Čarobni brijeg

Dobih ovo na pvt u vezi učenja kako se izvodi ono pod 19. iz mog jučerašnjeg bloga. Dakle, piše:

"Princip šamara ovisi o tome što se s istim želi postići ... no, uglavnom:

Kad ste već odabrali metu, tj. obraz na koji upućujete šamar i, recimo da imate želju da na istom ostane par lijepih prstiju vidljivih nekoliko dana koji će željenu metu obilježiti pred društvom i
izazvati neugodu, kao i bol u trenutku davanja, trebate ispružiti sve prste ruke i lagano ih sklopiti u polumjesec.

Važno je u zamahu koristiti i silu iz ramena kao i zamah same ruke. Udarac nikako ne smije stati prilikom dodira mete već mora završiti par centimetara iza cilja. Cilj/obraz sam će se micati s putanje dlana u odredenoj spirali uz zaglušujući prasak ako je sve pravilno izvedeno.

Šamar nikako davati samo prstima
zbog smanjene učinkovitosti i mogućeg loma prstiju ... dakle, koristiti prste,dlan i zamah!"

Eto, hvala, a onaj drugi dio: kada je to nužno, mislim da ću odlučit sama.

:)

Dakle, dvadeset stvari koje bi svaka žena morala probati bar jednom u životu:

1. mlađeg od sebe
2. starijeg od sebe
3. puno, puno mlađeg od sebe
4. pratiti vojnika na vlak, zajedno s njegovim razularenim prijateljima
5. ići na more s dvije najbolje prijateljice po mogućnosti s različitim bojama kose
6. odbiti cvijeće kupljeno za nju
7. prepisati na kompjuter krasopisom pisanu bakinu kuharicu
8. peći i slati kolače u vojsku u limenoj kutiji
9. imati istog virtualnog ljubavnika duže od tjedan dana
10. utopiti slomljeno srce u boci alkohola kao crva u tekili
11. nagutati se andola ili c vitamina u trenutku slabosti ili punog mjeseca
12. pobrati stranca u kafiću i ostavit ga na autobusnoj stanici kad već nema auto
13. baciti stara neposlana pisma
14. sama si kupiti najskuplji parfem u dućanu
15. otići s frendicama u Las Vegas na tjedan dana, ili bar na wellness vikend
16. pronaći i platiti dobroj gatari da ti pročita sudbinu
17. kupiti prekrasne i preskupe štikle i nikad ih ne obući jer su premale
18. otići u Ameriku s ručnom tobicom i vratiti se s tri kofera veša
19. naučiti kako se pravilno šamara i kada je to nužno
20. gledati ljubavi u lice i reći joj zbogom

Naravno, dajte prijedloge :)

"You must remember this, a kiss is but a kiss, a sigh is but a sigh ... the Internet will still remember your writing, as time goes by ..."

(autor nepoznat, dijelovi iz jedne pjesme)

I sad, zapravo je istina, koliko god mi brisali, negdje ostaje; tako su mi bar rekli.

Jednom sam čak slijedila jedan link na kojem su, uredno poslagane po datumu postanja, bile sve slike koje su ikad bile stavljene u galerije na iskrici.

Sve. Čak i one obrisane.

Internet je samo medij, svi ćemo se složiti. Ali, ne mogu si pomoći a da ne mislim kako je ovaj medij mnogo više od virtualnog autoputa.

Ako nije već sada, postat će, brže nego to možemo i zamisliti.

A sve zato jer gledam "Strange Days", i mada nema veze s netom, ima s idejom o virtualnom proživljavanju tuđih života, koju sam prije pet godina napisala u priči, za koju sam tada mislila da je daleki SF.

E, nije :)

A šuma lijepa, jesenja. Na sve boje našarana. Što na granama se još drži, što pod nogama razigrano šušti. A svjetla, sunca već crvenkastoga, u obilju. Kroz rijetke hrastove grane zlatom boja Leonu put. Leon skakuće, cokulom razmiče brdašca opaloga lišća. Traži Leon večeru. Nešto da pod pečenje pristavi. Gomolj ili vrganj. I lisičice bi ga razveselile.

Sunce gasne, glad se glasa iz Leonovog trbuha. Okreće se, vraća prazne košarice. Zna Leon put. Kroz šumu ga vodi srce. Ni staza mu ne treba. Vratio bi se kolibici i zavezanih očiju. Mnogo puta se već noću vraćao s punim zamkama.

A mjesec noćas sjeva ljuto, podbuhlo lice. Gura se među granama, srebro lije po bojama na zemlji. Leon zviždi veselu pjesmicu. Misli da već osjeća u nozdrvama miris pečenog buta iz kolibe.

Kadli mjesec namigne oblačićem preko punog lica. Leon protrne, kao ledom da ga niz leđa bude. Učini mu se da se šuma zaljuljala; da je zemlja poskočila, da ga smrt zaskočila. Promijenila se stabla, sad se naginju na druge strane. Leon ubrza korak. Ne voli on ove čudne noći; trebao je ostati kraj peći, iza dobro zabrtvljenih vrata. Požali glad, prokle proždrljivost što ga s večeri u šumu odvela.

A iza hrastovog debla pukne mu prizor na čistini, okupan maglicom i mjesecom. Sagne se Leon, sakrije u žbunje. Nisu ovo čista posla. Na sredini vrtlog u bijelo odjevenih dugokosih vila, što im tanke nožice ni zemlju ni lišće ne dodiruju. Vrte se, zamahuju kosama, grlenim smijehom se dozivaju.

Leon sluša pjesmu vilinskog kola. I zna. Priča se po selu tko vrzino kolo u noći velikog mjeseca na kakvoj čistini ugleda, nikad se više ne vraća. Leon čvrsto steže hrast, prsti mu koru već lome, jer od mjesta maknuti se više ne može. Nada se, ipak, da ga vilene nisu čule, da će otplesati i nestati među rijetkim granama.

A vile lete, lepršaju, rastaču se i spajaju pred Leonovim očima. Zavodljive, mirisne i sanjive. Zovu ga pjesmom te šumske sirene i Leonovi zgrčeni prsti popuštaju koru. Leon se pridiže, već odiže od zemlje i leti, leti vilama u kolo.

Ne misli više ni na selo, ni pečenje, ni na ruse kose medene, što ga čekaju na kraju sela. Ne zna Leon ništa više, samo pjesmu slijedi, ples i kovitlanje bijelih skuta nad zemljom. Ne zna Leon da ples će jutrom završiti, da će vilovite nestati i da će se on probuditi, sam, posve sam, u istoj šumi, nedaleko sela.

A proći će sto godina u toj jednoj Leonovoj vrzinoj noći.

Svaka osoba koju sretnemo
(uživo ili u virtuali)
ostavi na nama trag.
Znamenje.
Korake u snijegu.

Broj tih koraka ovisi o toj osobi.
Dubina tragova ovisi o nama.


(Kako je moguće da s laptopa, kojemu nitko nema pristup, nestanu samo dvije slike od svih 40 GB fajlova, slika, filmova, mp3ca? I baš te dvije? Zaboga, ukleta sam.)

A, dakle, što sam danas ljuta!!!

Zašto, zašto, zašto? Zašto roditelji ne razmišljaju?

OK, u čemu je problem? Pa, danas mi je trebalo za neki prijevod pjesmica iz djetinjstva, koja mi je bila tužna, i kao curici i još uvijek ima te konotacije. Naravno, Zeko i potočić.

Ne jednom sam u razgovorima i dopisivanjima našla druge ljude koji su na tu pjesmicu isto reagirali kao i ja. Znam je napamet, naravno, i svaki put mi probudi iste tugaljive misli o kraju, odlasku, smrti, uzaludnosti, plakanju, tištenju, boli u grudima. Ma … :((((( Znate je:

U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić
i pokrio ga snijeg.
A jedan mali zeko
taj potok traži svud,
gdje je, kud je nestao
to njemu tišti grud.

I plače, plače zeko mal,
za potočićem tim
i žali žali zeko sad
žali srcem svim.
i tužan misli zeko
da gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

Nađem ja pjesmicu uredno na jednom sajtu za buduće mamice. Branko Mihaljević napisao. Uzmem ja što mi je trebalo, sva sretna da imam original riječi.

I onda, slučajno, vidim da nešto dolje još piše:

A onda dodje ljeto
i snijeg se otopi
vratio se potočić
i zeko sretan bi.

Pa, zaboga, jel je tako teško bilo memorirat još četiri stiha ????!!!!
Jesam li ja, i još tko zna koliko djece, ako ne sva, baš morala na tu pjesmicu odvaljivat od jada???
I da mi to ostane kao primjer za gubitak, smrt i bespomoćnost ????!!!!

Pa ni na ploči, gdje pjeva Zdenka Vučković, nema tih zadnjih stihova!!!1

Ajd, brzo, obavijestite svu veliku i malu djecu, kao i sve odrasle da ZEKO SRETAN BI.!!!!!!!!!!!

u roku od dvije godine na blogu bila su tri ovakva dana:
jednog sam zatvorila u tamnicu da kopa žličicom izlaz.
drugog sam zaključala u lance iza rešetaka.
danas je treći.

zaista, zaista mrzim ovako se osjećati. a nemam nikakvih razloga, opravdanih.

u glavi sam:
napisala oproštajna pisma;
sve što nikada nisam izrekla, posložila sam pod naljepnice s imenima;
zahvalila sam svima koju su bili dobri prema meni;
raspodijelila imovinu ljudima kojima će to nešto značiti;
odlučila kome ću ostaviti password za nick da pospremi iza mene;
zamislila kakav nadgrobni spomenik želim;

zaista sam:
zamalo samoj sebi kupila bijele krizanteme;
zapalila svijeću, ali mirišljavu;
pročitala sve moje blogove i sve komentare, ali sve;
tri puta se rasplakala u toku dana;
oprala kuhinju i kupaonicu;
promijenila posteljinu;
dva puta se prejela.

i zadnja mi je šansa još ona čokolada u frižideru.

Slušam večeras dva prijatelja kako se zapliću u raspravu. Jedan oženjen s djetetom, drugi, recimo, slobodan. Naravno, svakome je njegova situacija gora. Stoje pred izborom. U agoniji.

Prvi, nazovimo ga Mislav, oženjen, rado bi promijenio posao. Našao je neke mogućnosti, zanimljivo mjesto s mnogo manje novaca mjesečno. A žena i dijete traže svoje. Mislav se lomi, desetak godina na istom mjestu, dosadnom, predvidljivom, ali sigurnom poslu, koji otplaćuje kredit i hrani obitelj. Mislav zna da bi na novom poslu bio sretniji, ali da mu je nemoguće održati dosadašnji standard. A nije sam, i u njegovoj križaljci su još dvije osobe koje ne može zanemariti. Mislav se muči.

Drugi, Sven, nema obitelj, nema posao. Ali ima ponude. Dvije. Jednako privlačne, različite, ali obje s perspektivom i dobrom zaradom. Sven ne nalazi argumente zašto bi izabrao ili odbacio bilo koji od ta dva zaposlenja. Sven se muči.

Razmišljam o njima i njihovoj agoniji izbora više nego o stvarnom izboru koji će, na kraju krajeva, ipak svaki od njih sam napraviti.

Zanima me, teoretski, koja je agonija gora, ona Mislavova, dakle, konflikt privlačenja i odbijanja, ili Svenova, konflikt dvostrukog privlačenja?

Ne ona kalendarska, nego tu, u mojoj duši. Dugo je, predugo, sunce skrivalo zube i podgrijavalo ova zrnca inspiracije što cure niz moje jagodice na tipke.

A, ne, nije ovo opraštanje, blog koji vapi za pažnjom i utješnim komentarima. Previše sam puta vidjela kako se takvi vraćaju. I ne mislim otići.

Pisala sam jer sam pronašla što želim reći. Kao i mnogi drugi koji ovdje zalutaju. Čitala sam prekrasne tuđe riječi, nježne, grube, mirne, divlje. Milijune priča i pjesama. Pozive u pomoć, ushite i padove. Ljubav i strah. Beskrajne varijacije na osnovne emocije.

Napisala sam ovdje dovoljno za tri knjige. Iskoristila prekrasnu mogućnost trenutne povratne informacije. Za to sam zahvalna svima i nastojim vratiti ljubaznost.

Ne smatram se pretjerano produktivnom. Nekih dvjesto pedeset blogova u oko godinu dana. Većinu sam obrisala i spremila. Ako sve bude kako treba, reinkarnirat će se u drugom obliku.

Postoje dva razloga za isključivanje pogona i zamrzavanje. Prvi je osoban. Drugi je važniji.

Zima je.

ako jedne tople jesenske večeri
pogledaš kroz svoj prozor,
a nebo bude već tamno,
bez zvijezda,
i ako pogledaš dolje,
na klupu ispod stare breze,
naći ćeš dvije u mojim očima.

iza zastora je svjetlo upaljeno
od sumraka do rane zore.
bojiš li se mraka,
najdraži?
poslat ću ti iskre
što ukrala sam kaminu
dok se vatra tek raspaljivala.

a kraj klupe ostavit ću pjesmu,
ispisanu prstima po zraku,
nevidljivu, al' glasnu,
opomenu
onoj koja tek dolazi,
da ne sjedi predugo na klupi
pod tim osvjetljenim prozorom.

Mada će mnogi reći da su sve žene iste, princeze su drukčije.

Ne, neću ovdje opisivati pekmezaste sponzoruše koje će za bočicu najnovijeg parfema, čizme za dva soma kuna, unikatnu haljinu i spa vikend zatreptati okicama i raširiti noge. To su working girls.

Zamislite djevojčicu i njezinog oca. Sjedi mu u krilu, voze se zajedno na biciklu, šeću uz jezero, nosi je na ramenima. Tata uvijek zna najbolje, on zna što njoj treba, kuda treba ići, što treba napraviti, koga treba razbiti. Ako otac i curica razviju takav odnos povjerenja, ona će mu se povjeravati, pitati ga za savjet, poslušati. Ako otac ne zloupotrijebi to povjerenje, ne bude nepravedan i prekrut, ni pubertet neće promijeniti njihov odnos. Kćerkica će rasti sretna, zaštićena i svojom ljupkošću i ljubavi vratiti ocu pažnju.

Ovo nije pedofilski blog!!!!

I mada je, priznajem, ova psihologija prilično plitka, postoje žene - princeze.

One će dugo, dugo tražiti muškarca koji će joj tako nesebično dati vrijeme kao njezin otac. Kojemu će vjerovati, kojega će slijediti. Kojemu neće dosađivati nepotrebnim hirovima, suvišnim i nepravovremenim porukama, nerazumnim zahtjevima, mijenjanjem mišljenja i planova. One će strpljivo čekati da on za njih bude imao vremena, znajući da će im se tada u potpunosti posvetiti, da će naručju njegovog uma i srca osjetiti onu istu beskompromisnu ljubav kao nekada s ocem. Tražit će njegov savjet, prihvaćati njegove ideje kao svoje, kao najbolje što za njih može biti, prilagođavat će se njegovom slobodnom vremenu, strpljivo čekati dok kralj vrši audijenciju. One će sjediti na povlaštenom položaju tik uz tron, sigurne, nedodirljive, zadovoljne, tihe.

I nema veze koliko će na drugim mjestima isticati svoju neovisnost, slobodne ideje i volju, princeze će vjerno slijediti svog muškarca.

I dok ne nađemo takvoga, koji će to znati cijeniti, koji će znati s nama, onaj koji će nam osigurati to mjesto kraj trona, visoko, iznad svih ostalih, ali odmah ispod njega-vladara; dok takvoga ne nađemo, niti jedan neće biti dovoljno dobar.

vrata su zakucana novim poniklanim čavlima.
kao ukrasi u izlozima,
primamljivi, ali ne na prodaju.

nova je, crna uljana boja samo zalijepila staru
srebrnu, što se ljuštila
i otkrivala tajnu naslikanu dlanovima.

voljeti ne znači zamahnuti dvoglavom sjekirom
i prokrčiti put nježnosti.
voljeti se može s obje strane vrata.

preslušala sam album, drukčiji je nego što dylana pamtim, više ritma, više bluesa, manje bunta i protesta, više smirenosti, a možda je to samo moj dojam. sve u svemu, meni se sviđa, slušat ću često. hvala piratu s balkana :)))))

tekstovi su, kao i uvijek, dugački, ovo je prva polovica pjesme.

i još uvijek mi nije jasno zašto netko nije napisao neki programčić da možemo stavljati barem male klipove muzike, onak ko slikice?


Beyond the horizon, behind the sun
At the end of the rainbow life has only begun
In the long hours of twilight 'neath the stardust above
Beyond the horizon it is easy to love

I'm touched with desire
What don't I do?
Through flame and through fire
I'll build my world around you

Beyond the horizon, in the Springtime or Fall
Love waits forever, for one and for all

Beyond the horizon, across the divide
'Round about midnight, we'll be on the same side
Down in the valley the water runs cold
Beyond the horizon someone prayed for your soul

My wretched heart is pounding
I felt an angel's kiss
My memories are drowning
In mortal bliss

Beyond the horizon, at the end of the game
Every step that you take, I'm walking the same
…

Plavooka je imala pet imena. Niti jedno nije voljela.

Našli su je na stepenicama crkve na kraju sajmenog dana, u pletenoj košarici s visokom drškom, umotanu u čistu, biserno bijelu tkaninu iz koje su virile kao noć crne kovrče. Imala je već par mjeseci, ali bila je sitna kao novorođenče. Časne su je utoplile, nahranile i udomile. Prvo je sirotište bilo daleko na jugu, a u svakom je selu bilo nerotkinja.

Njezina joj je druga majka dala ime po sebi, Nadina.

Rasla je mirno, u kući s punim stolom i mekim krevetima. Crnokosa, plavooka, neobična djevojčica nepoznatih roditelja. Bila je mirna, dobra, mada se rijetko igrala s drugom djecom. Niti s igračkama kojima su sretni skrbnici ispunjavali njezinu sobu. Ali je voljela šetati i pomagati u vrtu. Biljke su voljele njezine ruke. Vrtovi svih susjeda bili su prepuni ruža i otežalih kugli bijelih krizantema jer ih je obilazila i mazila svakoga dana.

Susjede su je od milja prozvali Biljana.

Zimi je priroda spavala, ali je Plavooka hrabro gazila snijeg kroz šume i livade, noseći hranu srnama i zečevima do jaslica što su ih lovočuvari postavljali i popravljali svake jeseni. Ponekad bi pronašla neku nesretnu životinju, izgladnjelu ili promrzlu, te je nosila na rukama dugim zavojitim stazama sve do sela. Ponekad bi tako u kuću donijela mrtvo tijelo životinjice, već kruto od smrti, izbuljenih, zamućenih očiju. I svaki bi je puta pratile neke dječje oči. Crne haljine posute snijegom i lešina pahuljastog krzna tjerala bi im strah u kosti, gore od babljih priča prije spavanja o strašnoj boginji zime i smrti.

Djeca su je zvala Morana.

A u jedno proljeće, dok je skakutala preko mahovinom posutog velikog kamenja kraj slapa, naišao je Svjetlan. Sasvim slučajno zašao je u taj dio šume, zabavljen velikim mislima o bojevima i carstvima. Nosio je zelenu boju vladara i srebrne toke na grudima. Princ je već prešao dob za djevojke i ženidbu, ostavio svaku nadu da će ikada ocu i domovini osigurati nasljednika. Kad je ugledao Plavooku, zarosile su mu se svjetlo-zelene oči, a strijela ga je s nebesa probola kroz dušu.

Za princa ona je bila Milena.

A djetešce, crnokosi knežević, očiju plavih kao ljetno nebo, zvalo ju je Majčice. Vikalo i vrištalo, borilo se s crnim vitezovima, dok su ga otimali iz ruku Plavooke, onoga dana kad je prestao sisati. Njegov je plač danima odjekivao u njezinim slomljenim grudima. Niskoga roda, nepoznatog oca i majke, Plavooka nije smjela pred dvorane. Svjetlan joj je uzeo sina i to mu nikada neće oprostiti, mada je znala da malenome ništa neće nedostajati i da će je bio dovoljno mlad da je brzo zaboravi.

Plavooka je mrzila sva svoja imena.

netko je večeras napisao da bi žene trebale javno usporediti bilješke. pa je ispala uspaljena militantna feministkinja :))

da, nove na iskrici nemaju neke upute za upotrebu, istina je, mada se sve to vrlo brzo nauči. svejedno, evo par mojih.

zvono za uzbunu treba se upaliti kada sugovornik:

- svaku poruku potpisuje imenom, ali ama baš svaku
- u trećoj, četvrtoj poruci već spominje ljubav, srce, osjećaje, skida zvijezde s neba
- odmah nudi slike i telefon
- kad odmah traži broj telefona
- na prvu kavu donese cvijeće i zlatni privjesak
- hoće se naći a ne da svoj broj mobija
- ima terete na ABC ZK izvatku (pozdrav sagiju)
- kaže da nema smisla ići na kavu kad on može navratiti sad odmah do vas
- naziva a da prije ne pošalje sms i pita jel smije
- žali se na neuspijeh ovdje i to zbog žena koje ga ne razumiju
- kad je nick u biti negativan: virus, usamljen, negativac, mrzim_sve_živo, mali_mi_je, bolestan, psiho, stalker, divljak, opijum_za_ žene ... i varijante
- kad je prva poruka sadržajna: "bok" ili "bok, kako si?", "što reći?", "reci mi sve o sebi" ...
- kad psuje i kaže da se javio jer je pijan
- ne skida se s teme seksa
- tu je zbog avanture i što ga žena ne razumije mada je u sretnom braku
- na pristojni odgovor da niste zainteresirani, napada svim oružjem
- obavijesti vas da zna da ga se bojite
- nekritičko slaganje sa svime što kažete
- slatkoriječivost do prvi put kad odbijete kavu
- jako friški datum otvaranja profila, posumnjajte da je duplić koji vas provjerava
- gubi strpljenje ako malo kasnite s porukom, pita vas da s koliko ih se razgovarate
- kad ružno govori o bivšim curama ili nekim iskričarkama koje je upoznao

ovo ne pretendira biti završen i savršen popis, slobodno dodajte svoje :))