Čarobni brijeg

Dakle, prva rečenica romana "Ponos i predrasude" Jane Austen:

"Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna."

je zadana, obavezna.

Tom rečenicom počinjete tekst. Sve ostalo je vaše. I naslov.

Molim prije naslova velikim slovima navesti ROUND ROBIN, jer vrijeme za pisanje bloga nije ograničeno.
Ako ne želite objaviti na svom blogu ili želite anonimnost, na donjem je linku mail, pa ćemo objaviti na profilu VirtualGeisha.

Tko ne zna što je ROUND ROBIN, upute i primjeri su ovdje:
Link

'Ajmo.

Svi prilozi dobrodošli.





te tako, prvi prilog:

Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga "neophodno" potrebna. Zamrzio ga je u trenu jednim pogledom u spavaću sobu. Noćnim komešanjem probuđen dječak gledao je kroz prorez vrata i dovratka i mrzio sve više. Osjeća kako drhti od bijesa i nemoći. Njegova mater kamena lica kao da se dosađuj izvaljena potrbuške na širokom krevetu i očuh što joj nabija kurac bezdušno u šupak. Nikakvi osjećaji već samo stisnuti zubi u grimasi u kojoj se ne razaznaje ni bol ni išta već samo tupilo i pogled. Onaj pogled mrtve ribe u ribarnici što davno je izgubio ikakvu nadu u išta. Jebanje žive lutke i ništa više trajalo je i dalje dok se udalajvao hodnikom. Pokupio je svoje stvari u zavežljaj plahte i zauvjek napustio bogatstvo vile sa bazenom i širokom dobro uređenom okućnicom. Jedino je vani za osvetu bacio pepeljaru u prozor sobe kao znak odlaska.
oglasi u novinama i plakati po stupovima sa njegovom slikom nisu ga sustigli. mater je svršila obojivši vodu u kadi crvenilom iz žila na zapešću. Očuh ..... ma već ej imao dvije nove, mlađe u zamjeni. Novac kupuje sve pa i tijela što su sve jeftinija.
Njegov put nastavio se u bogatom društvu mjeren djelićima sata kao dječaka za zabvu a kasnije sa nepunih sedamnaest........ Bez oca, bez majke bez ičega završio je na stolu ilegalne klinike za transplantaciju organa.

Autor: Philippe_de_Mala

Jutro ti je zlatom obojilo zamršenu kosu na mom jastuku. Probudila sam se u zoru; na istočnom nebu tek sramežljivo crvenilo. Sjela sam na uzglavlje uz šalicu vruće kave, prvu cigaretu i pogled zalijepljen za tvoje kapke.
Treptaj.
Sanjao si. Vidjela sam kako ti se oči pomiču, brzo, skriveno; slušala kako ti se disanje ubrzava; trznuo si rukom. Sanjao si. Na čelu se nije razvila bora; san je sigurno mek. Miran.
Treptaj.
Nisi još otvarao oči, premda sam sumnjala da već napuštaš san. Nekako uvijek osjetiš kad te jutrom promatram dok zadnji put snivaš. Ali, još pripadaš Morfeju, premda već na granici između dva svijeta. Nesvjestan mi dopuštaš da još mamurna snatrim. Da se sjećam prošle noći i žeravice na kojoj smo ležali.
Treptaj.
Ruku sam zavukla ispod deke u koju si umotan do vrata. Napredujem milimetrima, slijedim ritam tvog daha i ne budim te još. Jesi li i ovaj moj dodir ubacio u san? A možda se pretvaraš samo, puštaš me da lutam nepomičnim tijelom, možda budan čekaš da izgubim spokoj i da mi zadrhti ruka?
Treptaj.
Budan ili usnuo, otimaš mi mir.

Afro Celt Sound System
"Magic and Mayhem"


Link

... bojiš se komentara?
istine?
razotkrivanja?
nemoj, nije strašno.

slike nisu tvoje, ponavljam.
za razliku od uvreda koje su neporešivo tvoje otkad si ovdje

i ne prijeti.
zaboravljaš se.

hm ...
opcija A - šuti, gutaj kiselinu, odi spavati, sutra bude bolje (ne bu) ... idi do frižidera, uzmi persen (drugo ionako ne možeš dobit)
opcija B - zovi nekog, ispuši se, viči, plači, urlaj, psuj svece i nesvece

(ovaj blog je neveseo i ne da mi se čekat večer)

opcija C - medicinski fakultet, sve bolnice i domove zdravlja minus pacijente plus privatnici, polit benzinom, zapalit, potaracat bagerom
opcija D - piši blog
opcija E - preseli u Englesku
opcija F - egzorcizam (vidi romanov komentar dolje)

Liječnike opće prakse pretvorili su u robote koji niti ne pogledaju (ne pregledaju - POGLEDAJU) pacijenta, već bulje u kompjuter i popis šifara i program i ne vade štambilj ako u rukama nemaju petsto specijalističkih nalaza da si pokriju dupe. Ne možeš dobit ni voltaren koji ni u apoteci ne možeš kupiti, jer ću se valjda predozirati, kaj ja znam. Da sam narkoman, metadon bi dobila kad zinem, a to je isto što i heroin, maltene. Al, voltaren, bože sačuvaj. O ketonalu mogu samo sanjati, o betrion masti, o triderm kremi, to bi si valjda trljala u oči, pa bi HZZZZZZZZZZZ ganjao opću praksu. Do lomača. Valjda netko i dobije voltaren, ne znam. Srećom ti se lijekovi još mogu nabaviti preko granice bez recepta. No, o nekim malo specifičnijim lijekovima neću ni počinjati. Liječnici opće prakse ne samo da ne znaju, i da neće, već ni ne saslušaju razloge zašto bi valjalo napisati običan privatni recept. Koji ne ide na socijalno. I skup je. I pacijent pristaje platiti. Neće slat ljude u bolnicu, nek rodbina potpiše da insisitra. Rodbina nije studirala medicinu i ne prima medicinarsku plaću, ergo, ne prihvaća odgovornost. Rodbina nađe vezu. Koja je svrha opće prakse?

Specijalisti. Do socijalnih ne možeš doći bez čekanja. Ako i dobiješ uputnicu. Privatni su posve spremni izvući ti ne jednom 400-500 kn, nego najmanje 10 puta. Jer toliko im treba za dijagnozu. Koju već znaš kad si potražio specijalistu. Ali ... mi smo svi debili i informiramo se po internetu i nemamo pojma koliko su se oni namučili odstudirati, valjda, i nismo u stanju razumijeti i misliti svojom glavom. Odavno sam prestala vjerovati svim liječnicima. Prvo shvatim što mi je, onda idem, ako baš moram. I ako mi ne potvrdi što znam, onda je debil. OK, možda nije debil, ali nije skoncentriran. Ali je bahat. I kad pitaš da ti objasni svoj mentalni proces sumnje zbog čega te šalje na ultrazvuk štitnjače nakon upale srednjeg uha, onda se izdere i napiše u povijest bolesti da trebaš žvakat kaugume.

Bolnice. To su divna mjesta za raditi kad nema pacijenata. Kao i škole na praznicima. Inače je totalni kaos i pacijenti ih gnjave. Oni bi nešto, pa ih boli, pa ih treba namještati, pa bi toalet, zamislite, imaju i apetit, koje čudo! To bi jelo, a došlo puzajući ili se dokotrljalo nekako! I sad ne umire, već zauzima krevet i, bogati, zvoni, zvoni, zvoni. Užas. I čim skvikne jednom, ajmo, s odjela na intenzivnu, pozvat rodbinu da otegli stvari doma jer se taj pacijent više ne vraća na njihov odjel. Odnosno, pretežak pacijent, pa su ga se riješili do daljnjega. Pa intenzivna obradi, pri tome nikom ništa ne govori i ne pušta rodbinu do kreveta, pa vrati pacijenta na taj isti odjel. Pa odjel urla na telefon da zašto ste odnijeli stvari, da donesite odmah mobitel da pacijent izvoli zivkati doma, a ne potezati zvonce medicinskim sestrama. Pa rodbina tegli stvari gore, da bi im onda rekli da su pacijenta ponovo poslali na intenzivnu, ali nisu imali vremena nazvati i obavijestiti. Jer, valjda, ionako umire. A pacijent ima krvnu sliku i sve nalaze urednije i bolje od tegleće rodbine i ne namjerava tako brzo bogu na istinu. Na opću konsternaciju odjela i glavne sestre. Liječnika ionako nema tamo. Naime, svi su u sali. Valjda marendaju. Ili, kako rekoše, palijativno operiraju. Nevoljko. Mislim, čemu? Doslovce je tako bilo. I to je sve samo nakon operacije, o putešestvijama prije mi se ne da. Samo jedna sitnica, to se ništa bez "veza" ne bi obavilo. Ništa.

Žao mi je ako sam ovime povrijedila nekog savjesnog liječnika/cu ili sestru.
Vjerujem da ih ima.
Uvijek u onoj drugoj smjeni.

A što ćete. Primilo me. Naša Republika, kulturno ministarstvo, neke komisije, zajednice i udruženja odlučile su da je moj doprinos lijepoj našoj i njezinoj kulturi od ove godine - zamjetan. Odnosno, proglasilo me slobodnim umjetnikom.

-tnicom, OK.

I tako, nakon 20 godina rada i cirka 20.000 kartica i jedno stotinjak naslova i i 7 samostalnih autorskih knjiga i 5 godina birokracije i 2 molbe, više nisam na minimalcu. A i penzija mi neće biti 600 kn. Odsad mi priznaju doprinose posve pristojne plaće. Uz nešto sitno obaveza svakih tri-četiri godine. I da, ne smijem zaraditi ni previše, niti premalo.

Poanta je da sam sad državni umjetnik .

Te ovime, usput, obavještavam bloške poznanice da me slobodno nazivaju derivacijama tog zanimanja, od umjetna do umjetničičica, jer dok se budu rugale, grohotom ću se smijati tome.

Ono što je počelo tipkaranjem po ovom blogu, na čemu vam svima hvala, kulminiralo je statusom. Kojeg mi više nitko neće uzeti, a najmanje zli jezici.

Večeras se slavi.
Ima Vranca, ima Absoluta, ima Baileysa, ima Pelinkovca.
Svi dobrodošli.

Link

Razara me odsjaj
crvenih volana
na uglačanom
podu plesne dvorane.
I štikle što
brutalno
slijede
sjajne crne, muške
potpetice
ritmom koji
pleše do kraja ljubavi.

Link

Uživo iz Zagreba,
namrtvo iz podzemlja,
neživo s oblaka,
pokazuješ mi ljubav
kad odu svjedoci,
kaže pjesnik.
I nijemo mi crtaš
čipku, veo, volane, šlep
u duginim bojama,
da vitlam njima
između paučinom obraslih
klupica niz sag
što se pri kraju uzdiže
do kipova nacerenih anđela
pri vrhu kamenih stupova.

Link

(I, sjeti se, bijele krizanteme.)

Prije minutu, čitajući neki tuđi tekst, shvatila sam što mi nedostaje u životu.

Priča tako autorica o nekom selu, nekoj prošlosti, o jutru, o buđenju, mirisu kruha iz drvenih koliba, pastire, stada oko kuća ispod tornja crkve, livade, šuma ... the works. Pa me uhvati nostalgija. Jedno minutu tako.

Pa pomislim, dovraga, pa ja uopće ne brijem na pastoralni život! Nikad ni nisam. Pa odem u ekstrem.

Čitala nedavno jedan ultra futuristički strip. Budućnost, tehnologija, politika ista kao danas, korumpirana, novinari, mediji, reklame, kloniranje, replikatori. I dok čitam, totalno sam nostalgična (ako postoji nostalgija za budućnošću) za takvim životom, tada i ondje. A ni to nije baš to.

Pa se onda, u toj minuti prije logiranja, sjedim kakav mi je život sada i ovdje.
I shvatim da me nostalgija ne drma za prošlošću, niti za budućnošću. Već za jednostavnošću, za terminologijom, za jasnim određenjem što je što i kad i zašto. Za specifikacijom. Za definiranim terminima i pravilima. Za fikcijom, dovraga!

Jer ovo sad ... nemam riječi za ovo.
I ne pretjerujem.
Nemam više snage za dramatiziranjem.

Samo mi u oboru ispred kolibe na čistini stoljetne šume svijetli hologram neonskih boja: Nul effort n'est perdu.
Valjda.

... i ono, pogled mi padne na tko je pogledao profil. Obično to nije nitko novi; većina (muških) klika one ženske profile koji su online. A sad ... hrpa. Ali, ženskih profila. Ukupno 5 prema imenu očito ženskih.

E, sad, obično ne klikam natrag. Znate ono, tu sam zbog bloga. No, ovo me zainteresiralo. Klik, klik.

Rezultat je od 5 tih profila, 4 deaktivirana. Mislim, kaj sad to? I to svi su zaredom na popisu.

Znači, ili je pet žena slučajno klikalo baš moj offline profil. Koja je vjerojatnost toga? Za svaki sam slučaj provjerila piše li još u profilu hetero.

Ili je sve to bila jedna te ista osoba. S motivom ... kojim?

Bah, the mind boggles ... goggles ... googles ... whatever.
Ima li netko bolju ideju?

prenosim.
svi ste pozvani.
adresa za slanje u propozicijama dolje.
tko prođe, nacrtat će ga se, objaviti u časopisu Q.
ima i nagrada.
dakle:

"Zna se što je haiku i kako treba izgledati. Bez stroge forme ne poštuju se norme. Stoga bih ovim putem raspisao natječaj za haiQu u dvije faze, od kojih danas prvu, onu za tekst:

Daqle, pošaljite nam haiku: TRI STIHA (plus naslov), prvi stih PET slogova, drugi SEDAM, treći PET. Lirika, ne zavitlancija, a i ako se godišnja doba osjete pomaže (ali neću insistirati). Potpišite svoje haikue imenom, prezimenom i mailom.

Haikui će se ocjenjivati isključivo po literarnoj kvaliteti. Ne šaljite više od tri po autoru i šaljite ih do 31. siječnja 2013. na qstrip@gmail.com s naznakom "haiQu".

Izabrani haiQui (njih najviše 44) bit će nagrađeni s po 100 kn vrijednosti iz kataloga. Rezultati će biti objavljeni tijekom veljače 2013. na ovom blogu ili Q STRIPovoj stranici, ako profunkcionira, fejsbuQu isto.

U drugoj fazi ćemo onda tražiti crtače, ali na to, pjesnici, ne obraćajte pozornost kod pisanja - od njih se neće tražiti da vas ilustriraju već da vas nadograde."

a primjer, recimo, moj:

TRIPTIH

svilena trava
bumbar teturav i pjan
sočna livada

sjaj prekriva mrak
smrzava besmisao
krv bruji ritam

poljupce čuva
probuđen i mamuran
tvoj trešnjin cvijet

al, za slanje je dovoljna i jedna strofa :)

... bolju ekranizaciju stripa, bolju pucačinu s boljom heavy metal glazbom, da nisam stvarno imala niti jedne veće primjedbe na snimanje, scenarij, režiju, a bogme niti na SF elemente.

Mislim, ono, tko voli ... naravno.

"Dredd", 2012.

Za razliku od onog prvog filma, koji je smeće već zbog činjenice da je Stalone prevelika veličina da bi ostao dosljedan originalnom liku koji NIKAD ne skida kacigu u javnosti, ovog puta su to izveli kako treba. Dreddovo se lice ne vidi. Filing je sličan "Blade Runneru", premda sumnjam da će ikoji film ikad BR skinuti s prvog mjesta moje top liste najboljih SF-a ikad.

Da, nešto američkih para, ali uglavnom Britanci i Indijci (sic"). Bollywood breaking bad.

Pa, ako ste se uželjeli "Judge, Jury and Executioner" pucačine, najsrdačnije preporučam.

Sad čekam svibanj da vidim što su napravili s novim Star Trekom "Into Darkness", premda već znam da će mi se dopasti. Novi je Spock posve kul. Čak i bez reference na "Heroes"

Perfect.

No, dakle, ako sad ispričam kako se kod nas slavi Badnjak i Božić, to će ispasti svetogrđe.

Da, ok, imamo bor, umjetni u dijelovima jer je to mnogo bolja ideja od drvca koje umire na centralnom, pa sasipa sve iglice kad ga vadiš iz sobe. Mi ga nikad nismo bacali kroz prozor, kao većina u mojoj zgradi. A i onaj u tegli se sasušio. Tako da je umjetni zakon. Uz mnogo svjetala i kuglica i hrpu poklona, naravno.

Ne večeramo kao drugi, već ručamo. Od ribe ima samo bakalar, i to namaz, tek toliko. Naime, ne volimo svi baš ribu. Nego se pretežno jedu kuhane dimljene kobasice i hren s vrhnjem, salata od celera, nekad divljač na divlje. Od kolača ne suhi, božićni, već kremšnite i napolitanke od čokolade. I, ponekad, tortu od KinderPinguija. Piramidu, zapravo.

Ne idemo na ponoćku, nema molitve oko stola, ni oko drvca, jer smo i mi tako odgojeni, a i mlađu generaciju odgajamo drukčije: običaji su bitni, tradicija, ne opća i pravovjerna, već osobna, obiteljska. Kombinacija onih običaja koji nam se sviđaju i prilično je svejedno čiji su.

Međutim, jedna je stvar ove godine drukčija. I za to sam zahvalna kome god zahvalna mogu biti.
Svaka je Badnja večer dosad, otkad pamtim, bila stresna. Netko bi se posvadio, netko bi se furio, netko bi razbijao ogledala, netko bi plakao, netko bi nas ne pozvao na redovnu večeru, netko bi demonstrativno ostajao kod kuće, netko bi drugima radio pakao od života. Osim ako to nije zbog stresa jer se neke stvari baš moraju, onda ne znam zašto je to tako bilo.

No, ove godine sve je drukčije.
Nikad boljeg Badnjaka.

A što je najbolje, još nije gotov :))))))

(i da, imala sam potrebu podijeliti ovo s blogom)

PS
A upoznala sam danas i ministricu Opačić. Eto. Mnogo dobar blagdan :DD

Mislim da blagdani utječu na nas tako da nam pojačavaju osnovno raspoloženje. Ako smo depresivni, oko Božića, Nove godine, Valentinovog nedajbože, padamo dublje. Veseli i optimistični ljudi tad su još veseliji i blesavo sretni. Tko voli jesti, jede još više, tko pije, pije još više. Ili puši.

Ne vrijedi ni ono s novogodišnjim odlukama. Kao, prestat ćemo, nešto.
To je ionako za iza najvećih praznika.

A mislim i da isto vrijedi i za ponašanje prema drugima. Kritike se pojačavaju, pohvale pršte, ruganja teku brže od brzaca. I blagdansko poklanjanje.

Što znači da sam opet pretjerala. Nemam sto nećakova. Svejedno, overkompenziram za neke njihove manjke u životu. Svjetlucave trakice i papiri za omatanje su gušt za mene. I lampice. I debele boe od lame trakica.

I ove godine ne mičem ukrase do ljeta. Jeseni ako treba.
Jer slavi se, odsad pa nadalje.
Ima se i što.
Pretjerat će se u tome, naravno.
Za praznike kao i uvijek.

... jer, malo si prekratko ovdje ...

prepisala si, copy/pastala čitav tekst iz svog bloga,
stavila ga u navodnike, kao, to je dovoljno da se zna da je citat,
i kad ti je ukazano na propust, da nisi navela autora, tj, bar najstariji taj tekst na netu, iz 2006. da ne cjepidlačimo:

http://www._ivan_.bloger.index.hr/post/zavodnik/44402.aspx

Link

onda si obrisala taj moj komentar.
kao, nitko nije vidio.

ne valja ti to, ali lako za brisanje komentara, pustimo to.

UKRALA SI TEKST!

kao i ova:

http://blog.dnevnik.hr/andrea-korbelyi/2012/06/1630813025/zavodnik.html

ali je bar stavila (nadajmo se) svoj prijevod, koji je, na žalost, stvarno loš.

Link


tako :)

Kad otvorim oči, vidim isti prozor kao prije. Kroz bijele, poluspuštene rolete, pozdravlja me bijelo nebo nad izbjeljenim gradom. Kroz pritvoren prozor zvuk automobila s autoceste u smjeru jutarnje smjene. Miris mirisnog štapića od sinoć i meka vlakna zimske deke. Nikad nisam vjerovala u zavjese i šlifere. Sve je to isto kao i stotinu drugih zimskih jutara prije.

Bunovna osluškujem neobičan zvuk disanja koje nije moje. Leđima ćutim toplinu. Okrećem se polako, u svijest puštajući misao o tebi, usnulom i raščupanom, na jastuku do moga. Mislim na aromatičnu kavu u žutim, iskrivljenim šalicama i prvu cigaretu iz zajedničke kutije. Domaću majonezu na vrućem kruhu po kojeg ćeš otići prije doručka. I svijetle, nasmijane oči.

I dok ustajem, mamurno tražeći papuče pod krevetom, ne osjećam čežnju za čežnjom za tobom. Ne razmišljam o hladnim uličicama pod metrom snijega kojim bi prolazio svaki dan. Ne prebrojavam sate do večernjeg susreta. Ne sjećam se toga više.

Jer, dan će početi smijehom i planom i mekim dlanovima i zima nam neće oduzimati moć. Toplina u domu i jutarnji san pred buđenje ukrašen tobom.

Ako sanjam, molim vas, nemojte me buditi.