Vještičje kronike

Zašto, o zašto su javno obznanili da imaju lijek protiv TBC-a…
Nepristojni stvorovi pljuju bez kontrole…usukne i ispljune..ako imaš sreće ne dosegne te, jer pljuvač  ne gleda…okrene glavu u stranu i pljune…
pa jutra provodim kao u igri dječje školice…preskačući mrljice zapjenjenog žutila…njegovog..nepristojnog…
opasnost od prenošenja TBC-a je prošla…a pljuvači došli, ne samo došli već se razmnožili…onak neumjereno…čekam cjepivo protiv pljuvača…ali gle ima ga.
a to je kućni odgoj…cijepimo ih..dakle, te pljuvače…hmmm

Dakle spremna sam za vlast jer….
eto vježbam ljubaznost, toleranciju i komunikativnost…
pa sada učim nove izraze i finese…i napredujem..
dakle ako me netko baš ono raspizdi…raznim uskogrudnim teorijama i desničarenjem
ja mu neću reći da je budala, krebile ili idiot…i spominjati bilo koju vrstu odnosa njegove majke sa domaćim životinjama…
napomenut ću mu nešto u smislu :- „Gle kakav rijedak slučaj!!!Zaista interesantno…“
 
i da, svjesna sam recesije i zbog toga posebno napominjem da dolje navedene osobe..
dakle moj tim…svaka obavlja dvije dužnosti….
Glasnogovornicu školovanu koja se nudi za to mjesto…-imam…
samim time i režimskog pisca koji će veličati moj lik i djelo -imam…
Majstora za praćenje i prisluškivanje- imam…
samim time sam osigurala i body- garda, službu sigurnosti i specijalne efekte urote- imam…
Majstora za informaciju, kompjutersko- hakerske upade u tuđe sisteme-imam
samim time i osobu za pomorstvo i veze-imam…
da posebno ne spominjem osobu za styling…koja će me podsjetiti na roza boju, treptanje okicama i kako iz osoba izvući i ono čemu se deklarativno opiru
dakle tim u nastajanju…
 
Publiku imam… ovacije primam…
Zaokružite me….

 Ne znam jel sam ja neki lijevi ogranak direktne veze sa Evom…ali zmije…i ja…
u petak sam imala bliski susret sa jednom…nedefiniranom…u dvorištu…
taman se provlačila pored lese, onako sjajna, iz gornjeg u donji dio dvorišta..i mislim si… ajde puštam te…u prolazu si…ali ona je htjela smjestiti svoje tijelo ispod jedne daske uz betonsku stepenicu…e to mi se nije svidjelo..a i kad sam odmakla dasku shvatih da je ima…poprilično nje… onak.. uvijajuče, a i glava joj je bila malo preveć trokutasta…i imala je neku opaku šaru na glavi…i šta sad..ona ne odlazi…meni je se ne trpi…uzela sam sjekiru…bahhh , ko za inat neku malu…uhhh gadi mi se..i sad se stepavam kad se sjetim..pa sam je cvaknula..par puta…bljaak…brr… jesam…ali mala sjekira..a ja baš nisam zamahivala, jer sam oklijevala…onak malo se gadeći…pa mi bilo žao…pa brr uhhh…pa se ona počela zavlačiti, pa nisam mogla doći do glave da to sve bezbolnije obavim…i ok..posustala je…ostala visjeti preko korijena drveta zapetljana o grmlje i grane…
pa sam Googlala pa ispada da je po opisu Smukulja… ali to nije sigurno… i zakonom zaštićena kao i sve ostale… pa mi je žao…ali kaj sad…nisam je mogla odnjeti dalje u šumu, nisam je mogla premjestiti..a opet nemrem joj dozvoliti da se tu našetava ili bolje je reći naplazava?? po dvorištu…

Mene nešto zanima…
koji su to ljudi i gdje su rasli..
ko ih je odgajao takve…
Ajde nek se javi neka majka i kaže… ja sam ta, jesam…
rekla sam mu: Sine… kradi, varaj, lažno obećaj, a onda pogazi sve što si rekao..
i sruši im sva očekivanja i onu trunku nade…i svakako se dočepaj vlasti da budeš moćan,
da ti niko ne može ništa, izigraj zakon, promijeni ga ako treba, zaobiđi ga…jer ti si iznad zakona, ono što vrijedi za sve druge, za tebe ne vrijedi…
dogovaraj se mimo pravila….
budi  ohol, častohlepan…a kad ti neko uputi prijekor, kad te neko javno prozove…
pravi se blesav, ljuti se na njih, okreći i izvrći njihove riječi, tuži ih…
a kad dogovaraš poslove… ne brini kako će biti onima oko tebe, pobrini se za sebe i za svoje…niko ti neće ništa dokle si god okružen istima…kradi, ali malo daj i njima istima kao i ti..svojima...pa ćeš imati još više…
i mirno spavaj…nemoj da te peče savjest…sve je to ljudski…jer ti si poseban, ti si moj i ja sam jako ponosna na tebe…

Slučaj prvi…posao…
frajer mlad i sve nešto našpanan, 100 na sat, pa sam mislila da je kak bi se reklo živa volja od toga da uspije, stvori karijeru, ambiciozan, šta li…međutim skinut je sa nekih projekata, a onda se pokazalo njegovo pravo lice..a to je lice manipulativne i maliciozne guzice…jer dok je sve bilo ok..on spreman na suradnju, brižan, ljubazan, pa zove, pa se interesira, pa sve nešto provjerava, pa se nervira…ali, ali medalja ima dva lica, a ovo njegovo drugo je lice podmukle lasice…uhhh…na sasvim perfidan način uspijeva sve minirati, jer isforsira greške..
a greške rješava sa …- joj i upsss i nisam htjeo…ali on je pri tome u sjeni…dok se ja i drugi  znojimo, jer se nas vidi, nas se čuje, mi smo oni koji su izloženi…
i tako on nastavlja, i  pri tome ne bira….pa kad se mijenja plan ili kad se mijenja raspored…sasvim razvidno navija da se mi kojima nešto ne paše…
 pobunimo…i to suptilnom, lažnom, zabrinutošću i riječima…
- jel da da vam ovako ne odgovara, jel da su zeznuli kaj vas nisu na vrijeme obavijestili…
i sve čeka da mi popušimo provokaciju i napravimo..ne znam, frku…
i pokušava on, pokušava, a kad nađe neki propust, onda u stilu nevinašca sa vražjim osmijehom na usnama zove sve redom, radi paniku i uzbunu, tako da više niko ne zna od koga je potekla informacija o promjeni, da li je ta promjena uistinu promjena ili je sve krivo shvaćeno pa interpretirano i na kraju krivo napravljeno…
i šta sad?
 
slučaj drugi…osobno…
frajer u već odrasloj dobi, srednjih godina, sav neki usporen, treba mu poticaj u nekom svom sporom filmu, nesređene svakodnevice ali kao trudi se, pokušava, sad će on, samo što nije, sav je u procesu nečeg, a taj proces traje… traje… traje…
uglavnom čovjek koji ne drži do riječi…a takav je čovjek - iritantan seronja…
jer se meni ne mora dati obećanje…ne mora se raditi obred zaklinjanja krvlju, klečati pred zastavom, oltarom ili šta ja znam…jer to ni ja ne radim, a još manje očekujem od drugih da to isto rade…dovoljno je nešto reći da će biti napravljeno, obavljeno…a ukoliko i ako je nešto od toga zapelo, dovoljno je objašnjenje, mala riječ oprosti…  zapelo je… nisam stigao… nisam mogao…dakle, na vrijeme me obavijesti…ali ne…neke spodobe to ne naprave…već u nemuštom objašnjavaju fino lopticu krivnje prebace na tebe, pa se onda još i pravdaju sa riječima…-pa nisam ništa obećao…na što ja naravno ispalim na živce, pa moram premotavatri traku i objašnjavati…da je bilo rečeno to i to..da je sam predložio i inzistirao da će nešto napraviti, doći, obaviti…i kad se to dogodi jednom…dobro..progutaš…pa drugi put, ajde izvuče se na  foru..nečeg…više sile, najezde skakavaca, sjekira sa neba…ali kada to počne učestalo i postane gotovo pravilo…e onda sam ljuta… zaista ljuta…
i šta sad?

Dugo vremena sam si utvarala da ja nemam opsesiju cipelama..
Zar ja? Ma neee…ja definitivno nisam od tihJ))
da, dobro, kupim ih, imam ih dosta, ali su to uvijek neke cipele, razumne cijene..i kupljene iz razumnih razloga…jer se mijenjaju potrebe, godišnja doba…i cijena je pristupačna, pa je sniženje, pa treba uz ovu kombinaciju, pa za onu priliku…izgovori, izgovori…
ali krajem ove zime shvatih, teška srca, da ipak ima nešto u tome…i da ipak imam opsesiju, njima, cipelama, eto…mea culpa..
I možda i nije toliko stvar u količini, i uz one ajmo reći normalne, uvijek imam poneki par posebnih, otkačenih, drugačijih…. već u izboru boje, stila, nečeg….moraju biti posebne…
i sve bez pete, a malo drugačije…moraju imati šarma…
Naime, krajem ove zime kupila sam martensice..ne obične, već one upadljive…ni manje ni više nego crvene, pa još lakirane…i primijetila da ljudi gledaju u njih, onako tobož neprimjetno, ovlaš…ali ih zapaze…a kupila sam ih u dahu…i da, sviđaju mi se…baš mi se sviđaju…i jedva samu sebe spriječila da ne kupim još i one bijele sa crnom cvjetnom čipkom..
A onda sam se sjetila da mi to nisu prve takve crvene lakirane..imala sam već jedne slične takve…i opet izazivala poglede..čak i komentare..
pa sam se sjetila da imam i te neke crne ful lakirane paciottice…a špic im je ko u vilenjačkih, …dug, dug..
a tada sam si priznala da imam već jedne takve, slične, pomalo vještičje, čizmice na vezanje…i da sam zaista čeznula za njima i napokon ih kupila…ali i da sam zbog njih potegnula 300 km dug put..jer tamo gdje sam ja stanovala tada, nije bilo takvih, crnih…
Onda sam prekopala ormar i našla najdraže ljetne čizme, rukom šivane, rukom rađene, meke, posebne, sa detaljima od kože pitona, rad moje prijateljice umjetnice…
Pa sam se prisjetila da sam u mladim i ludim danima našla, trebam li reći zaista lijepe, proljetne, gotovo dječje drap cipelice…i odmah kupila dva para, jer sam znala da sam već zaljubljena u njih..i da ću teško podnijeti rastanak..i ovako osigurala da se ljubav ponovi i iduće proljeće i kasno ljeto….
Onda sam isto pokušala..da imam dva para istih, sa još jednima…koje kao da su izašle iz sherwoodske šume, ali više ih nije bilo, ne u toj boji…ali sam providnošću svemira i čistom igrom slučaja par godina nakon, dobila iste takve željene, od prijateljice koja ih je kupila ali ih je nosila samo dva tri puta…u željenoj boji, željenog broja i šta reći već da sreći ponovnog posjedovanja istih nije bilo kraja…
Krajem osnovne sam iz Londona dobila uistinu čudne,niske..od širokog rebrastog svijetlosmeđeg samta , sa sjajnom kaiš kopčom, i  ponosno ih nosila, u inat svim zavidnicama iz škole….
A onda sam se prisjetila jako ranog djetinjstva i svojih Opatija dječjih lakastih crno- bijelih cipelica..i scene koje se sjećam, živo, živo..a imala sam tada jedva tri godine..ja gledam u te svoje crno bijele cipele i mislim… oooo kako su krasne…
Dakle sve je ipak počelo u djetinjstvu…..i ja tu zaista ne mogu ništa, a da se dodatno ne istraumatiziram…
 
p.s. za neupućene:
 Imelda Markos je bila žena svrgnutog predsjednika Filipina, Ferdinanda Marcosa, svjetski je poznata i po ogromnoj kolekciji od preko 1000 cipela.
 

treba vas uhvatiti u stisak
stisak nalik škripu
ili nečem sličnom
da pustite taj glas
želje, bijesa
procijeđen
u falsetu

Dakle grozna sam i to već svi znaju…
kad je neka muzika koja mi je ono… ohhhh i ahhh doživljaj,… ja zašutim…
nemrem pričati, nemrem sudjelovati, ...
isključim se i slušam ušima, disanjem, tijelom, porama…upijam..obavija me…
a onda se na kraju vratim…pa opet sudjelujem…i koliko god puta nešto čula,
a čujem nebrojeno puta, ponekad i za redom…svejedno me svaki put obeznani..svejedno me svaki puta obuzme…i zato te neke pjesme, a ima ih…o ima ih, definitivno nisu za mene..ni kad vozim..ni kad sam u društvu…jer jednostavno ne mogu ništa…
stoga oćete li da budem prisutna, društvena, komunikativna…
svirajte mi nešto neutralno…

I možemo mi biti sve
U ustima tih bezmudih jadnika
Koji bi nam predbacivali
Želju, strast i nešto treće
 
Zvat će nas imenima
Koje pristojni spominju samo u psovkama
I to će im goditi
Jer tako će se prati
Pred svijetom, pred prijateljima, pred sobom
prostotama
 
Ali ne mogu oprati sebe
jer znaju da su krivci
A mi nismo svetice
Samo ovaj puta
Jer smo svetost ostavili
tamo negdje kod oltara
Požudno gledajući u njihove
 nabrekle prepone
koje ostaju kao i svetost
samo obećanje

Prije skoro godinu otvorih tekući devizni kod Zabe…i sve ok…prije nekih mjesec dana zove ta neka tamo, da kakav je to račun i kakav je to honorar…i ja sve lijepo velim i dobro…
Ovaj mjesec love nema…svakodnevno provjerim do bankomata, ali nema…tek nazove me opet tako neki bankovni glas…16.03. i veli…bla bla, stigla vam je uplata, ajte vi fino dođite u tu poslovnicu i donesite nam izvještaje od uplatioca ili napišite neku svoju izjavu???…i ja velim ok…budem, čim nađem vremena…i u međuvremenu opet hodočastim do bankomata, kad tamo love nema, pa nema…i svrdla meni crv u glavi…ne prikazuju mi lovu sve dok to ne dođem obaviti…ali logika tvrdi, ma nemoguće da se banka tako ponaša, pa ipak je to posao, potpisali smo ugovor..oni sa mnom, ja sa njima…ali vrag neda mira i u petak 20.03. ja u banci oko 10h…niko pojma nema, ni ko je mene zvao, ni zašto je mene zvao, ni kakav izvještaj, ni kakva izjava…sve onak red njih, zbunjenih…a onda pitanja, pa odakle vam prihod, pa kak to, pa jel znate kolko…a ja gledam njih i pitam… jel vi imate uvid u to ko je uplatio od prethodnih mjeseci..i jel vidite da je svaki mjesec drugačija svota…i napokon, poslovanje vam je krajnje bezobrazno, jer ste znatiželjni preko svake mjere..i dajte mi napokon moj novac i napravite sve transakcije koje trebam napraviti…a oni meni…novca nema…
Kak nema, kad sam telefonski obaviještena od strane vaše banke 16.03.da je stigao…mi bi, ali te osobe koja inače ima posao da zove, danas nema..i novca nema…i mi vam tu ne možemo pomoći….i odoh ja van već lagano popižđena…
Redom zovem uplatitelja, da jel uplaćeno?…je..13-03.
Jel na pravi račun ošlo?….je, provjerili smo račun, usporedili sa prošlomjesečnim, broj je isti i kao potvrdu o uplati šaljemo vam mail…
Odo ja opet isto popodne do banke oko 15 h…niko ništa opet ne zna…taman me zovu od uplatitelja iz inozemstva, da su mi poslali mail…zamolim ih da ga odmah proslijede u banku na njihov mail…
I pitam tamo službenika sad imate sve…da imaju sve, ali sad opet ne mogu napraviti transakciju, jer je petak, a sutra subota i oni to ne delaju u te dane???
Moja odluka preko vikenda je ovakva…dosta ljubavi…čim lova stigne i čim je proknjiže, napravim što treba i sve obustavljam, odustajem od njihovih usluga i od deviznog računa u njihovoj banci…
U ponedjeljak, danas 23.03. u 11h na bankomatu se lova još ne prikazuje…
U 15h..napokon je ima…alelujah…odlazim u banku…sve rješavam, i zatvaram devizni…a službenik ispituje… pa ne morate ga zatvoriti, pa trebat će vam…ja odgovaram da, moram ga zatvoriti, a zakaj to je duuuga priča…i nakon rezanja kartice škarama..priči tu je kraj…

Ugodan, pristojan…sa nekim sasvim lijepim manirima..
u nekim drugim okolnostima izazvao bi veći treptaj srca..
ali te okolnosti su prošle kao i taj treptaj, kojem, da bi bio izazvan, sada ipak treba doza malo jača…elektošokovska..ovako, ima mana, ima ih više od nekoliko..i ne, nije me spržila strelica anđeoska i možda zato sve vidim..previše toga vidim..iako na momente zažmirim, svjesno, jer se pravim da mi nije bitno…i u nekoj svejednosti ili vlastite mi blaziranosti i nije,
jer on nije moja priča…nije slučaj za dramu, za suze, za gorljivo zagovaranje…
ali je, ugodno je, priznajem, ugodno je smjestiti se pored njega.…
iako to nije ljubav..to je predvidljivost, jer on jednostavno nije čovjek koji oduševljava, koji će me iznenaditi, koji će me oboriti, to je malo više od prijateljstva, to je nešto kao malo utočište, lagunica, kao zaklon od oceana samoće…

Danas je Medunarodni Dan Prokleto Prekrasnih I Prejebeno Pametnih Žena
Zapamti ovaj moto i slijedi ga:
''Život ne bi trebao biti putovanje prema grobu s namjerom da tamo stigneš sigurno, u lijepom I dobro očuvanom tijelu, nego je cilj prolunjati stranputicama s čokoladom u jednoj ruci i bocom vina u drugoj, izrabljenog tijela do daske, apsolutno iscrpljena I vičući: "UUU HUUU koja luda vožnja!"
Želim ti prekrasan dan!
Čovjek mora napraviti ono što čovjek mora napraviti. Žena mora napraviti ono što on ne može. -Rhonda Hansome
-Svaki put kad zalupim vrata stvarnosti, ona DOJURI KROZ PROZOR. -JenniferUnlimited
-Ono što žene moraju raditi, moraju raditi dva puta bolje nego muškarci da bi ih se smatralo upola toliko dobrima. Sva sreća da to i nije tako teško.-Charlotte Whitton
-Dok su žene depresivne, ili jedu ili kupuju. Muškarci zarate sa susjednom zemljom. -Elayne Boosler
Iza svakog uspješnog muškarca je iznenađena žena. -Maryon Pearson-
U politici, ako hoćeš da se nesto kaže, pitaj muškog. Ako hoćeš da se nešto napravi, pitaj ženu. -Margaret Thatcher
Glorie Steinem : "Mnogo nas je svoje kćeri počelo odgajati kao da su nam sinovi. To nije rješenje. Trebali bismo svoje sinove odgajati poput kćeri".

O moj bože, dočekati nešto mukte, fakat je misija u kojoj izgubiš živce i vrijeme i onda poželiš platiti..ali zadnji put kad si platio, ispalo je onak ipak fušerski…i sad, zbog privatnog, bržeg, plaćenog fuša, treba obnoviti sve, i ono kaj je kao bilo dobro…
no, naravno da se sve iskomplicira…i to je samo jedna kvačica više u mojoj tezi da ne treba ići doktorima, dok ne boli, jer uvijek nešto nađu..
ovdje je u pitanju zubar, nekoliko njih,više njih, a sve dr mr sci…čovječe konzilij,
za samo jedan mali most…mostić…i krunice,dolje, lijevo,nešto, da se smijem smijati onak…
u stilu- binaca super fresh… pa će mi svi muški oko mene nositi stvari…samo se trebam nasmiješiti i to je to..
al, za sada ništa od toga, jer su prognoze upitne još kojih 5 tjedana, jer nema termina, jer je konzultacija,sa škicanjem zakazana jedanput prošli mjesec i jednom ovaj..a onda vele idu probe, beskrajne probe, da se to sve narihta…ja stvarno ne znam jel se oni na meni vježbaju, jel naplaćuju državi bonus sate..ili me zahe…mislim ovo stvarno više nema smisla…
a do tada ću i dalje, očito sama nositi sve te stvari….

Pijem sinoć tu kasnu kavu, prije nastupa, u drugom gradu…
Dokono listam novine…. vijesti, politika,zanimljivosti, sport,osmrtnice…
među njima- posljednji pozdrav..nekom tvog imena i prezimena..tebi?? zar je to tebi?
a znam da je, tebi…
čuli smo se prije nekih dva tjedna…
stalno sam se podsjećala da ti moram donijeti onaj -cd….onaj koji nemaš…koji ja ne slušam…
a osoba sam koja voli ispuniti ono što kaže..iako ti ga nisam obećala, ali u mislima jesam,
u mislima sam došla tebi, popela se na onaj grozni peti kat bez lifta, po starim kamenim uglačanim stepenicama, i gotovo uvijek ostajala bez daha,
a tebe je to veselilo, jer si volio naglasiti da je to zbog pogleda na tebe i tvoju neodoljivost… i dala bi ti taj - cd...a ti bi bio ono.. baš sretan…i kuhajući mi kavu..opet me pitao isto…kad ćemo konačno postati ljubavnici.…
Danas su te ispratili
ja nisam bila među njima..
Iako, otišao si 17.02.…ranije nego što smo svi očekivali..
ali, to je valjda uvijek tako…prerano za nas, predugo za tebe…
i kome ću ja sad dati taj cd… ionako ga ne slušam…
 
20.02.2009.

Volim se igrati, stvarati…
Malu ljubavnu osvetu čarati
Večeras ću upravo to raditi…
Tvoj lik od slame, voska i ljubavi graditi..
 
Složit ću lutkicu, malu , uzeti suhu posebnu travu..
a onda ću oblikovati tijelo i glavu…
obući to u kaputić napravljen od crvene čoje…
opšiven pažljivim bodom crvene boje…
 
Uz prigodnu pjesmu i riječi molitve moje..
Naravno da ću staviti nešto tvoje..
možda...onaj tvoj pramen kose lijepi..
jer sve to moje ustreptalo srce krijepi…
 
Uz riječi koje atmosferu i djelo tvore..
svijeća, njih dvije trebam…da gore..
i na pergamentu još ispisati tvoje ime…
da te podsjetim na sebe, samo da ne pobrkam rime…
 
 
A zatim ću uzeti one igle, špenadlice,u sedam boja..
 pažljivo ću ih zabadati, …ona bolna, ta će biti moja..
u mjesto gdje je zašiveno tvoje ime i pramen kose…
osjetit ćeš, ne brini, ovakve večeri svu težinu čarolije nose…