troubled...

 
dan posve nalik ovom kojeg najavljuje mirisna i tiha noć...prekrasan...ljeto u zori jesenskoj...
azur neba...cvrkut čiopa visoko...krik galebova...
kao gušterice izmilila djeca ispred kuće...loptaju se...
u nosu miris vlage...zemlje stiješnjene godinama...oslobođene iz kamena...danima prevožene kariole šuta...zlu ne trebalo...
sve sam...sve sam odjednom bila tih dana...
dijete s loptom u ruci...
žena što strepi i čeka...
radnik neumorni sa žuljavim rukama...
 
šutnja je odjekivala nadom...-ma neće-...
 
sasvim nenadano...
nepoznati zvuk je proparao zrak...zatresla se zemlja...zaledila se slika...čuđenje...
oči nevine pogledom su brzo pregledavale nebo tražeći oblake...ljetna oluja...što li drugo može biti...
novi tutanj gromoglasni...
bezbroj pitanja...
nevjerica...
vlaga i mrak...
strah...
 
počelo je...
 

 
prestrašna se čini Kitež planina...
osobito noću
kad su sjene duge
i rika se čuje zmaja ognjenoga,
a vile zlosutnice
imaju bal...
 
jedino na otočić,
usred jezerca, na vrhu
moćnog Kiteža
zlo ne može...
crkvica je tamo...
 
nisu ti rekli...
zvoniti treba...
zvoniti... zvoniti...
i razići će se magle
s vrha silne gore
i utihnut će rika zmaja ognjenoga...
od tamjana bježe zlosutnice...
 
ne boj se...
dohvati uže, Rutvice...
nek odjekne Kitež gorostasni
pjesmom žutih ruža...
 

 
znaš...
nisam ti rekla...
ponekad prešućujem riječi...
čuvam ih
da ne budu zgažene...
ali mislim da si svejedno znao
ono onda...
jednom...
 
bila sam ptičica...
a ti si mi mrvice ostavio
na prozorskoj dasci...
jesi li primijetio kako sam tada
samo tada,
nadimljući grudi,
malo ljepše cvrkutala....
 
te mrvice...
prešutjela sam radost...
nisam htjela da vidiš
koliko sam gladna...
(iako mislim da skrivene riječi
ne zamućuju vid)
 
nije ti se svidio cvrkut...
a pjesma koju si želio čuti
bila je baš
upravo ona
koju sam pjevala...
samo...
nisi razumio...nisi čuo...
 
poput bajke o slavuju i ruži
(mada nisam slavuj, nego
sasvim obični vrapčić)
slijep...
slijep...
možda ipak slučajno...
 

 
slavim...
prisvajam ovaj dan...
moj je...
duša mi je kao svemir
u zagrljaj primam svih
puna...
puna ljubavi...
 
otvaraju se ladice sreće
sličice drage
iskaču...
skakuću mi pred očima...
srcem ih obuhvaćam sve
 
pjevam...
lebdeći vrata gostima
otvaram širom...
uzvanici stižu...
Nada
Sreća
Radost
Dragost
Nježnost
Ushit
Dobrota
Spokoj
Ljubav... u tisuću lica...
 
poklona je mnogo...
a svi su jedan...
svi su TI...
moja...
moja...
:))

 
bijeli oblaci...ovčice...dom su anđelima...
i zato se svakog puta osmjehnem i u mislima pošaljem pozdrav kad ugledam bilo mnoštvo, bilo neki zalutali oblačak na azurnom nebu...
da, tamo im je dom...ja znam...
ispričao mi je to jedan osobiti, najdraži od svih, nedugo nakon što se s oblaka spustio u moje krilo...
skakutavog li stvora...
pršteće radosti...
moja...
moja...
:))
 

 
dugo te nema...
ne dolaziš...
ni kad sam sama,
ni kad s društvom pijem čaj u pet...
ja ipak znam
nadviruješ se ponekad na prozore
osluškuješ glase...
osjetim pogled tvoj na potiljku...
pa se okrenem brzo,
lice razvučem u osmijeh
dobrodošlice...
 
ne vidjeh te odavno,
tek slutim...
i pitam se
čemu bijeg s mog prozora...
ili to ipak
samo vjetar u prolazu
razmiče zastore...
 

 
izlijeva se...
pljušti...pjeva...
gradi zaklon titravi
koji volim...
u kojem se osjećam slobodna....
vatromet nebeski
u moju čast...
 

 
ja nisam nimfa, nisam ni muza
nećeš me naći na vilinskom balu
iako pjevam,
plešem i sanjam
ne vidiš pjenu na mojemu valu...
 
zašto je teško otvoriti oči
vidjeti svjetlo, zagrliti boje
ne zarobljen biti u sljepilu
nesvjestan svoga, prozivati moje...
 
svi smo ponekad za nešto slijepi,
ja znam gdje se moje magle kriju...
tišina neće razbistriti pogled...
zrcale se oči, usne se ne smiju...