Čarobni brijeg

Patuljci ne sanjaju.

Ako je san rješavanje dnevnih problema simboličkim slikama, patuljcima to ne treba. Oči ne zaklapaju ako nisu osmislili kako i što dalje. Pa makar i danima. Svaki patuljak svoj dan završava mirno, odlučno i svjesno.

Ako su snovi sjećanja na budućnost, ni o tome ne brinu previše. Što dolazi, doći će. Nema mjesta nagađanjima. Predviđanja i predosjećaji igre su za vile i maštovite pastirice. Patuljci ne lebde nad zemljom a i ne poskakuju nad livadnim cvijećem. Patuljci buše zemlju, lome kamen, skupljaju drago kamenje. Stvarni su, kao i njihove želje i planovi, čvrsto ukopani u zemljinu koru.

I zato se Boran jako uznemirio kad mu se Plavooka prvi puta ukazala prije buđenja.

Probudio se namah, zbacio kože i istrčao izvan pećine samo u noćnoj košulji sa neizbježnim srpom za remenom. Nikad, nikada ne skidaj srp, sine, rekao mu je otac, utiskujući mu usijani majstorski žig u nadlakticu. To si ti, ako srp nestane, izgubit ćeš se po svijetu. Boran je srp pažljivo čistio, nosio ga sa strane da ne smeta hodu i spavao mirno na leđima ili desnom boku, ne prevrćući se nikada na stranu gdje je visjela oštrica.

Mislio je isprva da mu se vještica osobno uvukla u spilju i da ju je vidio nekako, još kroz poluotvorene vjeđe, dok se nadvijala nad uspavanim tijelima. Dok se podizao, nije vidio nikoga u svjetlu još tinjajuće logorske vatre. Srce mu je tuklo jako, obrazi gorjeli, kao onda prvi puta kad je stajao sam pred usijanim tekućim željezom. Žuta je, gusta, tekućina pjevala pjesmu mačeva i Boran je znao da je mora izliti i iskovati samo u sjajne oštrice. Ako pogriješi, ako je izlije u nakovanj ili rubnike kotača, željezo će pucati, nezadovoljno, nesretno i sramotiti tvorca, kovača, dovijeka.

Ali, Plavooke nije bilo. Zaklopio je oči u nadi da je pogriješio, da se to samo neka čudna misao vukla po njegovoj svijesti, nepozvana i sama. Plavooke više nije bilo, ali mu se pred očima ukazala staza, jedva vidljiva, zastrta granjem i grmljem. Preletio je mislima kroz šikaru sve do slapa i jedva vidljive kolibe, obrasle mahovinom i sitnim cvjetovima. I mada nikada nije bio tamo, Boran je znao kako je naći. I da mora tamo. Da ga ona čeka. Da izbora nema.

Naravno, odbacio je te misli i slike odmah. Posramio se mašte koja mu je nametnula takve slike. Patuljci ne sanjaju. Patuljici rade i stvaraju. Patuljke ne progone snovi i more. Zagrijat će ugljen, razmrviti onu rudaču sa srebrnom niti što su mu je dovezli neki dan, pročistiti metal i misli. Iskovat će divan štit protiv neprijateljskog kamenja i vlastitih gluposti u glavi.

Boran se revno bacio na posao. U štit je ukovao sliku visokog ratnika duge kose, što je prkosio neprijatelju raširenih ruku. Rub je ukrasio meandrima i strijelama koje su, kao simbol sunca, iz sredine tekle prema van i znao je da će ga skupo prodati na sljedećem sajmu.

A onda mu je druge noći Plavooka ponovo pokucala na vjeđe.

e, pa ne znam gdje da to napišem, ali negdje moram

kviskoteka je imala pitanje prošli tjedan koji je poznati: Niels Bohr, Albert Camus ili (sad sam trećeg zaboravila) bio ujedno i član nogometne reprezentacije svoje zemlje

te su popušili foru kao i njemački RTL stavivši Nielsa Bohra kao točan odgovor, medjutim, on je samo bio golman nekog malog kluba, dok je Albert Camus igrao za reprezentaciju

svatko s minimumom google skills mogao je doći do tih rezultata kao i ja.

sad, jel to zeznuo VIP ili Kviskoteka, ne znam, ali je nagrada otišla u krivo

:)

U ovoj šumi ptice nisu pjevale. Boran nije znao ima li ih uopće ili su ušutile zbog buke koje su njegove krute kožne sandale stvarale po otpalom, presušenom lišću.

Već je danima slijedio rub ove jesenje ogoljene hrastove šume, a kiše nije bilo. Ali ni jutarnje rose. Budio se prekriven lišćem, suhim kao usred sunčanog dana. Srećom, patuljci nisu trebali mnogo vode. Niti hrane. Tjednima bi ih održali komadići suhog kruha, sira ili, ako je bilo sreće, sušenog voća. Znojili se nisu čak ni u zagušljivim podzemnim hodnicima; koža im je bila gruba i napeta. Malo tekućine jednom dnevno Boranu je bilo dovoljno. Zalihu gustog tamnog vina u čuturici još nije potrošio. A i slijedio ga je potok, tih i tri koraka širok, pun ledene vode i crveno-zlaćanih ribica.

Stresao je lišće i grančice, protegnuo uspavane udove i u ruci otkrio smotuljak. Držao ga je u šaci cijelu noć, snagom podsvijesti i mišića uvježbanih još u mladosti. Nikakva sila ne bi isčupala smotak iz njegovih prstiju dok je spavao. A, osim toga, pogled na požutjelu kožu s crnim sitnim znakovima svako bi ga jutro podsjetilo da je san ponovo izbrisao dio njegovih sjećanja.

Pri slabom svjetlu zore razmotao je svitak. Nekoliko je trenutaka s nerazumijevanjem promatrao piktograme, čudeći se svaki puta iznova koliko ih ima i kako su sitni ali uredni ti nizovi sličica. Pred još pospanim očima poskakivale su i plesale na površini otvrdnjele tanke kože.

A onda je prepoznao prvu: čovječuljak kratkih udova sa polukružnim štitom u lijevoj ruci. Drugu: obris vrećice s gomilom kamenčića u njoj. Treće: zavojit put između planina i mora.

Slike su se redale, ponavljale, upozoravale, požurivale ga. Sve je brže čitao; sve je više shvaćao da je vrijeme kratko, da se tmasti oblaci nadvijaju nad svijetom i da je odgovor zataknut za njegov pojas.

Patuljak je odsutno protresao vrećicu ovješenu o široki kožni remen. Tamna, gotovo crna, uštavljena koža s prevelikom, već zahrđalom željeznom kopčom pridržavala je neuredne komade blatnjavih krpa što su se vlažne ovijale oko njegova tijela.

Pustena je vrećica zazveckala je radosno, kao zvonca na upregnutim jelenima.

Dok je gazio jesenski mulj uz potok na rubu šume, sjetio se Plavooke. Zaboravio joj je ime; pamćenje ga sve slabije služilo; mnogo je zima protreslo njegove kosti. Samo su boje ostajale s njim. Progonile ga. Nebesko plava, okružena garavim obrvama i žičanim uvojcima. Njezine crne haljine. Crne, kao najdublja noć, kojima je za sobom povlačila suho lišće.

I srebrni bljesak kaleža na kraju puta.

Vidio ga je jednom, u snu, nestvarnog. Bio je izrezbaren sitnim bodom, s utorima gdje su se nekad gnijezdili dragulji. Plavooka mu je vještica milosrdno utisnula sliku njegovog cilja duboko u san. Znao je da to može zaboraviti tek sa svojim zadnjim dahom.

Jedno se vrijeme tješio da će ga uspomene možda ipak pratiti zauvijek, ali i njih je razočarao, očito. Nestajale su u velikim komadima, a vraćale se tek usputno, u komadićima, bljeskovima boja i ponekog lica. I zadatak bi zaboravio, sve češće se plašio toga.

No, svakog bi jutra, odmah nakon buđenja, vadio smotuljak s iscrtanim uputama i pričom o sebi. Davno si je, srećom, možda nakon prvog jutra bez jasnog sjećanja, crtežima napravio svakodnevni memento. Više nije vjerovao da će uvijek znati čitati, da će slabašna slova i namjerno nejasne riječi preživjeti čaroliju zaborava koju je nosio za pojasom.

Do sada je izgubio sve što je ponio sa sobom. Štit s obiteljskim grbom, kojeg nikada nije zavolio, ostao je negdje u maglenim močvarama. I srp od plemenitog željeza što ga je iskovao sam, još u očevoj radionici za majstorski ispit. I drugove na putu i neprijatelje na tragu. Napustila ga je čak i bora smijeha što se skrivala ispod brkova. Ili se tek premijestila na čelo zaleđeno u brizi i strahu. Nestao je gnijev, rasplinuo se žar.

Neutabanim putevima gonilo ga je još samo obećanje Plavookoj.

zašto muškarci češće komplementiraju ženinu ljepotu, nego pamet?

nije dobro za muški ego reći da je žena pametna, pametnija od njega, ako kaže da je žena lijepa, to nije u istoj kategoriji, on ne govori "ljepša si od mene", to štoviše ne mora ništa ni značiti, pogotovo ženama koje očekuju komplimente cijelo vrijeme, njih muškarci i komplimentiraju, daju im ono što žele i zbog čega se osjećaju ugodno, te, naravno, daju nagradu, osmijeh i "obećanje"

i pamet i ljepota su prvo stvar genetike, a onda tek i osobnog doprinosa, jer postoji već razlika u odgoju, na primjer, kako:

dječaku kažu: vidi što si napravio, uče ga da je loše napravio, i on ne misli da je on loš,sude im po djelima i radu, posao je najveći kompliemnt, njega promatra kao produžetak sebe, sebe daju u ono što rade, u kreativnosti mu je važno naći naći način da njegovo djelo bude drukčije, originalno, muškarcima je bitno "kako"

djevojčici kažu: vidi kakva si, sude joj po osobnosti, uče ju da misli da je ona loša,
ona sama je iznad svega što radi, kompliment njezinom izgledu najveći je kompliment, ne daje se sasvim u svoj posao, svoju kreaciju smatraju vrijednom jer ju je ona ostvarila, ono što napravi, kritiku doživljava osobno, kao kritiku nje same, ženi je bitno "što"

dakle, kad ženi kažu da je lijepa, pohvalili su nju, a ne nešto što je napravila sama i ona reagira bolje i dražesnije; muškarcu će uvijek veći kompliment biti da je pametan i da je nešto dobro izveo, nego da je lijep kao slika.

Započeo si to šalom tamo davno u jesen, a ona je to ozbiljno shvatila. Nije li to smiješno? Ma, naravno, smijem se i ja, mada, opet, nosila je to ona punih devet mjeseci, gradila, pazila i mazila, i sad je tu, mirišljavo i okupano, umotano u najmekše korice i dizajnerske trikove, djetešce, njezino i ... da, tvoje.

Možda i nisi baš mislio ozbiljno, ali, dogodilo se. Rodilo se. Tu je. Neka znaš bar, kad već nema alimentacije ili još većih zahtjeva. Nešto je, ipak, od vas ostalo, mada to baš nije ono što je ona zamislila.

Uh, pisala bi ona, pisala, stotine stranica o svemu, znam da bi mogla. Odavno nema više pitanja za tebe, jer zna odgovore na svako moguće. Osim jednog. Zašto, zašto si vas se tako lako odrekao? Ne mogu to shvatiti, ni racionalno, ni emotivno, ni intuicijom. Ovo pismo nije to pitanje. Nemam ga pravo postaviti. Nemam pravo na odgovor. Ovo pismo je samo izvod iz matične knjige. Dokument o jednom vremenu. Patetična pjesma o pjesmama.

Ipak, poslat ću ga. Mislim da je to zdravije nego pohraniti u ladicu i kakav skriveni pretinac hard diska. Za njezino zdravije, naravno. Tebi neće previše značiti, neće te boljeti, neće te smetati. Dopustit ćeš mi, dakle, da budem malo sebična umjesto nje, zar ne? Uostalom, nisi morao čitati, jel'da?

željela sam sebi pregršt
napisanih slova
u ime one riječi na "lj".

mislila sam trebam
osjetiti titraj
i snagu drugog uma.

kroz prste dok lije
nabujala pjesma
s nebeskih sfera.

da tuđe će misli
ispuniti moje
dok lutam ispod svoda.

ni slutila nisam
da moje će ruke
vrijedno ispisati ljubav.

prvo se iskopa tona iskustvene prašine,
gužva se u grudice, u kuglice nade;
sve dok se ne naprave dvije polukugle,
radioaktivne, potencijalno aktivne.

pripreme se balističke verbalne rakete.
diplomatske aktivnosti gube zamahe.
a onda se izmakne stol sa šalicama kave.
mekane polutke usana se spoje.

dim cigareta se razmakne i ustukne.
atomi vrište; tokio bilježi potrese.
neovisni stručnjak procjenjuje
dugoročne destabilizirajuće učinke.

nek' se puni rijeka mrtva,
prerezat ću joj brane.
zauzdat će se prazna rima,
survat se u oceane.

nek' poteku mora divlja,
odvrnut ću im slavine.
zaplovit ću glupo njima,
razbit se o naplavine.

…
Ten fathoms deep on the road to hell
Yo ho ho and a bottle of rum.

(R. L. Stevenson, 1881.)

ima tu i neki dead man's chest i olovo i zlato i sva ostala gusarska imagerija.

kao gusar, otima joj srce.
a ostat će joj samo
hladan razum.
ponos i predrasuda.
umišljenost i ambicija.
ledena vrelina.

gdje je taj rum?

Ne smijem se bojati.
Strah je ubojica uma.
Strah je mala smrt koja donosi potpni nestanak.
Suočit ću se sa strahom.
Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene.
I kada prođe, unutarnjim okom pogledat ću njegov put.
Kuda je strah prošao, neće biti ničega.
Ostat ću samo ja.

(Dune, Frank Herbert, str 19., prev. CC)

srce tvoje žensko cvili, kažeš?
ne vjerujem, suze su ti lake,
za svakim poteku, kurve.

a voljela bi otići, zar ne?
pokupiti ponos s kamenja,
isprati bol odbijanja.

al' pustiti te ne mogu i neću.
skršit ću te šutnjom,
smrznuti te mržnjom.

ukrast ću ti mirne misli već noćas.
riječi ti s sravniti točkama,
jecaje smrviti dlanovima.

a sutra ću čelično trnje utisnuti
u tu krhku kuglu staklenu,
u tvoju ljubav, tihu, smirenu.

da vrištiš, da ječiš, da plaziš
po iglama, da puziš niz liticu
s krilima slomljenim u letu.

potpalit ću ti krhotine, mila.
da vrate u život ove moje
davno izgažene snove.

u kini je, od početka ove godine, u automobilskim nesrećama poginulo ukupno 40.000 ljudi.

malo matematike kaže da je to 150 ljudi dnevno, ili 6 na sat ili svakih 10 minuta po jedan.

eh, znati prepoznati nasilnika dok je još pristojan, zove se samoobrana, a ne prijetnja :))

dakle, i ja sam, konačno, kod nekog na ignore :DDD

Prevodim ja tako neke jako dobre stripove (Love & Rockets, braće Hernandez) za odrasle, ali nisu (sasvim) ni sapunica, ni erotika, ni pornografija, već priče iz jednog gradića na granici Meksika i SAD. Ako naiđete, pročitajte, tako zgodno i s ljubavlju nacrtane žene teško ćete igdje drugdje naći, a i priče su mrak. Ali, meandriram.

Htjela sam o prijevodu naslova: dakle - reticent.

I sad ludilo od značenja iz Webstera - tiho, mirno, (samo)zatajno, suzdržano, sa zadrškom, stegnuto, sputano, šutljivo, skromno, sramežljivo, povučeno, potčinjeno, zatvoreno, neiskreno, tajanstveno, opterećeno, teško, introvertno, rezervirano, okljevajuće, nesigurno, nesposobno, neodlučno -

Ma, mislim, i oni meni kažu da engleski ima za svaku stranu riječ po bar pet do deset sinonima? I sve to paše uz imenicu srce.

Da, da, dobro, kad prevedem cijelu epizodu, znat ću koji upotrijebiti. Ali, ovako, na suho, svaki mi pridjev odgovara. Meni.

Malo su mi prisjele koincidencije.