, ali i napola razočarani životom.
Hm, udovci? Ne znam moram li njih čekati do rezidence. Tako, naime, sad zovu domove. Gdje sve pršti od romantike i ljubavi. Kažu mi da je tako.
Dakle, situiranom neženji neophodna sponzoruša.
Meni i meni nalik usidjelicama ... što?
Blog?