pisati pisma, pričati priče

...koliko ti je godina? Jesi li još uvijek onako mlad, onako lud, onako drag? Žao mi je što sam te zaboravila, bilo bi puno ljepše sjećati te se svakoga dana, svakoga sata. Ali, zaborav je bio spas, morala sam. Ti to razumiješ.

A možda je sve tako jer ni ja više nisam onako mlada, onako luda, onako draga.

I stalno se pitam jedno čudno pitanje: koliko bih imala godina, kad ne bi znala koliko mi je godina?

Nekad sam s lakoćom srpanj pretvarala u veljaču. Bilo je dovoljno čuti mu glas, promatrati ga s prozora kako se vješto uvlači između automobila, izlazi, zatvara vrata i trči, trči - gore k meni.
I s ponedjeljkom sam svašta znala učiniti: izvrnuti mu rukave, zavući se pod majicu i odjednom je bio petak, a iza njega subota, pa mazna kava na nedjeljnim plahtama.
Posebno sam bila spremna igrati se svjetlošću: od dana mijesiti noć, a u svitanje probuditi tamu.
Svašta sam znala i mogla, jesam li sve zaboravila?
Marquez je rekao: "Seks nikad ne odustaje od nas, mi odustajemo od seksa". Je li to ono što mi se događa? Ranije nikad ni od čega nisam odustala, sve sam kad-tad ostvarila, obavila, ispunila. Ali, sve više sam s Marquezom i njemu sličnim čarobnjacima riječi, sve manje dan pretvaram u noć, srpanj u veljaču.
Oduvijek sam znala da je to jedini put: voljeti neko vrijeme, biti s nekim potpuno, do kraja, toliko da dan više nije dan, noć više nije noć. A onda, vratiti se sebi, živjeti sa sobom. Pa opet, prepoznati veljaču u nekom od preostalih jedanaest mjeseci. I živjeti je neko vrijeme, produljiti je do jeseni, zime, sljedeće veljače i još nekoliko njih, dvije, tri, deset, pa opet - sama.
Uostalom, smijemo li uopće živjeti s drugima, ako nismo prije naučili živjeti sa sobom?
Listopad polako odmiče. Moje su subote sve češće radne, uživam u njima. A onda se bacam na krevet sretna što me ne vitlaju strasti, razapinju željama, čekanjem, posjedovanjem. I veljače su mi se nekako zabijelile, sanjaju pod snijegom.
I jedino što me ponekad uznemiri tek je pitanje: "Trči li on još, još?"

Mislila sam kako sam nešto naučila u životu, između ostalog i kako se ne treba ljutiti zbog gluposti, posebno kad ih naprave drugi. Jer, odavno sam shvatila kako je "...ljutnja kazna za greške koje su napravili drugi".
Mislila sam, ali ipak: jučer, na jednom zagrebačkom plaćenom parkiralištu vratim se k svom automobilu, kad ono - ne mogu izaći. I ne, ne radi se o tome kako ja ne znam voziti, kad sam počela voziti puno se Iskričana još nije ni rodilo, već jednostavno: zatvorio me jedan od onih glomaznih "gradskih" automobila, još k tome s invalidskom oznakom.
OK, najprije pomislim: možda se stvarno radi o nekom invalidu, nema slobodnih invalidskih mjesta, pričekat ću koju minutu. I čekam ja tako, čekam, pojavi se mladić koji kontrolira parkirališta. Uredno, s nekom spravicom u ruci, provjeri sve okolne automobile, osim ovog koji me je zatvorio. Upitam: "Što da radim? Ovo je plaćeni parking!" On se malo nagne, zaviri na vozačevo sjedište i rezignirano izjavi: - "Naravno, žena!"
- Koji vam je to argument? upitam. - Pa, i ja sam žena.
- Da, ali vi ste platili parking. A ova je stala izvan obilježenog mjesta za parking, čak je ne mogu ni kazniti.
- Što da radim? upitam ponovno.
- Pozovite pauka, odgovori čovjek.
- Pozovite ga vi, kažem ja.
I u tom našem prepiranju prođe još nekoliko minuta, uđem u svoj automobil i počnem trubiti. Dva, tri puta zaredom, ljudi se okreću, prolaze, gledaju...onda se umirim, čekam, sjedim. Odjednom shvatim kako sam sva ljepljiva, malo od vrućine, puno od ljutnje koja raste li raste.
Nakon desetak minuta otprilike, možda koja više, ali sigurno ne manje, pojavi se vozačica velikog automobila s invalidskim oznakama. Pogađate, nimalo invalidna, na visokim štiklama, zalizana i utegnuta, čak niti ne žureći.
- Kako se usuđujete zatvoriti me na plaćenom parkiralištu? progovorim ja.
- Ispričavam se, hladno odbrusi cura lupivši vratima.
- Pozvao sam pauka, dobaci čovjek s parkirališta.
Ne vjerujem da ga je čula. Samo je odjek nekog brzog ritma ostao kao trag iza nje. Baš invalidski!

Prerano sam se probudila. Nisam znala za što prerano, ali bilo je tako. Svejedno je bilo lijepo: odjednom tako puno vremena za lijeno povlačenje stanom sa šalicom lagano izbjeljene crne kave. Na terasi mrak i cvrkut ptica. I Sava, nečujna, nevidljiva, ali udubljena u jutro koje se jednako lijeno povlačilo nebom.
A onda: strka. Još prije osam telefon, pa drugi, pa izlazak, pa vraćanje, pa bilježenje što mi je danas obaviti, zaboravit ću, alarm je samo naoko promašio pravi trenutak.
Sat po sat moga dana gutali su neki drugi ljudi. Sve više sam se bunila, najprije u sebi, a onda sve glasnije i glasnije - dok konačno nisam shvatila.
Ovo je moj dan. I pustit ću ga da prođe. Ali kroz mene, ne uz mene, ne uz neke nepoznate ljude. U ime posla, u ime novca, sigurnosti, straha. Ovo je moj dan. Nema cijene.
"Svakoga jutra pregledam popis najbogatijih ljudi na svijetu i ako me na njemu nema, odem - na posao". Zašto vjerovati popisima koje su sastavljali ljudi čiji su kriteriji bogatstva možda drukčiji od naših? Danas sam povjerovala sebi.
Dovoljno sam bogata da se ne javim na telefon jer je moj mali pas zaspao naslonivši mi se na leđa. I ne da mi se remetiti taj mir, izgubiti toplinu. Ne da mi se kvariti ovaj prekrasan dan koji je polako postao - noć.

Nemoguće je započeti proces iscjeljivanja, ako se najprije ne prizna - bolest. U redu. Priznajem: sama sam. Odnosno, ne živim u paru.
Heeeej, ovo nije nikakav oglas, uostalom, postoje druga mjesta za to. Stoga, komentirajte slobodno, ali ne nudite robu.
Ovo je tek tipično weblogovski razgovor sa samom sobom. A sebi ne treba lagati, čak ni kad te slušaju neki koji će jedva dočekati ovu vrstu priznanja.
Nakon nekoliko sretno-nesretnih višemjesečnih ili čak višegodišnjih uparivanja, živim sretni nepar. I ne znam što se događa - postaje li nepar nezanimljivim i nesretnim ili je, jednostavno, došlo vrijeme promjene.
Ali znam da promjene volim.
(Evo, za onog koji se čudio što tako rijetko pišem ovdje: napisala sam nešto 216. put. Ako je drugi brak "...pobjeda nade nad iskustvom", što li je tek 216. blog na Iskrici?)
 

Volim spavati sama. Barem se naspavam:)
Ali, ponekad, ponekad - tako je lijepo probuditi se s tvojim glatkim prstima na svom boku. Kao da me prebireš, zbrajaš, čudiš se gdje li sam to bila dosad.
Puno je puno dana prošlo od slično brbljavih prstiju. Već sam povjerovala kako ih više neću upoznati.
Ovo je neko rijetko vrijeme u životu kad mi je drago što nisam znala iščitati budućnost.
Prevarila me je. I hvala joj.
I tebi:)

Polako brišem stare blogove. Možda samo malo brže brišem sjećanja. Više me ne bole, zato to mogu raditi.
Još nešto brže šetam uz Savu. Sve vode ovog svijeta povezane su neraskidivo, pa tako i Sava i more i ja.
"Ptice opet nešto slave, iznad Save". - "Savršeno", kaže netko kog sam nekad voljela, - "Uglazbit ću je". - "Nećeš", odgovaram. Pa, zašto sam mu je, uopće, pokazala? Jesam li ipak ono što ne želim biti, tipično žensko? Nudim, pa odbijam. Otkrivam, pa bježim. Osvajam, pa plačem. Nadam se da nisam. Ali, jesam. Evo, opet, to žensko.
Moj je otac želio sinove. Smijem li više roniti po mutnom dnu roditeljskih grijeha? Nije li zabavnije čeprkati po vlastitima?
I poruke brišem. Ipak, ima jedna koju još ne mogu izbrisati. Pogađaj koja. Imaš pravo tri puta, iako nisam ni ribica ni zlatna. Samo sam voda. Voda, voda, voda, koja ponekad dopušta svojoj psećoj prijateljici da je istrči pored Save.
Da, tko koga šeta, tko uz koga trči, stvari su uvijek drukčije nego što izgledaju.
Evo, jutros. Ima negdje oko 40. Snažno tijelo, zanimljivo lice. Možda bih samo prošla pridržavajući prekrasnu kujicu, da se nije usudio. Vješto, majstorski. I uz to još - znojno od trčanja:)
Isplati se ići na Savu, hrabri muškarci su njezin bonus. Pa, zašto sam onda - tužna? Odgovor zna samo pjesma.
"Iznad Save pjesme plave, tvoje lice ptice prave.
A ja tečem sva bez boja. Kao Sava, kao tvoja." 

Dugo sam već na Iskrici. Navika, gotovo nalik bračnoj: znaš da možeš, ali previše ti je stalo do seksa da bi ga upražnjavala bilo kako. I s nekim do kojeg ti - nije stalo.
Svašta sam ovdje doživjela: hvalili su me i pljuvali, prigovarali da sam hladna, oštra, da nisko udaram u (verbalnim) sukobima. Uglavnom se nisam branila. Jer, ti koji su prigovarali ne znaju koliko sam iskrena, naivna, odana kad volim.
Upoznala sam i neke drage ljude ovdje, i dalje smo u kontaktu. Čak sam se i zaljubiti uspjela. Pisale su mi i neke žene, jedna zbog muškarca koji ju je ostavio, navodno zbog mene, druga zbog onog koji je to namjeravao učiniti. Pa se ona požurila spriječiti stvar. Sretnih li brakova:(
I tako, godine rastu kao livada pred dječjim očima, a ja se, baš kao dijete, dalje zelenim uzaludno se nadajući da vrijeme donosi mir i odsutnost želja. Vrijeme nikom ne donosi ništa.
Mi smo ti koji sa zvijezdama u očima putujemo ovim tvrdim putevima. Mi smo donositelji mira i nemira. Sa željom u bedrima ispisujem najljepši kompliment:
"Kad god pomislim na tebe, digne mi se!" (O, da, odgovorila sam ti: "Kad god pomislim na tebe - legla bih pod tebe":))
Obrazovanje, pamet, snaga, slabost, posao, uspjeh, knjige, ništa mi nije donijelo toliko sigurnosti u samu sebe kao ova mala rečenica izgovorena u prepunom kafiću. Od čovjeka koji je svojih stotinjak kilograma u sekundi prebacivao na moj četvrti kat. Znajući da sam tamo spremna za još jedan okršaj strasti: ustreptala, nasmijana, mokra od same pomisli na njega.
Starim? Možda. Svima nam se to događa:)
Ali nedavno sam iznenadila samu sebe kupnjom prekrasnih cipela s visokom petom. Znaju li moje noge na što se spremaju? 

Ne znam jesam li ista. Uostalom, može li se biti isti nakon snjegova i plovidbi, proljetnih želja i tišina jeseni?
Ne znam jesi li isti. Majstor preobrazbe, kako li pamtiš kojem ćeš se sebi vratiti, kad sve prođe!
I zašto se, ovako više ne isti, još uvijek držimo božanskim ljepilom zalijepljeni u tami zemaljskih strasti? Nagrada? Ili tek kazna što ne znamo zaboraviti ljubav, a sve smo drugo tako uspješno zaboravili?
Neka ti je lijep ovaj siječanj. Neka ti se, barem ponekad, netko razveseli kao što sam ti se ja veselila. To i jest najgore u našoj priči - to što nisam ljubomorna. Toliko si moj, kroz toliko života moj, puno više moj, nego svoj, uostalom.
Neka mi je lijep ovaj siječanj. I neka mi se muškarac koji me dodiruje i dalje veseli. I neka me, barem ponekad, dodirne tvojim prstima, onako duboko, do dna radosti.
Neka nam je, neka nam je - sličan ovaj siječanj:)

Bilo je južno na hrvatskom istoku toga dana. Odebljala Sava nešto je šaptala, a ja sam stisnuta baš južnim mislima praznila tamnu čašu. Znaš da ne pijem, osim vode i ponekog soka. Osim mora i poneke rijeke. Osim tebe i ponekog potoka.
Bilo je južno te nedavne slavonske subote. Žena pored mene nešto je pričala, a ja sam stisnuta tvojom ravnicom zvala noć u pomoć.
Uvijek me strese rima, čim te ima:)
Jebiga, fališ mi. A baš mi se učinilo da je vrijeme za novog muškarca.

Prvu sam kujicu pokopala na trokutu Sava - Tahijev stari grad - željeznička pruga. Jesam li išla u školu? Nisam. Hodočastila sam k njoj, k malom humku zemlje u čiji sam vrh uporno, mjesecima, zabadala svježe ubrani cvijet. Svemu me je podučila: nijemom ženskom bolu, odanosti, snazi. A bila je tek mješanka, majka još šarenijih psića koji su neprogledali završavali u Savi. "Voda uvijek nešto nosi", tvrdio je Zilahy. Tugu. Pseću i plimnu koju sam s njom pokušavala podijeliti. Način na koji djeca suosjećaju uvijek je isti: daj mi malo svoje boli.
Druga me je podučila radosti, igri, ljubavi, sebičnosti. Čistokrvna i prelijepa, nije marila za rodovnice. Uspaljena, vabila bi šokirane pudle vrteći kupiranim bokserskim repom. A već nekoliko dana kasnije, kad bi uspaljenost prošla, ti isti pudli drhturili bi pod njezinom težinom: predaj se, pa ti neću ništa, govorila je snažno ih pritiskajući k zemlji. I kad bi se predali, ustajala bi, ponosna i bezobzirna lagano se umiljavajući, meni koja bih dojurila derući se: da ga nisi takla! da ga nisi takla! Umrla mi je u krilu, godinu dana nakon ružne i teške operacije. Ni dah joj zadnji nisam prepoznala, toliko je bila mirna, spremna na odlazak. I dugo još, dugo, topla u mojim rukama. Ponekad je sanjam. U snu mi govori nešto malo ili nimalo razumljivo. Jedino što uvijek razaberem to je: vratit ću se. O, da, prepoznat ćemo se, znam!
Treća je, kćer ove druge, još uvijek samnom. "Pas od ljubavi" jedine su riječi kojima je mogu opisati. - "Rijetko srećem bokserice u tako dobroj kondiciji i u tim godinama", nedavno je rekao jedan veterinar. "Kondicija ovisi o ljubavi", odgovorila mu je moja četveronožna prijateljica, ali on to vjerojatno nije čuo. Malo veterinara razumije jezik životinja. Nažalost!
Bilo je još i pasa i mačaka i ježeva i zečeva i kornjača i koza u mojem zagrebačkom, kao i mojem dalmatinskom životu. Jedino nikad nije bilo ptica u kavezima. Dovoljni su mi, valjda, kavezi tijela - vlastitog i onih koje sam voljela.
Kad zbrojim sve što sam od životinja naučila, moglo bi se izraziti tek rečenicom: ljudi su najopasnija vrsta. Jednom su u mojem susjedstvu stanovale Borgije. I puno je mačaka otišlo na drugu obalu.
No, to ne znači da ljude ne treba voljeti, naprotiv, ljubav je za čovjeka pitanje opstanka. Ako je povremeno ne udahnemo, ostajemo bez zraka.
Na kraju još samo otkriće riječi: u životinjama stanuje život, u čovjeku vrijeme (v/i/jek). Životinje uvijek žive sada, ne brine ih starenje, besmrtne su. Čovjek živi jučer i sutra, rijetki ljudi uspiju prepoznati danas. 
Riječi nas odaju. Kao što mahanje repom odaje pseću radost susretom. Riječi su misli koje je samljela mlinica glasa. Vrtnja repa nalik je spirali. A to - spirala - je ono po čemu se prepoznaje život.
I, da ne zaboravim, ta spirala je i u nama. To je ono životinjsko čega se sramimo, a zahvaljujući čemu dijelimo ovaj planet s drugim vrstama. Vrtnja! Milijarde satelita u svom pohodu oko Sunca. Zar nije ljepše putovati u šarenoj, razigranoj i veseloj grupi život(inj)a?

Noćas sam stare tuge srela Pod ruku s tobom u san mi došle Polako strasti kroz tamu prošle Noćas sam stare tuge srela
A nisam htjela A nisam htjela Odavno želje spavaju same Kroz dane jurim k'o da su sati Otkad te nema bojim se stati
Kroz dane jurim a noću stojim Šarena radost legla u krilo Još uvijek ljubav na prste brojim Još uvijek tu je sve što je bilo
Sanjala sam te noćas. Ostao si samnom i u budnosti. Pjesma mi je svjedok.
I tako sada - ja, kamen - snažan i živ, vječan i tvrd, plešem u sljedeću noć.
Koliko nam malo treba za radost. Tek nekoliko krugova na površini vode u koju su nas bacili.
Ponekad je ljubav puno veća od onih koji se vole.

Ne puno. A i ono što jesam naučila, ne sviđa mi se: ne odgovarati na poruke, koristiti ignore, ne čitati polupismene blogove ili one koje su napisali nevješti imitatori...Sve nešto sa NE. Ali u tom NE ima nešto dobro: doznala sam da samo jedno NE može biti cijela rečenica. NE s točkom. Ovako:
NE.
I da se nakon toga nikome ne trebam opravdavati, ništa objašnjavati, još manje obećavati kako ima nade da NE postane DA.
Nema. Nade, mislim.
Ipak, naučila sam i nešto dobrog. Poput: polupismenost nije znak zloće baš kao što poznavanje engleskog jezika nije jamstvo poznavanja hrvatskog.
Naučila sam i kako biti mlad ne podrazumijeva nužno snagu, kao što starost (ili, ljepše i lažljivije, zrelost) ne podrazumijeva mudrost. Naučila sam i kako kvaliteta seksa ne ovisi o muškarcu (žao mi je, dečki:), svaka žena može iz prosječnog ljubavnika napraviti savršenog. Samo ako ga dovoljno želi:)
Svašta sam još naučila. I kako nazovi prijatelji, ovi virtualni, mogu biti tiho ljuti shvativši kako su odavno prohujali. S vihorom ili bez njega, svejedno.
Uhvatiti vjetar rukom mogu samo rijetki. Ako mi to ponekad uspijeva, zasluga je vjetra. Umorio se i poželio zastati baš kad sam ja došla na red.
Eto, to je moja Iskrica. Dijelim je s tisućama, iako zapravo samo s njih nekoliko. Vjetrovitih i još uvijek dovoljno svojih da priznaju kako je život čudo i kako ga, ni u kojim godinama, ne treba prespavati.
Neka vam bude lijep dan, najbudniji moji!:)

Tridesetosam sa tri. Jučer. Ne pamtim kad sam zadnji puta imala toliko. Čak ni s tobom:)
Nos mi je pun. Čega? Bolest je poruka tijela da nešto nije u redu s našim životom. Moje je tijelo mudro. Zaista nešto nije u redu: još uvijek mu nedostaješ.
Ipak, odradila sam jutros ono najvažnije. Ustala u sedam, popila toplu kavu s hladnim mlijekom (uh, ti kontrasti, ushićuju me cijeloga života!), prošetala svoju pseću prijateljicu, bila u banci, kod jednog nakladnika, kupila limune i grejp, pročitala tridesetak stranica teksta kojeg sređujem, popila vodu s rastopljenim c vitaminom, obavila desetak telefonskih razgovora, s prijateljem nakratko podijelila njegovu tugu i, evo me tu. I dalje nešto nije u redu: još uvijek mi nedostaješ.
Postoji li veza između pamćenja i bolesti? Vrlo vjerojatno. Pamćenje je samo po sebi bolesno, jer zašto se sjećati nečeg jučerašnjeg ili otprije godinu, dvije, kad imamo samo danas? Ni sutra ne postoji, vrijeme je varka i zamka. Sve je samo sada, sada.
Sve što se ikad dogodilo i sad je tu. U nekom kutku svemira i dalje uranjaš lice u moje grudi, i dalje ulaziš u mene kao kornjača u svoj oklop: skrivaš se od svijeta. A ja se i dalje zatvaram oko tebe kao školjka. Znaš li da samo ranjena školjka stvara biser? 
Trideset sedam s jedan, maloprije. Napredujem. Iako mi je nos još uvijek pun. Cijedim limun, grizem grejp. I razmišljam o tijelu kojem ne dopuštam radost.
Zbog pamćenja. Pa mi ono uzvrati bolešću. Temperatura povremeno mora biti visoka. Ovako ili onako.
Bolje bi mi bilo - onako:) Valjda ću naučiti jednom. Kad mi više ne budeš nedostajao.
I kad neka druga rana u meni poželi postati biser.

Ionako su sve prave ljubavi - stare. Zaljubljujemo se u one koje prepoznajemo, ponekad čak i znamo odakle se znamo:)
Ljubavnici, krvnici, prijatelji, tragatelji, lažljivi i oni koji su to malo manje, zar je važno tko smo jedni drugima bili? I kakvi? Zar smo išta naučili u ovom ili nekom drugom od života?
Prvašići, uvijek na početku.
Kad Bog spusti veo na treće oko, a to je ono kojim vidimo najbolje, blagoslovio nas je tim velom zaborava. Cijelog se života borimo s ovim djetinjstvom, odakle nam snaga iscjeljivati njih nekoliko odjedamput!
A onda se pojave ljubavnici, stare ljubavi obuku nove haljine i ponovno smo ranjivi, sretni, očajni, uzdrhtali, ponovno smo živi. I samo tada, u stvari.
Sve ostalo je - tiho umiranje.
Moj prijatelj kaže: "Draga, vrijeme postoji, ma koliko ga ti negirala."
"Ja postojim", odgovaram. "U ovom i svim vremenima."
Da li mi je zato ponekad tako teško prihvatiti promjenu na svojem i tuđim tijelima? U čokoladnoj dubini tvojih očiju priznati glad, unatoč slatkoj hranjivosti koju nudiš? Da li mi je zato tako teško odbiti novi susret sa starim ljubavnikom?
Jučer je nazvao. Dok sam vozila jednom poluotočkom cestom, natrag k svom zagrebačkom životu. Ide u bolnicu i želi me vidjeti prije toga. Prije bolnice. Ili, prije nečeg drugog?
Još uvijek ga mogu voljeti. Jer, naučila sam kako uvijek volimo ono što jednom zavolimo. Samo je ljubav brža od smrti, presvlači se spremnije u svoje šarene i zvjezdane haljine koje crna, hladna gospođa s prezimenom Odlaska s ovog svijeta, nikad nije znala obući.
Još uvijek ga mogu voljeti i zato molim za njega. Ali, otići u krevet s njim nikad više neću. Ne zbog godina. Zbog strasti koja se, poput svoje sestre, također već presvukla. U nježnu i milostivu boju koja tijela ostavlja mirnima.
Uostalom, odavno već u sebi želim nekog drugog. Za njega nosim šašave haljine i grudnjake s čipkom. Njegov me glas izluđuje svojim ulaženjem kroz sve pore moga nemira. Zemlja! Taj čudesni planet želja!
I starih ljubavi:)