Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Večeras bi mogao ući mene, na sve načine poznate i nepoznate, pa na tren postanimo svjedoci istine, makar izmišljene, štagod bi nas tjeralo da se osjećamo bolje...i pusti sada zavist gomile, naše stope su im nejasne, a za objašnjavat im korake nemam volje...
Nema veze što nismo nikad spavali na ružinim laticama, i što ću ti večeras izgrebat lice da te ne bi više prepoznala, na onim dalekim pristaništima, gdje samo brodovi pamuka pristaju, ove zime nije u modi prirodna tkanina, samo plastika, čak i preko usta, da ostanem bez daha...
I šta sad ako mi je suknja prekratka? ionako ti nije potrebna mašta da bi znao šta se krije iza moga osmijeha...samo dodir mekih jagodica na obrazima, i pokoji pokret usnama preko ušnih resica, nisam tako daleko od izazova....

Ima dana kada nisam nasmijana. I? Jel to neki problem? Oprosti što imam i ja suze, i rado bi možda čak i rekla da bi ih sve poklonila, makar bi lagala. Moje suze, moja bol, moj novi početak, moja snaga. A imam je, imam te snage, ne znam gdje ju izvlačim, ali ju imam za nas oboje.
A ti se sakrij među poznate sjene, pa vjeruj da si siguran. Možda i poživiš da otkriješ da si siguran samo kad se opustiš. Taj grč zna priječit da postaneš bolji, ako to želiš jel...Nisam ti ja pušioničar za te priče, lažeš sebe, ne mene...pa ću možda i ja lagat sebe, da ti ugodim, sva sreća pa me košta samo srca, a srce ko mjesec, rijetko ga posjeti pomrčina.
Znaš, povrijedili su me i oni koji su mi dali mnogo manje sreće no što si mi ti dao, pa eto ti onda otrovne strelice... vatra po želji... i davno sam prestala davati lažna obećanja, drugima, sebe još znam pošteno slagati, ali to se ne broji među grijehe...to je samopomoć, onih dana kada ona rotirajući svjetla hitne pomoći svjetle za sve osim za mene...
Uplatila sam policu za slijedeći život pa fućkam na sve što prođe preko mojih leđa, naplatit će se kamate, eh, pa nemreš lihvara tako lako prevariti...zelenašim sa svojim osjećajima, nabijam si bol da bi rasla dobit...usput prateći izvještaje sa burze, onostrane tečaje sanjara.
Nemam snage biti smislena danas, zašto bi me ti uostalom trebao shvatit? Svašta...s tvojih usana ukradem tu riječ...da bi i ja upotrebila možda ono...ne vjerujem...(opet bulaznim, makar, sklonit ću noćas trepavice, ne treba mi zapinjanje suza)...evo ti sad par šarenih kamenčića sa dna jezera, onog isušenog, toliko nisam ipak luda da bi zaronila, pa možda ih uspiješ bacit na prave punktove, treba se znat vratit sebi...

...neka livada u 3 rodna mjesta daleko,
nebo posuto zvjezdama, boca vina, muzika na
milijardu decibela...i tvoj šapat na usnama....
 

O, zagrli me sad, jako, najbolje sto znaš i nemoj crnoj ptici da me daš.  O ne, ne brini, proći će za tren,ja sam samo malo lud i  zaljubljen. U mojim venama davni sever samuje i ja ponekad ne znam šta mu je...
Pusti vremenu...misliš li u tim trenucima na moj temperament Italije, dah Dalmacije i strast škorpiona koji mi teku žilama...ne znam u koji sam red stala kad se djelio sastav postojanja...u onaj adrenalinski, tako da mi srce nemre pumpat bez stajanja na rubu, koliko god ja bježala u mirne uvale gdje nema čak ni maestrala. Pa dišem punim plučima na neverinima, dozivajući sve bure da me probude.
Treba mi tvoj mir, kad se nađem na pragu, u noćima stagniranja, da mi da inekciju spokoja, makar prividnog, da se zanosim bilo čim, ili ničim, čisto da postojim izvan okvira. Osjećam se ponekad da kad bi me se zatvorilo u sliku našla bi načina da izađem iz nje, i nisam ti ja rođena da budem statua. Čak ni ona Julijina, stalno pod tuđim dodirima.
Filigranski sam provjerila sve prije nego sam krenula na put, sprečavajući iznenađenja i trudeći se svim silama stvoriti ih. Ovaj put te pozdravljam sa zbogom, nismo mi rođeni za doviđenja, a još manje za dobro jutro.
Naši jastuci pripadaju drugim krevetima, i nema tog pokrivača koji bi nas primio, a da pritom ne nestanu plahte pa ostanem goli na već izlizanim oprugama. Da smo ih barem zajedno uništili...to su ti tragovi moje prošlosti pod leđima, i naznake budućnosti koja ti ne pripada.
Ne znaš kako je buditi se sa težinom na ramenima, pa mazat pregibe mastima od kojih gori koža. I bolje, ne bi ti imao za to snage...a kao i uvijek te želim zaštititi...zašto? jer to u meni budiš...spavaj sad, makar jako daleko od mene...bit ću na oprezu za oboje...trenutno ne znam drugačije...

I zavrti taj flamenco, razbijat ćemo čaše noćas, plesat po staklu, da nas odvede taj ritam na kraj svijeta, imam haljinu sa tisuću boja, dat će ti snove, krije sve što ti treba da ostaneš. U visokim petama ostavljam tragove po svim binama, sjaj reflektora, zvjezda sam neminovno...a ti, možeš biti glavna uloga ili pritajeni šaptač, danas je nebitno, samo pusti orkestar, i pokoju sjetnu gitaru...
Sutra ćemo plesati pod kišom, danas je dosta sunce koje nam se prelijeva po ramenima, opet imaš ružu u ustima, ako brže kreneš bokovima rasut ćeš nam latice pod koracima. Nismo ionako nikad zaboravili krv na jagodicama, trnje koje smo skupili razmičući bol, a sad samo pleši...možda i zapjevam iz sveg glasa, pijana s mjesecom, i tvojim poljupcima...pun mi vrat tvojih tetovaža, ko ogrlica čežnje, brisat ćemo ih neki drugi dan, kad možda arabeske prestanu tjerati nas da djelimo osmjehe. Zar ti ne paše kad ti drugi zavide? Ili kad ti se drugi dive? Tanka je crta koja nas dijeli od ostalih plesača na nekim šlagerima. Imamo mi nagone cigana.
I selit ćemo karavane kako budu note stizale, stižu zavijanja vukova, sjetno prate ovaj karneval...noćas smo tu, pored potoka, osjetiš li miris krijesova? iskre raznose toplinu, znoj na leđima, vručina na bedrima, nemoj mi previše dizat haljinu, još bi plesala, neću se moć vratiti, skinuo si košulju, daješ mi sve što imaš...sebe...

"Ole Lole, baš tebe briga, slušaš jastuk, stiskaš tu svilu kao klešta, misliš na neki bezobrazluk. O, Bože, bas koješta.Lole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo. Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo. Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu, pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.Lole, valja mi tamburu spaliti, k'o one vikinške lađe, pustiti rekom pa žaliti, nek je đavo nađe. Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu, pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu."
 

Ako ideš naprijed hodajući unatraške je li to bježanje?
I kad se ne zna jesi li ranjeni vuk ili izgubljena srna, spašava li te režanje?
Nema toga što ti se ne može pročitati na obrazima,
...ja sam ti ona koja daje i kad uzima...
Ako se skloniš u puževu kućicu, možda nije ni tamo sigurnost,
otvori na njoj ipak prozore, napiši na njih: odlučnost!
Potrudit ću se da se svaki grijeh ne dodaje, već nestaje
...ja sam ti ona koja zna da ono što imamo nikad ne prestaje...
Uzalud nam mostovi koje smo gradili da bi gubili vrijeme,
naučili smo da se sve fotografije uspješno spreme (vidim da se rješavaš polako treme)
I u onom trenutku, kada se pripremiš na let do pada,
...ja sam ona koja će te naučiti sve, gdje i kada...
(piše tako u enciklopediji, pod pojmom "sada")
 

Kao i uvijek mekane usne. Gubljenje tako potrebno, i još uvijek tako neistraženo. Imaš vrele ruke, koje liječe, uz dodir od baršuna da odagna sva spoticanja. Nema garancije da će uvijek teći med i mlijeko, mogu samo obećati da ću biti tu i kad med i mlijeko ne budu tekli. Naučit ću te da mi vjeruješ...

Pomalo je bila čudna ta Indija. Djevojka iz susjedstva imena koje je krilo dah mističnih putovanja. Njeni su roditelji očito imali za nju velika očekivanja, makar je ona poprilično kasno naučila da je Indija zapravo velika zemlja negdje daleko, provela je cijelu noć zbrajajući koliko bi puta morala otići do bake i nazad da si predoči kolika je to udaljenost.
Nećemo se sad smijati kad kažem da je njoj tad već bilo vrijeme udaje. Naravno po kalendaru njenih susjeda. Roditelji su davno već digli ruke od njene budućnosti, i pomalo se navikli na pomisao da će ju vječno imati na platnoj listi. Tad se činilo da nema spasa, i sve svijeće zapaljene na oltarima kapelica nisu činile da vosak zapečati nove smjernice.
Možda je ipak bila greška što su se tako bliski rođaci uzeli, ali ljubav nije pitala za krvne linije, i kada je bratić doveo sina iz Njemačke sa sobom, Indijina mama je jednostavno bez razmišljanja pristala na onu malu svadbu u školskoj dvorani u kojoj su se inače održavale predstave, u biti, kad se pogleda, sasvim je priličila ta dvorana tom cirkusu. Čak je pozornica bila ukrašena paravanima sa scenografijom Carevog novog ruha, pa se cijelo selo smijalo kad je mladenka govorila DA pored slike gologa cara. Prilike nisu dopuštale bolje.
Indiji je ime dao otac, koji je sumještanima uvijek pričao kako je vidio prave Indijance kad je tamo bio. Imao je sreće da je cijela zajednica imala skupa 3 razreda pučke škole. Djed je naravno tog ljeta umro kad se Indija rodila, to ime mu je presudilo, a baka je dugo godina unuku zvala: nesrećo.
E da, a Indija je poslije otišla. Danas u svoje selo stiže samo putem malih ekrana, dok glumi u velikim spektaklima američke produkcije, i sjetnim dramama francuskog štiha. U svoje malo selo: Zakutek-Indijanagrad (svi su stanovnici jednoglasno usvojili prijedlog proširivanja imena).

ima jedan nick, već mi je poslao ne znam koliko poruka, na koje nisam odgovorila, i onda mi danas ljutito napiše: ma kurac se tebi jebe hehe, mislim ono, sve i da mi se jebe vjerovatno bi ti milo moje zadnji bio na popisu :DDD
bah, jebe mi se živo hihi, ovaj nick mi je fakat zakon, bar se uspijem nasmijat svaki dan

Po običaju spremih suze na staro mjesto, na onu policu u ormaru gdje se još uvijek nadam da će možda jednom biti odložena tvoja košulja. Vjerovatno ne znaš koliko mogu boljet zjenice, kada se uporno njima trudiš pogledati u nečije srce, jer ti riječi ne daju tražene odgovore.
Lupim o zid za svako tvoje nerazumjevanje i tjeranje da skidam sa sebe kožu da bi ti bila ranjiva. Misliš da nisam svu bol intenzivno već ispričala jecajima, pa i pred ljudima, skrivena iza velikih naočala hladnokrvnosti. Neću bit na koljenima, čak ni radi tebe. Smješkat ću se ko lutkica iz izloga, ma eto nek me krasi i plava perika, da ostavim dojam anđela.
Predugo sam ti to dokazivala radeći čuda da bi ti se bježeći približila. I koja mi korist od toga kajanja? Tražiš oprost sada kada više nemam snage ni dopustiti si pomisao da prekrižim listu grijeha. Da bi se sakrila? Ne, nego da bi se otkrila, da bi stala pred tebe nevina.
Pogledam pomalo izlizane fraze u nekim starim filmovima, crno-bijeli odsjaj trake, i dim cigare, fali valjda neki blues u daljini, pa da sve poprimi osjećaj nemogućeg. Nisam pobjegla iz ekrana, makar ko da mi glas dopire s nekih frekvencija, radio London, i stari uređaj za čekanje budućnosti.
"Nemojte izlaziti u parnim satima" i prkosim sudbini prekasno shvativši da je jalovo boriti se ako ne pomakneš sat, pa te na neki način zaborav spasi. Mislila sam da samo ja zagospodarila vremenom, i ubrzala minute da brže prođu ožiljci.

Bila bi se zabrinula, da u jednom trenutku,
ipak do mene nije došla spoznaja pirovog poraza.
U cijeloj toj idili je toga dana falio oblak, baš kao da smo ga tražili...pa smo ga nacrtali...
To je valjda sličan slučaj ko kad sam htjela nacrtat sunce, i ko za vraga se sjetila da sam šestar posudila Marku iz 6-og C još davnih dana, i naravno da je on ispao kriv apsolutno za sve...onih stoljeća kad je krivnja drugima savršeno pristajala...
A oblaci ko ovčice ti nisu za mene, mene tresu jake emocije, gdje su mrtvi na kraju ionako bili planirani za lešinare...

Čudno kako se krvavi tragovi raspuklog srca teško brišu sa zidova...
i kako ono prividno pulsiranje u prsima te tjera da pomisliš da si još uvijek živ, dok ostatak tijela već negdje počiva na parceli 19a, tamo kod onog grma jorgovana...
Pa ti je nejasno kako ti na grob dolaze svi, osim one osobe koja te zakopala...
I netko te okrzne u prolazu, uloviš se kako sam sebi bacaš grudu zemlje na poklopac lijesa..
...sam sebe po posljednji put ispraćaš...

Upila bi svaku tvoju poru u sebe, komadić po komadić uzimala nježno prstima i usnama, tek ponekad puštajući jeziku da probudi tvoje uzdahe, ma ne bi te mučila, samo ti ne bi dala da predvidiš gdje idemo. Nemoj zamjerit na tragovima noktiju na leđima, obično tako završi kad se probudi životinja, i ima prostora za ugrize po bedrima, da malo krv brže pojuri žilama.
Paše mi hladnoća ovog zida na prsima, i tvoja ruka koja pravi put među mojim nogama, čisto da se održi forma. Otimat ću se, igre radi. Dajem ti vrat u znak predaje, označi ga toplim dahom, makar tvoje golo tijelo na mojim leđima govori bolje od prigušenih jecaja. Imamo vremena, mogu te osjetiti u sebi sad, ili se možemo još igrati satima, vrlo dobro znamo da će u jednom trenutku postati tako logična posljedica da te primim do kraja.
Zasad još uvijek možeš jezikom skupljati toplinu koja mi klizi nogama. Kad završimo na podu neće nam smetati tvrdi mramor, i nek me žuljaju koljena, želim biti na tebi, satima, vrištat da ostanem bez glasa. Čitaj mi u očima što mi radiš, i nemoj da ti bude teško uzeti sve što poželiš.
E da, opet su me odale bradavice, znaš da su tvoje...

Pisala bi ja sad o tvojim koracima, onim dolaznim naravno, one odlazne sam stavila na sporedne perone da love vlakove za spremište. Tamo će ih već zaboraviti. Imao si jednom cipele za gaženje po mrtvima, nisam se nadala da će ih iskusiti moja leđa. Bez razloga, čisto jer su se našla nadohvat tvoga zamaha. Iskreno, gazile su me i teže nevolje, kad sam balansirala između postojanja i nepostojanja, i kad sam krala svaki dan iz košare zaliha. Crni dani ionako nikad neće postati ružičasti, barem ne na mom prozoru, a ni na tvojem dovratku. Ja sam se navikla spavat sa nemirom, bez adrenalina mi ne radi srce i borim se sa dosadom kad smiraj pokuša napraviti nered. Ti, ti nađi mjesto počinka, pa te možda posjetim kada te zaboravim. Da te podsjetim da si živ, ili da ti natuknem da ćeš umrijeti.
Ne boj se, neću ići toliko daleko, ali i podsjećanje na smrt nas čini živima, zar ne? Ili kako bi ti rekao: svašta.
Nisam mislila da mogu pomno upiti ikoga kao što sam tebe, a u principu bez ikakvog povoda, i bez materijala. Svrstala sam te u krivu kategoriju, početnička greška, pa šta, ionak ja ko da sam se jučer rodila, i svaki dan iznova otkrivam sve, da udrem temelje, za ništa.

temp 39.3 :((( i dosadno mi je :(((
ipak sama sebe najbolje znam zapalit :D
i još nešto, nek me više nitko ne žica nikakvu uslugu, ne zanima me, mogla bi umrijet što se sviju tiče, pljuc, pljuc