troubled...

 
dan je, još prije buđenja,
započeo krivo...
jedan od onih koje je
najbolje obrisati...
u kojima se slažu,
jedna na drugu,
krhotine...
velike...
mnoge...
zastiru pogled...
nemam snage
zakrenuti
kaleidoskop...
a dan je još mlad...
pitam se...
jugo...

 
...for it was not into my ear you whispered,
but into my heart...
it was not my lips you kissed,
but my soul...
Judy Garland
...i nisi šapnuo u moje uho,
već u moje srce...
i nisi poljubio moje usne,
nego moju dušu...
 

 
tišina...
ona topla...
poput mekanog pokrivača
na šarene kvadrate...
reklo bi se
da je vrijeme stalo,
ali nije...
 
moje su misli
svijeće...
plamičci titravi,
upaljene
da obasjaju put povratka,
stazu koja vodi domu...
a dom je tamo
gdje je
srce...

 
i tek navečer...
kad sunce zaspi dubokim snom
i sva dječica
usnu carstvo, s onu stranu duge...
progovore medvjedići...
ožive...
pa skakuću po sobi,
vidim ih gdje se smiju...
igraju, viču...
nesvjesni moga prisustva...
 
samo najmanji od svih,
sa sjajem u oku
me gleda...
njega uzimam u zagrljaj...
i smiješimo,
smiješimo se skupa...

 
ne brini...
nije mi važno
ono lažno...
meni je bitna
istina...
 
i osmijeh
što snove
u dugu mi boji...
a svi su...
tvoji...

 
osmijeh na usni,
u oku tuga malena...
bezimena...
zaskočila me
pa se čudim...
ime joj ne znam,
ali slutim...
 
mislima usko,
ne dam im van...
guraju se,
skaču jedna preko druge...
svratile, a odavno nisu...
moje male
bezimene
tuge...

 
ponekad poželim
tiho ti reći
neke nježne, iz dubine, riječi...
ali šutim...
 
ponekad ih kažem...
bojažljivo i s nadom,
nećeš li čuti glase
što primiču se kradom...
 
one glase što lako te taknu,
neki pramen sa čela ti maknu,
dodirnu rame,
zatim se skriju...
iščekujući osmijeh
i sami se smiju...
 
osjetio nisi...
ruka mi je meka...
vratili se glasi,
meni...
kao jeka...

 
zagrli me...
koliko se sjećam
zagrljaj je nešto
nježno, prekrasno i toplo...
sigurno bi mi se svidjelo...
 
a kad zaplačem od ganuća,
nemoj mi brisati suze...
pusti da pogled skrijem
u pregibu tvog vrata...
zagrli me jače...
i samo me
čuvaj...

 
uvjeri me
da slobodno mogu
rastvoriti dlan,
izgubiti dah,
od sada do uvijek da
ne postoji strah...
 
uvjeri me
da nikad neću
mostove tuge ponovno prijeć',
uvjeri me i budi...
...svoja riječ...

 
hladno je...
bura ledi dah...
u tvojim mislima je toplo...
nedostajem...