Vještičje kronike

Skrivamo duše jedno od drugoga…
Ti paziš da ne pretjeraš sa istinom,
ja pazim da ne pretjeram sa tajnama
a oboje upravo stajemo tigru na rep…

Da, dogovor je pao..on stiže, maljati stan…
Pogodba je sasvim prihvatljiva...ja dobavljam spritzere i pečem palačinke…a on malja…
Pojavio se…ali oh… u izdanju koje sam sasvim smetnula sa uma…
Sivo-bijele tregerice koje je imao na sebi…baš su mu stajale..onako, taman, odajući štih majstora koji ipak nešto zna o poslu...ili je to bio samo dojam, jer je na njima bilo dovoljno neopranih ostataka nekih drugih boja, nekih drugih stanova, nekih drugih koje su ga gledale….
a imalo se kaj gledati…onakav visok, vitak, vrlo zgodan, gleda me sa onim treptavim znatiželjnim zelenim okama…i zbunjuje, pogledom koji vidi dalje nego što se možda želi,
ali sa izrazom nevinosti koji odaje da nije bitno, da ne pridaje preveliku važnost svemu, ničemu, ičemu…
a onda je skinuo…majicu…
i zaista je postalo vruće… a još treba napeći sve te palačinke..i ohladiti vino…
 
dok mozak..goddamnitbequiet…pita:-..ooo.. zašto sam pristala na to prijateljstvo…
 
iz usluge, za T.

Na žalost ima ih…njih, takvih….o ženama je riječ..
Takva će uhvatiti izabranog, kad joj već dobrano otkucava taj neki unutarnji biološki sat, učiniti sve da ga natjera da se potpiše na onaj prevažan njoj, njenoj mami i njenim bliskim prijateljicama tako bitan papir, koji garantira prihvaćanje od društva da je eto..udata žena..
a onda će ostati trudna, tada, nakon ili prije potpisa..nebitno…a zatim...
osvojivši svoj osobni jack- pot…malo po malo,odstranjuje mužjaka…
prvo iz kreveta, a onda i iz života...jer njegova je zadaća ispunjena…
on je za njen daljnji život nepotreban kao osoba, nepotreban kao otac...
ali još uvijek nužan kao izvor alimentacije…i dobar kao razlog povremene frustracije…

Kradeš mi vrijeme..predviđeno za sve one obaveze..
Kradeš mi misli… rezervirane za sve one potrebe..
Dobrovoljno se odričem svog vremena…
Bježeći tebi
Da bi mi se pobjednički nasmijao u lice
Sretan činjenicom da ti nisi jedini zarobljenik…ovdje…

Znate onaj tip muškarca…
Koji je vrlo visok, i vrlo mršav, ne na ispijeni način mršav, već na onaj dugi, vretenasti način
pa ima fascinantno elegantne nježne prste, izuzetne ruke…
pa ima lijepe nježne crte lica, tanki gotovo plemeniti nos, lagano istaknute jagodične kosti, snene sive oči, poetska usta…
a sav se drži kao isklesani spomenik, ravnih leđa, sličan nekom tamo… biću… koje je gotovo bajkoviti, vilinsko, delikatno..
a isto tako vlada i vlastitom inteligencijom do minucioznosti promišljeno, odmjereno…
I zrači nježnošću koju gotovo isijava, tako da je privlačno erotičan, gotovo eteričan…
Eh… sad… postoji problem što je takav… gotovo nestvaran … očito pripadnik
gay- orijentacije…ali da je lijep, onakav pametan, visok, tanahan, krhak…je…

Ne mogu ti prestati pisati…opsesivno…
Kao što ti ne možeš prestati vikati… posesivno…
 ….vodimo ljubav…

Nedostatak simbola na kraju poruke sve pretvori u znak upitnika...
koji se onda ugnijezdi tamo negdje iza u primozgu…i svrdla…i postavlja pitanja,
stvara sumnje…a ni jedan odgovor nije dobar..nijedan nije zadovoljavajući…
pa počinje misao i svaka ima…onaj…strašan…
što ako?…i tako bezbroj....pa prekorijevanje sebe, njega...a sve sa šutnjom…
koja je tobož mudra, sa stavom koji je ispravan…bitno je ne izložiti sebe,
bitno je i dalje biti osamljen u ponosu…
i taman kad se drama počne oblikovati…slijedeća poruka…je ta koja umiruje…
i donosi udah…daljnjeg postojanja…

misli, okusi,mirisi,trenuci, sve se to vraća..stalno..i nosi te preko dana…
a taman kad na trenutak zakoračiš u realu…stigne poruka..koja te vrati…
mislima, okusima, mirisima, trenucima...i tako danima…

Pjeva
Svira
Kuha 
Meni
Ima li veće romantike
Priča
Osmjehuje
Namiguje
Meni
Ima li veće zavodljivosti
Ljubi
Udiše
Topi
Mene
Ima li veće obećanje
Gledam
Slušam
Upijam
Njega
Ima li veće magije

Sjaj oka otkriva mu skrivene namjere, lukava pitanja..
zamaskirana šarmom…
a ja, mogu samo gledati kako plete svoju mrežu…u koju ću upasti.. samo onako…slobodnim padom…otvorenih očiju…
svejedno, progutat ću mu srce…kad ga već nudi…
 

 I dalje će na glavnom trgu biti štandovi, koncerti, cirkusi…
I dalje će na pročeljima umjesto radnika koji uistinu nešto rade biti reklame..
I dalje će jedan od tamo, uzalud hvatati akcent i duh zagrebačkog govora…
I dalje će auti težiti centru...umjesto centar bez auta…
Još i još građevina, urbanizacije i očajno šarenih fasada na proplancima…
 
p.s.
Jedno pitanje..petogodišnjakinje…ban jelačić…znamo ko je i sve..ali kako se zove njegov konj?

Ah mladost ludost…isključivost i elitizam…
Dakle must have…obuća…Zepe…ili Sajmonice, uuuusske traperice..Rifle…koje definitivno i nepovratno zaustavljaju cirkulaciju…ali ko mari..tada…i...neka tatina stara košulja…
stopedeset narukvica, ogrlica…..i torba koja se vuče negdje oko koljenja..po mogućnosti indijska..ili rađena doma…sjećanje na davne satove bakinog domaćinstva….
Išlo se na Mirogoj sa bijelom ružom....samo da bi se posjetilo Tinov grob i da bi se naizust izrecitirala „Svakidašnja jadikovka“…
U toj torbi su bile- knjige…ali ne školske..već one drugačije…Sidharta…i Stranac…jedna kao potreba da bi se bilo u vječitom traženju sebe..a druga, da bi se padalo u trans zbog  neumitnosti i zavodljivosti smrti kao takve….
Pod rukom su se nosile ploče…nakon što se već usvojilo sve radove Floyda, Zeppelina i Purplovaca na redu je bio Bowie, Clash….
Izlazilo se na neka posebna mjesta….gdje su bili isti takvi..a onda se raspravljalo..o poeziji,
knjigama, filozofiji zapada i istoka…vodile se ozbiljne rasprave o tim davnim ali uzbudljivim, revolucijama koje su nas, na našu iskrenu žalost mimoišle i ona Woodstockovska i ona '68.-ška…. 
Nije bilo ni teorije da se družiš sa nekim ko recimo nije znao..ko je Lizard King i šta mu piše na grobu.. ili ko je ustima odsvirao himnu na gitari…
Padalo se na dečke koji su znali pjevati Cohena..recitirati the Raven-a… i koji su imali traumu i noćne more, sjetivši se da će ih šišati prvi dan vojske…
Markiralo se sa sata samo zbog  n-te matineje Kose…
Ljubav i poljupci su bili nešto što se podrazumijevalo samo u dane punog mjeseca…
A ozbiljan plan za budućnost je pobjeći od kuće, i to već ovo ljeto, da bi se napokon otišlo VW kombijem u Indiju…

Zaspala..opet… fak …tak je to kad kasno tipkaš s nekim tamo, koji te odvlači u ludilo svojih misli, koje se poveže sa ludilom tvojih… inklinira ovisnosti…
Otišao tramvaj..naravno…tramvaj zvan čežnja…zabavljaš se činjenicom da se za tramvajima i dečkima ne trči..dođe drugi..potrebna je samo jedna cigareta…do tog drugog…tramvaja..on je pouzdaniji...ipak…
Pričepila sam prstenjak na vrata..onak krvnički…auch..boli…i bez kave...tako se ne započinje dan…
Tada sam shvatila da ovaj dan neće biti ljubazan prema meni, a ni ja prema njima….
Nazvao me..da kaže, da se požali..spominje filmove koje skida, a kojima ne zna ni autora ni naslov…ali ih skida…spomenuo je svoju mamu…tu sam završila javljanje…
Nazvala sam drugog, da ne zaboravi… koji je ipak zaboravio da sam napomenula da trebam taj otrov…
Na kraju sam bila ljuta..na te neke..jer sam ih premetala po glavi...šta ima ovaj, a što onaj, a šta imaju zajedničko..a niko niš…na kraju se pretvorili u bezličnost…jer sam sama teglila vrećice sa placa…nisam popila kavu… tramvaj je ipak tu…kao prvi izbor…čežnje…

Mi žene, spremne smo na beskrajno čekanje..da nismo, ne bi bilo ni svih tih moreplovaca, istraživača, osvajača, ratnika i lovaca…ne bi bilo svih tih priča…
sa junakom koji je negdje tamo zauzet….ubijanjem zmajeva, rušenjem planina, otkrivanjem kontinenata, osvajanjem zemalja,tjeranjem demona…
i sve što već junaci rade..kad ih nema…
Ali mi smo te..kojima se oni vraćaju, jer smo utjeha u trenucima predaha, oaza u pustinji, a nudimo mir, spokoj, utočište,hranu za tijelo i dušu....samo njima otvaramo vrata koja su zatvorena za sve druge….
Jedino što moramo čekati… dugo…. predugo….i cijelo vrijeme molimo,nadamo se, pregovaramo, prepiremo, preklinjemo..…prizivamo bogove i vragove, anđele i demone…
da bi se sve poklopilo….da bi sve sile koje prizivamo, sve nade koje ulažemo,doprle do njih…tih vječnih Odiseja…
 
for T.

Dopisivanje sa nekim…danima….i onda skužiš sve i svašta..i saznaš još više, dio pročitaš između redova, a dio upravo onako kako je..jer je komunikacija sjela taman tam gde treba..smjestila se negdje u dubinu…pogodila one prave tipke koje će ispustiti ugođenu notu…bez falšanja..i nastavlja se to tako..danima, noćima…sa zaostacima, bez zaostataka..
i ne možeš prestati, jer intenzitet ne prestaje..i ne postane dosadno..još ne…
ali nije, nije zdravo..tako komunicirati…jer pišeš ono što ne bi trebalo..ali ponese, pa pažljivo zidane brane padaju, a teme se redaju..i napokon  nema ničeg lošeg u pričanju o situacijama koje jesu… stavovima  koji nisu, mišljenjima koja su moguća….dilemama koja su ništa…
ali nije, nije zdravo..tako komunicirati, jer ima bezbroj…šta ako???