nesvakidasnji zapisi

kisa je prestala padati
sunce se iza sive planine
nakon jedanaest dana
napokom pojavilo
sjajilo je kao nikada prije

cini se da je sve opet izvanredno
da cini se, tako igleda
cuje se opet cvrkut ptica
i svega zivoga divnoga

dodje ti da stanes i gledas
uzivas u idili zelenila i plavoga
ponasas se opet kao nekad
ushiceno voljeno sretno

na trenutak zaboravis sto se
sve dogodilo posljednih
jedanaest dana
tih dana crnila i jada
ali oni ce uvijek biti tu

svaki dan kada se probudis
znat ces ne mogu ti pobjeci
ti trenuci koji su odjednom
dosli i promjenili ti zivot u jednom
jedinom djelicu sekunde

pamtit ces ih svaki put
kad poglesas u kristalno nebo
kad vidis zeleno more
kad ujutro pijes kavu
pa cak i kad vidis tek rodjeno bice
sjetit ces se sjetit ces se

ali opet ides dalje ne gledas natrag
pokusavas se ne sjecati stalno
nastojis uzivati sto je moguce bolje
i vjerovati da se to sve proci
nadati se da ces nekako polako
pokusati zaboraviti te dane

 
ti znas da je sve laz
ali opet iznova iz pocetka
nosis tu koznu zmijsku majicu
koju znas da mrzim od prvog
dana kad si je kupila
znala si da mi se gadi ali ne
ti si morala za inat
 
uzalud lupas na vrata
a znas da ti nitko nece otvoriti
znas da su zakljucana
ali ne ti si uporna
ponasas se kao da ne znas
 
vjetar je puhao uporno
na tvome malom balkonu
ona dva cvijeta sto danima
nisu zalijevana sad ih nema
otpuhani su
znala si da ce tako biti
ali ne tebe nije bilo briga
 
lezis gola na kaucu u stanu
sama si klima te hladi
znas da je prozor sirom otvoren
znas da te prolaznici gledaju
kao neku djevojku iz izloga
bez ikakve krpice na sebi
ali ne nije ti to nimalo vazno
ti samo uzivas u pogledima
 
jako dobro znas da ti taj ruz nikako
ne stoji na tim velikim usnama
znas da te poruznjuje
i uvidjas da postajes jeftina
i znas da venes usporeno
ali ne nije te nimalo briga
 
jer znas da me sve to skupa
smeta znas da mi se gadis
i to sve radis
da te jos vise zamrzim
 

 
ustajem iz kreveta
sve mi je sivo nejasno
vise nista nije kao prije
sve se promijenilo
zidovi mi nisu vise crni
mjenjaju boju u zeleno
prvo pomislih da umisljam
ali ne ne
to je uistinu tako
sve se mjenja
ona prepuna pepeljara opusaka
sada je prazna i nebicno cista
sve se neobicno sjaji kao nikad prije
pogledah na sat opet se iznenadih
ne mogu vjerovati
vise nista nije kao prije
stvari koje sam prije obozavao
sada ih u biti mrzim prezirem
vracam vrijeme unatrag
pokusavam ga zaustaviti na tocno
odredjeno mjesto ali nemoguce
ne mogu se sjetiti preokreta
ta neopisiva preobrazba
loseg u dobro je tesko za razumijeti
odustajem
predajem se
ne zelim misliti kako i zasto
krecem van iz stana
udisem prirodu zrake sunca
sve mi je lijepo uzivam
gledam sretne ljude osmjehuju se
ptice pjevaju svoj omiljeni pjev
opet mi je sve zeleno
samo zeleno vidim oko sebe
(a jos jucer to isto zeleno bilo je sivo)
vise nista nije kao prije
cak mi je i sunce zuto
vise nista nije kao prije

 
zelim ti reci kako mi je samo lijepo bilo
toga jutra kada sam se probudio uz
tvoje mackasto tijelo raznih boja
donijela si mi jagode i limun za dorucak
umjesto kave i mlijeka tocno si znala sto
najvise volim u toj pustinjskoj oazi mira
znas da mi nije nista drugo trebalo osim
toga i osim tebe cak ni ona jeftina cigareta
najranije ujutro koju obicavam zapaliti
tocno si znala sto mi treba
sunce se nadziralo tamo negdje iza smedjeg
pijeska sto je vjetar odbacivao prema nama
nije nam to nimalo smetalo imali smo
druge stvari na umu
u jednom trenu si mi rekla da sam bas kao
ona zmija sto nas je nocas ometala
jer sam se stalno vrtio po slamnatom krevetu
nije mi to smetalo mozda cak i jesam zmija
a ti si me grimizno cekala na splavi u odbacenom
snu bas kako si mi rekla taj dan
stalno si mi dodirivala ruke tvojim barsunastim
mekanim kandzama i nisi htjela da ih itko drugi
dira osim tebe onda si se sjetila naseg prvog susreta
tamo na uglu one nase mracne ustanove dok smo
pijuckali kavu tako dugo da nismo bili svjesni
kako je vrijeme brzo proletjelo
odmah smo znali da to nece biti nasa posljednja
kava koju zajedno pijemo
sada nakon te divne noci te divne pustinjske noci
samo se sjetimo kako nam je lijepo bilo
i onda trazimo jos trazimo jos
sljedece odrediste japan a mozda cak i mexico
 
 

 
u vrijeme kad su rasle crvene ruze
zeleni bosiljci i narancaste mrkve
rekli su mi sve ce ostati isto nista
nista se nece promjetiti
oni ce jos uvijek rasti nece nikad
uvenuti trava ce uvijek biti zelena
 
trebalo mi je dugo vremena da shvatim
sto su to snovi a sto je to java
uvijek sam potiskivao istinu duboko
nisam htio da ispliva htio sam puno
a dobio sam prazne rijeci
 
rekli su mi slava ne mjenja ljude
rekli su mi slava ne kvari ne unistava
rekli su mi sve ce biti isto
 
sada nakon toliko vremena vjerovanja
u nesto sto je cijelo vrijeme bila iskonska laz
vidim tebe crne kose i maskiranog lica
na programu jeftinog glazbenog kanala
 
unistenog tijela i ranjavane duse
koja se zazirala iz zelenih leca
sto pokrivaju crno bakrene oci
nisam mogao vjerovati da si to ti
da ipak si postala ona od mnogih
jadnica sto smo im se nekoc ismijavali
 
stvarnost je jako gruba kad otvoris oci
kad napokon mozes vidjeti svijet svojim
pravim ocima bez ikakvih maski.....
(missing part)
 
 

 
sjedila je na sofi iscrpljena od zivota
u ruci joj zamrljana boca jeftinog konjaka
i napola zapaljena cigareta
ispred nje pepeljara puna opusaka
stara majica napola rasparana
ispod nje na grudima osusena rana
od prije neki dan
alkohol je izlazio iz nje
mrzila je sebe a voljela njega
covjeka koji je godinama unistava
usporava na sve moguce nacine
a ona sve trpi popusta u svemu
ostavio ju je samu u prasnjavom stanu
nakon visesatne borbe dviju dusa
u kojoj je ona kao i uvijek gubitnik
svaki put nakon fatalnih okrsaja
posegne za bocom nije bitno cega
svaki dan svaki mjesec svaku godinu
tada bi zaboravila na bol koja joj
unistava ono malo srca sta je ostalo
te konacne veceri kad su se vrata stana
zatvorila i on otisao uzela je posljednju
bocu posljednju nadu koja joj je
znacila spas u tome krugu pakla
polila je sve iz nje oko sebe i
za kraj zadnji gutljaj je ostavila
za sebe da zadnji put osjeti bar malo
srece koja ju je ostavila onoga dana
kad je on usao u njezin zivot
osjecala se uzviseno graciozno
udahnula je zadnji put taj pokvareni
zrak koji je kruzio sobom i baci
sibicu iz ruke s zadovoljnim smjeskom
konacno je pronasla svoj mir
i svoju srecu
 
 
 

 
ona nikad nije imala priliku
u toj sudbonosnoj mjesecevoj noci
zrtvovala se bez ikakve borbe
predala se
bila je zrtva svojoj okolnosti
sada kad sam svjestan
i kad san upleten u tu tragediju
ogromna tuga raste u meni
izjeda me ubija me unistava me
sve je nepravedno licemjerno
poceo sam uciti sve o mome zivotu
preko njenih sjajnih ociju
samo preko crnih vrata
gdje zelena trava raste i
crveni vjetar puse
vidio sam posvetu na njenom kamenu
tada sam osjetio gusenje
stezanje u vratu
u divno sjecanje tako nevine
oci sirom otvorene i
osjetio sam prazninu da sam zaplakao
kao da je dio mene umro
da, sve sto sam naucio o sebi
naucio sam preko njenih sjajnih ociju
koju sam svaki dan gledao na
istrosenu prasnjavu sliku
od osamdeset devete
cudjenje u mojoj glavi bilo je
sve cesce i cesce zamuceno
nije dala nikakvu nadu i priliku
ocaj je ukrao njezni glas
previse sam dao zivotu
moj posljednji jad i tuga
blizila se kraju
rekao sam zbogom
napokon osjetih olaksanje
koje je stiglo iz proslosti
i tada sam otkrio tko sam ja
vrata se sirom otvorise
okrenem se s vjetrom
gledajuci kroz njene oci
 
 
 

 
ona je bespomocno lezala
na starom mokrom madracu
zamrljanih ociju iz koje kapa ocaj
oziljci na rukama jedva su bili ociti
stara istrosena majica imala je
dojam da je nije godinama skidala
on je stajao uspravno i samo
gledao u drugom smjeru od nje
voda pod njihovim nogama bila
je jedina svijetla stvar u njihovom
mizernom zivotu ali ipak oni oni
oni su bili sretni
bili su sretni sto su zajedno
sto se vole i sto ih nitko nece
razdvojiti znali su da je ta ljubav vjecna
nije ih bilo briga sto zive u
jadnom i bijednom zivotu
bez icega svojega bez kruha
bez krova nad glavom
znali su da su jedino oni bitni
a to sto zive ispod ulice ispod
grada ispod ljudi to ih nije bilo briga
dosla je noc legli su na stari istroseni
madrac i pripili se jedno uz drugo
medjusobno se grijali da prezive
jos jednu hladnu noc bez svjetla
i topline jos jedan dan bez sunca
i ljudi nadajuci se necem boljem
nadajuci se
 
 
 

 
crne svijece plesu svoj zadnji ples
a ja crtam proslost njihovim trepeljivim zrakama
udisem sumu koja me okruzuje
gdje budna stabla pritiscu lagani vjetar
ulijevam krvavo crveno vino
u tek opranu casu iz bistrog jezera
moje misli su preteske s bremenom vremena
s silnim znanjem pijem iz fontane zivota
rodio se kaos ljubavi
suma doziva sa svojim nocnim glasom
da me privuce izmedju sivih vukova
zagrljeni stojimo kao dvoje ljubavnika
vene na mome vratu pucaju
i ruze padaju na moja mramorna prsa
zudimo za vjetrom i olujom
i naletom opadajucih listova
i parfema svjezeg mesa
od ubilackog povjetarca
mrak nas uci i glasovi koji dopiru izmedju
to je moja jedina zelja
suma mi sapuce ime
hodam stazom kroz zemlju vjecne tame
gdje ce oni gladni cuvati moju dusu
come to me
come to me
come to me
u sumi ispod zlatnog mjeseca ljubim te
stojim uspravno u mracnoj sumi
i cekam tvoj konacan poziv
 
 
 

 
krv mi je postala stvarnost
opsesija pojam s kojim
se srecem svaki jebeni dan
zavolio sam tu demonsku
crvenu boju koja mi uljepsa dan
neugodan miris koji nekad
predstavlja odbojnost ljudi
budi negativne osjecaje
mrznju prijezir zavist oholost
al ipak se osjecas nadmocno
poviseno od ostalih jadnih
smrtnika koji jedva cekaju
svoj konacni pad
strahuju od nastavka svog
mizernog primitivnog zivota
a ti ti
ti uopce ne maris ni malo
briga te za njih
u sebi potiho se radujes
umires od veselja
kako je samo cinicno smijesna
realnost koja se nastanila
u ljudski um psihu misli...
vapis nestrpljivo iscekujes
konacan pad i onda
sve ponovno u krug
krv krv krv...
 
 
 

 
"SHE"
 
 She
May be the face I can't forget
The trace of pleasure or regret
May be my treasure or the price I have to pay
 
She
May be the song that summer sings
May be the chill that autumn brings
May be a hundred different things
 
Within the measure of a day
 
She
May be the beauty or the beast
May be the famine or the feast
May turn each day into a heaven or a hell
She may be the mirror of my dreams
The smile reflected in a stream
She may not be what she may seem
Inside her shell
 
She
Who always seems so happy in a crowd
Whose eyes can be so private and so proud
No one's allowed to see them when they cry
 
 
She
May be the love that cannot hope to last
May come to me from shadows of the past
That I'll remember till the day I die
 
She
May be the reason I survive
The why and wherefore I'm alive
The one I'll care for through the rough in ready years
Me
I'll take her laughter and her tears
And make them all my souvenirs
For where she goes I've got to be
The meaning of my life is
 
She
She, oh she
 
 
 
                                           Elvis Costello
 

 
ucini nesto da ova tuga ode
vrati se neki drugi put
vrati se neki drugi dan
godinama sam pokusavao nesto
nesto nauciti...
ali oci su prazne mutne prozirne
i ja sam postao prazan
tuzna i mucna utrka na
nezahvalnom i mucnom mjestu
vidim tugu i u tvojim ocima
melankolicno stanje unutar
melankolicnost u tvojim suzama
potiskujes tu silnu strast koja
gori u tebi...
ljudska snaga ne smije umrijeti
pogledaj ranu oko mene
da li vidis kolika je
to je ono zbog cega placem
to je ono zbog cega umirem
stvari koje sam rekao i ucinuo
nisu bitne vise nikome
nikoga to nije briga
ali ti me jos uvijek guras
pritiskas me da se sjetim svega
da jos jedanput vidim srahote
koje nikome nisu vazne
 
 

 
da li znas da san te procitao
shvatio sam napokon koliko
ti je stalo do mene
pokusavas to prekriti na razne
nacine cak se i neprimjetno
udaljavas ali ne ide ti
shvatio sam tvoju igru
i sada znamo da je sve
u nasim rukama
svaki put kada me pogledas
znam sto zelis jer tvoje
opasne crne oci sve govore
mislila si da necu shvatiti kada
si me pitala da li me volis vise od nje
ali ipak laknulo nam je sto su
napokon maske pale u rijeku
i vise ih nema potrebe stavljati na lice
sada napokon mozemo
biti sretni u nasim trenucima
provedenim zajedno
 
 
 
 

Sredovječna žena dobila srčani napad, i našla se u kliničkoj smrti. Tu se vidjela sa Bogom i upitala ga:"Je li to kraj mog života?"Bog joj reče:"Ne, trebaš živjeti još 42 godine, 11 mjeseci i 27 dana."Poslije oporavka, žena se zadrži još neko vrijeme u bolnici, jer je tražila da joj urade face lifting, liposukciju i još nekoliko kozmetičkih zahvata. Kad će već poživjeti toliko-neka bar poživi kako treba. Na izlasku iz bolnice, zakorači na ulicu i tu je udari sanitetsko vozilo u punoj brzini. Žena ostane na mjestu mrtva. Kad se opet srela sa Bogom, ona ga upita:"Zašto si dozvolio da poginem kad si mi obećao još toliko vremena?"Bog je zagleda malo bolje, pa reče:"Jebi ga, nisam te prepoznao..."

 
pozeli noc dati cu ti zvijezde
pozeli dan dati cu ti sunce
pozeli toplinu dajem ti sebe
pozeli sve sto zelis
kako je lijepo zeljeti nesto
a znas da ce ti se to ostvariti
kako je lijepo kad volis zar ne
zelis li more, pozeli ga
znas li da ja pozelim tebe kraj sebe
tvoje ruke na mojim ramenima
tvoje usne na mojima
tvoju snagu volju....
kako je lijepo zeljeti nesto
a znas da ce ti se to ostvariti
kako je lijepo voljeti...tebe