pisati pisma, pričati priče

Ženi je teško: kad je u vezi bez ljubavi, nasilnoj vezi, kad nema love, kad ima love, kad je mlada i lijepa, kad je stara i lijepa, kad je mlada i ružna, kad je stara i ružna, kad je debela, kad je mršava, kad ima velike grudi, kad gotovo nema grudi...

I uh, kako joj je teško kad je pametna, još teže kad nije. Kad ima stan, kad je podstanar, kad je roditelji podupiru, kad je roditelji odbacuju, kad ima zgodne prijateljice, kad su joj prijateljice ružnije od nje. Teško joj je kad je obrazovana, još teže ako se cijelog života nastavlja obrazovati. "Znanje ubija radost i - rijetke ljubavnike", stih kojim se više ne ponosim.

Ženi je teško kad je majka, jednako toliko i kad nije. Ženi je uvijek teško. Živimo na planetu na kojem su žene natpolovična većina, ali je tek nešto više od stotine vrijednosti nekretnina uknjiženo na njih.

Pa, kako onda da ne budu sponzoruše?

Još uvijek nekad pomislim nešto slično ovom što sam napisala, čak i izgovorim naglas. Pa se iznenadim kad mi bivši muž kaže: "...samo da si htjela, mogla si me vrtjeti oko malog prsta..." - "Zašto bih te vrtjela? - Ja ne želim vrtuljak, želim muškarca", više mu ne odgovorim.

I onda se vratim u samoću svoga tijela, svojih knjiga, šetnji sa svojom psećom prijateljicom. I ponekom muškarcu, najčešće samo u mislima.

Ali, htjela sam o ženskoj solidarnosti. Kučke smo, jesmo. Ali, kako da ne budem kučka kad pročitam neke ženske blogove u kojima su muškarci sa stavom nedojebani, a žene u prekršajima tobože nedotaknute menopauzom? Ili su, npr. dovoljno mlade da mogu uletavati u jednosmjerne ulice zabranjenim smjerom, jer su ionako prevarene od gomile muškaraca koji su vozili pravim smjerom, ali su kreteni, idioti, pederi itd.

Jednom sam napisala: "Toliko volim muškarce da sam ih čak i rađala". To i dalje mislim. Naravno, jednako kao sinove, volim i jedinu kćer. Lijepa je, pametna, obrazovana i - sama. Očito sam pogrešan ženski model.

Muškarci su puno nježniji prema onima koje ih vrte oko malog prsta. To je nikad nisam naučila, svoju kćer. Jer, to nisam htjela raditi njezinom ocu.

Zato, eto, ne zaslužujem pohvalu za žensku solidarnost.

Ali, možda zaslužujem neku drugu. Barem se nadam:)

“Plave oči kažu: voli me ili ću umrijeti. Crne oči kažu: voli me ili ću te ubiti.”
Španjolska poslovica

A smeđe? Šute. A zelene? Igraju se svojim nemirom.

Anićev Rječnik hrvatskoga jezika definira uspjeh kao postignutu svrhu, povoljan završetak posla, pothvata itd. No, je li zaista tako? Ne bi li bilo točnije reći kako je, u svijetu u kojem živimo, jedini pravi uspjeh biti ono što jesi, svjesno živjeti vlastite mogućnosti? Uspješna osoba je ona koja živi svoj život. Ničiji drugi. Ima li nas, uopće, takvih na ovom planetu?

Sve sam sigurnija u brojnost odgovora: da. Prepoznajemo svrhu i smisao svojih života, spremni smo otkucavati ritam svojih malih svemira, ma koliko se on razlikovao od ritma okoline. Jer, kaže jedna hasidska priča, kad umremo, Bog neće pitati ništa osim: zašto nisi bila ono što jesi?

Nemojmo dopustiti da nas odgovor na ovo pitanje rastužuje uvijek iznova, u svakom od života!

“Uspjeh nije u tome koliko imamo već u onome što jesmo”, kaže jedan od onih koji su uspjeli. Barem sudeći po tome koliko ga citiramo. Jim Rohn zna kako nismo stabla. Stoga možemo promijeniti sve što nam se ne sviđa.

“Ako ste jutros otišli na posao zato što ste to željeli – vi kontrolirate novac. Ali ako ste otišli zato jer ste to morali učiniti – novac kontrolira vas.” Steve Siebold, koji ovo tvrdi, vjerojatno je u pravu. Ipak, je li to uspjeh – kontrolirati novac?

Unatoč tome što sam i sama iskusila život koji je bio kontroliran novcem i u kojem sam tek malo ili gotovo nimalo imala vremena za sebe i svoje želje, kontroliranje novca smatram važnom, ali ne i najvažnijom stvari u životu. Uspjeh je pokazati svijetu svoju osobnost, sve ono što je čini: snaga i slabosti, ranjivost i otvorenost, talenti i sposobnost davanja i primanja ljubavi i svih ostalih oblika energije, a tu uključujem i novac.

Zato ću ovu malu priču o uspjehu završiti rečenicom vrijednom pamćenja:

“Odlučujući sastojak uspjeha je dignuti guzicu i učiniti nešto. Baš tako. Puno ljudi ima ideje, ali tek nekolicina odluči učiniti nešto odmah. Ne sutra. Ne sljedećeg tjedna. Danas.” (Nolan Bushnell)

Evo. dižem guzicu. Idem upoznati nekog koga bih mogla voljeti:))

Hoće li se, kad Bog jednom stavi zviždaljku u usta i označi početak smotre, sve ljubavi - bivše i buduće - poredati na nekoj nebeskoj livadi kao mačke, mazne i uzdignutih repova, ponosne što su očuvale svih devet života?

Micky Mouse je u jednom od svojih filmova izjavio: «Matematičar je onaj koji zna računati do dvadeset, a da ne mora izuti cipele.»

Nekad - u danima poput ovog - pomislim kako sam upravo to: matematičar(ka). I onda se rastužim, jer srce ima svoja pravila i krajnje je vrijeme da izujem cipele.

Netko joj se svidi, pa je divan i krasan, pa uskoro postane grozan, prevari je, ostavlja je, ne javlja joj se, oženjen je, pa nije oženjen, a ona se muči, radi pošteno, seksa se pošteno, djeca, jedna plaća, sranje od posla, još veće sranje od ljudi koji je okružuju, svi su krivi, svi su živi, samo ona, u četrdesetima, ali ne razumije ništa, derište jadno, povrijeđeno.

I tako iz bloga u blog. Babinjak sveden na jade jedne babe, jedne jadnice. Ne bih se obazirala da nije bilo ovog zadnjeg: pljuvanje po ljudima o kojima ne zna ništa, koji su eto, kako ona kaže, dotepenci u njezin grad, mržnja prema Hercegovcima, čak veća od mržnje prema svima drugima koji nisu - njezino veličanstvo jadna pamela. S Jamesom Bondom iza guzice. Uh, da barem:)

Sakupljačica komentara, laskanja i nabacivanja, lažljivica i manipulatorica. Njezin izbor, naravno.

I onda se ja usudim komentirati tu njezinu moralnu pornografiju, na što ona, elokventna kakva već jest, odgovori zatvaranjem komentara i samo s dvije riječi, najbliže njezinoj vlastitoj osobnosti: pička i odvratna si.

Baš me briga što misli o meni. Zagrepčanka sam, a ne govorim kajkavski. Pismena sam, a ne mrzim one koji ne čitaju moje knjige. Rastavljena sam, a ne tražim sponzora. Nisam Hercegovka, a branim Hercegovce. Naravno da sam joj odvratna.

Ona meni nije. Povremeno, kad naletim na njezine pisanije osjetim tugu i jad koji iz nje izlaze.

Draga Pamela, isplači se. Imaš zašto. Blog je beskrajan. Baš kao i praznina koja te nastanjuje:(

Sve više pišem, ali sve manje blogove. Ne snalazim se tu, ali ne znam odustati. I taman kad sam htjela napisati: "Možda je navika, možda narav, a možda tek naučeni obrazac ponašanja", padne mi napamet nešto jednostavnije - izbrisati "ne".

I što bi ostalo od ovog bloga kad bi to učinila? "Snalazim se tu, ali znam odustati". Sviđa mi se. Snalaženje je vrckava riječ, obuhvaća kratice i neutabane puteve. A odustajanje? Nikad nisam naučila.

Ovo je zaista moj prvi ovogodišnji blog ovdje. Biti prvi podrazumijeva otvaranje vrata, biti prvi ne jamči radost ulaženja. Biti prvi uglavnom znači biti sam.

Zato dovodim nekog u ovaj blog, uparujem ga posuđujući mu onog koji je mene raspario od samoće. Taj koji je to učinio ima širok osmijeh, visoko čelo i s fotoaparatom u ruci čuči na fotografiji koju je napravio slučajni prolaznik jednog austrijskog gradića. Na fotografiji je i moja zelena haljina, tamnoplava torba i tamnoplave sandale. Boje su me uvijek voljele. I ja njih.

A volim i ovaj blog, iako ga rijetko pišem. I fotografa na fotografiji i ženu u zelenoj haljini.

I svibanj u kojeg smo zajedno ukoračili.

Nakon puno dana, šezdeset, sedamdeset otprilike ili čak i više, dva smo proveli zajedno. U početku ti je iz očiju izlazila ljutnja. Plava. - Dao sam ti vremena, rekao si. - Ljutio si se, još si ljut, prekidala sam te. - Ne, znao sam da nije gotovo, nastavljao si. I ja sam to znala. Ne može biti gotovo nešto što tako tvrdo stiskamo, ne dajući mu čak ni da diše.

A onda si se, malo pomalo, odljućivao. Zaboravio si moja telefonska neodazivanja, neodgovaranja na poruke, mailove, moje zidane rečenice kojima sam te gađala u organ kojim se ponosiš - glavu. Srećom, rijetko. Jer, često sam - šutila.

I tako si se odljutio. - Želim opet putovati s tobom. Na ono čudesno mjesto o kojem sam ti pričala. Pristajao si kimanjem glave, zainteresiranošću za razloge zbog kojih želim baš tamo, baš u tu vodenu vukojebinu, pristao si i na ono drugo, još dalje putovanje, u pustoš nepoznatih ravnica, jer znao si da ne lažem kad kažem: - Tamo me ima, tamo ću susresti sebe.

Zašto trebam tebe da bih susrela sebe? Ne trebam. Trebam nekog tko me iscjeljuje ljubavlju, još uvijek ne znam sebe voljeti onako kako zaslužujem. Ti znaš.

Jer znaš o meni još koješta. Zato sjediš na svježe snimljenoj fotografiji s rukom na mom ramenu, nasmijan i sretan. Nikad te prije takvog nisam vidjela. Toliko sretnog.

I nije to zato što sam se vratila u taj oblak energije kojeg vučemo za sobom gdje god da smo skupa, to je zato što o meni znaš nešto što ni sama ne znam. Zato putujem s tobom. Da mi otkriješ o čemu se radi.

Jesi li je ikad ranije prevario? Ne, odgovorio je. Zašto si pristao na takvu vezu, čudila sam se. Vezu bez seksa? Valjda sam je volio, rekao je. Puno kasnije sjetila sam se prošlog vremena u kojeg je smjestio rečenicu o voljenju. I tek kad sam se toga sjetila, bol se smanjila.

Znači, prva sam s kojom je varaš? Prva si.

Dobro, mislila sam, u mojim je godinama neobično biti prvom u bilo čemu. Ma ne, nisam to mislila, to mislim sada dok ovo pišem. Tada sam pratila svoje tijelo, nikakvih znakova uzbune, samo otvaranje, otvaranje, otvaranje. Od prvog trenutka moje je tijelo bilo spremno za njega.

I tako smo se nastavili viđati.

Što nam se to događa, pitaš bez upitnika.

Šutim, a onda s upitnikom odgovorim: ljubav?

Otkopčavaš gumb po gumb moje male crne haljine, gledajući me u oči, uzimajući pogledom sve ono što jesam i što još mogu biti. Pa spuštaš glavu na razotkrivenu kožu dojki, zagrizaš desnu, pa lijevu, kao da zagrizaš jabuku. Već pojedena iznutra, provlačim vruće prste kroz kosu svoga kanibala.

* * *
Ima li Bog kompjuter, ne znam. Ali da nam šalje kojekakve poruke, odavno mi je jasno. Ovoj je dodao smajliće, jedan za tebe, drugi za mene. Pa se zatim, pretpostavljam, uhvatio za trbuh, tresući se od smijeha.

Jednom ću Mu poslati ovu priču. Kad zaboravi da ju je sam napisao. A dotle, neka grmi smijehom. Od smijeha svemir raste. I same se otkopčavaju male crne haljine.

Da, opet sam je kupila. A tako se bojim obući je, jer znam: nije za tebe.

I uopće, više ništa od mene nije za tebe. Čak ni ova priča.

Znao je da sanja, u snu je znao da o snu se radi. Ali, kako? pitao se, jer u snu je bila i ona, potpuno budna.

Zbunila se: - Kako si me dozvao? prošaptala je.
– Nisam te zvao, sama si došla, odgovorio joj je što je glasnije mogao.

I tako budna, čula ga je. Odlučila je izaći. Iz sna. Nije joj dao. Dok joj je opipavao prste svojima, čudio se tvrdoći zglobova, malim noktima stanjenim na vrhovima, shvaćala je kako je rekao istinu, došla je sama, ukoračila mu u san kao u sobu koju je nazivala svojom. Da joj je netko rekao kako se to može, kako se može dijeliti san kao prostor, razdvojiti ga na dvoje i spojiti u jedno, ne bi mu vjerovala. Koješta ne bi vjerovala, ali s ovim je muškarcem sve bilo moguće. To ju je uplašilo. To ga je probudilo.

I tako je svanulo u gradu koji više nije mogao zadržati nijedno od njih.

Najprije nije napravio nešto što sam htjela da napravi.
A onda je napravio nešto što nisam htjela (da napravi).
Pa sam se naljutila.
Pa je napisao prekrasan mail. Nisam odgovorila.
Pa je nazvao. Nisam se odazvala.
Pa je nekoliko dana šutio. I ja sam se dalje ljutila u tišini.
Pa je onda opet nazvao. Opet se nisam odazvala.
I već sam odlučila kako mu se neću više nikad odazvati, niti odgovarati na mailove, niti na poruke, niti mu otvoriti vrata ako dođe iz tog svog morskog grada nenajavljen.

A on je nazvao opet. I ovog se puta moje nesvjesno potrudilo da se javim. Zeznula sam se. Nazvao je u vrijeme u koje nikad ne zove i nisam ni pomislila da bi mogao biti on. Tako sam se javila. U prvoj je minuti istresao sve prigovore: zbog pisanja i neodgovaranja. U drugoj se raspitivao gdje sam sve bila to vrijeme nekomunikacije, a ja sam poslušno odgovarala. Jer sam znala da to ne želi čuti. A onda je u trećoj minuti, gotovo mi predbacujući kao da sam ja sjedila na njegovom gasu, izbacio: - Razbio sam auto! Zabio sam se u kamion!

Iako sam se istog trenutka preznojila, uspjela sam upitati: - A ti? - Ja sam dobro, odgovorio je. - Ali, šteta je ogromna.

I onda sam, čim sam se sabrala, dodala: - Znaš, izgubili smo se ti i ja. Izgubili smo jedno drugo.

- Ne, ne, nije tako. U gužvi smo, ti si u gužvi (zna da jedan posao dovršavam sporo i teško), meni je gužva, neka sve prođe, pa dolazim.

I više nije htio pričati. Da li se preplašio onog što bi još mogao čuti?

Zanimljivo je to s ljudima koje volim. Nepogrešivo znam kad su krivi. Oni koje ne volim mogu biti i krivi i pravi, svejedno mi je. Ovaj je kriv i on to zna. I zna da ja znam.

Još sam se jedan dan ljutila. I šutjela. I pripremala se na to da ga zaista mogu izgubiti.

A onda sam se jutros probudila mudra od ljubavi: još uvijek mi je on važniji od onoga što radi ili ne radi.

- Imam karte, rekao je. - Ideš?

Pjevač kojeg nisam nešto posebno bila željna, dvorana u kojoj odavno nisam bila, muškarac toliko mlađi da je bilo nevjerojatno da ću pristati. Ipak, jesam.

Došao je po mene. Iz drugog grada. Prisustvovao navlačenju sandala, mjerkajući malu plavu haljinu koju sam prvi put obukla. To nije znao, da je prvi put. Nije znao ni da je još puno toga prvi put: pjevač, strah od tuđih pogleda, vidi li se koliko sam starija, vidi li se da mi nije ni sin, ni mlađi brat, ni...

A prije toga između nas: riječi, riječi, smijeh, smijeh, radost, radost. Veza snažna, duboka, duhovna, mentalna, emocionalna. Tijela smo isključili iz igre.

Ne znam reći zašto smo to učinili, ali odmah sam znala: ne privlači me, ne želim seks s njim. I to sam mu rekla. Čak sam dodala: nije do tebe, vjerojatno sam ostarila.

Složio se s onim o seksu, ne s onim o starenju. Ali oboje treba uzeti u obzir:)

I dok mi se glazba uvlačila u kosu i dvorana se plavila bojom moje male haljine, hvatala sam njegove rubne poglede. Nikad me prije nitko nije tako gledao: posjedovao me je pogledom, grlio me je njime, ali nije ulazio u mene. Može li se to?

A onda sam se spotaknula pri izlasku, tek na djelić sekunde, zaista slučajno. - Uhvati me za ruku, rekao je. Učinila sam to bojažljivo. Ali, bez razloga. Jer, želje i dalje nije bilo.

Još je nema. Pamtim nekoliko važnih muškaraca, pamtim oči onih koji su me voljeli. Ljubav je uvijek u očima, a tek se kasnije spušta u prste, širi dlanovima, drhti u bedrima.

Pamtim one koji su me voljeli, pamtim one koje sam voljela. Pamtim razdiruće strasti, bol u trbuhu nakon razdvajanja. Ali nitko me nikad nije pazio poput ovog muškarca. Na koncertu i izvan njega. Na ulici, u restoranu, u stranoj zemlji. Zna sve o meni: što bih jela, što bih pila, što bih slušala, kojim bih putem koračala, o čemu razmišljam, jesam li ljuta, jesam li sretna, jesam li (ne)ozbiljna.

No, želje nema. Ne osjećam ga u krilu, čak bih se zaklela da ni on mene ne želi. Ne znam što smo to učinili jedno drugom, ali nastavljamo to dalje činiti.

U dobrom blogu, baš kao i u dobrom životu, nitko ne plače.

Nešto se događa: u posljednjih sam mjesec dana ovdje češće nego u posljednjih nekoliko godina. Ne znam zašto je tako, doznat ću.

Jutros sam krenula čistiti arhivu poruka, brisati stare, zaboravljenih nickova, mnogih već izbrisanih ili tek promijenjenih. Uglavnom, onih koje sama više ne pamtim, baš kao i oni mene, vjerujem.

Ali, da li bismo se zapamtili da smo se susreli uživo, izašli iz crnila tipkovnica, iskoristili ono sada i tu koje smo tada imali? Ne znam. I ne želim znati. Možda bi me rastužilo.

Da, nešto se događa: ponovno osjećam snagu jednog sada i tu. Ženska intuicija ili ono što priželjkujem? A možda su me u snagu ovog sada i tu gurnuli neki dan glasno izgovoreni stihovi:

"Ti ne znaš, ne znaš, ali ja znam
Život se živi kad nisi sam.
Ti ne znaš, ne znaš, al' znaju ptice:
na mome licu, tvoje lice."

Da, stihovi su opasni, izviru iz nesvjesnog i zato se često ispunjavaju. Iz njih se još ponekad zacrveni kralj herc iz jednog starog špila.

Možda je došlo vrijeme da otvorim novi?
Baš sada i baš tu:)

Pametne žene znaju:

- da su dobile iskustvo, kad nisu dobile ono što su htjele,
- da će pogrešan muškarac ostati pogrešan muškarac,
- da će se, kad jednom prebole prekid - a hoće - pitati što su uopće vidjele u njemu.

Pametne žene znaju:

Nije lako biti pametnom, ali to ih ne sprečava da takve i budu:)

(Iz male i mudre knjige Što pametne žene znaju)

...izbrisati profil, rastati se od Iskrice, pojavi se neka davna slika tamnog čovjeka tamnih očiju i još tamnijih namjera:))) I sjetim se koliko sam voljela svu tu tamu njegovu. I kako smo se upoznali baš ovdje, iako se još uvijek čudim kako iz ovog blata može izniknuti ljubav.

Ali, život piše svakakve priče, naše je pristati biti dijelom neke od njih, što toplije, što snažnije, što ljepšeg završetka. U ovom trećem nismo uspjeli, no prvo dvoje nas je hranilo mjesecima.

Ne pitam se više gdje je, čak i ako je ovdje, pod nekim drugim nickom, znam: to više nije on. Jer, ni ja više nisam ona ja, tako sklona tamnom.

Ipak, kad god odlučim izbrisati profil ovdje, odustanem. Kako ubiti njega, tamnog muškarca, ili - još gore - kako ubiti sjećanje?

Zato nam samo poželim sreću. S nekim drugim ljudima, s neki(o)m drugi(o)m sobom.