troubled...

 
ja sam stijena...
na pučini, mala...
za plime sam skrita
i za maestrala...
 
kota na karti, oznaka neka
što znači?
pod morem se tek može
pravu mene naći...
 
duboko sam greben,
moćna i snažna...
koralji me krase
pa se pravim važna :)
 
i ribice male
zastiru mi vid
i zato ću reći...
...ime mi je hrid...
 

 
ne, nisu suze...
ponestaju mi riječi...
naslikat bih znala...
široke mrlje
svi tonovi plave
po koja narančasta kapljica mala...
 
par poteza žutom
onako...iz kuta...
k'o zrake se šire...
i ljubičasti oblak
i snovita modra
odnekud vire...
 
pa zelene malo
one svijetle, jasne
šeće se po platnu...
za kraj bih pak mogla
preko svega
poprskati zlatnu...
 
još samo potpis
fali u kutu slike ove...
dva poteza brza...
 
...čekanje se zove...
 

 
mojih stopa više nema
već stoljećima stojim,
samo svjetla u daljini
dozivam
i brojim...
 
moje zrake ponekad
zatrepere jače
kad pomislim da
neko jedro
čuje kako plačem...
 
pa ih pružam
pa ih širim
putokaze nudim...
zašto brazde uvijek blijede...
pitam se i čudim...
 
mirno more brodovima
koji noćas plove
možda jednom neki čuje...
...svjetionik zove...
 

 
-hladno mi je- rekla je čim je otvorila oči, još snena, zlatne kose preko lica dok je srce tako uzbuđeno tuklo da sam ga mogla čuti i vidjeti gdje nadima tkaninu na grudima....
uopće nije bilo hladno, ali ja sam znala...najljepša je, potpuno nova...kupile smo je prije dva tjedna i svakog joj se dana iznova divila, zamišljajući se u njoj....dugi rukavi....i nije važno je li trideset u hladu....
...ja razumijem njen osjećaj hladnoće...
čvrsti zagrljaj -uzmi me- poljubac i onaj neponovljivi pogled velikih pametnih očiju...drhtaj...šapat - jedva čekam -
preskočila sam petnaest suza koje sam slutila...pretvorila ih u petnaest osmijeha u svim bojama duge...
osmijeh ponosa...sreće...zahvalnosti...strepnje...očekivanja...divljenja....
ohrabrenja...nade....vjerovanja...tuge...čuđenja...čežnje...želje...molitve i osmijeh ljubavi...
sretne smo...
 
volim dugu....
volim nasmiješene početke...
:)))
 
 

 
svaki put kad uvučem ruku
u jutenu vreću
na kojoj je crnim slovima
ispisano
-snaga-
pitam se
nisam li već izvadila sve
potrošila
pojela
rasula
prodala....
i uvijek se nadam
da ću zagrabiti
bar još malo
taman toliko koliko mi treba...
 
gledam je...
strepim posegnuti...
a moram...
baš danas trebam
malo praha na dlanovima...
 

 
odraz je varljiv
ne odaje ono
što fasada skriti želi
letimičnom oku
istina je strana
odraz samo neke bajke veli...
 
ponekad je mutan
ponekad se slijeva
zna iskrivljen biti u grimasu tuge
rijetke ga oči tad okrznu samo
za diobu nije, nije za druge...
 
al' postoje dani kada bojom vrišti
hihoće i sjaji jače nego prije
kristalno jasan, sto cvrkuta šalje...
...večeras se meni, ogledalo smije... :)
 

 
ja znam što će pisati u pismu
nije tajno
sve je znano
odavno...
 
ja znam koje su to riječi
u meni viču
ponekad plaču
nariču...
 
znam gdje sam i koje mi je boje trag
ipak bježim
drugome težim
sudbini u lice režim
al' s korakom teškim, težim
gubim bitku
zatvaram vrata snu
i ostajem tu...