sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Jednom kad apsolviram pojam više sile, diplomirat ću. Dotad uspješno polažem ispite pronalaženja vlastite krivnje. Tako uvijek dobijem petice. Valjda kao pravi control freak ne mogu podnijeti da na neke stvari ne mogu utjecati, pa si ih prikačim kao nedostatke. Dok još imam onog nekog unutarnjeg prkosa koji mi ne da da popustim.

Napisao sam ti ovih dana romane u glavi. Siguran da ću ih zapamtiti. Siguran da nema potrebe da ih prenesem na papir, jer jednostavno...znaš. A sad tu nakucavam slovo po slovo, i više nisam siguran ni da li riječ nakucavanje postoji. Iskreno, teško te voljeti. Neizdrživo teško. Pojavim li ti se na vratima sa krivom nijansom bilo kojeg cvijeća, neće ti biti problem mi na to hladno ukazati. Ne zato jer...ti nije stalo. Već zato što kao i bezbroj drugih stvari neće izgledati kao u tvojoj mašti. Imaš u glavi sve scenarije. I nestane ti svijet onda kada se oni ne poklope. Sa mojim, tvojim, bilo čijim djelima. Pa se tako desi da premda sve ispadne najbolje, ne ispadne dobro. Jer nije takvim detaljima satkano, kakvim si ih ti zamislila.
 
Bojim se ponekad te dotaknuti. A ima potrebu to raditi iz sekunde u sekundu. Dlan mi još nikad nisi odbila. Samo si ostavila prostora da pomislim da ga u tom trenutku takvog možda nisi zasanjala. I slatka si. U tim svojim svjetovima koje ne bi ni najveći majstori mogli ekranizirati. Vjerujem da ne postoje takve čarolije, takve emocije, takve drame...takav život. Ali ti si ih zaslužila. Volim te kad se naljutiš. I izgovoriš stotine pregrubih riječi da bi se ispuhala. Zalupiš tad glasno vratima. A ja se nasmiješim. Jer kroz jako kratko vrijeme ćeš se samo tiho pojaviti pored mene i nasloniti glavu na moje rame. Poljubim te tad nježno, prije nego što nešto izustiš. Vidim ti tad zahvalnost u očima, jer sam te izvukao od objašnjavanja. Znam da ćeš s njima u nekom drugom trenutku opet krenuti. Pa ti dam da se opustiš.
 
Ne znam da li te volim zato što si mi izazov, ili eto, zato što stvaraš ovisnost. Imaš moć da mi natjeraš da lupam glavu o sve zidove, i imaš moć da me oslobodiš za sve uspjehe. Ne znam da li noću pleteš oko sebe misteriju. Da te moram svaki dan iznova otkrivati. Raščlanjivati. Poput drevnih naroda imaš svoje kultove. Sitne mantre koje ne izgovaraš. Stvorila si auru koja te štiti od svakoga. Osim od sebe same. Zavidim ti na autodestruktivnosti ponekad. Ne zbog toga što s njom ništa ne postižeš, već zato što znam da ćeš jednom tu energiju pozitivno oblikovati i osloboditi u svijet. Nadam se da će biti spreman za to.
 
Mila si. Jer si mazna. Imaš oazu plahosti koja mi se vrti pod prstima. Imaš cijelu beskonačnost uzdaha koja paše mojim osjetilima. Kada usne prisloniš na moje usne dok si mi predana. Podatna si. Uronim u tvoje oči i ne mičem se iz tih bisera. Pričaš mi tad samo zjenicama. I vjeruj mi, to je jezik koji mi pripada. Slušam te poslije kako dišeš dok ulaziš u san. Sneno mi promrmljaš da te probudim ako opet ukradeš cijeli pokrivač samo za sebe. Da. Samo ti potvrdim. Znamo oboje da to neću napraviti. Gledam te tad spokojnu. Pa si laskam da je to moja zasluga. Daleko od istine sam. Nijedna ti sigurnost koju bi ti druga osoba donijela ne bi bila dovoljna. Imaš i previše rovova koje si iskopala kako bi se borila. Ne bih ti volio biti neprijatelj. Volim što sam ti utjeha.

Zavoliš te vožnje starim, negrijanim, već odavno dotrajalim šesticama. Poželiš da te odvedu nikuda, i da to potraje. Kad u polumraku drugog vagona nađeš skrovište od bezumlja. Bude ti premalo mostova.
Noćas sam jako ružno sanjala. I po buđenju prelistala sva izdanja dnevnih novina. Ne bih li možda u nekoj rubrici pronašla najavu vlastitih proročanstava. Imam tendenciju loših predviđanja koja se uglavnom ostvare, jer ih navučem poput iznošene trenerke. Davno već skoro pa neprepoznatljive, a uvijek iznova tako nekako domaće. U tome se najbolje snalazim, u tome se valjda uvijek dočekam spremna. Iz čistog straha da se ne usudim nešto drugačije poželjeti.
Intenzivno. To je jedina riječ koja te opisuje. Intenzivan dodir, intenzivan šapat, intenzivan osmijeh, intenzivna nježnost i intenzivna hladnoća. Pa se osjećam pomalo loše nakon nekih razgovora. Tako sam ih uostalom i inscenirala. Nevjerojatan je taj osjećaj navođenja. Skoro poput igre zavođenja.
Dođe ti da upotrijebiš pregršt jakih riječi, povezanih svojom nepovezanošću i činjenicom da bi sigurno zvonko odzvanjale na daskama neke stare pozornice. Apokaliptično, autentično, katastrofično, karizmatično, ekstatično, euforično. Imam tad haljinu tisuću velova. Pompoznu i zamamnu. I lista se poput neispričanog dnevnika. Punog drhtaja i nevinih emocija.
Pa se nekako začudim smiješku s kojim na sve to reagiram.
Gore božuri mojih krvnih sudova. Zapalila sam karanfile nekih prošlih revolucija. A i dalje uvjeravam tebe da nema načina da me povrijediš, i da sam neuništiva.
Pripremim kalendare na čekanje. Lunarne i solarne. I bojim se da će kao i inače tišina napraviti svoje.
Poštujem donesene odluke, ponekada. Kada ih obećam tebi. I nalazim pod noktima tragove čežnje koja mi polako, poput neispravne slavine, nikad do kraja zavrnute, lupka po dlanovima.
Natrpala bih sada košaricu raznim glupostima. Konzumerizmom neviđenih razmjera. I sve bih iskušala.  Vrtim se među proizvodima, svakom pronalazim onda mane. I svi su dostupni, to im najviše zamjeram.
Rado bih te mijenjala, onda kada mi više ne budeš nedostižna polica.

I onda mi u zoru kažeš "danas si mi još ljepša".
A ja onda ne znam što bih rekla pa dalje ništa ni ne napišem.

kako si št radiš otkud sij esi za neko upoznavanje ja sam daniel
 
 

najrađe bih pridavila onog tko je izmislio riječ oprosti.
i onda bih mu još rekla oprosti na kraju, da vidi smisao.

Dan je mogao puno bolje završit.
I ne tražim večeras prijatelja.
Noćas sam zasanjala tijelo ljubavnika.
Ne bih nekog da mi piše rime.
Bolje mi šapući da smo rođeni s time.
Da jedni u druge uranjamo, i onda kada nije suđeno.
Neka uloga koja me dovodi do ludila.
Koja ti daje jaku sliku, i još jači ton.
Koja ti para kožu jer bi iz nje iskočila.
I daje ti slobodu da se predaš iako nisam ništa skrivila.
 
Noć je mogla puno bolje započet.
Još negdje tamo u rano popodne.
A usudila sam se ponadati.
Ne bih nekog da mi piše rime.
Bolje mi daj vodič da se nosim sa svime.
Kad u san tonem, i pišem opet zbogom.
I nikad ne odlučim do kraja.
Koji bi me jednom možda udaljio.
Koji bi te jednom možda približio.
I opet priznajem da nisam to tako zamišljala.

objavom posljednjih rezultata i službeno sam položila sve ispite i završila prvi semestar...ah, mjesec dana odmora

opet automati, bistabili, zavojnice, kondenzatori, vektori, funkcije.
ništa, odoh neko vrijeme u pasiv mode.
tko me želi barit morat će pričekat početak drugog mjeseca.
ono taman da do Valentinova bude treći spoj.

kvragu.
pa katastrofa sam. opetovana. neizbježna.
ako netko ima ključ, neka me pritvori i baci ga daleko.
i na njega zaboravi.
kratko i jasno.

Strah kad navuče zavjese na prozore, znaš da će ti čežnja zakucati na vrata, preporučena, bez povratnice. A nespretni poštar, pod izlikom zagriženog filateliste kradomice uklonio markicu da ti ne ostavi mogućnost da prebrišeš pečate. One iste štambilje koje si kao madeže primio u nasljeđe. Kockati se uklanjanjem trenutne dvojbe kako bi si možda navukao tumor za sve vijekove koji ti predstoje. Sredstva za uklanjanje mrlja nikad nisu djelovala jedno preko drugoga.
Nemaš danas vremena, a ona se ponada da je kraj strepljenja. I niti jedna riječ ne može ispuniti one praznine između točkica. Sudbina ili tek nategnuta slučajnost, kolica već davno iz upotrebe maknutih popravljača kišobrana ti donesu konstrukcije koje odbijaju upitnike. Opet po naopakoj potrebi, jer sada ne možeš ublažiti sve one uskličnike koji odzvanjaju i kada ih malo slabije intoniraš.
Porota se nikad vjerovatno ne bi usuglasila oko dokaza koji ožive samo kada ih protrljaš dok griješ ruke nakon pranja savjesti. Šteta ključeva koji su uvijek samo znali zaključavati. Ponosno ti zveckaju u džepu, sa privjeskom vješala, pod krinkom vješalice, da skloniš košulje, pune mirisa one iste čežnje koju si bez najave poslao da joj mrsi kosu u danima bez vjetra. Da spremi kožu za prve pahulje, da navikne nečije srce na mraz koji može da potraje dugo, dugo...u rano proljeće. 

Pekmez. Tako nekako. Znaš ono plešemo uz neku totalno demode već podlogu tipa Whitney Houston i I will always love you, koju sam si sad što je najgore izjutubala da me ufura. Ti i ja na nekoj Europa Terrasse Kvarnerske rivijere. I zvijezda padalica. Neki bi patetično-melankolično-ljubavno-preslatko-bljutavi trash. Da me tak pogledaš dok plešemo i primiš mi dlanovima obraze. I pričaš mi o zvjezdama u očima. Ništa specijalno ne bi sad. Komercijalnu romantiku.
Pregršt balona i kojeg šugavog plišanog medvjedića sa srcem u šapama na kojem piše "volim te". Da mi skuplja prašinu. I Milka čokoladice u obliku srca pride.
Pijesak pod tabanima i tvoje i moje ime ispisano. I tamo neki zalazak sunca umjetnih boja. Pa mi skidaš u odjavi pareo i privijaš me u pjeni valova.
Tvoja glava među pregršt ruža za prvi mjesec od susreta. Bacaš mi kamenčiće da lupkaju o prozorska stakla dok stojiš u snijegu latica. Razbacaš ih poslije do mog ulaza, do kreveta. I svijeća da ih gase par dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Sve bi to nekako čak. Trčiš uz vlak dok ti mašem u suzama. I govoriš mi kako ćeš me čekat do kraja ljeta. A onda prvom prilikom se nacrtaš jer je bilo neizdrživo. I popušiš otkaz, ali te nije briga. Voziš cijelu noć do mojih usana.
Kupiš mi sivog mačića na dan Valentinova. Iako ti je kao Valentivo otkad me poznaješ, vrišti sa neke šarene čestitke. A ja se blesavo smijem. Od puste gluposti zaljubljene. A onda me odvedeš na koncert Zdravka Čolića ili Tonija Cetinskog. I držiš za ruku. I svaka pjesma je otad naša. Od sreće plačem, po obrazima mi se razlijeva maskara.
U čašu šampanjca mi nehotično ubaciš prsten, da padnu i zaruke. I cijeli restoran pliješće na moje Da. Što je najbolje sve to snimaš za unuke. I prokleti smo kliše. I dobro nam je.  

A kad te dotaknem, svijet negdje daleko nestane...
Ne znam kako da se primaknem, a da se ne preplašim.
Ako sada odem možda se povrijedim.
Pa onda Lažem, sa velikim L. Jer Lažem sebe.
Da mi kao to ništa ne znači i da su to samo blagdani.
 
A kad te dotaknem, umiru u meni svi nemiri...
Izvukla bi ih iz naftalina neke čvršće principe,
sigurna sam da sam ih nekad imala.
I prešutjet ću valjda još neko vrijeme sve ono što preglasno odzvanja.
(vrijeme je želja koje se ostvare).
 
A kad te dotaknem, samo bih još trenutak da to potraje...
Mislim da je zasad previše i to što mi je došla potreba da to napišem.
A krivo vrijeme, kriva mjesta, krivi ljudi...sve je to dio priče.
Vrti se to pomalo ukrug.
Možda te jednom opet upitam što mi nedostaje....

Open your eyes and look at me. No, I don't think I will kiss you. Although you need kissing badly. That's what's wrong with you. You should be kissed, and often, and by someone who knows how.
I'm not asking you to forgive me. I'll never understand or forgive myself. And if a bullet gets me, so help me, I'll laugh at myself for being an idiot. There's one thing I do know... and that is that I love you, Scarlett. In spite of you and me and the whole silly world going to pieces around us, I love you. Because we're alike. Bad lots, both of us. Selfish and shrewd. But able to look things in the eyes as we call them by their right names.

ili da ju samo prošapćem?
lupkaju petama čizmice.
za neke nosiće zalijepljene za stakla.
i zamagljene obrise.
izdišem i udišem.
bila sam dobra. prisežem.