sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Sve ono u tebi sam znala, pismo čudnim putevima do mene pristiglo nije otkrilo puno novoga spoznajama o svim tvojim mislima. Priznajem svoj grijeh, pokušaj davanja života nekome kome ljuštura služi kao sveta relikvija.
Lagala bi kada bi rekla da nisam vrijeme podjelila na dva velika poglavlja. Jednom davno i jednom nakon. I još više bi lagala kada bi rekla da sam ikad poslije tjerala kapljice da izvode plesove. Vodom sam prala u onom vremenu prije mrlje svih tvojih promašenih beznađa, trudeći se ne prihvatiti da tebi negdje duboko u kostima leži sjeme razdora, ne tuđih svjetova, već tvojeg spokoja.
Znam da me promatraš, misliš da bi tako lako zaboravila dodir tvojih zjenica na mom potiljku, onom istom kojeg krasi ona ogrlica. I znaš da ju neću skinuti, sve dok s njom imam tebe u žilama.
U mojim knjigama nije nikad bilo tvoga lika. I nisam te tamo ni tražila, tamo sam bježala, eto glasno priznajem i svoj kukavičluk, sada kada znam da sam jedini izmišljeni svijet pored tebe živjela. Jedina ironija u svemu tome je što je tek nakon što si obrisao svoj dah sa mojih usana je došla težina. Vučem ju i danas u oblačnim danima, kada nema sunca da sprži sve lakomislene pobude, i sve kontroverzne podvige, a možda i pokoje stidljivo nijekanje...ili da možda sve to uništi samo da bi se natjecalo sa velikim potopom...
Drago mi je da si vjerovao kako sam mirno spavala. Dok sam jednim okom budno motrila tvoja besciljna tumaranja. Bojala sam se tada, bojala sam se onog koraka koji mi te više neće vratiti, sve dok potpomognuta svim tvojim besanim buđenjima nisam spremno dočekala onaj ugao ulice iza kojeg više nije bilo nas.
I nemoj misliti da ne znam da sam bila jedina, neizbrisivi znamen svih mojih otkucaja, i uvijek ću ti biti jedina, jedina koja svake noći namjesti i tvoj jastuk prije bdijenja.

Koliko sam se samo puta ljutio kad bi te ugledao mokrih cipela. Voljela si kišu, i svaka lokva je bila izvor tvoga smijeha. A svi gradski parkovi su svjedok koliko sam ja tebe volio. Kada bi me dočekala kišući i samo mi se zavukla u naručje. Za jedan od zadnjih izlazaka sam ti kupio ribičke čizme, i satima sam opijeno gledao kako voda pod tvojim koracima stvara vodoskoke emocija u mojim tada već pomalo praznim grudima.
Znaš da sam morao otići, i mislim da sam ti samim tim činom podario najveću sreću. Nemir nestalne prikaze u mojim mislima nije mogao više živjeti pored anđela. Ja, mila moja, nisam bio u stanju sa tobom nestajati u knjigama izmišljenih svjetova. Ovom olinjalom vitezu mač više nije ležao u ruci. A ti si mi svaki dan iznova dolazila sa velikim planovima. U tvojoj glavi ja sam bio sve ono što si čitala. Poptuno nerealna predodžba nekog tko poput okorijelog ovisnika mora biti nesretan.
Nikad nisam zaspao prije tebe. Čvrsto sam te držao dok ne bi utonula iza mekih vjeđa, u onu sigurnost, pravu sigurnost koju sam ti samo tada mogao pružiti. Palio sam tada cigaretu i dimom stvarao sam sebi zavjesu, kako bi na trenutak prikrio svoj život. Jeftina varka koja je mogla poslužiti samo u tami. Jutro me opet trgalo kao što hijena trga svoju strvinu. Što će tebi ovakav lutalica? Netko tko je sve ostavio pred tuđim oltarima.
Slagao sam te, i bio bi još veći lažljivac kada bih sada slagao i rekao da zbog toga žalim. Odgovarat ću nekom drugom zgodom, pred nekim drugim sudom za sve moje krive postupke naspram tebe. U ovom životu sam još uvijek prevelika kukavica da bi si i to stavio na račun. Ovu rundu neka plati kuća.
Znam da još uvijek nosiš onu ogrlicu od školjaka, napravio sam je kako bi se savršeno uklapala sa ta dva bisera koja nosiš u očima. Nemoj me pitati kako znam, makar mi sada neke stvari ne bi trebalo biti teško priznati obzirom da ovo ovdje napisano nećeš nikad pročitati. Ali, ne, sve ono što napišem će mi možda i predugo odzvanjati negdje za leđima, a predugo sam se već okretao za svim svojim koracima.
Niti jedna djevojka prije tebe nije igrala u svim mojim sjenama. I nijednoj nije kosa mirisala po mješavini šumskih plodova. Ne vjerujem da ti mnogo znači to što ćeš uvijek u svemu biti jedina. Vidim te spokojnom u svojim kojekakvim scenarijima. Puno boljim od onih u kojima dišeš pored moga ramena, dok ja kradem posljednje trzaje mojeg mira prije no što zatvorim i ovih nekoliko staza koje još imam pod nogama.

Na njenom semaforu pokazivači nisu nikad radili, znala se doduše ponekad refleksija sunca ocrtati kao bljedunjavo žuto svjetlo, makar je puno češće gorila lampica rezerve na kontrolnoj ploči. A imala je Hana rezervi, za svakojake prilike.
Već je poprilično dugo skupljala neuplaćene, ispunjene listiće lutrije. I svako izvlačenje je pomno pratila. Pa se veselila kada bi ugledala da i ovaj put njeni brojevi nisu izvučeni. Bilo je olakšanje vidjeti da se nije upustila u još jednu propalu investiciju.
Imala je rezervu nedovršenih pisama. Po jedno za svaki mogući ishod, a poneko i za one bez ishoda. I nije ih nikad dovršavala, a još manje slala. Bojala se da kada jednom poštanski žig dotakne kovertu možda se s njim zapečate i mnoge druge stvari.
A to nikako ne bi pogodovalo njenoj rezervi raznoraznih putnih karata. Jednosmjernih i povratnih, uvijek brižno čuvanima u svakoj torbici. Ako jednom poželi, ako jednom poludi, ako jednom nestane. Makar je znala da teško da će njen stan sa pogledom na jedino stablo lješnjaka u ulici ikad dočekati da se navečer svjetlo ne upali. Ali te karte u džepu su joj davale sigurnost.
Imala je rezervu poziva, za široku lepezu događanja. Od premijera kazališnih komada, važnih državnih primanja, kojekakvih otvaranja galerija, pretpemijera filmskih uradaka, do predstavljanja potpuno nepoznatih spisatelja. I nikad se nije pojavljivala, i nikad nikome nije bilo jasno otkud joj toliko pozivnica u sandučiću.
Poznata je bila u svim ugostiteljskim objektima, ne po viđenju, već po rezervi rezervacija. Od lokalnih pečenjara, do ekskluzivnih restorana. I uredno ih je dan prije otkazivala. Skupljala ih je da proslavi neki važni trenutak u životu koji nikako nije dolazio.
Imala je rezervu svih albuma koji su ikad izdani. A jedino što je slušala bila je snimka sa zvukovima vjetra. Smatrajući da će možda taj simulirani vjetar u njenim mislima maknuti sve one zidove koje je digla još davno onog dana kada je bez njega ostala, a kraj kojeg je svaku noć spavala.

Danas vodim putovanje po zbilji. Prati prstom liniju mojih bokova, tu na tom prelazu meke kože uvijek stoji mjesto tvoga počinka. Isklesana konstanta, bez varijabli koje prate x,y broj faktora (premda je ipak taj dio krivulja). Da, zavjese svaki puta otvaraju obzore u neke nove inačice gledanja, ako sam ikad u išta bila sigurna, to je neprekinuti niz promjena, preko grada pa do tuđih lica.
Ponekad sam pomalo bezizlazna, ili da stavim bezazlena? Sama sebi. Onda kada skidam sa sebe obredne tetovaže koje su me znale spojiti sa raznoraznim kumovanjima u svojstvu svjedoka. Da se izvuku teoremi o činjenicama koje su jedinu trajnost dobile na pločama. Kvantificirat, demistificirat, konkretizirat ono na što možda odgovore dobiješ u posljednjoj reinkarnaciji. Jer ti um ne dopušta da se ograničiš, jer ti se svaki režanj buni ako ga pokušaš ukalupiti.
Znam napravit gradaciju dobra i još bolje znam napravit gradaciju zla, kada ga prebacim preko koljena. Može se vještinom naučnika skupljat dokaze o našoj ispravnosti, a onda ih pripisivati uvjetovanosti. Da si pripišem gradnju piramida? Da si pripišem položaj atoma? Svi mi imamo silu u rukama za materijalizaciju potrebnoga. Oblikovati čestice u potrebne forme. Da, svi mi to imamo.
Ali vratit ću se sad onom prstu koji će doći do izvora života. I to svi mi imamo, mogućnost preporoda.

Nisam Vam stigla pisati ranije, Vama koji mi poklanjate zvjezdani prah pogledima. Slagala sam trenutke u zlatne kovčežiće sjećanja. Da ih pomno sačuvam kako bi se održao naboj vremena provedenog u poplavi emocija. Slatke su Vaše krađe riječi, duši koja sada rađe živi u tišini slatkog prepuštanja. Drhte mi sva osjetila obnovljena smirenošću Vašeg prisustva, probuđena putenošću Vašeg dodira, ponovno rođena pod snagom Vašeg najtišeg uzdaha.
Vjerujem da rijetko ljudi jedni drugima pripadnu onako snažno kao što Vam ja pripadnem svaki put iznova kada Vam se bacim u zagrljaj nakon dugog puta. Ljubim Vas, Vas koji ste nagnali sve sjeverce da donose samo sunčane terete, i ne znam drugačije doli spavati kraj Vas. Sve su ljubavi lijepe, i ne bih našu izdizala iznad drugih, ali pridat ću joj epitet nestvarnosti. Nestvarnosti utoliko što je njeno postojanje toliko snažno, neporecivo, a ujedno ima okus svih priča o savršenstvu. Jednom tako dalekom, sada u svemu prisutnom.
Često ste mi na usnama, Vi koji mi tako jednostavno maknuste brane starih strahova, i znam da Vaše usne negdje bride. Označene mekoćom svakog poljupca koji djelim sa Vama, ne prestajući ni kada pozdravim svijet pred spavanje, pa iza zatvorenih kapaka ušetam u Vaše snove.

Ciklona je donijela kornete bez kuglica, pa smo crtali magareće uši na našim savršenim bilježnicama, i u više navrata podsjećali Barbaru kako je kišilo onog dana.
Mame su nam na torbe izvezle inicijale kako se ne bi izgubili, pa nas učile jahati zebre da se pripremimo za pješačke prelaze. A kad smo počeli živjeti užurbano smo upisivali tečaje svladavanja podvožnjaka i nadvožnjaka (sa dodatnim satima učenja o zaobilaznicama i jednosmjernim tunelima koje smo svi markirali).
Greške koje smo imali smo spremili pod tepihe, pa se poslije ispostavilo da su čarobni kada su poletjeli, i opet nas suočili sa svim preko čega smo olako prelazili. I nismo jeli grašak u krevetu, kako bi spriječili da nam išta jednog dana zasmeta. (ipak smo se pridržali posebne napomene na konzervi).
Još ponekad razmišljamo da li je Had stvarno postojao, ili su to samo bile loše kulise, s uvjerljivim efektima. Pa za svaki slučaj par puta jače lupimo nogom o pod da provjerimo da li će možda tupi zvuk odzvanjanja otkriti da je zemlja pod nama ipak šuplja. I neoprezno upalimo vulkane. A onda pišemo pisma isprike svim životinjskim vrstama koje danas možemo sačuvati samo tako da ih zatvorimo i spasimo od nas samih. (dok jednog dana možda ne pronađemo sebe na slikama novih generacija, kako između rešetaka pokazujemo svoja olinjala krzna).

Sanjala sam Vas, topli moj čuvaru svih bezvremenskih trenutaka, ali ovaj put niste imali obrise satkane od kapljica vodopada koji tvore dugu od Vašeg osmjeha, onako kako mi inače navraćate noću. Nije Vas ovaj put ocrtalo žito sa zlatnim nitima Vašeg pogleda, i nije Vas oslikao kist jesenjih tragova, živih boja da bi se ocrtala blagost Vašeg šapata. Ovaj put ste imali svu ranjivost koja pripada nama koji smo od krvi i mesa, napravljeni od ovozemaljskih pobuda. I ne znam da li sam Vam to rekla, ali dobro Vam zna stajati taj krhki plašt. Kao takvog Vas još više približih sebi.
Predvodniče ovog orkestra osjećaja koji dopire sa gorskih vijenaca, i lomi sve stepenice koje djele ono što želimo i ono što možemo, pretvorit će jednom ova sila koja nema vremena da nas savija, raj na zemlji pred našim nogama. I neću lagati, ima dana kada nebo nema dovoljno razumjevanja, pa mi ne da da pronađem skloništa. Pusti me da budem svugdje ranjiva. Otresem paučinu koja mi se zaplete u mislima i prelomim sve grančice koje mi škripe pod koracima.
I strepim ponekad, kada bih Vas tako rado čuvala od prokletih svjetova. Onih koje nosimo u sjećanju i onih koji nam se otvaraju kao loše postavljene karte za pasijans, onih koji nas tjeraju da živimo od brzine glasnika.Ali u ovom turniru, ja vidim dva pobjednika, odoh javiti da se pripreme vijenci od lovora...ah da, kao uvijek, moja ljubav Vam je rezervirana...

koliko može čovjek u jednom danu istrpit gluposti (tuđe naravno)?

Kišna je noć, viteže lakih koraka, jedna od onih koje bi čovjek možda najrađe proveo daleko u tuđini da sa kišnim kapima spere sve opekline. U palači su pogasili sva svjetla jer kako pristoji vrijeme je počinka. Uz ovo malo svijeće što imam pišem Vam, barem nekoliko misli da Vam pošaljem prije spavanja.
Danas bi Vas bezobrazno napasno ljubila, možda čak pritom ne pazeći da li smo skriveni od pogleda. Čvrsto stisnuta uz Vaše grudi da osjetim kako Vam srce plamti, olujo svih mojih besanih gubljenja. Onomad mi obećaste ples pod zvijezdama, a ja polako skupljam karte neba da Vas jednom prilikom dočekam na sjecištu svih želja. Ko plaha srna drhtim dok čitam riječi koje šaljete meni po izmaglicama.
Točno tempirani stihovi dok se zrake počnu prelijevati po cvjetnim dolinama. Začudo otkad vas poznajem kao da gromovi samo prenose Vaš glas mojim trncima. Znate me, vjerni moj čuvaru pečata, rado bi preskakala stepenice što vode do vrha svijeta, kako bi Vas od tamo čuvala. I bez imalo srama bi ukrala onu kočiju koja svako jutro nosi sunce, kako bi samo Vas grijala.
Sjene u posljednje vrijeme kao da se ne vuku više lijeno u pokušaju preživljavanja. Nedvojbeno je da još uvijek ponekad samoća pokuša igrati na poslijednju kartu sa likom dvorske lude. Pa ju vješto iskoristim kako bi prevarila sve nekad davno promašene uloge. U rubovima haljina Vaš miris, neiscrpni nositelju života. Mirodije koje me presretnu svaki put kada dođu pitanja na koja ne trebam odgovore.
Ovim voskom zapečatit ću i noćašnje drhtaje, s Vašim likom na jastuku, i Vašom kožom u sjećanju, jedini moj plamenu.

Iskoristih priliku, poštovani nositelju svjetla, da Vam pošaljem kratki pozdrav, naime krenule su danas pošiljke prema istoku, tako da bi Vam i ovi reci trebali ubrzo stići. U posljednje vrijeme sam jako puno s Vama u mislima da rijetko stignem i posvetiti Vam tekstove. Izabrah rađe Vaša nježna milovanja iza spuštenih kapaka.
Znam da i Vi tako činite, osjetim Vas u blagom lahoru koji donese večer. Pratim Vaše podražaje, mili vjesniče toplih noći, u krilima ptica koje pred jesen traže nova skrovišta. Široki spektar nijansi kao da nagovještava svu silinu života koja nam predstoji. Danas odabrah plave tonove da u njima provedemo ove trenutke privremene odvojenosti.
Znate, glasniče blagih dodira, ne dvojim da osjećate sve moje otkucaje. Precizno poput sata Vam pokazuju koliko sam Vam blizu, i snažnije od crkvenih zvona Vam tjeraju krv u obraze. Da Vam dotaknu usne, da Vam zagriju ruke. Palitelju baklji u dalekim gradovima, vještinom satkanom vjekovima u kojima sam Vas naslućivala vidim Vaše osmjehe.
Razmaknete trepavice poput brokatnih zavjesa i dajete mi da ugledam beskraj. Plemeniti moj nositelju zvijezdi u zapečcima, ne znam otkud Vam okus cimeta na usnama, ali znam da znate kako Vam svaki dan sve više pripadam, makar više ne znam što Vam više ima moje pripasti kada sam Vam sve ostavila kada sam zaspala u Vašim rukama.
Još pokoji redak i morat ću se vratiti u sjećanja, stvarnih i opipljivih poput Vaših toplih dlanova. Osjećam kako bdijete nad mojim koracima, i kako Vaš duh širi krila anđela iznad mojeg postojanja, a ja Vam kao uvijek šaljem svu silinu svoje ljubavi da Vam skrati vrijeme do novog zajedničkog uzdizanja, jedini moj čuvaru beskonačnosti.

Pisat ću Vam dragi vlasniče noći, čim prikupim dovoljno listova magnolije da u njih utisnem sve retke koje pišemo i zajedno. Nemojte se molim Vas snebivati što u tim mislima ću biti pomalo i odmetna pa čak i razvratna. I nemojte dopustiti da Vas obuzme osjećaj da Vas se u njima previše voli, zar je moguće nekoga previše voljeti? Mislim da postoji samo ona granica gdje se pravi razlika da li volimo radi sebe ili radi drugih. Svoju ljubav Vam poklonih prije te granice, sada Vas mogu voljeti samo onako kako i priliči nekome tko riječnim koritima ispisuje smiraj na vulkanima, onome tko ima snagu vjetra da u olujnim nočima napravi tragove prema mirnim staništima.
Ljubit ću Vas gospodine, vlasniče mekih jagodica, onako kako mi bude srce udaralo nošeno Vašim pogledima, u ritmu slapova ili uz šum pokojeg stidljivog javora. I ne sumnjam da ću i tad usnama izreći sve ono što budite čak i dok ništa ne činite. Savršenstvo dobija opipljivi oblik kada pređem preko ogledala gdje mi za leđima igra Vaša sjena. Zbog onog plesa riječim koji je poprimio razmjere neslućenih osjetila. Zavela su me Vaša nježna drhtanja, nagnala da Vam otvorim stranice po kojima crno-bijelim kistom crtate u svim bojama.
Malo je toga što Vam mogu novoga reći, vlasniče osmjeha s druge strane postojanja, već sve znate odavna. Meni ne preostane ništa drugo doli učiti iz Vaših pokreta, i lagala bih kada bih rekla da nisam počašćena. Vremenom će već i svi nemiri morati pokleknuti, da bih Vam tada mogla biti dostupna, da uzmem od Vas sve ono što mi dajete bez uzmaka. Dotad znajte da imate prije svega prijatelja, ako i kada Vam zatreba, znajte da imate ženu da u njoj sve budite, makar sada ne dijelite isti jastuk, znajte da imate nekoga tko čita sa Vaših dlanova kraj lutanja.
Odbacih strahove, dragi budioče skrivenih predjela, onoga trenutka kada ostaviste meki trag na mojem vratu, i kada ga potvrdiste šapatom koji budi okrepu nakon dugog putovanja. Postali smo „Mi“ puno ranije nego smo to mislili, još davno kada Vas osjećah da ćete naići. Šaljem Vam, jedini znalče svih mojih osjetila, svu silinu ljubavi koja nam je prijeko potrebna, i znajte da ću i večeras pred san dijeliti s Vama maštanja.