troubled...

 
na tvom pragu
ostavljam cvijeće,
danas
posljednji put...
tik do nedavnog,
sad već
uvelog stručka...
 
žao mi...
u vazi bi
još uvijek cvalo,
mirisalo...
zračilo ljepotu...
 
možda,
možda su ti draže
ruže...
a možda
uopće
i ne voliš
cvijeće...

 
to nisam ja...
drugi je netko,
tko je blizu,
a ja sam daleko...
 
i ne znam samo zašto me
peče i kida...
al' jecam glasno,
bez imalo stida...
 
nema tu mjesta
nikakvom čudu...
ja samo opet
izigravam ludu...

 
dvorac pješčani,
na suncu se zlati...
kule njegove oduzimaju dah...
ali njemu su, jasno, odbrojani sati,
nije više do običan prah...
 
plima, vjetar, nenadani val
ili noga nesmotrena...
zar je bitno?
možda prve kiše...
al' neminovno, padaju kule...
i dvorca nema više...

 
ispred mene tvoj je odraz,
smiješi mi se, nešto veli,
čitajući s usana
čujem ono što mi srce želi...
 
pa zapjevam, duše pune...
iz grudi bi iskočit htjelo,
i uzvraćam... svoje snove
izgovaram jasno, smjelo....
 
ogledala tu je mnogo...
i dok tebe dišem, čeznem...
spoznah, stari je to trik...
osmijeh, riječi...nisu moji...
ispred tebe neki drugi lik...

 
često uzmem olovku,
otvorim neuglednu bilježnicu
u kojoj žive moje, nabacane misli...
neki crteži...
neke riječi...
ponekad samo tako gledam bjelinu ispred sebe...
prolazi vrijeme...
misli se guraju, istiskuju, svađaju, traže, ljube, nadaju, zanose...
ni jedna ne izlazi van...
to je tvoje vrijeme...
u kojem ja...
eto...bez osobitog razloga...
jurišam na vjetrenjače...

 
pristojnost...
ne volim kad je zaodjevena u formu...smeta mi...
možda mislim da zaslužujem više...tko bi ga znao...
ili ništa...bar bi bilo fer...
-kako si?- pitala me često tih dana, nikad u stvari ne želeći čuti odgovor, nije imala snage nositi se s njim...
i ne samo ona...
s vremenom, naučila sam razvući usne u osmijeh široki i reći vedro - odlično-
s vremenom povjerovala sam u svoje riječi...kažu da stoput izgovorena laž postaje istinom...pa eto, bar neko dobro iz toga...
ali, ja ne volim tako...smeta mi...
ne volim recitacije...za zadovoljavanje forme...ne znače ništa onome tko ih kazuje, pa zašto bi onda meni...
-oprosti, neću više nikad-
ne želim to čuti....
poput mlohavo pružene ruke...poput poljubljenog zraka s ukočenim, prijetvornim osmijehom...i figom u džepu...
ako i time...
figa je bar nešto..
često je ništa...
ne volim igrati ping-pong  riječima...
 
 
 

 
čuvaj mi je, Gospode, jer ja...ne bih preživjela...
 
nikad prežaljene rane...
vrišti uvijek i nikad tiše: -zašto?-
...toliko radosti, iščekivanja, planova s jedne, i boli, skrivanja, opravdanja, s druge strane istog osmijeha...
sretno dijete...
ono, na koje se nitko nikada nije naljutio...
ono, na koje nitko nikada nije podigao glas...
kojem nikad nije uskraćena ni jedna želja, ni jedna molba...čije lice ne vidje suza nikada...
ono, čije srce nije upoznalo zloću, zavist, bol...
blaženo dijete, anđeo dragi...Luka...
 
ono isto, nikad ljubljeno...nikad ljubljeno...srce majke vrišti...
u zagrljaju jednom...samo jednom...hladnoća se uvlači u kosti...
 
majka bez osmijeha...
majka bez suza...skamenjena...
raspeta još i onda dok joj je pod srcem kucalo i srce anđela...
majka hrabrost...
majka spomenik...
majka bez kolijevke...
s anđelom najdražim na desnom ramenu...
i danas...
zauvijek...
Gospode, toliko ti je bio drag?

 
postojiš li il' te samo sanjam
kad se nebo buni i oplakuje svijet…
ima li te igdje ili ću bez tebe
nedosanjanih snova ispočetka mrijet…
 
na obzoru ne vidi se sjaj
sve je sivo…
moje biće, izmučeno
sve  je manje živo…
 
sve se u meni gasi
nada odustaje…
omotano koprenom sreće
tijelo mi posustaje…
 
da si negdje, zar se ne bi sreli
sigurno do sada već…
zar me ne bi već odavno
ugrijala tvoja riječ…
 
ja sad samo slušam
riječi druge, strane…
zavaram se ponekad
da su moje, za me…
 
pa me onda opet steže,
oči mi se cijede
svakom suzom, svakim trenom
moje slutnje blijede……
 

 
"HOĆE LI VJEČNI RAJ BITI
LJEPŠI OD OVOGA MOGA?"
I. Vojnović

 
volim rođendane...
volim sve dane koji se mogu pretvoriti u praznik...uz malo truda i dobre volje, uz drage ljude, zapravo, svi su dani takvi....
volim dane bez očekivanja...koji spontano postanu čudesni...koji griju, smješkaju kut usne i pamte se, pamte dugo...
nisam očekivala dočekati rođendan ovdje...u stvari, ništa nisam očekivala...bila sam samo znatiželjna...
lijepo mi je tu...
mnogi dani su praznik...
mnogi dragi ljudi pomogli su mi prohodati...rasti...smješkati se...
hvala vam svima...
u drugu godinu ulazim bogata...nasmiješena...
još samo trebam zaželjeti...
i ugasiti svjećicu...
ali želju...neću reći....
:))