pisati pisma, pričati priče

A nedavno sam bila s njim, grlila ga iznutra, da budem on, da bude ja. I opet idem, stalno k njemu odlazim. Ne bi li mu predala teret kojeg nosim. Ali i ne vratim se pravo, a već je neki novi na leđima.
Uh, kako mi more fali! I slani okus tvoga dlana, poslije kojeg s mojih usana silaze samo morske riječi. Zvjezdanog oblika, teške kao kirnje. A plimni val iz onog starog sna vraća se na javi.
Uh, kako mi more fali! A i ti s njim - još više. Još više. 

Ima kuća uvijek ima kuća Kad si sa mnom - ti si moja kuća Kad te nema - kuća mi samoća
U "Kući veličanstvene izolacije" Edne O'Brien, tužna žena srednjih godina zaljubljuje se u bijesnog muškarca kojeg, zbog terorizma, traži britanska policija. Priča je, naravno, zamršena. Ali, kuća zbližava ovo dvoje nespojivih, kuća hrani i čuva njihovu ljubav.
U jednoj drugoj priči, istinitoj i životnoj, on počinje graditi kuću na obali. Ostavljen od žene koju je, kako je govorio, gradio do tada. Da li bi poginuo da je nastavio oblikovati njezino tijelo svojim žuljevitim prstima građevinara? Ili bi se to dvoje zaljubljenih naselilo u malu i osamljenu kuću na obali? Život je pisac talentiran do boli. Kraj ne znamo sve dok ga ne napiše. A onda nam više i nije važan, jer smo ga - proživjeli.
Ima kuća uvijek ima kuća. Dugo već nisam poželjela živjeti s nekim. Znam puno o tebi. Neuredan si. Grintav. Uplašen. Bijesan. Stisnutom se šakom daješ mom trbuhu, kao dijete koje je greškom izvan vode. Dugo već nisam, ali jutros sam zatekla svoje prste u krivolovu. Hvatali su tebe koji je otišao, po krevetu koji je ostao. Loš znak. Ili - živ znak. Da mi je doznati što li je onom talentiranom piscu na pamet palo?