troubled...

 
ti ne možeš znati,
kako sam disala
kad sam pisala
i što sam sanjala te noći,
koje su mi boje bile oči...
tebi su to samo riječi...
obične...
za mene su one
jeka snova,
oseka želja i
plima bola...
i mnogo više...
svaka nekom pričom diše...
kao i slike...
ukradeno vrijeme...
oblaci, duge,
more i sjene...
dio mene...
dio mene...

...čudesne duge....
:))

hladno je...
kiša me koprenom
omotala...
snom te odvojila,
odnijela
u neki drugi svijet,
u kojem, večeras,
ne osjećam sebe...
 
pa sad bdijem...
lutam...
tražeći se
u tvom snu...
 

 od svih poklona, misli i želja
svih tvojih prijatelja,
nisam uspjela pronaći ništa pristalo,
što bi bilo novo, što bi blistalo...
jer, imaš već sve... 
tražila sam redom,
za pomoć se obratila svima,
što god da sam pitala
rekli su mi - kod dijj to ima...
baš sve? - našla sam se na mukama
kako da ti dođem s praznim rukama? 
popis gledam
prekriženo sve,
čega god sam se sjetila,
već je kod tebe:
prijateljstvo
ljubav
razumijevanje
vjera
podrška
nada
radost
veselje
jesen
kiša...
da ne čitam dalje... 
srce mi griješ,
sa mnom se smiješ,
i plačeš kad treba...
sjajiš do neba!
uvijek draga i mila,
prava dobra vila...
ZNAM!!!
najbolji poklon su...KRILA!!! 

 
ugledam ih ponekad,
samo se stvore,
izvikuju mi strahove,
dobacuju more,
i prilaze sve bliže...
mali bjesovi,
bola krijesovi,
zaplesali svoj ples...
i nemam kuda pobjeći,
od njih uteći...
 
ako želiš...
ne daj im do mene doći,
nježno mi, usnama,
prekrij oči...
zagrli me čvrsto,
da se ne bojim,
reci da sam sigurna
pod okriljem tvojim...
otjeraj utvare natrag u mrak,
nek' osmijehom plavim zamiriše zrak...

 
prvo su krenule bojažljivo...
tek poneka, tu i tamo
kao bljesak...
pojavi se, pa nestane...
zatim ih je bilo sve više...
oblijetale su me
u nekom polaganom,
nježnom ritmu,
mekanom...
neke su iskoračile,
dirnule me...
jedna mi je na ruku sjela,
ovu, kojom pišem...
druga se uplela u kosu...
 
smiješim se...
osluškujem...
stvaraju prekrasnu glazbu,
neki neobični mol...
 
čekam...
i ne boli...previše...
pjesma mi
u srcu...

 
sunčano jutro...
zrak prodisao punim plućima,
konačno...
predugo je bilo južno,
učmalo i
tužno...
ptičice se skupile
pred mojim prozorom...
pjevaju...
moram se osmijehnuti,
sve me zove van...
i more i
bijele krpice oblaka...
 
probudi se, vodim te u šetnju
mojim omiljenim stazama...
čuješ li pjesmu
žala pod stopama?
pusti suncu
da ti ljubi lice...
pogodi čije su ti ruke
zatvorile oči,
pridruži mi se smijehom
i uhvati me...
ako možeš...
:)

 
željela sam te zadržati
na pijedestalu,
obučenog u svjetlost...
čak i onda kad si se sam
odlučio strmoglaviti,
nisam ti ispuštala ruku...
pomagala ti da se popenješ
ponovno...
trudila se držati živom
pred očima onu
bijelu boju
koju sam prvu vidjela
i onda kad su je zamijenile
neke druge,
nepoznate,
koje mi se nisu svidjele...
ustrajan u nastojanju,
obojan sjenom...
ja više nemam snage
u rukama...

 
u vrećici pismo...
Nikola Sveti mi piše
da me nije zaboravio,
da ne tugujem više...
to što zadnjih godina
moju vrećicu nije čarobnim prahom zaprašio,
samo je, kaže, pravi poklon tražio...
 
da sam ga namučila jako...
-tu sam se nasmiješila
da nije sa mnom lako...
-i sama sam se tako tješila
 
i pisma da je moja čitao,
po svijetu cijelom se raspitao...
ali nije mogao naći,
što će mi dušu taći,
tko će me razveseliti,
u srce mi useliti...
 
još piše da mu se žuri
pa da ide dalje,
a pozdrav mi veliki, s osmijehom šalje,
laknulo mu, kaže, jer imao je sreću
i uspio i moju napuniti vreću...