sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Uložit sve na igru pokera otvorenih karata, a u ruci totalni raspar. Ma daj, može. Ako zatreba bit će u špilu i pokoji joker za one koji ga ne znaju prepoznat pa ga možda zamjene. Voli ti ona lik dvorske lude, navikne se nakon dugog gledanja u ogledalo. Ono koje još uvijek nema tragove vlage na sebi od dugog tuširanja nakon pranja ožiljaka. Četkom skinuti kožu da se makne patina nataložena dugim čekanjima.
A on igra šah sam sa sobom, pa se nađe u ulozi strijelca, dok ga ne proguta kraljica, kada sam sebi namjesti mat. Bez matirane podloge. Samo striktno jasne boje bacaju neiskrivljene odraze. I eto na stadionu neki derby, već luda publika, radi jednog blaziranog prešetavanja tog istog strijelca, u sada poprilično zahtjevnijem scenariju. Želja dati zgoditak zbog one izjave za navijače poslije utakmice kada će imati priliku poslati joj isprike koje ona možda ulovi dok bude mjenjala programe.
Ona bi bila zadnja stranica novina, koja ih ne prodaje, ali od nje sve kreće. Bez skandala, samo pokoji redak u "čudno, zanimljivo i dogodilo se na današnji dan, jednog dana". Posebno možda izdanje bez datuma, da mu bude prigodna svakog jutra, na pragu dostavljena dok još grad spava. I uvuče se u njegove tople ruke uz miris kave. Kave koju ne voli, ali rado osjeti na njegovim usnama, kada lizne prst da bi se okrenula stranica. Još će do kraja biti on oznaka u svim njenim knjigama, pokazivač dokud je došla, a nije se od njega odmakla.
Ako sve to potraje ne gine im glasnik da si izjave sve što požele. Tiskarski stroj koji će sam ispravljati greške u matricama, da ne bude zareza, onih pogubnih, školskih primjera nesporazuma. Sa 3 točkice na kraju dana, kao podsjetnikom da ima materijala za ružičasta izdanja poklon ljubića. Neka drhti i cijela nacija onog trenutka kada se vidi da su jednom drugom sudbina, new age sapunica sa samo jednim nastavkom, neupitnim.
 
 

Onog dana kada prestaneš biti žena,
Dopusti si da postaneš sjena.
Blagi okvir nekog retro stila,
Imaš za to kosu, baš kao svila.
Ja ću možda biti pijani lovac,
Umoran od sebe, bacam novac,
Da ulovim pokoji ples tvoga tijela,
Da vratim vrijeme kada si me htjela.
Nedostaje sada prizvuk, melodrama,
Podsjete me da si sve to prošla sama.
A ja kao uvijek kukavica, gubitnik,
Mogu samo u prošlosti tražit tvoj lik.
 
Ma možeš ti to i bolje, podstreha ponekad zatreba natruha. I naučit ćeš se zavezati mašne baš kao na buketima s filmskog platna, iz neke eksluzivne cvjećarne. Cvijeće koje nisi primila na premijeri možda nađeš u staklenicima koji čuvaju sve prelijeve boja, da bi se natjecali sa vrtlogom u koji povčlačiš tim svojim usnama, prokleto savršenim. Greškom sam danas šutnuo kamenčić i pogodio svoje pogrešne korake. Valjda je samo nekome poput mene bilo moguće saplesti se o svilu, na svilu se ne pada, po svili se kliže.
Kada je tvoja ženstvenost nabubrila ja sam imao spreman rep među nogama da ti to sve što daješ uzmem i onda nestanem. Neizbježna svila, nju ću okriviti što sam se zadržao trenutak duže, taman toliko da te potpuno osvojim (a bez htjenja osvojio sam sebe). Da sam barem nestao dok si još bila snena, nakon nekog vremena bi sama sebe uvjerila da si samo sanjala, i tako mi neizravno oprala sve grijehe. Miris za sobom ne ostavljam, eto tako, kako me ne bi inkriminirajući dokazi prisilili da žrtve gledam u oči.
Čitav bijes ću sada otresti na tebe, samo zato što si tako savršeno mekana. Zato što si podatna i kada si umorna, zato što nisi uopće savršena, a tako jedinstvena, i zbog još jedno bezbroj zato koji mi ne daju mira. Zamjeram ti, za sve žene koje prolaze njišući bokovima, a ja ih ne gledam, opako se ljutim što mi tek propupali, a i oni već prilično zreli dekoltei više ne diraju hormone, pa kojim sam ja to prokletstvom zaslužio da sam sve svoje zalihe testosterona izgubio u tvojim uzdasima.
Da si bilo koja druga nestao bi nakon tvojih pet minuta kašnjenja, i ne bih te ovako kao zaljubljeni klinac čekao satima. Namjerno bi namještao satove, da idu krivo, kako bi ti mogao predbaciti za to nepobitno neslaganje karaktera. A ovako, ovako, pa ti pričaš moje misli. Budalasto ti govorim da si osvojila glavni zgoditak, pokušavajući sačuvati još malo svoje muškosti. I lako mi se pretvarati frajerom, kada mi se namjestiš u krilu, kada sam siguran.

Da, definitivno nije nikad bio čarobnjak (osim ako ne računamo njegovu čaroliju nestajanja). Ali savršeni mađioničar, majstor ne čuda, već iluzija. Da je kojim slučajem bio doktor, davno bi već dozvolu izgubio, zbog lomljenja srca, nebitno je što ga je ponekad znao kako-tako opet sastaviti, nije isto kada ti klijetke pumpaju sa pomagalima. Spašavala ga je možda ona stezaljka, kojom se ona tako čvrsto držala za par toplih riječi koje bi ponekad potekle sa njegovih usana. Nema ljepila koje može spojiti suze i pretvoriti ih u kristale, ni u najboljim alkemičarskim priručnicima.
Zaposliti možda najboljeg jezičara, pa da napiše popis novih pojmova. Pogled u riječi sa potpuno novog gledišta. Makar sumnja u ishod tog uspjeha je neupitna, nema slova koje mogu uobličiti ono što nas tako glatko razdvaja. A da se pritom ne okrivi sudbina. Nju je nekad davno ona iskušala, pa ju promjenila, dok je vrijeme imalo vremena, i dok je šutnja tako opojno pričala, odsjaj djela koja nikako nisu mogla poprimiti konotaciju "jednog dana staviti u ladicu nepoželjno, ili nepotrebno".
Uzmi sada čašu nekog napitka, vjerovatno u pokojoj knjizi ima mapa do izvora zaborava. Sve dok se opet ne poklopi situacija, gdje će biti prijeko željena sjećanja. Ne, ne zna on koliko su duboka jezera u njenim očima. Dotaknuti caklinu ne znači isto što i osjetiti boje koje prelijeva nada. I još manje može pojmiti koliko sitnica može prouzročiti potresa, kada neka uzročno-uzročna posljedica pokrene kolaps krhkih krila leptira. Umočiti kocku šečera u galon pelina. Eto to, je ono što bi se nazvalo potpuno promašenim pothvatom.

jako bi cjenila malo maštovitosti

Muškarac sam, nekih dana čak i bez mane. I mogu ti šaptat na uho lutko, tako opojno, da ćeš se poslije satima još pokušavati sjetiti da li sam ti pod kožom već jako dugo vremena. Sve zbog onog treperenja taman negdje u dnu leđa, da ne primjetiš gdje mi je ruka. A sad se pitam da li bi da ovo sve napišem vlastitom krvlju išta promjenilo. Da barem mogu sam sebe slagati, obzirom da sam tebe uspješno, pa si pripisati sve to pod grijehe mladosti, a to bi i mogao, da mi ipak na osobnoj iskaznici ne stoji datum rođenja koji uvelike premašuje te pogotovo za nas muškarce nježne godine.
Sad ću priznati čak da sam plakao, pa onda čizmom to pregaziti, jer bi suza u oku kauboja ipak narušila onu prašinu na kraju filma koja se dizala pod kopitima moga konja. Makar onome tko se malo bolje zagledao, ne bi promaklo da sam ipak šešir malo više spustio, a ne zbog zaboravljenih naočala, njih nikad ne nosim. Tako brže skidam pogledom (znam da to dobro osjetiš, nemoj se sad samozatajno smijuljiti). Nije za nas taj štih. Lažem, i to poprilično očito, jer za tebe je taj gard stvoren. Nisam te bez razloga uvijek zamišljao u polju suncokreta ili u sjeti breza.
Gužvam nešto noćas posteljinu, i shvatim da je prazna, ako ne ubrojim sjenu tužnog klauna kako se prelijeva kada spremim onog nasmijanog đavola. I razabirem negdje u svemu tome da me noćas nije posjetila erekcija. Ali zbog toga ću se brinuti kada rješim ove sukobe, vjerovatno bi bilo više zabrinjavajuće da se sada ipak digne, pa to bi značilo da sam stvarno monstrum. Ili da samo suosjećam, pa tako puštam pokoju kapljicu fluida koji je nekoć bio samo tvoj. Znam, sada bi mogla vjerovatno nabrajati sve one koje su ga s tobom djelile, i moram upotrebit šablonu, one nisu ništa značile. Dočekat će me prvi radnički vlak budnoga, već vidim da ništa od mojeg samouvjerenog nastupa kada te sretnem na stanici. I svim srcem se nadam da ćeš biti s njim.
Neka me boli. Kao što me boljelo u preponama sve one dane kada sam ti još bio vjeran, a ti nevina. Kontroli neću pokazati kartu, pa me možda napokon netko opali nogom u guzicu i izbaci me sa tračnica. Kući se ne moram vraćati, jer kao da se vraćam tebi, svim onim mirisima koje si namjerno posijala po kutovima. Nemoj se izvlačit, ne zamjeram. Sada je vrijeme da si odem napraviti križ, bez škrtarenja jer još dugo će mi bit na leđima.

Pokušavala sam si zadat neku temu, ali vidim po ne znam koji put da to kod mene tako ne funkcionira. Nikad ne znam o čemu će biti blog kojeg ću napisat. Bitna je ona prva rečenica, intonacija, inspiracija koja obično dođe dok se vozim u tramvaju. Nju si zapišem, a onda ostalo dođe samo po sebi kada dotaknem tipkovnicu, na kraju stisnem objavi i tek tada sve pročitam, ponekad i par puta istinu govoreći, dok uopće vidim gdje su misli pobjegle. Ne znam, ili u biti nisam se ni trudila pisati doslovno preneseno.
C/p nekog dana ili doživljaja, pretpostavljam da ga zakamufliram u rečenice, koje poslije sama pokušam raspletljat, i najednom mi sve postane kristalno jasno. Svojevrsna terapija samorješavanja. I ne znam, ili opet kad bolje razmislim, ne pokušavam pisati neku prozu ili poeziju koja bi bila o nekim trećim stvarima. U svakom blogu provučem sebe, ponekad u onim svjetlim tonovima, ponekad u onim ponorima. Pišem sebi, usput pokušavajući poslati signale nekome, postojećem ili nepostojećem, prošlom ili tek dolazećem. Nema puno da piskaram, par mjeseci, i ne bih se svrstala nikad u neku kategoriju dobrog pisca ili piskarala, makar ponekad sama sebe iznenadim. Da li pisanjem ili osjećajima utkanim u retke, ne znam. Znam samo da su me znali moji logovi dobro rasplakat (blesavo ili ne?:)).
Mislim da bi trebala napraviti neku životnu inventuru. Zbog dosta razloga, ili me možda samo malo ulovila predrođendanska groznica (27!!!). Pita me frend šta bi za rođendan da mi pokloni, rekoh: pokloni mi da mi ovo bude 22 :)). Ne, ne bojim se starenja, bojim se samo toga da se jednog dana ne okrenem iza sebe i ne skužim da ima stvari koje sam htjela, a nisam napravila. Zato sam uvijek sa 100 planova. I ima more toga što bi htjela. Kad se okrenem, mislim da sam one neke glavne životne stvari riješila, fax, stan, posao.
I ponosna sam na to, pogotovo što sam od doma otišla sa 17, a ipak nisam baš previše skretala s puta.
Sad kad je ta sigurnost prisutna ne preostane ništa drugo nego si ispunjavati želje :)). Moram u Japan, što prije, i neka to bude na proljeće. Hoću latice trešnjina cvijeta da me obaspu poput snijega. Moram naučit španjolski, po mogućnosti do ljeta. Moram naučit igrat bridge, čim nađem koju žrtvu da mi objasni. Moram promjenit namještaj (dobrovoljci za izbacivanje starog neka se ne ustručavaju javiti :)). Trebala bi prestat pušit, ali to sam si rekla kad zatrudnim :D (za ovo dobrovoljci trenutno ne trebaju :)). A za dalje, volim se poslužit stihom Tine Turner: I wanna make a million dollars, I wanna live out by the see, Have a husband and some children, Yeah I guess I want a family. Ako se zainatim ne sumnjam u uspjeh, a nekome tko je spoj Dalmacije i Italije inata ne fali. Ni lajavosti :D.
Mogla bi u skorije vrijeme raščistiti i neke obiteljske odnose. Makar teško je biti razuman kada te za neke ljude veže samo onaj instinkt da ti je to familija, Nisam se dosad toga otarasila, pa valjda neće biti ništa ako to odgodim još kojih par godina. Ali kad sve to skupa sagledam, mislim da sam ipak neki odmak napravila, povrijedit me ionako nitko ne može više od onog što mu ja dopustim, a nastojim se pridržavat one: ako me jednom zajebeš tvoja greška, ako me dvaput zajebeš, moja greška (da, da lupam dosta glavom o zid, šta sad? :)).
Po običaju ne znam gdje je trebao ovaj tekst odvest, možda neki zapis o danu koji je bio svakakav i nikakav u mojoj glavi.
 

Na šalteru za reklamacije je pisalo da je zatvoren radi premalo posla. Pa je kačila pritužbe za brisače, možda upali, ako nestanu nejasne poruke, nema druge nego da se slože praznine. I vrijedilo bi možda tako nešto i pokušati da je bilo naznaka bilo kakvih padalina. Proglasom je javljeno da će se sve upitne situacije rješavati kada se promjene kalendari. Bez navedene godine. Izazov dovođenja u situaciju na koju nećeš moći odaslati nikakvu riječ zamjerke, da izbjegneš opet psovanje zbog birokracije.
Da, a tad uzmi u obzir sva naopaka pravila koja će sigurno upaliti. Spasi te stara shema ljetnog programa, pa si narihtaš ponašanje koje je već jednom bilo uspješno, sve dok ne nestane signala. Ma sigurno je problem u novom prijemniku. Ili je samo narav dala oduška, mjenjanja mogu biti kažnjiva, ili pogubna, pa se ti drži tradicije i svaki nemogući trenutak pretvori u deja vu. Prihvatila bih čak to, beskompromisno, da spoj gena negdje možda koji x ili y ne zamjeni u toj lijepoj hibernaciji, zbog neke sada GMO jabuke.
I onda oni otisci prijašnjeg nahođenja postanu baš kao red vožnje drugog kolodvora. Potpuno beskorisni ako želiš uhvatiti liniju koja te ovaj put odvede do željene stanice. Šablona koja svaki put pogriješi, i jedina konstanta je isti ishod. Loša postavka nekog znanstvenika, ili samo savršeni teorem, o uvrštavanju raznih varijabli, a sve zatvore isti krug. Samo ih permutiraj. Na bilo koju potenciju, osim one koje stvarno želiš, jer ta uzme previše multiplikatora, iz isključive potrebe da te zbuni. Iskušala bi ja sve to u idealnim uvjetima, ali nigdje toliko velikog sterilnog staklenog zvona (osim možda ponekad u daljini za koju će trebat čekat kojih bezbroj godina, da zemlja eksplodira, pa da nestane).
Ako se nađeš svaki put u istoj situaciji vjerovatnost je veća da ćeš idući put znati kako postupiti. Pa možda i posluži. Kad tako poželiš, onaj rub će uvijek možda više sjati, baš zbog nagiba glave kojeg ćeš sam odabrati. Vir ili zatišje, čvrsti naslon ili ljuljačka, na prvoj crti ili sa puno odmaka, zavrtjet ću vjerovatno opet rulet, crna ili crvena. S tim da tu crnu već jako dobro poznajem, pa ju ponekad namjerno uzmem, da ne bi izašla iz kruga.

"I'm not asking you to forgive me. I'll never understand or forgive myself. And if a bullet gets me, so help me, I'll laugh at myself for being an idiot. There's one thing I do know... and that is that I love you, Scarlett. In spite of you and me and the whole silly world going to pieces around us, I love you. Because we're alike. Bad lots, both of us. Selfish and shrewd. But able to look things in the eyes as we call them by their right names. "
"No, I don't think I will kiss you, although you need kissing, badly. That's what's wrong with you. You should be kissed and often, and by someone who knows how"
 

Na klackalicama si uvijek mogao satima gledati kako joj se kovrče natječu sa osmjehom, i nije bila točna tvrdnja da je krala svjetlost drugoj polutci svijeta, kao da je nemoguće imati oči koje imaju više sjaja od sunca. Kada bi krenuo pričati o njoj, imao si osjećaj kao da polako tek počinješ živjeti, svaka nit je plela nove verzije uzoraka na džemperima koje je skupljala na dugim putovanjima u svojim mislima.
Vješto je replicirala ornamente sa svakojakih destinacija, i neprimjetno te vodila po svim skrivenim mjestima, koje ni ona sama nikad nije posjetila. A nevjerovatnom preciznošću ih je prezentirala. Kada bi ti nešto prišapnula mogao si točno osjetiti kako vjetar otvara vrata pokojeg dvorca u Škotskoj, njen povišeni ton je oblikovao erupcije vulkana, i ovlaš bi te okrznula da te prođe lava. Opekline koje je ostavljala su bili samo bezazleni otisci toga da ti se posvetila.
Dok je hodala njena haljina je bez ijedne mane dočaravala valove koji udaraju u pramce brodova punih zlatnih kovčega, gusara koji se vraćaju u svoja skrovišta, a onda bi podsuknja šušnula i stvorio bi se odjednom u dalekim šumama sekvoja. Njene potpetice su kuckale baš u ritmu ludih noći flamenca, a na njenim usnama si vidio odsjaj tisuću vatrometa u ludilu karnevala.
Pomakne kosu sa vrata i bez puno dvojbi gledao si u igru labudova, da bi se niz njena leđa spuštao kao niz snježne obronke blagih brda. Prorez na grudima koji je više skrivao nego otkrivao, je na začuđujuć način imao upravo suprotan efekt. Neizbježna ti je tad u glavi bila slika mekanih baldahina kraljevskih odaja. Zlatom optočenih vezova na jastucima gdje bi ju samo gledao kako spava. Jer u tim trenucima je možda ponajviše te za ruku vodila.
Skliznuo bi pod njenu spavaćicu ne da bi ju osjetio, već da bi ona osjetila tebe. Nagon da joj se podaš je bio na granici sa svim poznatim čulima. A ona bi se u snu samo okrenula, da bi ti s unutrašnje strane bedra tajnom mapom ispričala još jednu noć. Noć koja bi te odvela možda u tamnice najgoreg zatvora ili možda ti dala moć da samo jednom presudom odrješiš sve ono zbog čega nikad nikome drugome nije pripala.

Primit će te kad već bude luda od čekanja,
znajući da neće biti praznih prostora,
samo glatka lakoća podražaja,
poput erupcije jakih drhtaja.
Na stjenkama tvoja prisutnost utkana,
otmi joj odmor između izdisaja, neka ti šapće na uho,
neka bude gladna i bezočna,
žeđ će utažiti kada se napije sa tvog izvora.
Ostani u predvorju dok te plima ne upije,
i brižno čuvaj taj baršun kojem pripadaš.
Dugo će još nosit pod noktima znamenje ocrtano na
tvojim leđima,
tragove borbe sa svim čežnjom ispunjenim noćima.
Da, vidjet ćeš u njenim očima sve ono što uzimaš,
a ona ti daje...bez pitanja...

Nikad mu nije bilo jasno kako joj je uspijevalo iz svakog kupea istog vlaka vidjeti različite stvari. I rijetko kad joj je dopuštao da dođe do zadnjeg prozora, tamo je uvijek nailazila na izbrisana sjećanja. A ono što je zaboravljeno valjda ima razloga takvim i biti.
Dok su drugi u tunelima se prepuštali laganom nestajanju zraka i susprezanju straha, ona bi naslonjena na staklo gledala tisuće svijeća, sitne plamenove kako ispisuju predviđanja.
Jedrenjak sa mirodijama sa istoka, papar, vanilija, cimet, oraščići da ti začine melodije. Malo soli onda kada više od ičega trebaš samo okus njenog mirisa. Jedva dočekavši pogled u maglu zavukla se u šuškavo jesenje lišče, pa od crvenih tonova napravila krune za ptice koje su žurile ka južnim krajevima, neka odnesu pozdrave godišnjeg doba koje tako toplo boja zemlju. Dok je za njenim leđima odsjaj ocrtavao kako se bonaca i divlji valovi izmjenjuju nad toplim morima koje nikad neće posjetiti. Ili možda ipak, kada jednog dana triput lupi petama.

Pokoji osvrt u sve što ne želiš, a tako ti lijepo stoji zalijepljeno za prste. I rukuješ se sa svim polaznicima, da otreseš nešto što nikad nikome drugome neće tako stajati kao tebi saliveno. Nema konfekcije kada su u pitanju sudbine, unikatni krojevi, sami sebe odjenemo za svakodnevne kulise. Dvorci na oblacima, izvana vitezovi, iznutra sanjari. Pokoji cvijet suncokreta kao mač za pasom, i kaciga od ružinih latica, tako da kada otreseš sa sebe prašinu, meki leptiri naprave postelju pripadanja. Privij ju k sebi sada kada ti još uvijek pripada, privij ju sebi sada kada još ima vremena da ti drhti pod prstima.
Voće iz vrtova ljubljenih još uvijek posljednjim zrakama, slatki narovi puni vlastitih svjetova, pokoje zrno grožđa da ti sklizne po prsima, tvrda jabuka koju zagrizeš, a ona se rastvori na tvojim usnama, sočni plodovi radi lakšeg prepuštanja, dok ti se sokovi cijede niz bradu. Upij te sokove da ti se krv razbistri. A onda u njoj možda otkriješ tragove nje, koja je kroz svaki prozor vidjela drugačije obzore, s jednom jedinom konstantom, vidjela ih je kroz tvoje zjenice.

Danas, blagi moj viteže, šutnja tako savršeno obavija otkucaje satova koji su odlučili vrtjeti se cijelo vrijeme na istom mjestu. Kazaljke otele dane. Strah me da bi i napisana riječ mogla poremetiti taj novi poredak. Strahopoštovanje, zauzdao je čovjek vrijeme, i ukalupio ga u svoje normative. Otvorila bih vrata crkvenih tornjeva, i pustila da brojke se prostru po dolinama.
Tada vrijeme koje je prošlo otkad Vas ne ljubim bi možda postalo trenutak. I ne bih skupljala samo u sjećanjima toplinu Vaših usana. Možda bi onda jedina mjerodavna jedinica brojenja raskoraka bila brzina otkucaja u našim prsima, a ne sumnjam da ta 2 bubnja sviraju u istim ritmovima. Preokrenuti sve zakone prirode ne bi trebalo biti teško, barem ne Vama, koji inako svojim osmjesima tjerate da sjene kradu od zore okus da će biti bolje, pa ga vješto spremate u Vaše poglede.
I kada utonem u taj spoj stvarno zagospodarim vremenskim kontinuitetima. Prošli su krijesovi, toplinom podsjećali na Vaše dodire. I neću Vam lagati, dala sam tada prostora suzama, da speru gorki okus daljine koja mi Vas oduzima. Šetate mi stalno po mislima, i tako rado Vas ugošćavam u noćnim satima. Pa Vam spremam mirisne kupke moje čežnje i krepkost potisnute potrebe.
Rado ste viđeni na obroncima gdje zumbuli kradu boju nebu kako bi Vam mogli pružiti satenski dodir na mekoj koži. I nema onog što mi daje većeg spokoja od zvuka Vašeg disanja, spremila sam ga u pregib vrata pa mi se kada utonem u san, javlja poput zvuka valova, blagih žitnih polja, poput mirisa toplog mlijeka nakon dugog traganja. Ne mogu biti hladnokrvna dok se uz Vas privijam ponekad makar samo riječima.
Lako palite svaki komadić moga življenja, i posve je sigurno da to ne bi ni pod koju cijenu mjenjala. Kao uvijek, šaljem Vam svu ljubav, da Vas podsjeti da će jednom ipak svijet mjenjati uvjete po našim pravilima.
 

Otpremna luka ostvarenih snova i propuštenih nadanja. Balerina sa slomljenom nogom, pas lutalica napokon pronašao topli dom. Zvuk koraka drage ti osobe pomješan sa mirisom napokon završenog iščekivanja. Vijenac na grobu sina koji se nije vratio. Nepoznanica da li smijeh poništava suze, ili možda ipak suze gase ono ponekad stidljivo, a ponekad gromko razvlačenje usana. I da li jedan ispunjeni, prekriži barem tri zauvijek spremljena sna, sa oznakom: za cijeli vijek nemoguće.
Slijepac otvori oči i pred njim se prostru sve nijanse, vješti kirurg ostane bez ruke. Nema gradacije snova. Svaki san je podjednako snažan u našim malim privatnim hemisferama.  Drzne se ponekad naša ćud, pa i nesvjesno podmetnemo nogu na tuđim stepenicama, prisvojimo gorki okus pijedestala sa unaprijed predviđenim stranim imenom. I dok nas nitko ne vidi, užurbano križamo tuđe oznake, i otmemo ono što nas ne sljeduje.
Nije li pomalo nemaštovito kada u ladicama otvaramo tuđa snatrenja? Iza naših kapaka valceru pejzaža ne treba tuđa muzika. Dvorcima koje gradimo od svojih uzdaha nad željenim ispunjenjima, ne treba dah tuđeg poraza. Nek se vlastita zastava vijori od prvog do posljednjeg koraka, trka osvojena uključenjem u zadnjim minutama ne nosi satisfakciju. Na rukama žuljevi daju onom slatkom umoru čisto srce.
Makar, crti lovca koju nosimo u nekim režnjevima nije strana borba radi movimentacije dokolice, adrenalin koji nas budi kada treba i ne treba. I ne znam čak da li tu ima prostora za osude, vjerovatno pretjerano moraliziranje bi trebalo zamjeniti posipanjem pepelom, za sve svoje prešućene i ponekad kažnjive poduhvate. Od strane pravde ili unutarnje kontrole, gdje puno ne znače radari, sebe samog možeš u svakom trenutku uloviti.
Za ostvariti moje snove?Pa... ponekad ne bih prezala od naknadnog peckanja, utezi na vagama će odmjeriti količinu samoprijekora, ako baš odlučim biti po pravilima samo za mene krojenih odredaba. Zasad otvaram vrata svim solucijama koje mi dokotrlja blagi lahor ili ustreptala nevera.

Kratak pogled preko ramena,
Flaute sviraju tragove opijuma,
Na mekim laticama sunovrata,
Pomahnitali lavovi grade carstva.
 
Napomene za prekrajanje svemira,
Sedam neprekinutnih sušnih godina,
Batina stvorena po mjeri čovjeka,
Dok prašina zauzdava snene kočije.
 
Na snježnim obroncima mačije šape,
Istraživači sa zaboravljenim otadžbinama,
Stara lica sa nekim novim okvirima,
A sjećanja zbunjuju tijek povratka.
 
Čežnja i sjeta u borbi gladijatora,
Ako potraje direktni prijenos promjena,
Tiho će možda srna naći jelena,
Bez da sjene donesu okus straha.
 
Krajolici napravljeni po mjeri razglednica, iz samo jednog poteza kista po sudbini. Na leđima pokoji ranac za duge staze, možda pronađeš vjetar baš za tvoje smjerove. Nakane mjenjaju obličje ako ih ne pretvoriš u imperative, a blaga jezera jeseni lako poprime ćud brzaca ako krivim veslom zajašeš prema pučini.
Mekim pokretima po kralježnici, šamani će izvlačiti esencije da ih spreme u ćupove, poput urni. Nema tu zakapanja, samo oćuvanje, vješti pokreti konzervatora. Labilni stoicizam na kušnji pred igračkama iz izloga izdaje. Tek kad doguraš do kraja možeš usporediti jamstva sa činjenicama koje prostreš na sudu svojeg vrednovanja.
Ako zaluta pokoja breskva među koprive u cvatu, igrom genetike njena alergija može krv pretvoriti u protuotrove i nema zapreke tada, da smijeh poput vihora stvori nove poretke.
Čudno, ali ponekad za bolji vid nisu potrebna stakla, već samo novi okviri, i tako uramljeni vidici mogu poslužiti kao kontrolne točke, pogotovo onda kada nemaš dovoljno odraza da svijet gledaš sa dovoljno odmaka. Ako ne možeš sagledat cjelinu, a ti uzmi mrvice pa ih generiraj u impulse, iskoristi svaku mogućnost stvaranja energije, pa možda i uđeš u kategorije poticaja.
Izderati se sam na sebe prazni zalihe bespomoćnosti, pa kreni stazama i sam sebi prigovaraj za svaka moguća i nemoguća stanja. Kreativni samoprijekor iznjedri lucidnost, rađenu baš po mjeri tvojih odluka.

Privijaš me k sebi na kapaljku, a ja bi uronila u tebe poput vodopada.
U predvorjima tvoga srca na crvenim tepisima ostavljala trag potpeticama.
Kada dođe vrijeme obračuna, imati u rukama dovoljno točkica, da ne strepim u redovima, pa prihvatiti da ponekad, dugonajavljivane tračnice ipak ne dožive puštanje vagona života u pogon.
Od same sebe izvlačim priznanja, glasno ponavljam lekcije, a onda u mojoj glavi sve sintagme mjenjaju oblike i opet se samo tvoje ime ispiše. Ponekad lijepim oblim slovima da ublažim te oštre rubove na koje se nasukam kada se opustim.
Osjetim grčeve u rukama, kada pokušam odgurnuti od sebe samoću koja me pokopa svojom sveprisutnošću, negdje na pola noći. U tim rijetkim trenucima kada uzimam sebi ono što mi ne pripada.
Spakirala sam putne torbe, stavila na njih naljepnice za daleke krajeve, znajući da ih se nikad neću odreći. Pa ih svaki dan iznova otvaram, lažući se da je to samo provjera sadržaja, nisam li možda nešto zaboravila prije no što otplovim. U luke koje me nikad neće dočekati, u smiraje koji me ne mogu zadovoljiti, u snove iz kojih se moram probuditi.
Ovakvog robijaša ne treba zatvoriti u čelične okove. Ima lanaca koji te drže u najsigurnijim tamnicama na slobodi. I jedino u što se tada može biti sigurni je, da nikad nikakvo pomilovanje neće biti toliko željeno, kao ono koje bi me zarobilo u tvojim rukama.
Crtam prepreke na stare zavjese nekih novih prozora, od kojih čovjek ustukne, a kojima se po krugu postojanja nedvojbeno mora vratiti...
(i cijelo vrijeme živim sa činjenicom da te razumijem, više no što bi željela, jer bi te u suprotnom lako za mnogo toga optužila, a ovako živim sa krivnjom koju samo za sebe skupim, s tim se najboljem znam nositi).