Ovo je NASLOV WEBLOGA

Slovenski filozof Mladen Dolar u intervjuu za Mladinu govori o današnjoj neoliberalnoj ljevici i neoliberalnoj desnici koje se politički razlikuju na kulturnim forntovima poput pobačaja, LGBT-a i "izbrisanih", a već odavno se ne razlikuju po zastupanju različitih klasnih interesa.

Jeziva kriza, svemogući kapital, nemoćna ljevica i ljudi koji su zaboravili da imaju klasne interese, spojili su se u oluji svih oluja. A kad se to dogodi, koga zoveš? Ne Jamesa Bonda, već njegovog antipoda, Mladena Dolara, Georgea Smileyja slovenske filozofije, dugogodišnjeg predavača na Filozofskom fakultetu, autora brojnih lucidnih knjiga, recimo one o škrtosti. Dobar povod da debatu o povratku povijesti i klasne borbe - tipičnu ljetnu debatu - počnemo sa sve "škrtijim" premijerom.

Pahorova vlada izvodi i najavljuje oštar rez u socijalnu državu, radnička prava, mirovine. Čini se da Pahor to radi zato da za neke dvije godine to ne bi morao raditi Janez Janša.

Hja, što da kažem. Čini mi se da je sadržaj knjige Doktrina šoka, koju je napisala Naomi Klein, jako prikladan za trenutnu situaciju. Ekonomska kriza je došla kao prirodna katastrofa, kao da je pala s neba. Nije se pokušalo ozbiljno suočiti s razlozima za nju, iako su vrlo očiti. Doktrina šoka je zapravo izgovor za to da možemo napraviti ono što u normalnim okolnostima ne bismo mogli: ozbiljno srezati normalne tekovine socijalne države; zbog krize moramo svi stegnuti remen, treba smanjiti prava, funkcije države uopće. A istodobno iste države enormnim investicijama i dalje solidarno spašavaju one koji su tu krizu zakuhali. Riječ je o jednostavnoj situaciji u kojoj je Pahorova vlada na kraju postavljena u ulogu realiziranja neoliberalne agende koju su postavili određeni ljudi u vrijeme Janšine vladavine, ali se tada nije mogla izvesti u tolikoj mjeri. Sad imamo vladu koja to može ostvariti. Najbolja ideja kako iz krize je: srezati, reducirati, uzeti. A na strani davanja potpore - ništa.

Bi li Janša bio socijalno tvrđi i više neoliberalan od Pahora da je sad na vlasti?

Teško mogu reći. Ne znam bi li bila tako velika razlika u stvarnim efektima, ali svakako bi bila velika razlika u stilu.

Zar nije ironično da se sve to događa u mandatu lijeve vlade?

Apsurdno je! Neoliberalna agenda postavljena je krajem 70-ih i početkom 80-ih s dvojcem Thatcher-Reagan, najprije kao fundamentalizam, a onda kao neutralni opći okvir. A oni koji su tu agendu doveli do kraja bili su Schröder i Blair. Blair je proveo konzervativnu revoluciju Margaret Thatcher. Određeni tip politike, koji je ljevica u nekom uglađenijem obliku preuzela kao svoj, time je mogao postati univerzalni okvir unutar kojega razumijemo svijet. Sada se ta stvar ponavlja, ali ne baš kao farsa - ljevica spašava pogrešnu politiku tako da produžava njene konzekvence.

Tko je ovih dana rekao: „Paradoksalno je da upravo pod lijevom vladom umiru socijalni dijalog i partnerstvo"?

Janez Janša?

Blizu. Branko Grims. Što je isto kao da je rekao Janša.

Aha, Branko Grims, naš čovjek (smijeh).

I tu se javlja problem. U socijalnoj, ekonomskoj politici nema više razlike između ljevice i desnice. Ili se ona barem sve više gubi i briše. Razlika između ljevice i desnice postoji samo još u kulturnim temama: pobačaj, istospolni, izbrisani.

I poslijeratni zločini, NOB, revolucija, „poluprošlost".

Stvar je perverzna: da bi se politički razlikovali, jedni moraju biti za pobačaj, a drugi protiv. Inače ih se ne bi moglo razlikovati.

To je kratki sažetak sadašnje situacije. Teško mogu odgovoriti nešto drugo, osim da se u osnovi slažem s tvrdnjom u pitanju. To je apsurd sadašnje situacije u kojoj se razlikujemo po tolerantnosti i po formi.

Ljevica nam poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo za pobačaj. A desnica poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo protiv pobačaja.

Time nastaje izbor na temelju tema koje se tiču različitih kulturnih identiteta ili praksi. To upućuje na dvije strane u tradiciji liberalizma. Jedna strana je ekonomski liberalizam: vjerovati tržištu, što manje države, pa će se stvari srediti. Druga strana je politički liberalizam: širenje ljudskih prava i sloboda, tolerantnost. Izgleda kao da desnica drži stranu koja uključuje prije svega ekonomski liberalizam, a ljevica onu stranu koja je baština kulturnog, političkog liberalizma. Ali te dvije paradigme se preklapaju, u zadnjoj instanci podupiru.

Francis Fukuyama ih je postavio na kraj povijesti. Kad se oba liberalizma realiziraju, kad se doslovno preklapaju, kao što se to sad događa, nastaje oluja svih oluja koja se naziva kraj povijesti.

Multikulturalizam je u tom smislu bio parola lijevog liberalizma i on je, kao što je jednom napisao Slavoj Žižek, kulturna forma kasnog kapitalizma. Upravo kapitalizam je sam izbrisao razlike, odnosno uspostavio toleranciju prema različitosti, rasi, spolnom identitetu, razgradio tradicionalne autoritete i 'patrijarhalnu obitelj', a sve to da bi mogao uspješno funkcionirati. Konzervativizam zastupa jednu stranu ekonomskog liberalizma i ujedno se pokušava suprotstaviti njegovim konzekvencama.

Ali ljudi u oba slučaja - bilo da glasaju za ljevicu ili desnicu - glasaju za kapital. To znači da glasaju protiv svojih socijalnih, ekonomskih interesa. Ludo, zar ne?

Mislim da se to pitanje jako drastično postavlja u ovoj krizi. Razlozi za ovu krizu su potpuno na dlanu. Kako je kriza izišla iz tržišno fundamentalističkih neoliberalnih pretpostavki, što je bio uzrok i što je bila posljedica, ovdje je potpuno jasno. Tu ne treba neka posebna ekonomska, socijalna mudrost. Dobro, kasino kapitalizam je malo populistička, ali ne kriva oznaka nekog djelovanja. Situacija koja je nastala, proizvela je kritični rub takve logike. I na tom kritičnom rubu dogodilo se dvoje: drastični zahvat država, u potpunoj suprotnosti sa svom neoliberalnom ideologijom. Nastupile su kao onaj faktor koji će sanirati potpuno neodgovorno djelovanje. A s druge strane je, uz strašan bijes koji je nastao, desnica uspjela održati autističnu ideju da desnica bolje zna s financijama. U toj situaciji, koja je situacija otvorene krize, ljevica nije uspjela ponuditi alternativnu agendu. A alternativna agenda je teška i bolna, agenda korjenitih promjena.

Kad glasam protiv svojih ekonomskih i socijalnih interesa, zapravo glasam protiv svojih klasnih interesa. Ljudi su očito zaboravili da imaju klasni interes - i da su klasni interesi ispred kulturnih. Ili bolje rečeno: ljude su uvjerili da klasne borbe više nema i da postoji samo još kulturna borba.



Potpuno se slažem. To je situacija koja nije samo specifično slovenska. Slovenska situacija ima neke specifičnosti koje se tiču ovog prostora, ali problem ljevice danas je ovo: apsolutna nemoć dovoljno radikalnog pozicioniranja, jer bi u tom slučaju morali posegnuti za rječnikom za koji se čini da je propao s krajem marksizma.

Posebno desnica rado naglašava kulturnu podijeljenost Slovenaca, recimo u vezi s poslijeratnim zločinima ili u vezi s arbitražnim sporazumom. Tu razjedinjenost čak proglašava slovenskom tragedijom. O sve goroj ekonomskoj i socijalnoj podijeljenosti Slovenaca, s druge strane, ne govori nitko, a ona je puno očitija, i za Sloveniju je sudbonosnija i tragičnija od kulturne.

O tome se govori samo onda kad dođe do nekih drastičnih kršenja. To se iskazalo kod sezonskih radnika iz Bosne, kod kojih smo odjednom utvrdili da živimo u uvjerenju da se takvo iskorištavanje događa negdje u Aziji, gdje su ljudi spremni raditi za nevjerojatno malo novca, i zato ovdje moramo zatvoriti Muru. Paradoks globalizacije je da se ta Azija događa kod nas. U srcu Slovenije, u srcu zapadnih država. Kad dođe do otkrivanja nekog drastičnog slučaja, odjednom nastupa otrežnjenje, pogled izvana, iako je riječ samo o segmentu posebno iskorištavanih i izloženih radnika koji uopće nisu Slovenci. Kao simptom. Osim toga, tu su sindikati s diskurzom stalnog upozoravanja na smanjivanje realnih socijalnih prava i na način kako to gledati sa strane deprivilegiranih. Onih koji su stvarne žrtve. Žrtve nisu bankari koji su dosad jedini dobili kompenzaciju. Iako i sindikati to rade s, nažalost, malo promjenjivom srećom.

Od desnice očekujemo da joj se kulturna i politička podijeljenost čini gorom i važnijom od socijalne i klasne, ali od ljevice...?

O čemu govorimo kad govorimo o ljevici? Što se naziva ljevicom? Vidiš li neku lijevu stranku u Sloveniji?

Da razmislim. Ne.

Ali, kad smo već kod toga, možda je pravi trenutak da počnemo osnivati neku stranku.

Da, ljeto je, kriza je, ljudi su dekoncentrirani - možda je stvarno pravo vrijeme za šok.

Danas je 14. srpnja, datum je jako prikladan - Francuska revolucija.

Pa, idemo prema tome, ali zaobilaznim putem. Pazi: ljudi su za to da se država povuče iz gospodarstva i da se javna, državna imovina privatizira, da se dakle proda korporacijama. Ukratko, nasjeli su populističkoj neoliberalnoj retorici da će nam biti bolje bez državne imovine i da nas zajedničko dobro samo osiromašuje.

Tu je riječ o dvije stvari. Prva je da je ljevica tradicionalno bila kritičar tržišne ekonomije. Ako pogledamo Marxa, u jednakoj mjeri koliko je bio kritičar tržišne ekonomije, kritika države je nastupila kao kritika onoga okvira unutar kojega se eksploatacija uopće može događati. Država i tržišna ekonomija su za Marxa dvije strane istoga. U dvadesetom stoljeću je nastala situacija da se ta kritika države kao institucije izgubila, a država je, upravo suprotno, počela sloviti za najbolje oruđe u obuzdavanju kapitala. Zato izgleda da je najbolje čemu se možemo nadati da država uopće još obavlja taj posao koji po svom tradicionalnom poimanju mora. Razgradnja države na način da se niz funkcija i važne imovine počne privatizirati i prodavati, razgrađuje i taj zadnji moment emancipatorne dimenzije države.

Ali ironija je potpuna: patrioti koji Hrvatima ne bi dali ni pedalj slovenske zemlje, istodobno su spremni odmah rasprodati cijelu slovensku imovinu.

Rasprodaja državne imovine i rezanje prava je jedino što se u ovom trenutku nudi kao moguć potez. Sindikati u toj situaciji obavljaju svoj posao. Druga strana, i poduzetnička i državna, nema nijednu drugu ideju osim te da treba pojeftiniti i fleksibilizirati radnu snagu. Osim ideje kako rješavati probleme pojeftinjenjem radne snage, nema nekih drugih ideja na vidiku. I tu je problem.

U debatama o Piranskom zaljevu i arbitražnom sporazumu, svi su naglašavali da smo u opasnosti da izgubimo nacionalnu suverenost. A istodobno svi svoju suverenost žele prepustiti korporacijama i kapitalu.

Debate o Piranskom zaljevu pobudile su puno strasti, a realni ulog je bio jako mali. Ionako za sve realne potrebe postoji slobodan pristup do koparske luke i kakvo god uređenje proiziđe iz sporazuma, ponudit će neki pragmatičan i uređen suživot s Hrvatskom, koja će ionako za koju godinu biti u EU. Čini mi se da je realan ulog stvarno malen. A patriotski osjećaji su se rasplamsali u maniri 19. stoljeća, povezani sa svakim pedljem zemlje. Iznenada se razmišlja u kategorijama krvi i zemlje, hja, mora. Kao da su se pojavili predmoderni refleksi koji potpuno zamagljuju stvari koje su ključne. Pitanje suverenosti, ako taj pojam uopće još ima smisao, nije pitanje granice, već pitanje uklanjanja granica za korporacije.

Vlada sve tektonske socijalne i ekonomske reforme pokušava provesti pod krinkom krize. I kao što kaže: to je nužno, hitno, neizbježno. Postoji li u povijesti neizbježno? Zar to nije isto kao da kažeš da u povijesti postoji predestinacija?

'Nužno je' i 'neizbježno je', to su uvijek osnovne ideološke izjave. Funkcija ideologije je baš u tome da uokviri neki pogled na određenu situaciju i socijalni konflikt predstavi na način koji omogućuje samo jedno rješenje. Problem uokviri kao struktura razumijevanja situacije, tako da bi nešto moglo proizići kao neizbježno. Onoga trena kad se nešto nudi kao neizbježno, ideologija je već napravila svoj posao. Ne dvoji se o samim parametrima pitanja.

Ali koncept predestinacije je stvar desnice, a ne ljevice. Kod nas dolazi iz usta ljevice.

Koncept predestinacije ima dugu povijest. Kapitalizam se povijesno oslanja na neko neobično razumijevanje paradoksa predestinacije. Nositelj vjere u predestinaciju bio je protestantizam i upravo vjerovanje u predestinaciju ponudilo je okvir za uzlet produkcije i tržišnu slobodu. Predestinacija je otvorila prostor za 'sam kovač svoje sreće'. Ukratko, Max Weber. Da netko stvarno vjeruje u predestinaciju, to bi bilo okej, ali tu je riječ o nečem puno prizemnijem.

Kad smo već kod Naomi Klein - da stvar bude još bolja, kriza je došla u paketu sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, koje je Slovence, naravno, još dodatno šokiralo i dekoncentriralo, pa ne možemo reći da su bili sasvim prisebni. Time su, naravno, stvoreni idealni uvjeti za provođenje neoliberalnih reformi. Ali pazi - da je sad na vlasti u Sloveniji prava ljevica, vjerojatno bi reagirala upravo obratno. Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu, u paketu s krizom, upotrijebila bi kao krinku za provođenje antineoliberalnih reformi. Ojačala bi socijalnu državu, stisnula korporacije, bogato oporezovala bogate, izregulirala tržište, banke stavila pod nadzor, smanjila lobističku moć financijskog sektora, osnovala financijsku policiju koja bi provjeravala porijeklo imovine, prihvatila zakonodavstvo koje bi zabranjivalo spašavanje korporacija novcem poreznih obveznika, uvela univerzalni temeljni dohodak, ukinula vojsku...

Marcel, to što si sad nabrojao tumačim kao početak programa neke stranke koje u Sloveniji još nema. To što je nema, strašan je simptom ove situacije.

Zar nije krajnje perverzno to što trenutno nema nijedne stranke koja bi zagovarala te stvari?

Kao što sam već rekao: ovo je prilika da počnemo s osnivanjem. Na ovaj vrućini, 14. srpnja. To je jedini zaključak koji se može izvesti. Ili da radije pričekamo hladnije vrijeme i druge ljude?

Nisu li sva ta kaotična trvenja u parlamentarnoj ljevici upravo rezultat toga što se ljevica više ne zna definirati? Što više ne zna gdje stoji - za što se zalaže? Što više ne zna što znači?

Trvenja unutar koalicijskih stranaka uglavnom mi se čine prizemna i nepotrebna. I ostavka ministra Lahovnika je događaj te vrste. Razlozi koje navodi čine mi se smiješni. Prošle godine Ultra se prijavila na neke natječaje, što je doista sasvim u skladu sa zakonom, a osim toga, ni na jednom nije ni uspjela. Čemu sada ostavka, godinu dana kasnije? To nema ni minimalnu kredibilnost i potpuno je jasno da su iza toga neki drugi nepodmireni računi.

Povijest ljevice je ionako povijest podmirivanja neplaćenih računa.

Među samim ljevičarima. Naravno, međusobne račune riješili su tako da je onda na vlast došla desnica. A onda će svi opet jamrati. Svi dijelovi koalicije pokušavaju dobiti neku marginalnu prednost pred drugima i isprofilirati se kao bolje pozicionirane figure, samo taj stil djelovanja apsolutno šteti svima.

A tu se krije i velika opasnost: zar nije fašizacija društva uvijek upravo posljedica neuspjeha ljevice? Ako je ljevica u nekom društvu slaba, nemoćna, apatična, potpuno destabilizirana, time otvara vrata fašizaciji.

Vremena nisu ružičasta, ali nisu ni tako potpuno crna. Čini mi se da je ova kriza, iako se koristi za dosta drastičnih mjera, ipak neki moment otvaranja i promišljanja. Situacija je danas otvorenije nego što je bila bilo kada u osamdesetima i devedesetima. Tada je horizont onoga što se događa i što treba napraviti bio više zacementiran.

Tada smo svi još bili usred postkomunističke orgije.

Događalo se propadanje socijalizma, bio je kraj povijesti. A sad je povijest spektakularno ustala iz mrtvih i događa se naveliko.

Ponovo počinje, ali na jako zgusnut način. Kao da se pokušava bijesno, osvetnički zgusnuti. To nismo vidjeli još od pada Berlinskog zida.

Mislim da je situacija otvorena. Unatoč mračnim stranama o kojima pričamo, postoji, osim visokog stupnja nezadovoljstva, i neka nova razina refleksije. Činilo se da će se u nekoliko bistrih poteza moći stati na kraj krizi, a onda je slijedilo zavaravanje da se ništa nije dogodilo. Ali problematika je previše strukturne prirode i zahtijevat će promišljanja i mjere na prilično dugi rok. I unutar konzervativnog tabora nitko se ne može busati u prsa. Nema čovjeka koji bi se mogao pokazati kao junak ove situacije, onoga koji bi mogao ponuditi neku minimalno zadovoljavajuću formulu kako dalje.

Da parafraziram Slavoja Žižeka: ako ljevica želi naprijed, mora doživjeti neuspjeh veći nego zadnji put. Je li slovenska ljevica uopće toliko pri sebi da bi mogla preživjeti neuspjeh veći od onog zadnjeg?

Koji je bio zadnji?

Recimo 1968. godine.

Mnogi ljudi iz tadašnjeg slovenskog studentskog revolta sada su na vlasti. Ono što definira slovensku ljevicu u devedesetima, nakon osamostaljenja, utjelovljuje ime Drnovšek. Dosta uspješna agenda državu je uspješno provela kroz neki put: priključenje EU, povezivanje sa svjetskim tokovima, uvođenje eura... Ljevica je napravila neku lijevu liberalnu akciju i provela je do kraja. I kad je akcija završila, izgubila je izbore. Kad se cijeli ciklus odvrtio, ta politika je završila. A onda smo 2008. doživjeli izbore oko nesretnog Janeza Janše. Tu je bila riječ o glasanju protiv tog tipa ponašanja, političkog stava koji utjelovljuje Janez Janša. To je bilo glasanje protiv, a ne za. I to što danas ljevicu drži skupa, uz te kulturne teme, je strah od te osobe. A taj strah je potpuno utemeljen. Našli smo se u nekoj neodrživoj postpolitičkoj situaciji kad je preostao samo izbor između lošeg i još goreg. Gdje ne biraš neki program, nešto za što bi bio srcem, tip društva s kojim se možeš poistovjetiti, već se odlučuješ za sprječavanje nečeg goreg.



Slovenija očito stoji naglavačke. Problem je bio već u tome što je još kad je istupila iz Jugoslavije ušla u svijet koji je stajao naglavačke. Kad je Slovenija otišla iz Jugoslavije, nije upala u tržišno gospodarstvo, u organizirani kapitalizam o kojem je sanjala, već u ovaj ekscesni stadij kapitalizma, u ponzijevsku shemu, u špekulativni kapitalizam financijskih prevara, piramida i balona fiktivnog kapitala. I sve je to sada, s krizom, dovedeno do kraja.

To je istina. A u isto vrijeme smo, zbog načina kako se ta tranzicija dogodila, i zbog jako ukorijenjenih uzoraka ponašanja, mnoge stvari izbjegli. Izbjegli smo situaciju koja je nastala npr. u Mađarskoj, gdje se dogodilo trenutna privatizacija i odmah su sve prodali. Tu smo, zbog postepenog pristupa, opreza, opet i zbog određene politike koju utjelovljuje ime Drnovšek, prošli relativno dobro. Puno bolje od većine drugih.

Svi govore o eroziji socijalne države, o tome da se smanjuje i reže. Realnost je drukčija: socijalna država je zapravo otpisana. Zapadni kapitalizam je više ne treba. Nakon Drugog svjetskog rata socijalna država je nastala kao odgovor na komunizam. Na Zapadu su morali ljudima dati socijalnu državu da ne bi koketirali s komunizmom. Na Zapadu ju je na životu držao upravo komunizam na Istoku.

Nastala je zapravo prije, kao odgovor na krizu 1929. godine, ali istina je, nakon pada socijalizama, na red je došla socijalna država. Ujedno su s procesom globalizacije države počele konkurirati s državama koje socijalnu državu nikad nisu razvile i spremne su se mirno odreći bilo kakvih sindikata, pravnog okvira djelovanja radne snage te sniziti troškove do minimuma.

Kao što kaže vlada: Ako ne snizimo troškove i plaće, nećemo biti konkurentni! Kome konkuriramo? Kineskim sweatshopovima?

Jedino socijalistička država - Kina - bila je sposobna tako radikalno odstraniti radnička prava.

Je li vraćanje u čisti kapitalizam povratak u 19. stoljeće? U 19. stoljeće „s ljudskim licem"?

Nekoliko komentatora spomenulo je Engelsovu knjigu koju treba ponovno uzeti u ruke. To je Položaj radničke klase u Engleskoj. Knjiga je napisana 1845. godine, a riječ je o društvenoj analizi toga u kakvim uvjetima je tada tekla industrijska proizvodnja. Uvijek se čitala kao horor priča, kao prikaz onoga što se u produkciji stvarno događalo prije nego što su sindikati, radnički pokret i niz lijevih stranaka kroz jako dugu borbu izborili određena prava. Ali: još uvijek smo tamo, izgleda kao da ta knjiga opisuje neku realnost koja se vraća. Historijski trenutak 1845., koji je ujedno kao transhistorijski emblem uvijek imanentni horor-show.

Razlog za rezanje socijalne države je prevelika zaduženost. Država je postala talac kapitala. Moralo bi biti upravo suprotno.

Naravno, naravno. Ono što me stvarno zgranulo bilo je događanje u SAD-u odmah nakon što je Obama dao prvih 800 milijardi dolara pomoći bankama, jer je izgledalo da bi one u suprotnom taj tren potonule. A nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da su tih 800 milijardi razdijelili na lijepe oči. Nije bilo nikakvih zaštitnih mehanizama. Nije bilo minimuma morala da se odgovorne barem pošteno primi za uši i kad im se da novac, kaže: ok, dosad ste radili tako, ovo vam zadnji put pokrivamo, ali odsad će vas provjeravati ozbiljna revizija koja će nadzirati svaki potrošeni dolar. Ali od toga nije bilo ništa: isti ljudi, isti poslovi, sami sebe nadziru.

Staljin im ne bi dao otpremninu. Prije, kad je kapitalizam bio organiziran, ekscese kapitala regulirala je nacionalna država. Sad si kapital zakone piše sam. Kapital je slobodniji od ljudi, što nas dovodi do koncepta slobode. S tim konceptom očito nešto ne valja.

Parole Francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo, bile su politički oblik unutar kojega se mogla dogoditi buržoaska revolucija. Na području Europe su bile stvarni politički izraz ekonomskog uvođenja nekog novog modela društva. A istodobno su to bile parole koje su omogućile dovoljno autonomije, prostora da se mogu uspostaviti točke otpora. Politička i ekonomska strana su bile u unutrašnjoj vezi i ujedno u sukobu. Sada najveću nelagodu uzrokuje uspon Kine, gdje je nastao kapitalizam koji nema tu političku formu. Kapitalizam koji se unutar zatvorenog društva uspostavio kao način samo ekonomskog djelovanja i kojega ne prate politički oblici koji su bili povezani s europskim prosvjetiteljstvom.

Poruka Kine je: kapitalizam ne treba demokraciju.

Točno. Kako razumijemo europsku povijest, demokracija je politički izraz kapitalizma. Na određeni način su povezani.

Ali jesu li ikad doista bili povezani?

Sigurno, iako na indirektne i protuslovne načine.

Kapitalizam je već postojao kad je politička bitka za socijalna, politička i državljanska prava tek započela. Demokracija i kapitalizam nisu došli u paketu.

Nisu došli u jednostavnom paketu i ni pojmovno nemaju ista ishodišta. Napetost između njih postoji od samog početka. Ali demokracija je bila taj okvir unutar kojega je uspon buržoazije bio moguć i unutar kojega je bilo uopće moguće uspostaviti bitku za radnička prava. Zato mi se slučaj Kine čini zabrinjavajuć, događa se korektura povijesti - kapitalizam bez forme demokracije, a taj model se nameće cijelom svijetu, koji preplavljuje kineska jeftina radna snaga kao nova norma po kojoj bismo se trebali ravnati.

Sad smo pred globalizacijom tog kineskog modela.

Kinezi diktiraju globalizaciju. Diktiraju to da se sada, naravno, u ime objektivne nužnosti izvodi pritisak.

Još jednu poruku Kine ne smijemo preskočiti: ako kapitalizam stvarno želi postati kapitalizam, potreban mu je komunizam. Pod komunizmom kapitalizam najbolje cvjeta.

(Smijeh) Jedino komunizam može postići to da imamo kapitalizam u čistom obliku. Imali smo ga u nekom obliku, ali ga nismo znali dobro koristiti. Ali, sada smo to naučili.

Nismo bili dovoljno radikalni. A kad smo već kod radikalnosti: radikalni islam se na širenje i globalizaciju zapadnog koncepta slobode odazvao donekle neobično - 11. rujnom.

I tu je čisti paradoks. Što je ono što je izvan globalizacije, što se može suprotstaviti tom pokretu? Teror u ime fundamentalističke religije? Ali talibani i Saddam Hussein su bili na američkom platnom spisku, a da ne govorimo o saudijskom novcu i bliskim susretima s obitelji Bush. To malo izgleda kao Moebiusova traka.

Koja vodi i kraj Berlinskog zida: kad je pao Berlinski zid, oslobodila se rekordna količina slobode. Nikad u povijesti nije se pustila tolika količina slobode.

Niti tolika količina kapitala. Niti takva sloboda kapitala.

Stvara se dojam da je kapitalizam prirodno stanje čovječanstva, zadnji stadij povijesti. Je li kapitalizam morao umrijeti nakon pada Berlinskog zida? Je li trebao umrijeti zajedno s komunizmom? Rasli su skupa. Jedan bez drugog nisu mogli. Jednoga ne bi bilo bez drugoga.

Skupa su rasli tek nakon Drugog svjetskog rata. Ono što se tada dogodilo nije bio samo raspad socijalizma, već i uspon najtvrđe verzije kapitalizma, za koju se činilo da je tada izgubila i svoju zadnju prepreku.

Kažu da se kapitalizam promijenio. Ali u nečem ipak nije: još uvijek živi od jeftine radne snage. Uvijek ju je nalazio i sada je nalazi. Kako će izgledati kapitalizam kad i u trećem svijetu iscrpi jeftinu radnu snagu?

To je pitanje koje si je u svoje vrijeme postavljao već Marx. Na koncu, živio je u vrijeme nasilne kolonizacije, kad je izgledalo da se, dok se kolonizira, mogu izvoziti vlastiti problemi. Onog trenutka kad dođe do strukturne slijepe ulice, to se riješi tako da dobijemo nove kolonije, gdje je novi dotok prirodnih bogatstava i jeftine radne snage itd. Ali stvar mora imati svoje granice, ne može ići unedogled, tako se Marxu činilo. Ali kako vrlo lako to može ići unedogled, možemo vidjeti pogotovo od Drugog svjetskog rata: dekolonizacija i istodobno globalizacija. Nedavno je objavljena knjiga Vasje Badaliča: Za 100 eura mjesečno. To je super knjiga u kojoj autor opisuje nove ekonomske izvozno-prerađivačke zone koje je razgledao. To je novi oblik ispitivanja gdje je donja granica. Race to the bottom.

Čini se kao da je izvještavao iz Slovenije.

Knjiga govori o područjima Trećeg svijeta koja u određenim regijama nude pogodnosti za investicije, pritom uviđavno ukinu sve zakonodavstvo koje se tiče socijalne zaštite, ili zakonodavstvo uopće. Golo iskorištavanje do razine minimuma golog života. Riječ je o traženju minimuma na kojem se još može sačuvati goli život. Novo utjelovljenje Agambenovog homo sacer, koji je inače uvijek bio skrivena unutarnja figura kapitalizma.

Od komunista se još uvijek očekuje da se ispričaju za grozote koje su skrivili. Bi li se i neoliberalni kapitalizam morao ispričati za grozote koje je uzrokovao. Najveće grozote neoliberalnog kapitalizma uzrokovane su birokratskom, beskrupuloznom, banalnom rutinom, svi samo izvršavaju naređenja - kao nekad nacisti.

Radili su ono što je izgledao kao neizbježno nužno, barem je tako prikazano kroz naočale ideologije.

U Nürnbergu ih to ne bi spasilo. Visjeli bi.

Ne treba prebrzo izjednačavati fašizam, koji je ipak bio nadasve indikativan simptom sa svojom hijerarhičnom strukturom. Bio je simptom neke forme modernizacije koja je preuzela antimoderne forme. Društvo se formiralo po militarističkom modelu, gdje je jasno tko daje naredbe i tko ih izvršava. Osnovno geslo cijelog fašističkog pokreta, prije nego što je došao na vlast, bilo je suprotstavljanje liberalizmu koji su shvaćali kao opći raspad vrijednosti, kao laissez-faire. Fašizam je sebe razumio kao povratak vrednotama, zato me uvijek malo stisne kad netko prostodušno govori o 'više vrednota'. Situacija na koju je reagirao fašizam između dva rata, bila je situacija prevlasti liberalnog kapitalizma, koji je doživio svoj krah 1929. godine. Na zastavu si je stavio predmoderne parole, zahtjev za hijerarhizacijom. Tamo je moglo biti jasno tko daje naredbe. A kapitalizam je u ishodištu nastupio upravo kao suprotnost socijalne hijerarhije, na temelju uvjerenja da na tržištu svatko može uspjeti prema svojim sposobnostima. Disperznost odlučivanja ugrađena je u njegov mehanizam. Ali, ako pitaš zašto se nitko neće ispričati, onda je odgovor u tome da je demokracija upravo ona politička forma koja onemogućuje takvo preuzimanje odgovornosti za nešto što su učinci strukture.

Socijalizam je propao zbog prezaduženosti. Da se socijalizam mogao zaduživati kao Amerika, mogao je trajati vječno. Zar ne?

Katastrofalno zaduživanje je neoliberalni izum, endemično u Reaganovim vremenima kad je Amerika mogla prebacivati plaćanje svojih dugova i održavati stanje u valuti koju sama regulira. To je bila apsurdna situacija. Onaj koji je uravnotežio američki proračun bio je Clinton, već onda u situaciji kritike održivosti sistema na dugi rok. Ali to je bio kratak predah - danas smo u situaciji da smo svi zaduženi za tako nepojmljivo velike svote da se budućnost može vidjeti kao 'komunizam ili otplaćivanje dugova'.

Politika je za obnavljanje prijašnjeg režima, koji nas je doveo u trenutnu situaciju, spremna potrošiti ogromne količine novca, a u promjenu nije voljna uložiti ni centa.

U ovom trenutku je paradigma spašavanja iz ove krize takva da strukturno iz te krize ne može izvući: plaćanje potpuno neodgovorno stvorenih dugova i smanjenje troškova države i troškova rada.

Rješenje nije „manje neoliberalizma" nego „više neoliberalizma". NLB bi trebao dokapitalizirati Goldman Sachs. Goldman Sachs je za ovu krizu bio ono što je za Prvi svjetski rat bio Gavrilo Princip. Izgleda da svi žele da kapitalizam umre sretan. A s druge strane: revolucije koje su do sada uspjele, oktobarska, kineska, kubanska, zapravo nisu bile protukapitalističke. Povijesno nisu bile usmjerene protiv kapitalizma. Što možda znači da nas prave protukapitalističke revolucije tek čekaju.

Oktobarska revolucija je sebe sigurno razumjela kao protukapitalističku, kao nešto što će pokrenuti međunarodni radnički pokret. Većina njenih kasnijih problema proizlazilo je upravo iz toga - iz očekivanja koja su se potpuno izjalovila. Postoji li protukapitalistička revolucija? Te revolucije su nastajale na marginama gdje je u nekom zaoštrenom obliku izbilo protuslovlje iz centra. Nisu bile samo bune u nekim još predmodernim državama, već u nekim neuralgičnim točkama širenja kapitalizma, zato su imale univerzalni apel. I danas je to neki mogući scenarij, revolti na rubu imperija, na poprištu strašnog ugnjetavanja s kojeg skrećemo pogled. Ali taj rub je i u samom centru.

Vrijeme je za to.

Vrijeme je na našoj strani.

Kapitalizam će se spasiti. Bit će još čistiji - i još neprihvatljiviji. Vjerojatno će prije ili kasnije opet pasti u ponor koji će biti još neprihvatljiviji od ovoga sad, a onda...

A što dotad?

Studirati, studirati, studirati.

(Smijeh). Učiti, učiti, učiti.


Izbor h-alter.org

http://www.youtube.com/watch?v=7InS1EQ9RfU

"POLICIJA neće tolerirati građanski neposluh". Nije to izjavio general Jaruzelski koji je prije tri desetljeća poslao tenkove na radnike. To je izjavio ministar Karamarko nakon što je jučer poslao specijalce na građane. A to je prijetnja koju valja ozbiljno shvatiti. Jer dolazi iz usta najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj.

"Strepite! Strepite!"

Sada već davne 1996. godine, na prosvjedu za Radio 101, legendarni Predrag Raos u ime sto tisuća građana urlao je s balkona Kluba arhitekata poručujući Tuđmanovoj vlasti: "Strepite! Strepite!" Sada to isto, doduše, tišim i stoga zlokobnijim glasom, građanima poručuje njihov ministar unutarnjih poslova. Čovjek koji vlada tajnim službama, gospodari policijom, komplotira s medijima, služi ovoj vlasti.

Jaruzelski se prije trideset godina pravdao da je izvršio puč i slomio radnički pokret Solidarnost samo kako to ne bi učinila sovjetska vojska koja je čekala na granici. Karamarko se pravda da policija samo poštuje zakon i izvršava naloge gradske vlasti koja je zatražila pomoć u nastavku radova. Generalovi tenkovi sačuvali su Poljsku od Sovjeta, ali i skrojili je po ruskom ukusu. Karamarkovi policajci ispoštovali su zakone, ali pritom ubili građanski neposluh kao jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Da ne govorimo o tome kako bi se i o tim zakonima moglo raspravljati.

Zašto policija nije išla na građane 1996. godine?

I da se vratimo još malo u 1996. godinu, kad je stotinu tisuća ljudi branilo gradski radio i rušilo državnu vlast. Tada policija nije htjela intervenirati i razbiti skup koji nije bio prijavljen u skladu sa zakonom. Pogodite tko je tada bio šef zagrebačke policije? Vladimir Faber. Karamarkov pajdaš koji je nedavno zbog plodonosnog kopanja po aferi kamioni nagrađen "promaknućem" u birokrata u MUP-u. Karamarko ga je spasio. Ili "spasio".

Prije dvanaest godina policija nije pristala štititi režim od građana. Franjo Tuđman je na to poludio, po povratku s liječenja u Washingtonu upustio se u ono slavno nabrajanje "zelenih, žutih i crvenih vragova", digao ruke od Radija 101, ali zato u iduće četiri godine spustio željeznu šapu na društvo: gušio medije, prisluškivao novinare, oporbenjake i ideološke protivnike, te sve u svemu, krenuo u masovno zastrašivanje građana. Upravo ono što sada radi Tomislav Karamarko.

Karamarka treba shvatiti ozbiljno

A pogodite tko je tada izazvao tu legendarnu pobunu građana pokušajem preuzimanja Radija 101? Ninoslav Pavić. Dobar prijatelj Tomislava Karamarka koji u njegovim izdanjima i danas ima poseban status. Zgodno, zar ne? Samo za uspomenu i dugo sjećanje.

Dakle, kad ovakav ministar kao što je Karamarko govori da "policija neće tolerirati građanski neposluh", onda ga treba shvatiti ozbiljno. Jer to ne govori aparatčik poput Berislava Rončevića, ni budalaš kao Ivica Kirin. To govori čovjek koji je godinama upravljao tajnim službama, zatim preuzeo policiju da bi spasio vlast od mafijaša, onda progonio autore Sanaderovih fotomontaža na Facebooku, pa blokirao prosvjede seljaka, hapsio novinara Željka Peratovića zbog izmišljenih optužbi, ispitivao blogera Marka Rakara oko Registra branitelja, a u posljednje vrijeme krenuo u otvorenu polemiku s oporbenim SDP-om.

Moćniji od premijerke, veći od njezine Vlade

Nemojmo se zavaravati, Karamarko nastupa s pozicije nevjerojatne moći. Postao je veći od premijerke od koje se zahtijeva njegova ostavka, od Predsjednika države kojem je namještao osiguranje, veći od Vlade u kojoj sjedi, a sada se njegova moćna sjenka nadvila i nad hrvatsko društvo.

Karamarkova poruka je nedvosmislena. Građani su tu da slušaju. Da budu poslušni. Ako ne budu, ako slučajno sjednu na cestu u krugu oko tajkunskog gradilišta, policija će ih sve pohapsiti. Jer, Karamarko neće tolerirati građanski neposluh, kao što nije tolerirao ni oporbene kritike, ni novinarska otkrića, ni sumnjive blogere, ni Facebook satiričare.

A baš kao što je tolerirao atentatore koji su mu pod nosom tri mjeseca pripremali ubojstvo Ive Pukanića ili srpske mafijaše koji su uredno živjeli pod njegovim podignutim nosom, masakrirali se, mljeli u drobilicama i upucavali po kupalištima. Nacionalna sigurnost time nije bila ugrožena. Znate zašto? Jer mafijaši se ubijaju međusobno.

Ne bojte se srpskih mafijaša, nego hrvatske policije

Doista utješna logika: hrvatski građani ne trebaju se bojati mafijaških ubojica koji slobodno tumaraju naokolo, već vlastite policije. Zagreb možda nije postao Bejrut, kako je to svojedobno zavapio Ivo Sanader, ali je zato pod Karamarkom postao Belfast. Ili Gdanjsk.

I zato, vrijeme je da Karamarko napokon ode. Ne samo zbog lošeg obavljanja posla, nego i zbog izravnih prijetnji koje upućuje građanima čiju sigurnost bi trebao osiguravati. Samo, tko će imati hrabrosti otjerati ga? Sigurno ne Jadranka Kosor. Kako će se ona jadna zamjeriti čovjeku koji je štiti i čuva? Možda to zatraži ista ona oporba koja je slavila Karamarkov dolazak na čelo policije i hvalila se da bi on imao mjesto i u njihovoj Vladi. A možda će to obaviti neuništivi Vladimir Šeks, onaj koji nas je već spasio Pašalića i Sanadera?

Karamarko je tu da ostane. A građani?

Pa ipak, ne treba se zavaravati. Karamarko je "profesionalac". I kao takav, on je tu da ostane. A građani su tu da slušaju. Sve dok je na straži najmoćniji čovjek u vlasti, ova vlast je u sigurnim rukama. Demokracija neka pričeka u zadnjoj klupi. Ili još bolje, u policijskoj stanici.


Piše TOMISLAV KLAUŠKI

http://www.youtube.com/watch?v=Vu8J_UKKa-

Inicijativa hrvatskih biskupa je za svaku pohvalu. I ne da se s njom slažem, nego predlažem četiri križa u svaku učionicu i minimalno četiri sata vjeronauka tjedno. Obavezno. To je, naime, savršen stroj za proizvodnju ateista i agnostika, pa ga je šteta ne iskoristiti.

Hrvatska biskupska konferencija prvi put se službeno oglasila o pitanju isticanja križeva u javnim prostorijama. Povod za ovo oglašavanje je žalba Republike Italije protiv odluke Europskog suda za ljudska prava koja isključuje postavljanje križeva u školama. Republika Italija, a evo i naši biskupi, traže, naravno, da se križevi u javnim prostorijama istaknu, po mogućnosti na što vidljivijem mjestu.

Inicijativa je za svaku pohvalu. I ne da se s njom slažem, nego predlažem da se u školama istakne ne samo jedan, nego četiri križa – na svakom zidu po jedan, tako da ga učenici vide čak i kad dođu u napast odvratiti pogled od našeg raspetog Boga. I, naravno, treba uvesti barem četiri sata obaveznog vjeronauka tjedno.

"Svaka čast budistima, ali taj njihov Buda mi je, ono, totalna pasiva. Ka, pomiri se sa stanjem stvari kakvo god bilo. Ovaj naš je, jebate, poginija za pravdu. Pa zamisli lika, stari, uleti Židovima da bi on raskinija Stari i složija Novi zavjet po kojem bi, ka, sve ljude tribalo isto volit. Che Guevara je, ono, kamilica za njega", objašnjavao mi je prije mjesec dana frend iz Splita svoj pogled na "našu" religiju. A sve zato što je odlučio ne krstiti svoje novorođenče, pa je imao potrebu objasniti da mu je Isus faca, da vjeruje da neka viša sila, koju se može zvati i Bogom, postoji, ali da zbog toga malom ne želi priuštiti susrete s predstavnicima Crkve u Hrvata, zvali se oni časne sestre, svećenici ili vjeroučitelji. Time je čovjek, baš kao Isus svojevremeno, raskinuo zavjet s Bogom kakav su preko Crkve imali njegov pradjed, djed i otac, te svom sinu odlučio ponuditi drukčiju varijantu saveza s tim istim Bogom.

Zvuči paradoksalno, ali ta njegova odluka posljedica je vjeronauka kakvog je našem junaku servirala Crkva u Hrvata – od početka osnovne do kraja srednje.

"Moj prvi vjeroučitelj, pop koje me pričestija, prodava je kalašnjikove za 250 maraka. Ono, polovni, malo korišteni. Zamisli, jebote – prvu moju hostiju, Tijelo Kristovo, mi je u usta stavija diler oružja, a niko u tom nije vidija ništa sporno – ni starci ni ekipa iz sela, niko! Ka, brani se Hrvatska, takva su vrimena, čuvaj se i Bog će te čuvat, domoljublje je to. Pa šta ih onda nije dilija mukte?! I još je aktivan, znan i u kojoj je župi, i da mi sad on jednoga dana malome prodaje spike o 'Ne ubij!' i 'Ljubi bližnjega svoga!' Ma ne dolazi u obzir!"

Naš je junak uskoro iz svog idiličnog sela došao živjeti u Split, u novu školu, kod novog vjeroučitelja. "Ma debil neki, zaposlilo ga na preporuku kvartovskog popa, pa mu je odrađiva pritisak na bivše komuniste. Mislim, imali smo tog malog u razredu, stari mu bija neki direktor u Jugoplastici prije, ono, komunist, jebiga. Mali uletija na vjeronauk da ga mi ostali ne bi zajebavali, ka da ne bi osta sa strane. A tip rastura u školi: matematika – pet, hrvatski – pet, priroda – pet. Sve pet, ali vjeronauk – četri. Brale, svi smo imali pet osim njega. Razrednica popizdila na vjeroučitelja, ono skužila žena šta se događa, a ovaj kaže nešto ka: 'On u obitelji nije steka ključna predznanja o vjeri.' Pa, čekaj, je li tebi poslanje njega izvest na Božji put, naučit ga, ili ga zbog toga jebavat u mozak?! A i on je još aktivan, i još je u mojoj osnovnoj. I predava bi mi malomu od petoga do osmoga. Ali, neće!"

Nakon osnovne, naš junak je s vjeronaukom nastavio i u srednjoj. "Tu mi je predavala neka časna koja je peglala samo po predbračnom seksu. Ono, žena zabrijala da joj je misija da nitko od nas ništa ne pojebe dok smo pod njenom paskom. I, sad, ne sićan se komu je prvomu u razredu puka film, negdi u trećem srednje, i mi joj jedan sat udrili kontru. Mislim, pola nas se već seksalo, od toga polovica prvi put na susretima katoličke mladeži. I počeli mi okolokole – ka, časna, nije vam to baš tako kako vi brijete. Ova pukla. Da kakvi smo mi to ljudi, grešna gamad, da nismo normalni i to. Histerija čista! I sljedeći sat nam uleti s onim bolesnim dokumentarcem o abortusu. A dokumentarac, ono, Teksaški masakr motornom pilom. Snimke, brale, ilegalnih abortusa u tipa osmom mjesecu trudnoće. Jednoj curi pozlilo, jebote! A časna likuje! Ka – vidite, cure, šta van se može dogodit! Tu san puka! Doša doma i reka starcima – ja više ne idem na vjeronauk! Stara ispalila, ali stari bija skroz kul. Samo me pita jesan sve sakramente obavija, ka da ne bi ima s tim problema. Njemu to sve čista formalnost. On me, ka, krstija, pričestija i krizma i sad je dalje na meni. I sad bi ja triba isto zabrijat sa svojim malim, ali kažem ti – nema šanse, neću ga ni krstit!"

Tako je Crkva u Hrvata, zahvaljujući upravo vjeronauku, ostala bez jednog malog katolika. A ovakvih primjera znam još gomilu – što ateista, što agnostika, a nađe se i koji budist koji su postali to što jesu upravo zbog toga što je vjeronauk na hrvatski način u njima probudio takav bunt prema Crkvi da kad vide časnu ili svećenika prijeđu na drugu stranu ulice.

I zato, ponavljam – četiri križa u svaku učionicu i minimalno četiri sata vjeronauka tjedno. Obavezno. To je, naime, savršen stroj za proizvodnju ateista i agnostika, pa ga šteta ne iskoristiti. Jer nastave li naši vjeroučitelji svoj posao obavljati revno kao do sada, Hrvatska bi jednog dana zaista mogla postati sekularno društvo.


Vlado Bulić
02.07.2010.

Torcidaši letvama i suzavcem tjerali »dilere'«, »Drogaši, ajte ća«, »Policiji je važnije otkriti nas nego maknuti dilere« – naslovi su kojima je Slobodna Dalmacija pokrila pokušaj mladih i zdravih snaga na splitskim Lokvama da, na radost lokalnog pučanstva, fizički odstrane socijalno štetne i bolesne elemente koji se okupljaju na zidiću ispred »Kerumovog« dućana.
Dobri momci su u akciju čišćenja svoga kvarta od »alkoholičara i narkomana koji godinama stvaraju nered i šire nehigijenu« krenuli usred bijela dana, okićeni Hajdukovim bijelim šalovima i Torcidinim obilježjima, naoružani letvama, lancima, palicama i suzavcem. Nepoželjnima su naredili da se u roku odmah izgube sa zidića i – kako tvrdi jedan od simpatizera snaga kvartovskog zdravlja – »sve bi ostalo samo na prijetnji da se ovi narkomani nisu nakon toga uzjogunili i dignuli repicu«, odnosno, da su bez riječi pristali na ultimatum.
No, budući da se ekipa sa zidića nije razišla, jedan je »torcidaš« suzavcem zalio jednoga »narkomana«, počelo je naguravanje i – na nevjericu očevidaca koji su navijali za batinaše u bijelom – »iznenađujućom brzinom« se pojavila interventna policija koja je nekolicinu napadača »polijegala na pod, licem prema zemlji kao zadnje kriminalce, stavljajući im lisičine na ruke«. Ostatak zdravih snaga se blagovremeno razbježao i posakrivao svoje priručno oružje.
Pučanstvo razočarano propalom akcijom čišćenja zidića policiji spočitava što je »ove narkomane štitila tako da je to nevjerojatno« umjesto da je dopustila da zakon linča odradi svoje. Pa da ti »narkomani i alkoholičari« prestanu »narušavati izgled kvarta te red i mir u njemu«, da prestanu »maltretirati poštene građane« svojim »korištenjem alkohola, dopa i raznih drugih supstancija« i dovođenjem svojih »necijepljenih pasa koji tuda zapišavaju«.
Razočarano je pučanstvo što »narkomani ispadaju nekakve žrtve«, a dobri »torcidaši« s lancima i palicama, koji su »sudjelovali i u nedavnoj akciji darivanja krvi«, bivaju »etiketirani kao huligani», i to samo zato što su htjeli prosuti malo krvi koja nije za transfuziju nego za asfalt, krvi šporke, narkomanske i pijanačke.
Tuguje pučanstvo što sa svojih prozora nije vidjelo žuđeni linč, pripreman tako otvoreno da je policija dobila čak osam dojava o zakazanoj akciji čišćenja. Koja je, eto, propala, ali zato nije klonuo duh čišćenja socijalnog okoliša. I taj živahni duh sada po portalima propovijeda da osim narkomana treba istrijebiti i komuniste i pedere. Na radost mirnog pučanstva koje misli da mu siledžije za koje navija nikada neće pokucati na vrata.

Piše: PREDRAG LUCIĆ

Referendum može biti jedna od mogućih metoda radničke borbe, ali prosvjed, generalni štrajk, okupacija i slično jedini su jezik koji razumije plemstvo, što nam je suptilno poručila i sama Señorita KoZOR.

Baš kao i Don Diego Vega poznatiji kao Señor Zorro, Jadranka Kosor, pripadnica plemićke obitelji, potajno, pod okriljem noći, sa svojim ZOR-om radi za dobrobit obespravljenih masa i seljaka. I uopće se ne radi o sarkazmu. Jer dok je Zorro u svojim gimnastičkim avanturama dovodio ohole bogataše i političare u red, to isto, ali puno lukavije (zorro - španj. lisica), čini Jadranka Kosor novim Zakonom o radu.

Naime, ona je prvo iz loše situacije, radom svoje administrativne klike, radnike i obične ljude dovela u bezizlaznu situaciju, jer zna da su jedino očajni ljudi spremni ustati protiv bogatih elita koje kroje zakone danas kao što su to radile i u Zorrovo vrijeme. Potom je jednim maestralnim potezom sve te obespravljene mase ujedinila. I za kraj, sve je začinila izjavom: "Jedan dio ljudi naprosto ne želi postati svjestan činjenice da je dobro dok možemo razgovarati o tome hoće li biti božićnice ili ne, ali neće biti dobro ako budemo odugovlačili jer tada može doći vrijeme kada ćemo razgovarati ima li za plaće."

Zar postoji bolji način da se ujedini sve zaposlenike u privatnom i javnom sektoru nego da se potpuno mimo svih njihovih predstavnika, diktatorski u saborskuproceduru donese zakon koji omogućava poslodavcima da, nakon što radnicima istekne kolektivni ugovor, rade što god žele. I da se povrh toga poruči ljudima da ubrzo neće biti novaca niti za plaće, a kamoli za božićnice.

Poslodavci ovim prijedlogom zakona nemaju nikakav korektivni mehanizam koji bi ih prisilio da potpišu iste, štoviše bilo kakve ili nedaj bože poboljšane ugovore, već im je dovoljno da čekaju rok od šest mjeseci nakon kojega u slučaju nepotpisivanja novog ugovora na snagu stupa pravilnik o radu. A pravilnik o radu donosi, naravno, poslodavac. I tu nam Jadranka Kosor na lucidan način pokazuje obrise zahrđalog sovjetskog stroja prepravljenog i tapeciranog plavim satenom sa žutim zvjezdicama za potrebe novog demokratskog vremena, pokazujući nam da sistemom za koji smo se opredijelili u jedinom referendumu 1991. i dalje vladaju iste elite. Dok je vladalo obilje, na stolovima glavnih tranzicijskih badža bilo je redovito i mrvica za sitne zube radnika, a našao bi se i koji finiji ogrizak za osobnu gardu lažnih branitelja. Ali kada je ponestalo vina i pečenog, uglađeni legalisti su pokazali pravo lice i počeli udarati po onima koji su najviše navikli - po radnicima. Čak je i europska petunija, predsjednik Ivo Josipović, zaboravio na pijanističke manire kada su ga sindikati pozvali da ih podrži, što on nije učinio. Da bi ih potom pozvao na sastanak na kojem je, da bi zadržao univerzalni imidž predsjednika svih ljudi, nejasno rekao da će se opredijeliti za radnička prava, a potom rekao da kolektivni ugovori ipak ne mogu trajati u nedogled. I na tom mjestu vidimo kako olako političari prilagođavaju retoriku postojećim trendovima i kako za zakone u koje su se do jučer zaklinjali da su najbolji za obje strane danas govore da su apsurdni i smiješni.

Kako sindikati reagiraju kada najrigoroznije neoliberalne reforme kucaju na vrata i gdje im Jadranka KoZOR poručuje da se prilagode novonastaloj situaciji (kao da je postojeća situacija autonomni organizam nad kojim nemamo nikakvu kontrolu)? Ona im zapravo želi reći: "Sada je vaša šansa. Mobilizirajte ljude i počnite sa procesima političkog osvještavanja. Osvjestite moć radništva i građanstva u borbi za vlastita prava!". Svašta je još poručila premijerka sa crnim povezom svojom lakonskom izjavom, međutim kolikom moći dekonstrukcije teksta vladaju sindikati tek ćemo vidjeti.

Koliko god dvosmisleni i vrijedni divljenja bili potezi premijerke, na isti način možemo promatrati i poteze sindikata. Oni su, što je vrlo pozitivno, najavili generalni štrajk, ali i prikupljanje potpisa za referendum. Međutim pitanje je koliko žarko sindikati žele provesti taj referendum s obzirom na način na koji su ga pokrenuli. Naime svima je jasno da je u postojećim zakonskim okvirima provođenje referenduma nemoguća misija i još uvijek se traži junak kojem će to poći za rukom. Potrebno je prikupiti 450 000 potpisa tj. deset posto svih birača iako se smiju samo potpisati, kao i sudjelovati na referendumu, oni koji „imaju prebivalište i prebivaju u Republici Hrvatskoj najmanje godinu dana bez prekida do dana održavanja referenduma". Pedest posto od ukupnog broja birača mora pristupiti referendumu da bi on uopće bio valjan, a taj broj je, s obzirom na gornji zakon, još teže izvediv. Sindikati su unatoč takvim kriterijima odlučili najaviti prikupljanje potpisa samo sedam dana prije i prilično deklarativno tražiti podršku od drugih civilnih udruga čime su sveli period organizacije i informiranja građanstva na minimum. Birokratska procedura prijavljivanja mjesta u lokalnim PU je također problematična i ovisi o lokalnim vlastima pa je pitanje hoće li sve biti unutar proceduralnih okvira kada prikupljanje potpisa započne. Da ne spominjemo kako će, za to nadležni birokrati, okarakterizirati samo referendumsko pitanje, koje se uvijek može osporiti. A najljepše od svega je da rezultati referenduma uopće nisu obvezujući za Hrvatski sabor. Stoga, veliko je pitanje je li sindikalna inicijativa samo blef upućen Vladi RH.

Ali dobro, recimo da samo prikupljanje potpisa uspije. Tada nije teško predvidjeti sljedeće poteze kapitalističke propagandne mašinerije koji će elegantno izvrnuti teze i okrenuti ljude jedne protiv drugih. Božićnice, regresi, jubilarne nagrade, naknade putnih troškova, dodatak na plaću od 0.5 posto, kolektivni ugovori... „Kako sindikate nije sram tražiti zadržavanje takvih luksuza dok zemlja grca u krizi", pisat će na duplerici Jutarnjeg, „Balkanski neradnički mentalitet navikao na neka druga vremena", slušat ćemo u na televiziji, itd. Referendum proveden u takvim uvjetima pojačane medijske defekacije (defekacija - završni akt probave) je sve samo ne demokratski događaj, i velika je vjerojatnost da će agitprop još jednom uspjeti u onome što najbolje radi - u kreiranju pristanka ljudi, ili bolje rečeno korisnika sustava, na bilo kakvu demagogiju. I što onda? Kakav legitimitet tada može imati generalni štrajk, nakon što su sami građani sa dubokom zabrinutošću i razumijevanjem teške ekonomske situacije zaokružili NE na referendumsko pitanje koje glasi: "Jeste li za zadržavanje postojeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima?" U toj situaciji sindikati su u gotovo bezizlaznoj situaciji, jer mogući generalni štrajk više nema deklarativnu podršku javnosti iz čega samo mogu proizaći daljnje podjele.

I sada, kada je i premijerka sa svojim voluminoznim ministrom financija dala vjetar u leđa sindikatima da napokon počnu prakticirati solidarnost i pritisak na kapitalističke institucije, dolaze vijesti o raspadu SSSH, ostavci Ane Knežević i nagomilanim dugovima. Ozren Matijašević prvo govori da se neće nalaziti sa Señoritom Zorro, pa onda već dan-dva poslije dogovara sastanak, iako uvjet sindikalaca da se zakon povuče iz procedure nije ni približno ispunjen, tako da sam sastanak izgleda kao smiješan pokušaj dijaloga tamo gdje ga ni ne može biti.

Po svemu sudeći, na famoznu prvu minutu generalnog štrajka, koji je u drugim zemljama oružje koje se redovito koristi u ovakvim situacijama, još ćemo neko vrijeme čekati. Sindikati u prijelomnim trenucima ne pokazuju nikakvu dosljednost i taktički su nedostojni situacije. Sam institut referenduma je još uvijek tek lijepo sročeni članak Ustava i služi na koncu kao najperfidnije sredstvo pacifikacije ljudi i vraćanje stvari na dobro utabani put za nigdje, nakon čega teško da možemo očekivati takvu mobilizaciju ljudi kakva je potrebna za puno opasnije sredstvo prisile vladajućih - generalni štrajk.

Činjenica je da sindikati po svojoj definiciji nisu samo organizacija koja svoj vidokrug djelovanja sužava na dnevna pitanja i natezanja sa poslodavcima, nego organizacija koja uvijek ima u vidu i globalne mehanizme eksploatacije kao glavno zlo. Takav jasno artikuliran stav o postojećem neoliberalnom modelu još nije došao od strane sindikata.

Po definiciji Emilea Pougeta sindikalizam je "impulzivna snaga svjesnog radništva u smjeru progresa". On je organizacijska snaga koja je "sposobna dovesti do eksproprijacije kapitala i reorganiziranja društva" i kao takav on može na koncu biti organska, osnovna ćelija čitavog društva.

Ali ovako organizirani sindikati to, osim u iznimnim momentima, jednostavno ne mogu biti. Smiješno je da tisuće ljudi strepe sa kakvim dogovorom će iz premijerkine sobe izaći trojica ljudi na koje su prenesene sve moguće ovlasti. A taj trojac je toliko uronjen u birokratsku matricu koju je kreirala sama moć radi vlastitog očuvanja, da je potpuno onemoćao, jer je osuđen na otupljujuće besmislene procedure u kojima se postupno potpuno gubi glas radnika koje predstavljaju. Ovakvi sindikati su samo preslik društva u kojem imamo posebne specijalizirane ustanove za sve naše potrebe, pa čak i ustanove koje se bore i pregovaraju umjesto nas. To su ovisničke ustanove koje nas svakim danom sve više isključuju iz društva, dajući nam u zamjenu svoje usluge baš kao što se u sitcomovima plaćena skupina ljudi smije umjesto nas, a mi blejimo kao zombiji. Međutim sve više ljudi odbacuje tako postavljene stvari usljed sve nepodnošljivijih ekonomskih uvjeta, ali što je možda i važnije, usljed toga što se opredjeljuju za život akcije, odbacujući pasivu na koju ih osuđuju ljudi koji se predstavljaju kao njihovi očevi.

U takvim uvjetima uzleta autonomnih građanskih pokreta kao što su studentski, Varšavska ili Pulska grupa koja zauzima napuštene vojne objekte, i kada imamo potajnog saveznika u samoj premijerki, možemo se možda nadati i prvom (uspješnom) referendumu od 1991., ali svoje nade ne trebamo previše uperiti prema korisničkim institucijama kao što su sindikati, već prema drukčijim, fleksibilnijim sindikatima u kojima ne postoje predstavnici, već delegati koji samo sprovode odluke donesene na plenumima, a ne u malim zadimljenim kancelarijama. A što se tiče metode, referendum može biti jedna mogućnost, ali prosvjed, generalni štrajk, okupacija i slično jedini su jezik koji razumije plemstvo, što nam je suptilno poručila i sama Señorita KoZOR.

Izvor www.h-alter.org

Klasni rat se i kod nas zakuhava, a oštrice se oštre. Ako radnici/ce još uvijek ne stvaraju svoje barikade i ne zaoštravaju svoje oštrice, to sasvim sigurno čini Vlada RH koja je već odavno krenula u napad. smanjenje plaća, krizni porez (danak!), ukidanje mnogih socijalnih prava i aktualna najava izmjene Zakona o radu (ZOR-a) samo su neki od pokazatelja kroz koje se jasno artikuliraju i ovaj rat i strana barikade na koju se Vlada svrstala i za čije se interese bori – interese kapitala i ekonomskih elita, s njihovom 'metafizikom tržišta', valjda jedinom živućom metafizikom danas. Međutim, zadnji napad na radnička prava, artikuliran kroz Vladine prijedloge za izmjenu članaka 262. i 263., kao i stavka 3. članka 79. ZOR-a, predstavlja i jedan dublji korak u rušenju radničkih prava. Tim se izmjenama kapitalistu-šefu dopušta skoro jednostrano otkazivanje kolektivnih ugovora, bilo da se radi o onima na određeno ili o onima na neodređeno vrijeme, kao i prestanak odgovornosti kapitalista-šefa nakon šest mjeseci za sva prava stečena tim ugovorom. Ono što će se događati nakon isteka tih šest mjeseci ostaje nejasno (koliko će ih nakon toga ipak ostati nezaposleno?), ali čini se da će mnogi radnici/e biti prepušteni milosti i nemilosti svojih šefova, dok je sasvim očito da će novi sklopljeni ugovori biti bitno lošiji od prethodnih. Uostalom, ovo je indirektno potvrdila i sama Vlada u prijedlogu ZOR-a u kojem je radnicima poručila da više nismo u fazi gospodarskog rasta i da su ta vremena prošla.

Kao obrazloženje za ovakvo kidanje prava Vlada navodi 'jake utjecaje globalne i financijske krize' i tako drugim riječima želi poručiti da je razlog za rezanje naravno 'izvanjski' i da je njezina odgovornost za nastalu situaciju minimalna. Međutim, takva je tvrdnja daleko od istine. Dok je sasvim izvjesno da je napad na živote radnih ljudi globalan fenomen te da je kapitalizam kao ekonomski sistem možda oduvijek bio globalan, ne smijemo zanemariti ulogu domaćih elita, njihovu vlastitu odgovornost u tim procesima (bilo da se oni nazivaju globalizacijskim, tranzicijskim ili kako god) i uređenju svoje 'nacionalne oaze'. Privatizacija socijalnog bogatstva, uništenje industrije i rasprodaja socijalne imovine, kao i zaduživanje kod lihvarskih međunarodnih financijskih organizacija (prije svega MMF-a) su sve djela u kojima su obje hrvatske vlade (i lijeva i desna) zdušno participirale, uvjeravajući nas pritom da se ne radi o pljački i polarizaciji društva nego, eto, o 'demokracijskim i modernizacijskim procesima'. U tom je smislu Vlada i zaista bila dio 'globalnog svijeta' te takva politika, kao i ovakve posljedice, nisu nikakva iznimka, nego pravilo neoliberalnog svjetskog poretka i tranzicijskih procesa.

Sada nas pak Vlada uvjerava da su vremena ekonomskog napretka prošla i da se treba kidati na svemu pa tako i na onim slabim radničkim pravima i na sigurnosti koju smo još do jučer imali. Da bi se pripremilo polje za takve radikalne rezove trebalo je aktivirati i svoje medijske think-thankove koji su mjesecima širili (zapravo rasističku) propagandu o lijenosti hrvatskih radnika, o prokletom balkanskom mentalitetu koji se naviknuo na lagodan život i koji ne želi raditi (jednako kao i Grci/kinje), o prevelikoj brizi države za svoje građane i o opterećenosti nacionalne blagajne istim lijenčinama koje se još nisu naviknule na to da više nismo u 'socijalizmu'. Takvom propagandom ne samo da su pasivizirali radnike/ce od mogućih nereda (od vruće jeseni koja se najavljivala, a od koje nije bilo ništa), nego su stvorili i diskurs krivice radnika/ca za nastale probleme, krivicu radnika/ca za nastalu krizu.

Nejasno je, međutim, o kojim to točno rastrošnim i lijenim radnicima/ama Vlada priča? Prije se čini da su ustvari ekonomske i političke elite toliko narcisoidne da svoju beskorisnu društvenu funkciju, kao i svoje parazitiranje nad društvenim bogatstvom i radom, preslikavaju na cijelo društvo i prikazuju je kao cjelinu. Ja, međutim, kao netko tko cijeli svoj život raste u lokaciji svoje (radničke) klase, nikada nisam upoznao takve lijenčine, kao što nisam svjedočio ni prosperitetu o kojem Vlada priča. Ustvari sam cijeli svoj život (a svijest o njemu imam od nastanka nacionalne države, jer je sve ono prije valjda trebalo izbrisati i pretvoriti u jednu veliku crnu rupu) svjedočio tome da moji roditelji, kao i druge radničke obitelji u mojem susjedstvu, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, spajaju kraj s krajem. U čak ne tako idealnoj hrvatskoj obitelji od (eto samo) pet članova (ne i djece), u kojoj je otac dolaskom demokracije ostao bez plaće da bi ga nakon godina neisplaćivanja i otpustili, u kojoj samo majka radi, zaduživanje kod banaka nije bilo pitanje izbora, nego ekonomska nužnost. I da, istina, moglo bi se reći da smo živjeli izvan svojih mogućnosti, ali ne zato što smo to htjeli i zato što smo bili rasipni, nego zato što smo to morali. To nije bilo pitanje prosperiteta, nego pitanje opstanka, spajanja kraja s krajem (koji se s jednom plaćom naravno nije ni mogao spojiti). Cijelo susjedstvo bilo je prepuno sličnih primjera, kao i sličnih interijera – jeftine tehnike i jeftine dekoracije – iza kojih se zapravo krila oskudica, ali su, eto, pružali kakvu takvu iluziju da je 'dobro' (uvijek uz onaj konformistički nastavak rečenice – 'a može nam biti i gore').

No, čak i unutar takve lokacije klase, čini mi se da su naši roditelji (u mojem slučaju barem onaj jedan zaposlen) ipak imali nešto što mi, njihova djeca, izgleda nećemo imati – a to je kakvu takvu perspektivu zaposlenja, sigurnost radnog mjesta i mirovinu, kao i razne socijalne beneficije koje iz takve organizacije rada proizlaze. Ovaj novi prijedlog Zakona o radu, čini se, želi upravo uništiti i to malo prava koje su naši roditelji još i imali (u tom smislu indikativan se čini napad na ugovore na neodređeno vrijeme). Čak i ako bismo pristali na laž o trenutnoj neizbježnosti takvog rezanja, još uvijek ostaje otvoreno pitanje tko nam daje ikakvu garanciju da će se, nakon što se jednom ta prava ukinu, ona ikada više vratiti (u pretpostavljenom i odgođenom dobu prosperiteta, još jednom 'velikom planu' kojim nam vladajuće elite žele zamazati oči)?. Mogao bih zapravo reći da samo zadnja naivčina može u to povjerovati, negirajući u svojem vjerovanju svu povijest nastanka radničkih prava i borbe. Pored toga, svi trendovi suvremenog kapitalizma ne idu u prilog tom zaista naivnom vjerovanju. Prekarizacija rada (a time i života), gubitak svih prava iz rada, tehnologizacija rada (i stvaranje baumanovskog 'ljudskog viška'), slabljenje radničkog organiziranja i sindikata, kao i rušenje tzv. socijalne države ustvari nam prije govore da kapital, jednako kao i tridesetih godina prošlog stoljeća, iz svoje 'demokratske regulacije' (i socijalnih prava) prelazi u svoju 'fašističku regulaciju' (kako je Gilles Dauve okarakterizirao dvije strane iste kovanice kapitalizma). U tom smislu sve ovo možemo vidjeti kao početak procesa u kojem će se rad i radnici/e ponovno pokušati svesti na onu jednu dimenziju rada koja jedina u očima kapitalistima ne predstavlja 'trošak proizvodnje' – na golu radnu snagu, na minimalnu plaću i na rad iz kojeg ne proizlaze nikakva prava, kao ni participacija u (uvijek kolektivno stvorenom) socijalnom bogatstvu (koje elite privatiziraju).

Ako se opet vratim na svoju radničku obitelj i analitički je pogledam kroz presjek tri žive generacije koje je sačinjavaju (npr. bake, mame i sestre) mogao bih konstatirati da je samo jedna generacija (mamina) imala socijalnu sigurnost i kakvu takvu perspektivu. Iz bakinih riječi još uvijek proizlaze živa sjećanja na godine krize tridesetih godina prošlog stoljeća, na težak život seljaka/inja i radnika/ca i njihovu eksploataciju, kao i na socijalnu nesigurnost i neizvjesnost života. S druge strane, sestra koja je na drugoj godini studija ni sama ne zna kakva je budućnost čeka, kao ni koji bi otprilike posao mogla imati. Već sada razmišlja o radu uz studij jer se teško uzdržavati s plaćom samo jednog zaposlenog roditelja. Srećom, ove je godine zbog velikih prosvjeda studenata uspjela izbjeći plaćanje školarinu. To će joj možda uspjeti i ove godine, ali tko zna kako će biti za dvije godine, posebno kada je država krenula u rat protiv svojih građana/ki. I ja sam (isto druga obiteljska generacija), nezaposleni profesor, ne znam što mi donosi budućnost i ustvari život živim iz godine u godinu. Stana nemam i nemam ga čime kupiti, a stvaranje vlastite obitelji čini se utopijom. Izgleda da je unutar živuće obiteljske loze samo majka ona koja je imala relativnu 'sreću' i sigurnost, odnosno po takvoj računici ispada da je samo jedna obiteljska generacija uživala dobrobiti tzv. socijalne države, države prisiljene da više novca troši na svoje građane/ke i 'socijalne stvari'.

Međutim, takvoj je državi došao kraj i njezino je odumiranje gotovo mjesto (jednog rijetkog) konsenzusa. Sada bismo mogli tvrditi, gledano iz tzv. 'ptičje perspektive', da je socijalna država bila samo jedan kratak period u inače nesocijalnom i antiradničkom razvoju kapitalizma. Mogli bismo isto tako reći da je njezino postojanje i socijalni karakter sasvim sigurno bila posljedica prisile koju su državi nametnuli kako dobro organizirani revolucionarni pokreti, tako i blokovska podjela svijeta. Drugim riječima, 'socijalno' nije nikada bilo u samom karakteru države, već joj je 'socijalno' bilo nametnuto i na određen je način socijalna država predstavljala konsolidaciju svih tih kontradikcija (i za kapitaliste zapravo bolju alternativu od revolucije čije su se ideje u tom periodu ozbiljno materijalizirale u masama). Ako se u nekom trenutku i posumnjalo u represivni karakter države i njezinu administrativnu ulogu u reprodukciji kapitala, čini se da danas to više nije dilema jer se država iz dana u dan još jednom otvoreno pokazuje kao produžena ruka kapitalizma i kao sluškinja ekonomskih elita.

I dok se sve to događa, dok se radnička, ljudska i socijalna prava iz dana u dan ruše, postavlja se pitanje što rade oni koji se vole naokolo šepuriti s titulom boraca za radnička prava? Što rade sindikati? Ukratko bismo mogli reći – ama baš ništa! Kada su čuli za planove Vlade, sindikati su se, umjesto da upotrijebe najjače oružje koje imaju – a to su radnička solidarnost i direktna akcija (u ovom slučaju generalni štrajk), odlučili i sami narugati radničkim pravima i staviti ih na aukciju, staviti ih na test referenduma u 'fašistoidnoj fazi kapitalizma'! Umjesto da na napad Vlade odgovore ofenzivom, s masama na ulicama i artikulacijom gnjeva radništva, oni su se odmah postavili u defenzivan položaj i odlučili se i sami poigrati u, skoro već pa i izgubljenoj, predstavi referenduma. Tako su već i sami priznali da je referendum, zbog nekih drugih loših zakona koji koče istinski demokratski proces, gotovo nemoguće održati – zbog prevelikog broja potpisa koji se traži za pokretanje peticije, zbog kratkog vremena za njihovo prikupljanje, kao i zbog birokratske nepraktičnosti izvedbe, ali i sve manjeg izlaska ljudi na izbore (zbog sasvim opravdanog razočaranja u sistem parlamentarne demokracije). Međutim, možda je najveći trn u oku poruka koju su sindikati poslali radnicima/cama o njihovim radničkim pravima - a to je poruka da prava radnika/ca nisu ljudska prava, da nisu neotuđiva prava nego da ih se, po potrebi, uvijek može staviti na izbore i kao takve jednim legislativnim dekretom ukinuti, i to bezbrojem listića koje zaokružujemo u birokratskim uredima iste te države koja nas iz dana u dan gazi i koja nas već ozbiljno napada, ugrožavajući naše radne uvjete, našu moć pregovaranja i standard života i egzistenciju.

Međutim, moja mi je baka opet ponovila da sindikati lažu i da nas još jednom pokušavaju izmanipulirati. Od nje sam naučio i to da su radnička prava stečena teškom borbom radnika/ca kroz stoljeća eksploatacije. I ona se sama zajedno sa svojim drugaricama borila za prava – ne samo za sebe, nego i za buduće generacije. Pričala mi je i kako se borila – ne na referendumu, a ni kroz diskurs i prakse 'izbora' oko radničkih prava – već na ulici, po šumama i gorama, s oštrom oštricom oružja na kojem nije bilo ispisano moljakanje, a nisu se igrale ni predstave demokracije, nego se zahtijevalo sve ili ništa, sada i ovdje, do kraja! Vremena su se, međutim, promijenila i danas se ruše upravo ta ista prava za koja se ona borila (kao i mnoge generacije prije nje) i u kojima su poginuli mnogi njezini prijatelji/ce. Danas, kada gleda sve ovo skupa, kao i izdresiranost ljudi autoritetom, kaže da je boli srce i da smo svi skupa mlitavi i niš' koristi te opet zaziva ofenzivu jer kaže da bez nje ništa od prava neće ostati. I ona i ja se u nečem slažemo s mnogim neoliberalnim marionetama. Slažemo se s njima u tome da je socijalna država koju mnogi ljevičari i danas mlitavo zazivaju (pa čak i oni lucidni poput Slavoja Žižeka i bande) zapravo brod koji tone i koji nema smisla spašavati, a da bi opet za nekoliko desetljeća potonuo. Baka tvrdi da nam opet treba revolucionarni pokret i to onaj koji neće ponoviti stare greške njezine generacije. Kaže da nam treba pokret koji će jednom za svagda reći zbogom državi i kapitalizmu, političarima i kapitalistima i uspostaviti radničku demokraciju, odnosno slobodarski komunizam sada i ovdje, bez odlaganja i tranzicija, bez predsjednika s neograničenim mandatom vladanja pa čak i bez četverogodišnjih političara. Baka je i od nas naučila jednu lekciju – da su plenumi i jednakost istovremeno i sredstvo i cilj radničke i svake druge emancipatorske borbe za slobodu i naša i prava...

Piše: M.Ć.

HOW TO KEEP A BLACK MAN DOWN

In the words of Willie Lynch in 1712, there are many ways in which you can keep control of your "slaves". His wisdom of 288 years has not changed. It's time to wake up Black America!

GENTLEMAN:

I greet you here on the bank of the James River in the year of our Lord, one thousand seven hundred and twelve. First I shall thank you, the Gentlemen of the Colony of Virginia, for bringing me here. I am here to help you solve some of your problems with slaves. Your invitation reached me on my modest plantation in the West Indies where I have experimented with some of the newest and still the oldest methods for control of slaves. Ancient Rome would envy us if my program is implemented. As our boat sailed south on the James River, named for our illustrious King James, whose bible we cherish, I saw enough to know that your program is not unique. While Rome used cords of wood as crosses for standing human bodies along the old highways in great numbers, you are here using the tree and the rope on occasion.

I caught the whiff of a dead slave hanging from a tree a couple of miles back. You are not only losing valuable stock by hangings, you are having uprisings, slaves are running away, your crops are sometimes left in the fields too long for maximum profit, you suffer occasional fires, your animals are killed, gentlemen...you know what your problems are; I do not need to elaborate. I am not here to enumerate your problems, I am here to introduce you to a method of solving them.

In my bag here, I have a fool-proof method for controlling your black slaves. I guarantee everyone of you that if installed correctly it will control the slaves for at least 300 years. My method is simple, any member of your family or any overseer can use it.

I have outlined a number of differences among the slaves, and I take these differences and make them bigger. I use fear, distrust, and envy for control purposes. These methods have worked on my modest plantation in the West Indies, and it will work throughout the South. Take this simple little test of differences and think about them. On the top of my list is "Age", but it is there because it only starts with an "A"; the second is "Color" or shade; there is intelligence, size, sex, size of plantations, attitude of owners, whether the slaves live in the valley, on a hill, East, West, North, South, have fine or coarse hair, or is tall or short. Now that you have a list of differences, I shall give you an outline of action--but before that, I shall assure you that distrust is stronger than trust, and envy is stronger than adulation, respect, or admiration.

The Black Slave, after receiving this indoctrination, shall carry on and will become self refueling and self generating for hundreds of years, maybe thousands.

Don't forget, you must pitch the old Black vs. the young Black male, and the young Black male against the old Black male. You must use the dark skinned slaves vs the light skinned slaves, and the light skinned slaves vs. the dark skinned slaves. You must use the female vs. the male, and the male vs. the female. You must also have your servants and overseers distrust all Blacks, but it is necessary that your slaves trust and depend on us. They must love, respect, and trust only us.

Gentlemen, these kits are your keys to control, use them. Have your wives and children use them. Never miss opportunity. My plan is guaranteed, and the good thing about this plan is that if used intensely for one year, the slaves themselves will remain perpetually distrustful.



p.s. Pisano za crne robove al isti se principi primjenjuju na svima nama.

REPORTER NAŠEG LISTA U ATENI DAN NAKON OPĆIH I NASILNIH PROSVJEDA U KOJIMA SU TRI OSOBE POGINULE

Kapitalisti, vi ste ubili te ljude!

– Ovo nije djelo demonstranata koji su prosvjedovali zbog novih vladinih mjera, odlučno i potpuno uvjeren u svoje riječi pričao nam je Athanasios Sekuras koji radi kao broker. – Ovo je isključivo djelo vlade. Oni su unajmili te ljude, bivše komandose, kako bi izazvali žrtve i strah

Brojke o demonstrantima na atenskim ulicama variraju od izvješća do izvješća. Od 30 do 100 tisuća ljudi, ovisno o izvoru. Vlada i policija kažu manje, novinari kažu više. Istina je negdje u sredini.
Brojke o mrtvima ne variraju. Troje ljudi je izgubilo živote u nesretnoj atenskoj srijedi. Dan poslije Atena je nastavila svoj užurbani život, polako i ljeto dolazi, ljudi već popunjavaju plaže, a samo ulica Stadiou podsjeća na dan koji će se dugo pamtiti. Naročito u životima bliskih poginulima u požaru u banci Marfin Egnatia. Većina jučerašnjih razgovora počimala je i završavala s prosvjedima. I savjet je bio uvijek isti: – Nemojte ići oko trga Sintagma.

To je glavni atenski trg, centar grada gdje se nalazi Parlament i vrlo blizu banke koja je postala središte prosvjeda. Ne zbog toga što se tu skupilo najviše ljudi, nego zato što se tu odigravala drama u kojoj su ljudi gubili živote. – 50-ak ljudi zamaskiranih lica počeli su bacati Molotovljeve koktele u banku uzvikujući kako ih nije briga što će netko poginuti, prepričavao nam je zaposlenik trgovine koja se nalazi tik uz zapaljenu banku Christos Tagalos. – Ali to čak i nije bilo najgore. Najgore je bilo kada su se vratili s bocama benzina. Ljudi koji su radili bježali su na drugi kat, neki su skakali s balkona.
Koliko ste mogli dobro vidjeti napadače, znate li možda kojoj su oni skupini pripadali?
– Prema rukama i onom što se moglo vidjeti, a lica su im bila pokrivena, rekao bih da se radilo o mladim ljudima, oko 25 godina. Teško je reći kome pripadaju.
Ispred banke je jučer bilo 100-njak ljudi, neki su plakali dok su polagali cvijeće na prozor zgarišta, drugi su fotografirali spremajući u arhivu jednu lošu sliku današnje Grčke. Uspomenu koja neće brzo izblijediti, a kad se to i dogodi, slike će vratiti sjećanje.
Događaj je privukao i brojne medije, osim grčkih vidjeli smo i kolege iz Italije, Njemačke, pristigle isključivo zbog grčkih socijalnih nemira.
– Ovo nije djelo demonstranata koji su prosvjedovali zbog novih vladinih mjera, odlučno i potpuno uvjeren u svoje riječi pričao nam je Athanasios Sekuras koji radi kao broker. – Ovo je isključivo djelo vlade. Oni su unajmili te ljude, bivše komandose, kako bi izazvali žrtve i strah.
Kako znate da su bivši komandosi?
– Policiji su prijetili noževima koje koristi vojska. Sekuras kaže kako ne pripada niti jednoj stranci… – Ljudi više ne vjeruju strankama i vladi koja je pod utjecajem Europske unije. A Europska unija želi Grčku koja će biti siromašna kao i Turska, i da budemo na razini ostalih naših susjeda.
Zbog čega?
– Kako bi Turska mogla lakše ući u Europsku uniju, a da ne bude velika razlika između Grčke i Turske. Da plaće budu u istoj razini, da budemo siromašni kao Turci. Jer, ako se Grčka osiromaši kao i Turska, onda neće biti razloga da veliki broj Turaka emigrira u Grčku.
Poput najboljeg geopolitičara iznio je Sekuras još neke jako zanimljive teze… – Ulaskom Turske u EU lakše bi se kontroliralo Rusiju, čiji brodovi trenutačno imaju preko turskog teritorija nesmetan put prema Sredozemnom moru. Ako bi to sve bila Europska unija, to ne bi bilo tako.
Vjerujete da će krivci za smrt troje ljudi biti pronađeni?
– Nikad neće biti pronađeni.
Z ašto ste tako sigurni?
– Ljudi koji rade za vladu nikad se ne hvataju.
Jedan od čelnika zapaljene banke, Andreas Vgenopoulos, prema riječima našeg sugovornika, otkrio je prošli tjedan na TV-u kako je 2003. godine dao 15 milijuna drahmi (cca. 150 tisuća eura) tadašnjem ministru Sifunakisu. – I samo tjedan dana kasnije banka mu je zapaljenja, zagonetno se zapitao Sekuras, koji ne dvoji kako je to osvetnički čin. Nikolaos Sifunakis pripada grčkim socijalistima, tj. vladajućoj stranci PASOK.
Prosvjedi su nastavljeni i jučer oko 18 sati, povorka prema glavnom trgu je zastala upravo ispred zapaljene banke, a demonstranti kojih je tijekom poslijepodneva bilo sve više i više, uzvikivali su: »Kapitalisti, vi ste ubili ove ljude!«
– Jako sam tužan zbog smrti tih ljudi, užasan je to čin, pričao je pak Konstantinos Angeloupoulos. – Oni koji su to uradili nisu ljudi, to su zvijeri.
Osjećate li se možda nesigurno u Ateni nakon svega što se događalo?
– Ne, vjerujem u grčku policiju, ali ne vjerujem vladi. Naša vlada je rob MMF-a, koji je kriv za ova događanja. Mi nismo robovi, liberali smo i slobodni ljudi, ali oni od nasžele stvoriti robove.

Nemiri u Grčkoj su kao posljedica novih vladinih zakona kojima bi život postao puno skuplji, a sve kao odgovor na traženje Europske unije nakon odobrenja kredita u iznosu od 110 milijardi eura.
– Moja plaća s novim zakonima neće biti manja, jer zakoni ne zahvaćaju privatni sektor. Ali naravno da utječe i na mene. Gorivo poskupljuje, struja, imam djecu koju treba odgajati – pričao je nam je trgovac Tagalos.
A kako je kod vas, upitao je Sekuras, čovjek toliko uvjeren u zavjeru protiv Grčke. – Kod nas nema ni približno takvih nemira. Kod nas se rijetko štrajka i prosvjeduje.
– Ali ste nedavno imali rat…
Imali smo. Na ovom brdovitom Balkanu očito ne može mirno….


-------------------------------------

Članak iz današnjeg Novog Lista

Povijest međunarodnog dana radnika i radnica

Proslava Prvog Maja (eng. May Day) nije, kako to mnogi misle, „dar“ partije iz bivšeg sistema i dan koji je Partija izmislila. Povijest Prvog Maja seže još u drugu polovicu 19. stoljeća. Ona se izvorno veže uz Haymarketški masakr koji se zbio 4. Maja 1886 – kada je oko 180 policajaca došlo raspustiti radničku skupštinu koja se održavala na Haymarket trgu u Chicagu kao odgovor na policijsku brutalnost prethodnih dana. Naime, cijela priča izvorno seže u borbu radnika za osmosatno radno vrijeme, koja je izvorno pokrenuta od strane Australskih radnika još 1856, kada su oni na 21. travnja odlučili obustaviti strojeve kao znak protesta i borbe za svoja prava. Borbu za osmosatno radno vrijeme ubrzo su prihvatili i Američki radnici, te su odredili da bi njihov dan protesta trebao biti Prvi Maj. Tako je Prvog Maja 1886 oko 200 000 radnika i radnica u Chicagu napustilo svoja radna mjesta i krenulo u marš ulicama zahtijevajući osmosatno radno vrijeme kako bi njihov život bio organiziran po principu „8-8-8“, odnosno 8 sati za rad, 8 sati za odmor i 8 sati za njihovu dokolicu – slobodno vrijeme. Štrajku su se pridružili i radnici i radnice tvornice McCromick Harvester Works. Ali 3. Maja poslodavci su odlučili da štrajku treba doći na kraj te su poslali svoje „razbijače štrajkova“ na radnike. Kada su razbijači došli nastao je sukob između njih i radnika te je intervenirala policija ubivši četvero radnika i ranivši mnoge. Kao odgovor na ovaj događaj 4. Maja, anarhisti i radnički aktivisti sazvali su za 20:30h mirnu skupštinu na Haymarket trgu gdje se trebalo raspravljati o daljnjim tokovima borbe i o odgovoru na akcije policije.

Oko 22h kad je skup bio pri kraju došla je policija sa zahtjevom raspuštanja skupštine no tada je netko iz gomile, u kojoj je preostalo oko 200 ljudi, bacio bombu ubivši jednog i ranivši nekoliko policajaca. Policija je uzvratila paljbu i ubila još sedmero svojih policajaca (kasniji medicinski pregled je potvrdio da su policajci umrli od „svojih“ metaka, a i oni ozlijeđeni su također ranjeni tim metcima) i gomilu radnika i radnica (do danas nitko nije utvrdio koliko je točno radnika umrlo). Nakon događaja uhićeno je devetoro anarhista i radničkih aktivista, no jedino je puštena Lucy Parsons. Suđenje ovim aktivistima bilo je namješteno i puno kontradikcija, a nikad se nije našao ni jedan dokaz koji bi upućivao da su bombu bacili optuženi (počinitelj nikad nije uhvaćen). Naprotiv, mnogi od optuženih nisu tada ni bili nazočni na mjestu događaja. Ali, njima se nije sudilo radi ubojstva već radi njihovog aktivizma – radi njihove borbe za svoja prava. Tako je i u optužbi pisalo da su oni osuđeni radi svojih govora i pamfleta koji su nadahnuli štrajk koji je kulminirao ubojstvom policajca. Prilikom čitanja presude sudac je rekao: „Osudite ove ljude, neka budu primjer drugima, objesite ih i spasite naše institucije!“. Od osmero osuđenih četvoro njih (Albert Parsons, Adolph Fischer, August Spies i George Engel) obješeno je 11. studenog. 1887. Louis Lingd izvršio je samoubojstvo uoči vješanja, Michael Schwab i Samuel Filden osuđeni su na doživotnu robiju a Oscar Neebe na 15 godina zatvora. U čast ovim žrtvama i ovom događaju , koji su kroz svijet prenijeli marljivi aktivisti, ponajviše Lucy Parsons, Prvi Maj počinje se diljem svijeta slaviti kao Međunarodni dan radnika i radnica. Iako je ovaj dan nastao kao borba radnika za osmosatno radno vrijeme, on nije izgubio na svojoj važnosti, jer on će ostati središnji dan radničkog pokreta dokle god se u svijetu krše radnička prava i izrabljuje radnička klasa. Na spomeniku žrtvama Haymarketškog masakra upisano je „Doći će dan kada će naša šutnja biti moćnija od vašeg blebetanja!“

Dan otpora, a ne dan odmora!

Danas nije praznik rada – dan kada bi trebali sjediti kod kuće i pokušati barem na jedan dan zaboraviti svakodnevni napor i odmoriti se. Danas nije praznik rada – dan kada ćemo izaći sa svojeg radnog mjesta zadovoljni što smo dobili nekoliko „slobodnih dana“, željni predaha i zahvalni državi što nam je omogućila trenutke „odmora“. Isto tako, 1. Maj nije još jedan od onih ispraznih praznika u kojem se kuha grah i slušaju naštrebane fraze. Naprotiv! 1. Maj nije praznik zaborava i odmora već je to dan elementarnog humanizma – jer je jedino radnik čovjek po sebi dok je vlasnik ili poslodavac na puno nižoj evolucijskoj razini, on je nešto poput ljigave gliste-parazita koja siše životnu energiju radničke klase. Danas je dan kada se moramo sjetiti stoljetne radničke borbe – koja je današnjim radnicima uspjela osigurati neka od temeljnih radničkih prava – kraći radni dan, bolje uvjete rada kao i kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu. Ali, isto tako moramo znati da toj borbi nije došao kraj, te da nije na nama da ležimo u kući i prisjećamo se slavne radničke borbe, već se još puno toga treba napraviti sve dok se ne postigne konačni cilj – kraj eksploatacije svih radnika te njihovo vlasništvo nad sredstvima, kao i plodovima, proizvodnje. Tek tada će 1. Maj postati praznik rada, dan kada će se stanovnici novog (pravednijeg) socio-ekonomskog sistema prisjećati slavne radničke borbe koja je uspjela jednom za svagda začepiti usta, i djelovanje, mračne prošlosti – ispunjene eksploatacijom, ratovima i patnjom većine svjetskog stanovništva. U trenutku kada čelični zakon tržišta počinje gaziti po stoljetnoj borbi radnika za svoja prava, paralelno počinju nicati neoliberalni sindikati – što je samo po sebi apsurd (contradictio in adjecto) – i na sva zvona pozivati radnike na tzv. „fleksibilizaciju rada“, „socijalni dijalog“ odnosno, počinju pozivati na klasni mir i poslušno klimanje glavama pred zapovjedima poslodavca (po totalno krivoj logici „što je dobro za poslodavca, dobro je i za radnika“). Ti sindikati – čija bi zadaća trebala biti zaštita radničkih prava – kao da nisu svjesni da su pojmovi poput „fleksibilizacije rada“ i „tržišta“ u direktnoj suprotnosti sa radničkim pravima. Tržište je arena u kojoj se konkurencijom, jedan kapitalist bori protiv drugog kapitalista kako bi ostvario što veći profit. Odnosno, to znači, po samom zakonu kapitalizma, da kapitalist u robu, koju prodaje na tržištu, mora uložiti što manje (imati što manje troškove proizvodnje) a prodati je što je moguće skuplje (izvući što veći profit). Za kapitaliste u troškove proizvodnje ulazi i cijena rada – što znači da će kapitalisti, sukladno samom zakonu kapitalizma, stalno težiti ka što jeftinijoj radnoj snazi. Kako bi mu se osigurala jeftina radna snaga – država i sindikati kao posljednji lingvističko-modni hit počinju koristiti pojam „fleksibilizacije rada“.

A taj pojam ne znači ništa drugo do radikalno rezanje socijalnih i radničkih prava (prava na 8-satni radni dan, oformljenje nezavisnih sindikata, borbe za veće plaće, bolje uvjete rada kao i pravo na štrajk i dr.). Otuda i novi prijedlog Zakona o Radu koji i u svom samom nacrtu ukida i ono malo radničkih prava koja su im ostavljena na siromašno korištenje. Uz vlasti i neoliberalni sindikati na sva zvona počinju hvaliti nastajanje slobodnih trgovinskih zona (u kojima se u cijelom svijetu stvara stroj koji melje elementarna radnička prava) kao i privatizaciju (prodaju radničkih tvornica kapitalistima). Oni vam govore kako je fleksibilizacija nužna za ulazak stranog kapitala gdje će vam na početku biti teško (odnosno oni će vas izrabljivati) ali će vam kasnije opet vratiti vaša (izgubljena) prava, pojednostavljeno vam govoreda treba uništiti ono za što ste se stoljećima borili. Mi njima kažemo, da samo maloumne budale mogu najprije rušiti pa potom to isto ponovno graditi. Nadalje govore oni kako je najvažnije sve zaposliti, makar bilo po ekstremno lošim uvjetima, bitno je da svi rade – pa makar od te plaće neće moći ni živjeti, ali više neće biti nezaposlenosti. Mi njima kažemo da se nijedan demokratski sistem, da bi bio demokratski, ne može graditi bez nezavisnih sindikata i zastupanja interesa radnika i radnica jer na kraju krajeva oni su ti za „koje se sve to i radi“. Ova floskula osim što je kontradiktorna u samoj svojoj suštini je i varka po svom sadržaju, jer nakon što je jednom kapital ušao u zemlju sa jeftinom radnom snagom (putem „fleksibilizacije“) neće ni težiti tome da poveća cijenu rada jer bi im to jednostavno značilo veće troškove proizvodnje što se kosi sa temeljnim kapitalističkim zakonom. Uz to da se plaća poveća, radnici i radnice, i dalje će biti u nepovoljnom i ropskom položaju, jer nikad neće moći doseći standard koji posjeduju njihovi šefovi, živeći u svojim skupim vilama, plaćenim od rada radnika, odnosno viška vrijednosti koji su zaradili radnom snagom drugih bića. Budući je zakon tržišta istovremeno anoniman i totalitaran tj. on prožima sve društvene odnose, on uz radnička prava i uništenje ljudskog dostojanstva uništava i sve ostalo što se nađe na putu stvaranja profita, stoga smo danas i došli do stadija kada je zbog zagađenja upitna egzistencija budućih pokoljenja.

Iz ovih činjenica neoliberalni sindikati mogu se samo posramiti sami sebe, a to se najviše odnosi na sindikalne birokrate, jer su izdali borbu radnika u njenim temeljima i otvoreno pristali na kolaboraciju sa stranim i domaćim kapitalistima kao i sa državnommašinerijom koja ovu eksploataciju ozakonjuje. Mogu se sramiti toga što pozivaju radnike na „dobrovoljnu“ predaju kapitalistima i interesima kapitala, mogu se posramiti što pozivaju radnike da odbace svoja prava te se, naposljetku, mogu sramiti svojeg položaja koji su zauzeli u ekonomskoj hijerarhiji i ugazili sa još jednom čizmom na radničku klasu. Oni su od radničke borbe (prava radnika i štrajkova) napravili „unosan posao“ – zarađujući na patnji radničke klase. Ovakvom politikom kada sve komponente manipulacije – državni ili privatni mediji te sindikati – pozivaju na „fleksibilizaciju rada“ dovode nas do stanja kada Hrvatska sve više postaje periferijalna kolonija – razorena privatizacijom (bila ona „divlja“ ili pitoma, domaća ili strana) i sve većeg pada radničkih prava, sve više okupirajući autonomni prostor radničke klase. Ovakva situacija dovela je radnike do stupnja kada su prisiljeni šutjeti i u kojem se teško izboriti za promjene, već radnici i radnice trebaju samo biti „fleksibilni“. U ovakvim uvjetima sve više počinju blijedjeti priče o „kapitalističkom raju“ a kapitalizam se pokazuje u svojem pravom licu – nemilosrdnim, okrutnim i pogubnim za radnike i radnice. Ulaskom u kapitalistički raj, otvaranjem kapitalističkih tvornica, „siguran i dostojanstven“ posao ubrzo se pokazuje kao monoton posao, gdje se radni dan, upravo radi „fleksibilizacije“, povećava na 12 sati, ne postoje zdravstvena i mirovinska zaštita, a radnike i radnice se upošljava na određeno vrijeme, te im se isto tako zabranjuje sindikalno udruživanje, a na ulici možeš završiti „u roku keks“, samo ako se usudiš podignuti glas na svojeg poslodavca.

Pa na ulici stoji onih, prema sindikalnim istraživanjima, pola milijuna nezaposlenih koji će te zamijeniti i neće se buniti već će još raditi i za jeftinije plaće. Od dostojanstvenog posla ostaje nam ono 2-3 tisuće kuna (većini zaposlenih u tercijarnom sektoru ni toliko) sa koje se jedva spaja kraj sa krajem, pokrivaju školski troškovi djeci, ali eto, tu postoji i kredit koji vam na trenutak olakša situaciju, ali i on kad-tad dođe na isplatu. Barem, za razliku od većine mladih vi možete dignuti kredit, jer, kako su to ovih dana rekli poslodavci prilikom otpuštanja 300 radnika i radnica Done, mlađa radnička snaga je bolja i efikasnija jer je ona „fleksibilnija“, a poslodavcima upravo to i treba. Aranžmani sa Međunarodnim Monetarnim Fondom, inozemno zaduživanje u suradnji domaćeg i stranog kapitala i rasprodaja radničkih tvornica kapitalistima doveli su radničku klasu u bezizlazan položaj ovisnosti prema korporacijskim močnicima. Oni se, s druge strane, nalaze u položaju u kojem mogu diktirati količinu i kvalitetu prava koju će radnici uživati. Cijeli ovaj i ovakav sistem brižljivo je upakiran u estetski pojam koji se naziva „nacionalnim interesom“ – gdje se putem pojma nacionalnog nastoje prikriti klasne razlike i klasna eksploatacija – te pozvati radnike da se predaju bezbrižnoj eksploataciji u ime ovog apstraktnog pojma. Mi kažemo da u klasnom društvu ne može i ne postoji „nacionalni interes“ već je on nužno interes vladajuće klase, kapitalista, i vladajuće ideologije, neoliberalizma. On je direktno okrenut protiv radnika i radničkih prava jer upravo je onaj taj u čije se ime treba odreći radničkih prava i u čije se ime treba prihvatiti „fleksibilizacija rada“ – jer nacionalni je interes Hrvatske priključiti se međunarodnim strujanjima – kapitalističkoj globalizaciji, zakonu slobodnog tržišta, borbe protiv terorizma od kojih jedino beneficira bogata manjina (80% svjetskog bogatstva posjeduje 20% svjetskog stanovništva) a gubi siromašna većina (80% svjetskog stanovništva egzistira na 20% svjetskog bogatstva). Kapitalistička globalizacija, zakon slobodnog tržišta i borba protiv terorizma pridonose tome da ove razlike iz dana u dan, sve većom progresijom, rastu. Kao što smo vidjeli cijeli ovaj problem je internacionalan pa stoga i naša borba, borba na lokalnom nivou, mora biti internacionalna – u suradnji sa radničkom klasom regije i svijeta.

Više je nego očigledno da je kapitalizam u krizi, on više ne može rješiti niti jedan ključni problem svijeta (glad, ratove, terorizam, nadolazeću ekološku kataklizmu). On samo provodi još veću krizu. Mi rješenje vidimo ne u manje demokracije (kako to želi George W. Bush i njegova fašistička oligarhija) već u više demokracije. Rješenje je u radikalnoj transformaciji svih ekonomskih i društvenih odnosa tj. u direktnoj demokraciji. Na ekonomskom nivou kapitalizmu se trebamo suprotstaviti istinskim radničkim samoupravljanjem – koje se u povijesti, po nama, jedino pojavilo u anarhističkim kolektivima u španjolskoj tokom tamošnjeg građanskog rata. Ono što se zvalo samoupravljanjem u Jugoslaviji, SSSR-u, a danas se tako zove na Kubi, bila je samo varka, kako bi neka nova klasa – partijskih službenika/ica – uspostavila nove uzde na radničku klasu. Pojavila se klasa tehnokrata koja je uništila san o samoupravljanju na ovim prostorima. Za podatak dovoljno je uzeti da je samo 20% tvornica u Jugoslaviji bilo pod kakvim-takvim samoupravljanjem – stoga griješe oni koji primjere ovih država uzimaju kao svoj argument protiv samoupravljanja. Samoupravljanja ne može biti dokle god postoji ekonomska hijerarhija i dokle god radnici sami ne odlučuju unutar tvornice – ne posjeduju sredstva za proizvodnju i plodove rada.

Samoupravljanje ne može biti dok jedni rade a drugi ne – te su tako na teret društvu (naravno opravdan je teret kod onih osoba koji su radi psihičkih ili fizičkih ograničenja u nemogućnosti da rade). Samoupravljanja nema dok u socijalnom bogatstvu uživaju oni koji ga ne stvaraju – paraziti. Sa druge strane, na političkom nivou, hijerarhijskoj državi trebamo se suprotstaviti direktno-demokratskim mjesnim zajednicama kojima je zagarantirana autonomnost i koje se na principu jednakosti uključuju u regionalne konfederacije, iz regionalnih u nacionalne, a iz nacionalnih u internacionalne. Država, koja je stoljećima bila aparat kojim je vladajuća klasa nametala svoje interesei uspostavljala svoj jaram nad masama ne može biti organizacija koja će nam donijeti slobodu – jer to bi se protivilo njenoj povijesno – društvenoj ulozi. Samo kroz mjesne zajednice radnici i radnice dobivaju mogućnost da svaki za sebe – individualno – odlučuju i sami kreiraju tokove svojih života. Ovakav tip demokracije mi nazivamo demokracijom bez političkih partija, odnosno, istinskom demokracijom. Kapitalisti i državne mašinerije ne žele i ne mogu rješiti probleme današnjice. Njihova religija im to ne dopušta – jer je ograničena ideologijom ekonomskog liberalizma. Na povijesnu pozornicu treba stupiti emancipacija čovjeka po čovjeku, kao dosad najuzvišeniji humanistički ideal. Povijest nas uči da vladajuća klasa nikada nije „darovala“ slobodu, već se za nju potlačeni sami trebaju izboriti, stoga će i emancipacija radničke klase biti djelo samih radnika ili se uopće neće ostvariti.

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po
16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.

Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.

U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.

Njemačka je zbog prekoraćenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku.

Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest – U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem
vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi.

Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli ‘Ma kod nas su
stalno neke demonstracije protiv EU’. E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90%da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.

Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio:” Vi
ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali”.

Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum?

Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na
dobit, ostatak dobiti završava van granica RH Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH.

Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH.

Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi iopljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem
dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d.

London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi,
može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.

Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše…

I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka.

I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta.

Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. Godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine).

I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni
vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari.

Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno),
a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći.

Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno- prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d.

Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).

No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali
to je s ovakvom politikom EU neminovno.

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji.

Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.

Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti.

Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisućupetsto milijardi USD?

Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više?

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.

Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari?

Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati.

Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez
svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada
su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji
nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci
nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta.

U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za
recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca – ili rečeno šahovskom
terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove.

Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.

Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo,najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.

Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD.

I što mislite što nas onda čeka?

Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez – i do čega će to
dovesti?

Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini.
I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba
raditi reda?

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori?

( tekst hrvatskog stručnjaka za gospodarstvo N.N. odbijen u hrvatskim medijima)

POTPISUJEM
-Joža Prudeus


Izvor: http://www.agroburza.hr/2010/03/istina-o-kojoj-se-u-hrvatskoj-suti/

Vidjeh crvenkapicu u invalidskim kolicima...

How are you now? - I'm as mad as a hatter.
Who isn't?
I'm taking you into our conference room.
Seems more seemly a setting for what I have to say to you.
I started as a salesman.
I sold sewing machines,automobile parts...
hair brushes and electronic equipment.
They say I can sell anything.
I'd like to try to sell something to you.
Valhalla, Mr. Beale.
Please sit down.
You have meddled with the primal forces of nature, Mr. Beale...
and I won't have it!
Is that clear?
You think you merely stopped a business deal.
That is not the case.
The Arabs have taken billions of dollars out of this country...
and now they must put it back!
It is ebb and flow, tidal gravity. It is ecological balance!
You are an old man...
who thinks in terms of nations and peoples.
There are no nations. There are no peoples.
There are no Russians. There are no Arabs.
There are no Third Worlds. There is no West.
There is only one holistic system of systems!
One vast and immane, interwoven, interacting...
multi-variant, multinational dominion of dollars!
Petrol dollars, electro dollars, multi-dollars.
Reichsmarks, rins, rubles, pounds and shekels!
It is the international system of currency...
which determines the totality of life on this planet.
That is the natural order of things today.
That is the atomic...
and subatomic...
and galactic structure of things today.
And you have meddled...
with the primal forces of nature!
And you will atone!
Am I getting through to you?
You get up on your little 21-inch screen...
and howl about America|and democracy.
There is no America.
There is no democracy.
There is only IBM and ITT...
and AT&T...
and Du Pont, Dow, Union Carbide...
and Exxon.
Those are the nations of the world today.
What do you think the Russians|talk about in their councils of state?
Karl Marx?
They get out their linear programming charts...
statistical decision theories, minimax solutions and compute...
price-cost probabilities of their transactions and investments like we do.
We no longer live in a world|of nations and ideologies, Mr. Beale.
The world...
is a college of corporations...
inexorably determined...
by the immutable bylaws of business.
The world is a business.
It has been since man crawled out of the slime.
And our children will live, Mr. Beale...
to see that...
perfect world...
in which there's no war or famine...
oppression or brutality.
One vast and ecumenical holding company...
for whom all men will work to serve a common profit...
in which all men will hold a share of stock...
all necessities provided...
all anxieties tranquilized...
all boredom amused.
And I have chosen you, Mr. Beale...
to preach this evangel.
Why me?
Because you're on television, dummy!
Sixty million people watch you...
every night of the week, Monday through Friday.
I have seen the face of God.
You just might be right, Mr. Beale.

Napokon kiša! :o)