Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Pripala mu je, potpuno neplanirano (makar priznajmo, pomno smišljeno). Gubila je razum tek toliko koliko je potrebno da ne ode previše daleko od njega. Iako su njegovi topli dlanovi znali jako dobro pokazati joj put natrag. Bez razloga, ona nije nigdje ni odlutala. Ulovi je ona želja da se ne kupa, da spriječi nestajanje njegovog mirisa na njenim grudima. Skupljala ga je u bočice, čisti ekstrakt požude, potrebe, bliskosti, shvaćanja.
Ma nemam riječi...eto i to se dogodi...

Ema nije bila svetica. Iz čistog razloga što joj se aureola nije slagala sa cipelama. Ionako već pomalo nije znala kud bi s krilima, vjerovatno je već u više navrata požalila što je preuzela dužnost anđela. Nije joj bilo teško glancati Matejeve rogove. Ionako je znala da u toj njegovoj vanjštini demona, nema ničeg zloćudnijeg od proljetnog pljuska koji ti poremeti planove. A i dobro su mu stajale one crvene hlače, znala je onako pomalo lascivno pomisliti u sebi, makar mu to nikad nije priznala. Kodeks službe ju je ionako već dobro kažnjavao zbog ležanja kraj đavola, premda tek pripravnika. Rijetko su se viđali, što zbog zatrpanih rasporeda i velikog broja štičenika, što iz čistog razloga nepostojanja puno mostova koji su im dopuštali da prelaze jedno drugom iz dopuštenog u nedopušteno i obrnuto (da se razumijemo nisu živjeli u ovom našem, svakidašnjem okruženju). Emi su u nekoliko prilika zaprijetili oduzimanjem krila, i degradiranjem na mjesto nebeskog pisara, pomalo turoban posao vođenja evidencije tuđih grijehova, i kategoriziranja istih u razne klasifikacije, od smrtno nepoželjnih, do izliječivo mogućih. Mateju su s druge strane susreti sa Emom donosili status pravog mogućeg kandidata za savjet Opakog. Nemojte misliti da je bilo lako zavesti silu dobra, i još pritom ju natjerati da prelazi preko vaših zlodjela, čineći joj se to simpatičnim (vjerovatno se samozavaravujući da bi mu ipak bila blizu da ponekad pripazi).
-         Bio si opet na zemlji?
-         U nekoliko navrata danas.
-         Šteta, danas sam čuvala oblake da ipak poštede pokoju kolibu one sirotinje.
-         Znaš, čudan mi je taj tvoj šef, pomalo ima crte moga svijeta.
-         Bulazniš opet.
-         Ma ne, malo bolje pogledaj. Ti čuvaš krovove sirotinje, čisto da bi se i dalje mogla ta ista sirotinja patiti. Pa dajte im kruha.
-         Opet ponavljam, bulazniš.
-         Da, jaki argument kad ostaneš bez riječi.
-         Da si imao riječi ti kad je bilo vrijeme sada bi vjerovatno sve bilo drugačije.
-         Opet tvoje priče o mogućem bivanju na istim stranama.
-         Što se mene tiče, možemo oboje mjenjat strane, posve nebitno, ionako ne možemo pobjeći jedno od drugoga.
-         Kao uvijek, prabacuješ temu na nas, kad se ja dotaknem tvoga svijeta.
-         A ti nisi moj svijet?
-         Nema smisla.
-         Zar misliš da ti nisi moj svijet?
-         Svašta.
-         Znaš zašto čuvam tu sirotinju? Da je ne bi čuvao ti.
-         Da ju ja čuvam sad bi negdje orgijali.
-         Ne sumnjam. Bili siti požude i gladni okrijepe.
-         ?
-         S tobom sam prekršila sve ono na što sam se zavjetovala, a još uvijek sam pod okriljem onog od čega ti bježiš. A ipak imaš svakog dana kraj sebe.
-         Pa ja kraj sebe imam samo tebe u mislima.
-         Upravo tako.

Nemam ja vremena za hodanje po koprivama, makar se sjetim kako smo ponekad ispijali pelin da bi nam poslije dan imao slađi okus. I tko kaže da nemam otrova poput pauka? Ali ga čuvam za one dane kada više pod mojim koracima neće šuštati lišće, ako se to ikad dogodi, ali barem imam izgovor zašto ga ne odbaciti. Trudili smo se i previše objasniti si ono što smo potisnuli, i vrištali u liftovima koji su uvijek stajali na istim katovima.
Mislim da još negdje traži odmorište onaj avion od papira koji smo pustili kada smo se zarekli da ćemo si oprostiti, možda prati slutnje koje još uvijek daju pečat svim dodirima koje smo potrošili. Smiješno, ali ponekad se sjetim kako smo si laskali da smo neprekaljeni i neprikosnoveni, dok smo još uvijek mislili da nam je to garancija vječnosti. Pa smo prešli preko svih zavjeta i ostavili iza sebe samo hladnoću neshvaćanja.
Još uvijek nam se drugi čine budalama, kada vole i vjeruju da ljubav nema izlaza. Da li te iluzije trebaju nekome tko nema više sluha za ostajanje? Da li u tim nijansama finog damasta još rosnim od onih pogleda, ima sačuvano zrnce potrebe? Hodamo li još uvijek opijeni uzajamnim praznim riječima? I zašto nam šutnja smeta kada pjevamo bez ritma jedno drugom za leđima?
Imam još par dukata negdje po džepovima, sasvim dovoljno za kartu za bilo kuda. Provodit noći u starim vagonima, upijat mirise stranaca u prolazima, kada se budem trudila ovlaš ih dotaknuti da osjetim da sam još živa. I neću plakati nad tvojim ljiljanima, zakopala sam te puno kasnije nego sam trebala, i puno ranije nego sam mislila. Ako mi se sudbina okrene možda zažvidim sa ciganima, pod vedrim nebom na nekim krijesovima, u protivnom mogu uvijek zavijat sa vukovima, puštajući da me preuzme divljina koja mi je tako potrebna, da bi se pripitomila.

http://clubs.iskrica.com/club.php?clubid=6922
poslije samo sa plavim kovertama
 

Danas, danas mogu bistra razuma gledat na neke stvari, kad je odmak napravio svoje i ocrtao obrise, čisto poput onih linija dalekih otoka koji ti nakon bure izgledaju nadohvat ruke. Pa se popneš na Biokovo i za lijepa vremena vidiš Italiju, tako nekako se osjećam danas, i već neko vrijeme uostalom, otkad ne mjenjam ponos za tvoje riječi. Distanca me pravi možda pomalo licemjerom, i bolje je tako, uzmem si za pravo pljuvat po onome što je i mene i trenucima ludosti obilježavalo. I nisam od tog bježala, i ne bježim ni danas, kao što neću bježat ni sutra, ali se mogu grohotom smijat, svojoj gluposti, a samim time i tuđoj...sva sreća pa taj bolesni vrtuljak me ipak nije natjerao na još jednu vožnju, koja bi bila posljednja za moj ego. Sačuvah nešto obraza, da bi bila još snažnija...

Fina svila sva sreća pa nije ocrtavala ožiljke na leđima. I pusti slojevi tkanine su uspješno spriječavali da bilo tko dopre do tebe. Rođena si da bi polako umirala, lupajući o vjetrobranska stakla čak i u danima kad je vjetar puštao na miru listove kestena.
Nisi vjerovatno nikad bila sretna, osim možda u onom trenutku kad si na obali po prvi put ugledala ocean, pa si se nekako ponadala da ipak možda postoji nešto veće od tvojeg bola. Sunce je tog dana jako tuklo, pa se pod površinom vode dalo vidjeti svjetlucanje riba, makar si se ti nadala da su to tvoje suze pretvorene u dukate i puštene na slobodu, da ih možda valovi odnesu na neke druge plaže, premda, potajno si znala da je bolje da nije tako, vjerovatno bi se opet obile o hridine kakve nepristupačne obale.
Ako si patila ti, nisu morale patiti i tvoje suze, one su ti uostalom olakšavale disanje. Često si išla u one predjele gdje su oblaci dirali vrhove planina, možda da se osjetiš sigurna, ti oblaci su davali naznake kakvog-takvog kraja, ili možda ipak početka s druge strane. I zrak je tad drugačije mirisao, valjda su se mješali mirisi istoka i zapada, u tom sukobu virtualnih granica, tvoje sadašnjice i onog što će možda doći ako skupiš hrabrosti pa pređeš na drugu stranu.
Nisi htjela bježati, bilo je lakše držati se navike, i poznatog bola nego riskirati sa porazom negdje gdje bi ostala bez tla. Svoje si zidove ogradila hortenzijama, fascinirao te taj cvijet koji je znao promjeniti boju ako si ga posebno pazio. Pa si tako i ti mjenjala boje odora, igrajući se sa svim preljevima, ističući narančaste odsjaje života i sive tonove smiraja, ili možda ponekad i nestajanja.
U biti si cijelo vrijeme sretna, ali si se zavlačila u odraze nepoznatog da bi iskušala svaki trenutak postojanja, i da ne bi jednog dana žalila jer si nešto propustila. Znam to, onaj lagani osmjeh u kutu usana je pričao više od tvoga pogleda.

Iskreno, nisu joj trebali scenariji, u ono vrijeme kada se svatko držao svoje uloge, čak i bez uvježbanjavanja. Uloge? Pomalo doduše nespretan pojam, recimo da su se držali onoga što nisu trebali kriti od drugih, a još manje od sebe. Mogao si točno u svakom trenutku ko po brevijaru uočiti iduće pokrete, i nisi spremao nove dojmove, da ti pobrkaju stavove.
Još ponekad je vinova loza zaklanjala vidike. Nebitno dali se gledalo prema naprijed ili prema nazad, bitno da si imao širinu izbora, makar prividno nametnutog. Znao si točno u svakom trenutku koliko daleko možeš vidjet, i taman ti je to bilo dovoljno da ipak ostaviš u prsima iznenađene godine djeteta. I lakomislenosti toliko da se ne opterećuješ gromovima. Čisto metaforički prenesena misao zabrinutosti na ramenima.
Na obalama onog potočića koji je sjekao puteve da bi natopio oranice, a ponekad i pokojeg nespretnog vrtnog patuljka. Da, u to vrijeme su vrtni patuljci hodali bez opterećenja da će negdje nekome bez njih sreća biti dovedena u pitanje. Sve dok i oni nisu doživjeli sudbinu ko i sve ostalo što je prije tog egzistiralo sa svim pravima i obvezama slobode, sudbinu koju su im nametnule tvornice čelika, da bi imale gdje upotrijebiti svoje precizno izrađivane okove. Jednostavna potreba sprečavanja velike krize, lako je tako bilo prikriti porive.
Ekshumacije su prekinute, čak je i staro groblje ostalo napola srušeno da se slučajno ne bi probudili duhovi promjene, da donesu osvježenje, da možda pokoja duša nađe spasenje. Uzimajući ovaj put druge oblike, da spere sa sebe tragove, da prekrije svoje krive korake.

Zaplete mi se o kosu marama, na njoj tragovi Coco Chanela,
pa mi se uvuče miris u svaku poru tijela,
kao da nam tijela nisu dovoljno vrela
(ponekad i više no što bi smjela, ili barem ja htjela).
I pogasimo sve lampione da nam svjetle osmjesi,
mislim da nam se noćaš ne računaju grijesi,
kad objaviš karticu primanja i davanja,
vidiš da možda stvarno ti nitko ne može oporezivat samo sanjanja.
(makar bi ti pomoglo da ti zapljenje kajanja).
Pretvarat opipljive simbole u binarne sisteme,
otići ili ostati, ne obazirući se na vrijeme,
i koga briga dal smo mi u biti svi jedno pleme,
ovaj put, ćemo se valjda, držati teme.
 
 

ne znat napisat pa onda odma c/p, luzeri

Nije mu gledala leđa kad je odlazio, možda zato što je znala da će se okrenuti i nije željela da primjeti kako ona vodi novi život. Mada je vjerovatno to bilo ono što bi napokon presjeklo te lance navike, da se promjene potrebe, da se da mjesta otporu, da se spere opori okus ulica koje je ljubio pokraj njenog koraka.
Vreli pjesak ostavlja drugačije oblike, objašnjavala mu je tu veliku tajnu nepredvidljive sudbine, njemu koji je bio vječni pobornik fatalnih kataklizmi zapisanih u listićima čaja.
Čemu trud kad je već davno sa farizejima htio sačuvat obranu od promjena. Otkud ti uopće potreba da daješ nova gledišta, meni, kojem tako dobro pristaje zaštita od onog sutra. Jer me sutra ne može iznenaditi, imam na ovom papiru sve prave ulice. Koje li zablude. Koje li priglupe zanesenosti, ali mu to nije htjela osporiti.
Dovoljno mu je poljuljala mirne uzdahe, poput čarolije lako zaplesavši na druge ritmove, pored njega, koji je trvdio da negdje lijepo piše da je ona samo za zvukove salse, plesala je tango, bez mane.
Hinili su uroci da ne vide njegove ožiljke, a još više su se pretvarale publike da žele znati kraj te predstave. Ako jednom kupiš kartu nema više povratka, kad jednom pročitaš knjigu nema više možda sretnog nastavka, kad se jednom popneš na najviši vrh ostaneš bez izazova, i kad jednom dotakneš dno, nema više straha.

Poistovjetiti se s onim što želimo nije lako. Uđeš mi u misli ponekad kad pogledom tražim odgovore na tišinu. Nisam još zagrizla usnicu da bi krv ostavila tragove na bezbrojne uzdahe, niti to planiram. Krvarili smo dovoljno dok smo po onim bodljikavim ogradama skupljali ostatke snova. Kad se nasučeš na grebene i kad se voda povuče pa ostaneš poput arke spreman za buduće potope valjda si prošao sve.
U nekim trenucima znamo zavladati Olimpom, dok se zalihe nektara ne pretvore u sušne godine pa raznim kletvama smetamo sudbini da krene nabolje, ili nagore, ako nam baš tog dana iskra potrebe dotakne rame. Sjećam se kad te zaustavila kiša latica, još dok si tražeći me lomio granice. Nije bilo smisla tada mjenjati strane i preuzimati druge odore. Ionako je tako jasno bilo da pod svakim plaštom igramo iste igrice. Radi sprečavanja dosade, radi raspirivanja požude, radi buđenja u kasne sate.
 

kad bi neš pitala a nemrem...za popizdit

Volim naše obrise na zidovima, kada ti se u nekim trenucima učini da sjene vode zasebne živote. Pa nasloniš toplo tijelo na hladni kamen da se prizoveš svijesti, ili da u tom sudaru fronti izgubiš razum, dok mi tvoj dah miluje leđa. Nema tad čak ni potrebe da te osjetim duže no što je potrebno da ti pripadnem, makar na trenutak da se izgubim u tvojim rukama, dok svitanje otkriva kaplje znoja na ramenima.
Igra kao ples valcera na mramornim pločama dvorskih predvorja, zora koja raspliče kosu u šumovima vode sa obližnjih izvora, i vlažan osjećaj među bedrima. Pa mi ostaviš trag zubima da bi te sa sobom nosila. Onaj osjećaj kad ti se žuri da što prije prodreš do onog što smo greškom jednom propustili, i poslije ti se samo u glavi košmar posloži do u detalj pravilne registre. Nemaš dvojbi, i ne trebaju ti kada dotakneš baršunaste pregibe.
Dat ću ti odgovor na pitanje, stavi zarez noćas, da možemo nastaviti rečenicu.
 

volim iznenađenja. I volim kad mi log po drugi put upali :)))

ma znaš ti dobro da pepelom se posipaš kad se gase lampe tamo negdje na onim oblacima koji su nas sakrivali od kiša...
i nekako se lomi svjetlost u očima onih koji su bili puno ispred nas, da bi nas mogli upozoriti da munje udaraju i kad nemaš kišobran...
spavali smo mirno u nekim vremenima bez vremena, i u nekim prostorima bez prostora, i otvarali zjenice samo da bi mogli vidjeti kako u biti nema kraja...onda kad kraj već dođe...
i tako je lako bilo vraćati satove, praznit džepove, lovit krijesnice, plesat s dupinima i ljubit se sa demonima, u ono vrijeme kad je hrabrost imala vremena i kad je strpljenje bilo nepresušna potreba...
zaboravila sam onda u jednom trenutku na peronu kofere, a nije mi bilo previše bitno što je u njima sve što imam, a kad sam ih išla tražit, kao vjernom korisniku valova povratnika, dali mi još par torbi, da se nađe...nije dugo trebalo da ih napunim...
tresla sam se dok sam ulazila u tu prokletu zgradu na kraju grada, u nekom smirenom okruženju lažne nade da ima utjehe...pa te slome oni koji ti trebaju da si sam pomogneš...sva sreća pa uputnicu mogu uvijek dobit...i obaći sve hramove koji se daju obaći da se nahrani duša nekoga ko ima snage....