sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Nisam za prazne prozore. Na njima trebaju stajati teglice. I prozirne zavjese. Neprilične. Da gledaš susjede. Da zaradiš prijavu. Za već neko remećenje.
Nekoć davno sam imala neman koju sam puštala u rečenice. Ili je nestala ili sam ju ubila. Ili sam ju prerasla. Tražim ju još ponekad u tihim ulicama. U praznim tramvajima. U onih par koraka od stanice do ulaza. I ne zapišem ju, jer neće me kao prevariti sjećanje.
Ne volim. Ne žudim. Ne strepim. Ne treperim. Status quo po nekim teorijama valjda egzistencijalnih nagona. Jedino se pitam da li brinem.
Spajam nekako uvijek krive krajeve, volim kratke spojeve. Od njih pregoriš, ali se i oslobodiš. Razumijem sad neke odabire. I još čvršće vjerujem da je za sanjare jedini lijek odmicanje. Izmislili su riješenje i za veće pošasti. Od sitnih titraja koje možeš zamijeniti. Istosmjernim ili izmjeničnim strujama. Sa i bez napona.
Konzument sam stresa. Redovni platiša. A ostalo...eh pa nisam još umrla.
Okrenula sam leđa, vrijeme je da kreneš. 
 
 
 

treba mi neki elektrotehničar, ali fakat
šifra: serijski za paralelni

idem mami, svojoj :)

Ševit ću te mila, večeras.
I znam da si upravo to htjela ćuti.
Odat će prekinuti udah.
I taj pogled kojim zadržiš svačije oči.
 
Nisi stvorena za šlamperaj.
Na tvojim usnama živi neki svoj život vatra prenošena generacijama.
Sniva u kutu tvojeg osmijeha.
Udvara poganskim običajima.
Noćas si sramežljiva, mazna, u tebi krvari nevinost.
Noćas si nepreboljiva, neumoljiva, temeljita u svojoj zamamnosti.
 
I vodit ću nakon toga s tobom ljubav, mila, isto večeras.
Dok mi daješ purpur svojih najmračnijih odaja.
Produbit ću taj jaz između besprijekornih pokreta, i otimanja.
Suludo je reći ti za si nešto drugo stvorena.
Dugo si to već tajila.
 
Imaš taj neki scenarij u glavi kojeg znam da si do u detalje izrežirala.
Iznova ga ponavljaš poput mantre opsjednutog luđaka.
Onda kada više ni sama ne znaš da li si ga već proživjela.
Onda kada ne znaš da li je to razočaranje bilo vrhunac, bez boljega.
Ne, ne, nisi me već jednom osjetila.
 
Rastrgat ću te večeras, mila.
Na bezbroj sitnih komadića ugode.
 
Bojiš se biti voljena.
Valjda jer si zaboravila.
Tu sam da te učim neke stvari iznova.
 

Skupiš jezikom sve ekstrakte moje predaje, i čuvaš ih u utorima svoje pohlepe, u žljebovima opscenosti nemoj balansirati granicama priličnosti. Purpur plete mrežu, baca ju na kapke koji ispod nose istetovirane sve tvoje uzdahe. Pretvaraju ih u slike jednog niza prilika koje nismo htjeli iskoristiti, da se ne potroše. A u maštanjima uvijek istim intenzitetom se ne suzdržavaju od pohote. Zagrcnem se često, da ti ne izgovorim ime, a onda me izdajnički dim cigarete oda, kada oko nekog fenjera zapleše tvoj lik. I uzalud tvrdim tad da je cijeli svijet lud. I uzalud se uvjeravam tad da me izdaje vid.

Imam ljeto puno ivanjskih krijesova, krijesova koji sa zlim duhovima plešu tango obraz uz obraz, krijesova koji s urocima igraju pasijans, krijesova koji u najkraćoj noći godini skupe dovoljno iskrica da čarolija ostane na svim akvarelima zalutalih slikara. Putnika namjernika sa svakojakih šumskih drumova, skitnica koje se opijaju uz podatnost svih mojih strahova.

Njih ponekad dozovem da budem slomljena, kao takva još više tvojem krilu sam naklonjena. I ne dopuštaj mi tad da postanem snažnija, ne daj mi da se trgnem dok sam tako ranjiva ti na rukama, u tom trenutku sam najstvarnija.

Tjerat će jednom opet ti krijesovi sve dovraga, i odzvanjat će jednom vatrometi nekim drugim gradovima. I možda nijednu noć ti više ne pripadnem dokraja. Tad ću poput utvare lutat tvojim odajama, tad ću poput urote ti biti stalno za leđima, tad ću poput neizrečenosti stalno biti na tvojim usnama.

i ne, ne zanimaju me diskretne veze
da, nisam za diskreciju.
i ne, ne zanimaju me muškarci u "sretnim brakovima"
da, ne zanimaju me muškarci u nikakvim brakovima.
i ne, nisam za avanturu.
da, jebalo vas dogovaranje sexa preko poruka.
spammeri.

ne podajem se.
ukroti me.
ništa me ne traži.
odbij me.
navedi me.
sezona lova je počela.

kupit novo crijevo za tuš.
I pokazuje mi tak lik neka crijeva, metalna i gumena.
Rekoh, probat ću s ovim gumenim, s metalnim baš nisam bila zadovoljna.
I on se počne smijat.
A jebat ga.

And if I only could,  I'd make a deal with God,  
And I'd get him to swap our places
sad bi samoću mijenjala.
za ovu noć punog mjeseca.
za jedne korake.
meke poput svježih snijegova.
da ne odzvanja ova glavobolja.
sad bi tišinu mijenjala.
za pregršt zabludnjelih strahova.
za miris štrudle od jabuka.
slatke poput mekanih obraza.
 

gušiš me pitanjima
te ovo, te ono, te ovako, te onako
a ja...
ja nemam odgovore...
te zato, te zašto, te koliko, te kad.
daj mi misao da miruje.
 
 

ne, nemam ponekad ništa više za reći.
osim da još zadrhtim za neke propuštene dodire.
osim da ponekad nesvjesno zagrizem usnu.
dok sam ti pored obraza.
pa se namjestim da te primim.
uvijek iznova.
ne, ne ostajem ni ovog puta.
čisto tako ponekad pređem noktima po leđima.
u prolazu ti donesem dašak nemira.
a onda šapućem da sam ti nevjerna.
pokazujem ti tragove tuđih pogleda.
pa se namjestim da te primim.
uvijek iznenada.
ne, ne priznajem da otvaram vrata bluda.
kad te milujem trepavicama.
baš tamo negdje pored prepona.
pratim disanje kako stane pa se ubrzava.
darujem ti bezumlje putenosti.
pa se namjestim da te primim.
uvijek do kraja.
 

a nisam se mislila baš napit večeras
povodljiva sam
wtf

glupo pitanje: postoji li formula za potenciranje matrica?
 
hvala

Javi se kad i ako me poželiš.
Još ti stignem to prošaptati.
I odbrojat ću 10 koraka,
prije nego bacim pogled preko ramena.
Znam da ćeš tada već nestati.
Nekim ulicama koje vode nikuda.
Njima darujem zvuk svojih potpetica.
Igram se s prezirom.
Vrtim ga pored dotrajale žvake.
Ne vidim se kad stanem pred ogledalo.
Čak ni sjenu.
Gušim se utjehom.
Nekim stranim tijelima kojima ne pripadam.
Jer te još nisam pronašla.
Tražim te udahom.
U ovim sparnim ljetnim noćima.
Lijepim te plahtom za svoje pregibe.
Varam te s istinom.
U nju se uvlačim da se otrijeznim.
Tvrdnjama koje priznam kada poludim.
Kažnjavam se kajanjem.
Neke sam stvari olako zasanjala.
U teme koje nemaju boje kolaž prekrojila.
Predoziram se krivnjom.
Da ju sperem sa tebe.
 
Javi se ako.
Možda je kad suvišno ako nešto stvarno želiš.
 

Odgojila me ulica.
Stubišta nekih gornjogradskih kućica.
Mati umornog pogleda.
Otac teške ruke i debelog remena.
Školovala me rodbina. Iz bijelog svijeta, danas znana kao dijaspora.
Mene, dvije sestre i brata dok ga karma nije odnijela.
Mati ga nikad nije preboljela.
Otac je tad već bio samo daleka spodoba.
 
Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da je svijet siv.
I da laste negdje drugdje nose proljeće.
Da su one samo mit poput malog Isusa ili babaroge.
Žene su mi prilazile.
Sa mnom rado maglile stakla moje podstanarske sobice.
(uz veliko negodovanje moje gazdarice).
 
Dok tebe nisam upoznao, nisam ni pisao.
A kad te prvi put ona moja blesava pjesma nasmijala,
nekako je inspiracija sama nadošla.
Volio sam kako nakriviš glavu poput nestašnog psića,
dok ti iščitavam neke ponekad čak uspjele stihove.
U koje sam te satkao. U koje sam s tobom uronio.
 
Odgojila me prašina.
Izlizani džonovi ponekad broj premalih, ponekad broj prevelikih cipela.
Kuma Mira i njene domaće pogačice.
Kum Ivan i njegovi dugački brkovi.
Školovala me neimaština. Emocionalna zakinutost svih oblika.
Mene, i cijelu jednu generaciju izgubljenih likova.
Mati me nije grlila.
Otac je dlanove koristio samo da me u kut otjera.
 
Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da se osmijeh teško zasluži.
I da mjesec odnese zvijezde kad zora osvane.
Da one putuju s njim u neke daleke krajeve.
Žene su mi se podavale.
Bez imala srama skidale svoje čarape na crtu.
Lagano otkopčavale svoje haltere.
(otkrivale kako koja, jedre ili dotrajale bokove).
 
Dok tebe nisam upoznao, nisam sanjao.
A kad sam te prvi puta dodirnuo, osjetio sam strah.
Da ti možda krivo ne utisnem neki znamen razvrata.
Volio sam tvoju nevinost, čak i kad je nestala.
Danas ponekad mislim, kako nikad nisi vodila ljubav onako kako si željela.
Ili možda ja nisam nikad vodio ljubav sa tobom onako kako si zaslužila