sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Anex pretrpanog ugovora.
Amandman poništen preambulom.
Dvije neusuglasive odluke doneše zadovoljivši kvorum.
Suđenje sa istovjetnim tužiteljem i braniteljem.
I jedna glava, puna kontradiktornih, potpuno ispravnih odluka, sa posve krivim izvedbama.
 
Natjerati spremnik za bilo kakve misli da vrišti od praznine. Da se sve što u njega zaluta, izgubi u odbljesku zjenice.
Ma daj rađe upotrebi te usne. Već predugo gledam kako sjaje, a ne dotiču me. Nemoj birati ni vrijeme, ni mjesto. Nemoj čekati pravi trenutak, jer davno je prošao. Hodat ću pored zida, a ti me samo prisloni. Nemoj mi dati ni da pomislim kako bi trebala pobjeći, a za tebe, za tebe ne znam...bježali su i hrabriji, ili ne, ipak ne...hrabri ne bježe...od njih odem ja, kada osjetim da njihova hrabrost počinje gušit moju.
Čuvam taj svoj prostor ponekad i od same sebe. Noćas ću te pustiti da prstima mi radiš ožiljke, jer znam da će ujutro ti dodiri peći, tako se plaća neoprazno i iz krivih pobuda odlučeno, rukovanje vatrometom. Kada sva tvoja muškost dođe do izražaja već ću biti daleko od ovog kreveta. Već će me tada oprati svi flashbackovi, trzaji onih komora koje nisam zapečatila. Samo ovlaš pepelom posula.
S ponosom nosim dane kada sama sebi dovoljna. Ukradi mi večeras taj mir, ne žalim. Iznova ću sutra prolaziti kroz preinake koje mi više nisu strane. Pomalo možda otupjela, pomalo možda zastranila, pomalo možda samo postala svjesna da nema uzimanja onog što ne postoji.
Pristalica prešutnih nesporazuma. Prešutjet ćeš da jutro neće doći oslikano ponavljanjem nekog druge noći, a ja ču možda prešutjeti da sam ponovno iskoristila samu sebe. Kako bih pokušala dokazati da laži nisu potrebne. A lagat ćemo šaputanjem, lagat ćemo uzdasima, lagat ćemo hinjenim oduševljenjima, i nezadovoljavajućim klonućima. Ali nećemo si nikad slagati da smo za nešto bili predodređeni, prebrzo smo dogorjeli....

danas mi javilo da su su jedan moj tekst objavili na jednom portalu, ništa glamurozno, ni veliko...ali čovjeka veseli :) pogotovo uzevši u obzir da se bavim "pisanjem" manje od godine dana :))

Tvoje riječi su prejake. Prepolovi ih, isto će biti izrečeno. Pa od nesporazuma uzmi razum, i igraj se s njim dok ne poludiš. Od pripravnosti uzmi pri pa ga spoji sa dodaj, sada imaš posve pravu uputu da joj pošalješ osmijehe, uz teške korake. A onda opet uzmi one jake riječi, pa možda nađeš blagost.
Tvoje slike su preglasne. Oduzmi im crvene nijanse. Pa onda tu istu boju razmaži po obrazima. Sada kada ti se vratilo rumenilo u obraze nakon godina hladnoće, uzmi opet kist i prigrli platno, crtaj iste slike, tišina će progovoriti.
Tvoje pjesme su bez zvuka. Nacrtaj povisilicu, ulovi se za nju pa ispusti zrak iz saksofona. Note će se nekako uskomešat kada vide da odlaziš pa u panici posložiti melodiju svih vremena. A ti ju onda pjevuši nad dalekim poljima suncokreta i zvuk sunca će natjerati njihove glave da prate bez pitanja.
Tvoji filmovi su bez boje. A nisu čak ni crno-bijeli, tek pokoja crta i obris, stilizirani pokreti kadrova koji se presporo izmjenjuju. Filmsku vrpcu zamijeni njenim vrpcama za kosu, i snimaj igru labudova na zaleđenim jezerima. Scenarij neka ti bude neplanirano razmicanje njenih cvjetnih haljina. Tako retuširani snimci promjenit će tvoja viđenja, a to je poanta.

Ako me pitaš Rim je toga dana mogao ponovno izgorjeti. Crtu Nerona si imao bez obzira što je izostala duša, makar lošeg pjesnika. Dugo sam spremala vijenac od lovora, i sva sreća da sam ga ipak bacila niz Tiber kao počast ljubavi koja nije nikad postojala. Od onih 7 vrhova koji su čuvali kotlinu punu tvoga mirisa ostala je samo u daljini porušena arena. Simbolički prikaz svih borbi sa obrisima nepostojećeg. Ja u nepostojećem sam kratko bivala.
Ostavila sam ti sve dragulje, krvlju označene ratovima koje si mi posvećivao. Molila sam te za pokoju lađu sa mirodijama satkanim svilenim haljinama. Da ti budem jedina, da me nikad ne pustiš da jutrom te dijelim sa novim planovima, velikim pohodima i nepotrebnim okrutnostima, tada čak ne misleći na sudbine nekih dalekih naroda. Sebično sam čekala da nestane okrutnost prema mojim suzama.
Tebi nisam bila dovoljna, tek trofej pokupljen kao znak dominacije nad porušenim selima. I čekala sam danima, ispratila cvat stabala naranača i dočekala plodove. Sve ih doživjeh jalove, kao i tvoje obećanje da ćeš u znak pomirbe sa mnom brojat ždralove, negdje daleko od svega poznatog, negdje daleko od svega onog što bi me ikada moglo podsjetiti na to tko si ti zapravo. Možda sam te mogla prestati voljeti onog dana kada si u naletu samo tebi svojestvenog bijesa skinuo sa mene sve oznake i prodao me među robove.
Pamtim toga dana samo grmljavinu, nada da su ti Bogovi okrenuli leđa. I zahvaljivah Jupiteru što je u dimu nestala palača. Da je kojim čudom grom proparao nebo negdje bliže meni možda bi me rješio okova. One čelične tada nisam osjećala, već one okove koje su me uporno tjerali da te tražim pogledom u svjetini. Mislila sam da će prisustvovati mojoj predaji rukama koje nisu sa mnom znale rukovati. Nije te bilo, čak ni tada.
A ja još uvijek nekako vjerujem da šare na cvjetovima tulipana nisu tamo bile bezveze, i još uvijek vjerujem da u onim jesenjskim listovima snovi bojaju nebo u plavo, i još uvijek vjerujem da u zimskim noćima negdje dah onog kome pripadam magli prozorska okna, kako bi po njima lakše našla toplo mjesto u snažnim, i tako nježnim, tvojim, a samo mojim rukama.

Prezirala je prazne krevete, ponekad ih natrpavajući suludim idejama kako bi se u toj gužvi osjetila sigurna. Ali ima li smisla zamjeniti napuštenost noći za izgubljeni osjećaja dana. Neminovno je lakše natjerati snove da ti prekrate noć. Puno lakše nego egzistirati pod dnevnim svjetlom sa odrazom u ogledalu koje ti po obićaju otupjelim pogledom daje do znanja si opet trampio na krivoj tržnici.
Opet kupovanje po blještavom izlogu bez uzimanja dovoljno zadovoljavajuće garancije. Ako već nema naznake čvrstog jamstva, onda barem otkloniti jednokratne proizvode. I ona košara odbačenih nada će ti biti zahvalna. Nalijepit etikete, i zapamtiti sve oznake. Pomoći će ti izostanak definicije, onog samouvjerenog sa pokrićem stava. Bajku početi živjeti, a onda ju usput i sanjati. Kada se ujutro probudiš kraj ispunjenosti, pa makar posteljina bila zgužvana na samo jednoj strani kreveta, onoj koju ne može zamjeniti, s njom treba živjeti.
Greške se uvijek plaćaju u ratama, koja li ironija, premda bi tako rado odma skeširao sve. Minus će poslije lako dovesti barem do pozitivne nule. Teško je vraćati praznu ambalažu kada znaš da si u njoj neko vrijeme imao upaljeno svjetlo. Uzmi mrak ponekad, i on mora proći, bolje da te on slomije u nekoliko navrata nego da imaš lampu koja uvijek baca svjetlo na krivu stranu.

nisam mislila da ću ovo ikad napisat, ali noćna šihta blogera dođe ko melem nakon jutarnjeg ratovanja...mir...

Predozirat ću se pogrešnim mislima. Kada si udarim zlatni šut znat ću da sam besmrtna. I uzalud mi izričito naglašena naredba "ne oživljavati". Na kraju tunela bijela svjetlost će me prestrašiti, živjeti oslobođen od svega nije za mene. Pa ću se vratiti. Kažu da kada sanjamo da padamo se u biti samo naš duh vraća u tijelo nakon lutanja po nekom paralelnom svijetu. Ja ne sanjam, i dok ne sanjam ne hrlim nazad. Za takvo nešto mi je potrebna java.
Ako uspijem postati toliko svjesna težine stihijski neplaniranih, nepravomoćno utemeljenih bijegova neću više čvrsto stajati u praznim ulicama kada me se zaželi svjetina. I tada moj dječiji glas može poprimiti grlenost kakva je potrebna da se jasno da do znanja pouka. Posljednji izvještaj će naći neke frekvencije zaboravljenih radio stanica i u svoj toj galami bezpotrebnih poruka jasno ću razabrat taktove koračnica. Prigodno opjevanih sukoba, podstreh za skidanje sa tripova.
Nijedna droga te ne može omamiti kao mješavina zbunjenih drhtaja, a drhtala sam ponekad i zbog mnogo banalnijih i bazazlenijih stvari no što sam se nadala. Bilo bi smješno da sada zaniječem da sam ponekad čistokrvna kukavica, jer bi tada porekla da sam ikada imala konflikata sa sjenama. Svakojakih lampiona sa likovima zmajeva.
Čudne poruke kultura kojima ne pripadam po geografskim mjerilima. Duhovima zalutalih mamuta, a u biti vješto prekrivenih bojazni. Kada se bojim onda sam najjača. I bojim se ponekada bojati jer me to umara. Ako se toliko premorim od straha, kada strah nestane ostanem prazna. Kao takva neću nikada napraviti ogrlicu od paučine, kako bi sada ja možda zarobila misli koje su mene dugo krivo navodile. Bila sam mlada, i bila sam stara, kratkotrajna i svevremenska. Mogu se uvući u svaki prorez za srce, nema toga oklopa koji nema grešku. Logično, svaki oklop u sebi nosi grešnika.

"A, sad "laku noć" Tebi Zagrebe,
Ne, ne budi k'o djevojka.
Ti plešeš uvijek s krivim momcima,
Sa finima sa Tuškanca."
ali poprilično dugo ne ćuh ovu pjesmu, a vraća neke lijepe uspomene :))

Vreli pijesak pod leđima, dovoljno usijan da izvlači iz pora ostatke loše odmjerenih zamisli i prizemno usvojenih pobuda. Slika valova koji u naletu nevere lome koraljne pregrade. Bude li sreće sol će napokon izgristi sve temelje mojih svjetova građenih bez ikakvih dozvola. Protuprirodno je gasiti krijesnice kako bi mi mrak postao stanište.
Bolje se navikni na moje očnjake, njima se ne branim od drugih, već od sebe. Otrgnuti samo jednim ugrizom opekline nemarnog rukovanja tvojom kosom. Tek sad vidim da, dok od plime pokušavam spasiti samo pokoju uspomenu,  nije mi trebao raspored zvijezda pored tvojih bezbrižnih, neponovljivih pjegica.
Kad bih si barem mogao preuzeti zasluge za te bore od osmjeha. A znam, barem negdje duboko u sebi, da jedino dobro što sam ti napravio je kada sam te slagao da te ne volim. Kad sazrije bol moći ću živjeti sa krivnjom, sada još uvijek imam pokoju ulaznicu za predstave koje neću nikad razumjeti, i smijat ću se naglas u tužnim trenucima kako bi me možda izbacili kao nepoćudnog, kao neprimjerenog. Mogu im svima ispričati kraj. Njega najbolje znam.
A ti i dalje pleši, radi savršene krugove s haljinama koje bi tako lako mogle svjedočiti o rukama koje su te dotakle. Nisam vjerovao u priče o bubamarama. Krila leptira sam zanemarivao toliko dugo dok u prelijevanju svijetla nisam se našao oči u oči sa tvojim suzama. Znam da si sad sigurna, priroda ponekad stvori čuda, pa ih onda i čuva, kao etalon. Premda je i ona svjesna da nikad se neće naći način da se replicira mekoća tvoje kože.
I mogao bih trgovati stoljećima sa svilarima, u nadi da će mi pod prstima jednom opet se naći slična tekstura, i mogao bih cijelim dalekim istokom pješačiti kako bih možda negdje naišao na mirodije tvojih uzdaha. Jednog dana kada odrastem, kada prerastem sve ono nedovršeno u sebi.
Nisam ti ja do kraja izrečen, i to ne iznosim da bi stvorio neku mističnost oko sebe. Ima još lekcija koje čekam da mi se možda dostave na kamenim pločama, kada bude gorila zemlja pod mojim koracima. Molim se za katarzu, svjestan da nema načina da je doživim u bijegu. Neka me netko osudi da ostanem sam sa sobom, neka te napokon netko odvede. Jednom kada budem mogao stajati potpuno gol, jednom kada mi duga ne bude crno-bijela.

Jutros me tvoja rosa probudila. Lančići bisera, terapija protiv otrova. Da sam kojim slučajem stablo, vjerujem da bi na svakoj grani druga ptica nizala zvukove u savršene melodije, orkestra bez palice. Dirigentu sada negdje glava počiva, a ja čvrsto vjerujem da tu i tamo podjelimo istu česticu kisika.
Moguće je da možda ponekad dišemo u istom ritmu, pa ti poželim ruke na bokovima. Pa moj izdah lakoćom pripadne tvom udahu. Pred mojim očima samo puna mekoća tvojih usana. Da mi je te tvoje usne pretvorit u kist savršena ružičasta nijansa bi bila dostatna za jedinstveni zalazak sunca, pomješan sa rumenilom na mojim obrazima. Po prvom susretu pogled je bježao, traženje potvrde da svijet još uvijek postoji izvan topline tvoga dlana.
Nisam bila neoprezna kada sam se zarobila. Ima onih trenutaka kada zasigurno se prepustimo, a da se ne pitamo. A ja po navici pitanja teško zaobilazim, pa si poklonim upitnike: Koliko se puta mogu iznova zaljubiti u isti dodir? Za neke riječi mi je potreban šapat, da, mislim da je neophodno šaptanje ponekad, i to što je veći šapat više dobiju na težini.

i suze ne prestaju teći, mislim da je u tom Gradu do izražaja došlo koliki ljudski duh može biti velik i koliko mržnja može biti zaslijepljujuća...sva sreća pa je to ujedno ipak dokaz da nema sile koja može uništiti ono iskonsko dobro u ljudima...hvala Vam što ste nas svojim primjerom na to podsjetili....

Kasnit ću večeras. Nema veze što sam si obećala da ću uvijek stizati na vrijeme na dogovorene susrete sa samom sobom. Nisam imala vremena zadnjih dana da se poslušam, pa ako zabrazdim još malo razlika će biti neprimjetna.
Dočekat ću je sa cvijećem...ne, ne, dočekat ću je sa laticama ivančica razbacanim po krevetu, igra voli me-ne voli da dobije drugu dimenziju, a i malo klišeja se može pretrpjeti. Ma sigurno će joj se svidjeti. Još da znam namjestiti ove ubruse u čaše kao u restoranima. Ponekad sam stvarno seljačina.
Ne znam zašto se sređujem. Ionako znam da samo jedva čeka da me skine. Da me bar ne pokuša kao inače iznenaditi sa nekim svojim "inovativnim" rješenjima iz izlizanih filmskih predložaka. Nemam se više snage pretvarati da vjerujem da me voli. Makar sam večeras samu sebe odlučila ostaviti doma na sigurnom, i poslati u arenu samo ljušturu.
Nadam se da nije ništa Marinino ostalo u stanu. Možda sam postao premalo oprezan. Ne mislim da bi opet povjerovala u priču o frendici koju su starci izbacili iz stana. Nemam ni ja toliko frendica haha, da...nisam s njom još izveo onu ljigavu scenu sa plesom pod zvjezdama. Iskoristit ću ju večeras, mislim da je došlo vrijeme da se malo potrudim kako ne bi nestala.
Kako sam si ovu grešku dopustila? Ma koga ja zavaravam, najdeblje pepeljarke na svijetu me ni bi vratile bile vid u ono vrijeme kada je tako slatko šaputao. Večeras zatvaram ovu priču, i nećemo završit u krevetu, ako se ujutro probudim pored njega gotovo je. Neću se još par stoljeća izvuči iz tog zagrljaja pauka ubojice, ma koji pauk, hobotnica, po pipak za svaku dobro oblikovanu guzicu na koju naiđe. Joj, sad si još laskam da je izbrljiv, nek se briše iz zapisnika ono dobro oblikovanu.
Volim zaljubljene žene, volim onaj pogled u njihovim očima. I kako da se za Boga miloga zadovoljim sa samo jednim parom opijenih očiju. Meni je svaka dobra, samo da je umilna i da ne pita puno. Dobro, možda baš i ne bi pristao na onih par baba sa posla, prelajavo čovječe. Ali ove plahe, dobre, naivne, te...te me pune energijom. Nije to grijeh, ma nije. Šta ima lošeg u tome da uzmem ono što mi treba, a njima dam ono što one misle da im dajem.
Ja sam luda. Brzi sastanak sa samom sobom, nosim sad ipak sve misli na taj sastanak. Ako ih ostavim doma mogla bi zaboraviti koliko je boljeo onaj poziv neke druge zaljubljene priležnice. U šta sam se ja to pretvorila? Ali, opet, neću si stavit teret da sam ja ona druga, u ovome smo sve druge. I ne idem večeras nigdje. Makar bacila ključeve i ostala zatvorena u stanu. Okret istog časa.
"Nisam došla, da ne bi opet ispala ranjiva. Tebi podobna. Nije me nitko još vidio na koljenima, pa nema smisla da sad prekršim i to pravilo."
"Po prvi put je došlo vrijeme da ja budem na koljenima, za sve trenutke kada nisam shvaćao da nema ničeg što tako pripada mojim rukama poput tvoga osmjeha". (poruka je vraćena pošiljatelju jer je pretplatnik promjenio broj).

Mislim da mene moja šefica uopće ne shvaća ozbiljno kada joj dajem najbolje prijedloge za poboljšanje mog rada. Primjerice, lijepo sam joj rekla da bi mi trebala dati beneficirani radni staž, iz jednog jednostavnog razloga, ako budem znala da ću manje godina radit dat ću više od sebe, ovako se čuvam da ne pregorim, i da istrajem cijeli radni vijek. Mislim da bi ovo bio potpuno revolucionarni pothvat za sve poslodavce. A čak im neću naplatit tu strašnu ideju, a vrlo dobro znamo koliko inače ideje koštaju.
Zatim sam joj dala jedan prijedlog, a taj čak ne ide samo meni u prilog nego svim ženama u mojoj firmi, a taj je da kad mi da da ispravljam testove novih kandidata da mi da i njihovu sliku, pa mislim kako mogu ocjenit test nekog muškarca bez da ga vidim, a da ocjena bude točna. I onda mi se onak nasmješi, kao fora ti je to, ali ništa od toga. Svašta.

-         Bojim se.
-         Čega?
-         Pa nas dvoje zajedno.
-         Ha? Pa mi nismo zajedno.
-         E da, ko uvijek pametno.
 
Suvišno je ponekad crtati objašnjenja u raznim bojama kada kao sugovornika imaš daltonistu. Nagluhog daltonistu. Ima onih koji na savršeno postavljeni odgovor postave tako nemaštovito krivo pitanje.
 
„Nemoj me shvatiti pogrešno,
Nemam namjeru zvučat utješno,
Ja kraj tebe ne bi nikad bila žena,
Odlazim, ostaje ti moja sjena.“
 
Naginjanje samo sebi svojstvenom odmicanju od stvarnosti liječi. Pleši lošu salsu na zvukove tanga. Receptore ionako sami sebi kalibriramo. Pjevaj sa ciganima, na krijesovima, u toplim ljetnim noćima, pokoja kaplja znoja neka ostavi trag divljim zvjerima da te opet pronađu. U brlogu mrkog medvjeda zima će ti dati spokoja, kada te neki puni mjesec ne natjera u čopor vukovima, i tamo zavijaj satima, radi igre sa okolnim selima. Uzmi si predah da bi te neka grabežljiva sova naučila onim mudrim stvarima iz doba djetinjstva, i nemoj joj zaboraviti nacrtati naočale. Ne nisi skrenula, samo si se vratila u onaj scenarij koji si prekinula kada si odrasla.
Nema smisla da kuća lutaka, ne ona koja ti je kao velikoj kroz ruke prošla, već ona sa već postavljenim stolićem sa čajnikom i šalicama, zjapi prazna. Kupi si prevelike cipele, i predugačke lančiće, šešir kao u filmske zvijezde i predrečavi ruž za usne. Princ će navratiti kada dođe vrijeme da preuzme kraljevstvo, da bi ga s tobom podjelio.

Moji ulozi su uvijek bili pogrešni, i kratkoročno slatki. A začudo mi povrat poreza nikad nije stizao, premda su drugi predavali zahtjeve. Sve do trenutka pretvorbe mojih osjećaja. Budi ponosna, imaš u rukama srce koje dok je bilo u njedrima nije kucalo. A sad ga tako krvavog i praktički neoštećenog stavi u formalin. Da se očuva sa nitima tvoga postojanja. Znam, da nekome poput mene ne bi trebalo ispunjavati zadnje želje, pa čak ni one da popušim, bilo šta.
A nastradao sam kad sam najmanje trebao, u vještini koju sam magistrirao. Jesam li sam kriv što nisam volio? Što sam bježao? Što sam se ponekad  tako ludo zabavljao i majstorski žonglirao? Našla si gdje ćeš udariti, ispod pojasa, zar da se pretvaram da to nije slaba točka svakog muškarca? I ne boli mene što ti sva ta moja muškost nije bila dovoljna, što ti miris samo jednog parfema nije dovoljno upotpunjavao dan. Čak me ne boli što si se pretvarala kako bi mi dala egu prostora.
Osnovna lekcija koju sam izbrisao kada sam te osjetio: 1. daj lažni osjećaj sigurnosti. I eto ti sve ironije, sada jedino što mi preostane je sigurnost da sam ostao bez ikakvih temelja. Malo sam se pogubio kod tvojih slatkih osmjeha, kasno shvativši da si se meni smijala. Vjerovatno ne mojim isfuranim šalama. Njima se sad ja smijem, kada u svoj svojoj gluposti otkrijem u sebi da sam sposoban uopće percipirati da znam osjećati. Ne, ne, ne osjećati ono što sam jednom prije mislio da su osjećaji, nadmoć, i sada mi je jasno, potpuno perfidni osjećaj da sam jači. Pa srna me slomila.
Mene kapitalca. Lopatar predvodnik krda svih generacija frajera koji su došli na zemlju da bi pokojoj ženi posvetili trenutak u našim rukama. A onda ponekad ni ne otuširavši se u gostima zgibati u kakve zamračene prostore po nove žrtve. Imam krunu od perja kukavice, simbol da si me skratila za jaja, čak i doslovno preneseno, otkad te nemam, njih ni ne trebam.