pisati pisma, pričati priče

Sigurno je: muškarci vole žene koje vole sebe:)))
Zato mi idu na živce logovi u kojima neke od nas samo kukaju, kukaju, kukaju, kukaju....Uzmi svoj život u svoje ruke, prije toga ih dobro operi, a nakon toga - oblikuj svoje dane kao što mijesiš kruh: s ljubavlju i snagom.
Ili, možda, uopće ne znaš mijesiti kruh? Pa, kako ćeš onda mijesiti bilo što drugo: jutro, muškarca, svoje grudi, njegova bedra, da ne nabrajam više:)))
Jaka je žena ona koja ne igra igrice, ne trepće okicama, vid joj je jasan, pogledom obećaje strast do ruba smrti, tijelom ispunjava taj pogled.
Slaba je žena lutka za igru muškarca, lutka koju on baca kroz prozor nakon što se - tijekom upotrebe - ispuhala.
Da, muškarci vole žene koje vole sebe. Uostalom, to je ljubav koja nas uči svim drugim ljubavima u životu:-)

Blagdani nisu moje vrijeme, ja svakodnevno slavim - život. I kad potonem, kad me tuge preliju kao plimni val jednu daleku uvalu; i kad se uspnem k onom selu biokovskom u kojem prozori s burom vode glasne razgovore; i kad koračam ulicom na petama koje susret s tobom nije, niti će polomiti - slavim život.
Na Zemlji smo blagoslovljeni životom. Privilegirani mogućnošću stjecanja dviju najvažnijih stvari u svim svjetovima ovog čudesnog svemira: ljubavi i znanja. Svih vrsta ljubavi i svih vrsta znanja.
Tvojim tijelom povezujem ljubav i znanje. A onda svoje tijelo, bez planova i nacrta, tek impulsom života, podmećem pod taj most tvoga tijela, učvršćujući njega, sebe, nas.
Kad smo se prvi put sreli, ovog ljeta, u pravom trenutku i u krivom kafiću, pomislila sam: "Uh, ovaj je lud! Ali, izdrži sat vremena, popij piće i - briši!"
Još izdržavam, i još si lud. I svi su kafići odonda pogrešni, voda naših tijela jedino je piće koje žeđamo, još i još, do nekog ruba koji se, poput horizonta, odmiče što mu se više približavamo.
Božić je. Rođenje onog kojeg smo razapeli. Samo je na ovom planetu raspeće i moguće: tijelo pribijeno na križ materije. Ali On se svako malo opet vrati na Zemlju: kao Buddha, Muhamed, Isus, avatar. Božanstvo koje želi otpatiti ljudskost. A nama nije dovoljna naša patnja, ubrzo je povećamo Njegovom.
Ne vjerujem više u to - u patnju. Vjerujem kako samo kroz radost rastemo. I zato se privijam uz tebe s toliko strasti, toliko žudnje - da budem ti, da budeš ja, da bude radost.
Jer, svaki put kad se na ovom svijetu rodi radost, mala, velika, bilo kakva - bude Božić. 
I neka nam je sretan, dušo, ovaj i svi drugi Božići!
I neka je sretan svaki, i mali i veliki, Božić u životu onih koji ovo čitaju:-)))

Jučer ponovno, po tko zna koji put, prelazim slovensku granicu. S lijeve strane nekoliko kuća, na jednoj visi nešto. Usporim, pogledam bolje: Djed Mraz! U gotovo prirodnoj veličini (ako je ljudska veličina prirodna za Djeda Mraza) penje se po zidu prema krovu i dimnjaku iz kojeg se puši.
Uh, kako me razveselio prizor! Figura Djeda Mraza vesela, crvena, debela, dobroćudna, baš kakvu trebam ove zime. Pričvršćena uz katnicu okruženu zelenilom.
Hoćeš li biti moj Djed Mraz? Uđi kroz dimnjak, zacrni se, zadimi se, zapali se! Čekat ću te. I ne trebaš mi ništa donijeti u torbi, samo sebe, samo sebe. Onako kako se donosiš od ovoljetnih vrućina:-)
Obećajem - cijele ću noći ostati budna:-)))

Dugo već ne napisah nijednu pjesmu. S tobom me krenula proza, čista i snažna, griješna i - važna. Uh, evo rime, zna ona kad se treba javiti:)
Dugo već ne napisah nijednu pjesmu: dva, tri, četiri mjeseca. Ali, zato mi tijelo pjeva, glasno i strasno, svakodnevno i svakonoćno. I kad te nema, i kad te dugo nema, pjesma nastavlja iz njega, iz tog mog tijela, duboko si je usadio, sve dublje je utisneš svaki put kad dođeš. U svaku stanicu, svaku poru. Ljubav - jedini pravi lifting.
Dugo već ne napisah nijednu pjesmu. Ali, bliži se vrijeme slavlja i možda je red da počnem s tobom, olovkom u sebi, ili po tastaturi tvoje kože orošene znojem davanja i uzimanja, možda je stvarno red da počnem - pisati tvoje pjesme.
Pa, evo jednog tog početka, malog i noćnog, weblogovskog:
Razgrćeš san i šapćeš: uđi I ja se uvlačim gola pod tvoje kapke platna I nebu anđele kradem ko prosjak s božjeg stola A onda liježem nježno razapeta na želji Podijeljena na pola Od ovog svijeta i onog
Ali u oba - tvoja;-)

Nikad s njima nisam znala, s prijateljima, mislim. Miješala sam ih s ljubavnicima, pravila ih od gline i od mora, jer uz glinu rastem, a uz more volim.
Nikad nisam znala s prijateljima. Ali, nekako mi se čini da sada znam. "Htjedoh te čuti", napisao je onaj kojeg tako volim i s kojim nikad nisam poželjela u krevet, a kad bih birala najzgodnijeg među prijateljima, bio bi to on, visok i snažan, zelenook i pametan. I osmijeha, čarobnog osmijeha koji raspršuje oblake.
I čuo me je, brzo nakon toga. I ja sam čula njegov smijeh i kako mu je, i s kim mu je, i gdje mu je...Neposredno prije, poslala sam poruku na broj kojeg je upravo promijenio. Sms nije primio, ali je zato poslao svoj. "Nama ne trebaju telefoni", samo je rekao. Da, nama ne treba ništa osim ovoga što imamo: dobre misli koje svaki od nas šalje onom drugom.
Nikad nisam znala s prijateljima. Voljeli su me i boljeli, voljela sam ih i ostavljala zbog muža ili ljubavnika, jer muževi i ljubavnici ne vole prijatelje u životu svojih žena, nikakve, a posebno - muške.
Sad mi se nekako čini da sam naučila: ljubavnici mogu, ali ne moraju biti prijatelji; prijatelji ne trebaju biti - ljubavnici. Jer su puno toga što ljubavnici nisu. No, najprije sam morala naučiti kako nitko nije kao ja, čak je i meni ponekad to teško biti:))) Naučila sam i kako nitko nije kao on, prijatelj o kojem govorim, i kako je i njemu ponekad teško biti prijateljem.
Prijateljstvo je i kad doznaš kako je svijet mnogo bolje mjesto otkad imaš prijatelja. I kako riječi mogu umjesto prstiju prolaziti kroz kosu onog od vas dvoje koji utjehu treba. I kad ti svemir sjedne u dlan zbog male rečenice pristigle iz daleka: - Zapamti, ti si posebna osoba i ja te jako volim!
I ja tebe, prijatelju moj:-)

Kad sam na moru, ustajem rano, najranije. Spustim se na veliku stijenu ispod kuće i čekam. Čekam da Sunce pokuca na modro zelena vrata mora i kaže: evo, donosim ti dan!
I svaki put kad mu uhvatim dolazak osjetim da je i ono uhvatilo mene. U mrežu svoje ljepote. U čudo kojim Bog redovno blagoslivlja prirodu.
S mjesta na stijeni uvijek gledam istu sliku: sunce izranja iz mora, a onda se, još onako mokro, uspne na plavi nebeski ručnik. I počne svoje kotrljanje danom koji nas očekuje.
More ne stanuje u Zagrebu. U ranojutarnje sate s prozora ne vidim Sljeme. Samo maglu koja skriva onog što će, i u studenom, zažutjeti dan.
Ali u Zagrebu stanuješ ti, stanujem ja. I sve što nas grije u ovo predzimsko doba godine.
Sunce. Muški princip, otac, muž, ljubavnik, sin. U ženskom životu - svi važni muškarci. Zašto ih tako volim vidjeti dok izranjaju iz mora?
Zato što tako znam da su minule noći zaronili. Do dna mora, do dna žene.
A to je najvažniji muški posao na ovom svijetu.

Hvala Ti što si pročitao moje siječanjsko pismo i preuzeo brigu o čovjeku kojeg sam voljela. Što si me riješio tereta kojeg žena, čak i moje snage, ne može nositi. Hvala Ti što ga i dalje voliš.
Hvala Ti što si mi dao zemaljsku ljubav, nakon te nebeske, žrtvom razdiruće. Što si u moj život doveo čovjeka zemlje, pravog tijela za moje tijelo. I što ga nisam razorila strašću i što me nije povrijedio strahom od pripadanja. Što smo oboje dobili dvostruko u toj maloj robnoj razmjeni. Hvala Ti što ga i dalje voliš.
Hvala Ti što si mi pokazao da postoji i nebesko-zemaljska kombinacija za mene. Čovjek duha za moj duh i tijela za moje tijelo, nastanjuje se u meni. Vatra za zrak, zrak za vatru. Zemlja uokolo vode. Voda niz zemlju. Radošću nas učiš gradnji mosta: od duše k duši. Hvala Ti što ga i dalje voliš.
Hvala Ti za narančastu ljubav i ružičasti smijeh koje, kao blagoslov, prosipaš mojim životom. Pišem Ti, znajući da su ove riječi već u Tvojim rukama. Sljedećeg ću siječnja sama biti pismo koje putuje k Tebi. Zagreb-Frankfurt-Bangalore. Evo me, Dragi.
I hvala Ti, najviše Ti hvala što Te i dalje volim.

Ljubav i business itekako su povezani. Formula uspjeha ista je na oba područja: privlačimo ono što volimo; ono na što u životu obratimo pažnju - raste; ako voliš i poštuješ sebe, drugi će se prema tebi isto tako odnositi; kad nešto dogovaraš, vodi računa o dobru jedne i druge strane; stvaralačka mašta pokreće i ljubav i business... Mogla bih još dugo tako. Ali ne treba, znate vi to i bez mene.
Ljubav jest posao, nekad se itekako naradimo voleći. Posao mora biti ljubav, uspijevamo samo u onom što volimo raditi. Jer, to radimo najbolje što možemo.
Neka nam je svima sklon ovaj utorak - i u ljubavi i u businessu:-)))

Puno sam ih napisala, dalje ih pišem. Nisam od onih koji odustaju kad nekud krenu. Ali, sam od onih koji nastoje kretati se istim ritmom, istim užitkom, istom snagom.
Zato mi fale oni čitki weblogovi, oni koji su otkrivali unutarnji svijet svoga autora, omotani u pismenost vanjskog.
Iskrica nije mjesto na kojem treba bilo koga imenovati, stoga neću spominjati nickove onih koji su pisali takve lijepe weblogove, s dušom i srčanim otkucajima. Prepoznat će se po tome - što odavno šute.
Stoga ih, ovako javno, molim da i dalje pišu. Normalnim slovima, crnim na bijeloj podlozi. Riječima bez vrijeđanja onih koji čitaju. Rečenicama u kojima je razmak između riječi dovoljan tek za mali ego trip, ni u kojem slučaju veliki i crveni!
Weblogovi! Tko što čita i da li netko uopće nešto čita; tko i kako piše i jesu li mu ikad rekli da mu pisanje neće biti profesija ma koliko se raspisivao i razmahivao; tko je i kada išao u školu i koga su još u osnovnoj podučili da kuća nije kuča, da se čovjek piše upravo ovako i da se, unatoč ekranu, netko drugi možda stidi (ne)pismenosti onih čiji profili vrve tisućicama i (nad)prosjecima.
Znam, ima ih koji će reći - nije joj trebalo ovo. Neka kažu što god hoće, ovdje smo da bismo govorili što hoćemo, ali neka to kažu na svom jeziku, ma koji on bio, i - ne udaraju pismene svojom bahatom nepismenošću!
Znam, ima ih koji će reći - nismo profesionalni pisci, zar je važno kako pišemo? Važno je, jer ako je Iskrica nepismena, ovako visoko obrazovana, što li je tek izvan nje?
Materinji jezik, da bismo njime govorili i pisali, ne treba studirati. Ali treba - poštivati i čuvati. Slično onoj: "Čuvaj mamu da ti duže traje":-)))

"Kad sam dobra, jako sam dobra. Kad sam loša - još sam bolja!", mudra Mae West, ona ista koja je partnera na plesnom podiju glasno upitala: "Imaš li pištolj u džepu ili ti je samo drago što me vidiš?"
Podizati, podizati, podizati...nekad mi se čini životnom zadaćom:-))) Muškarci to teško razumiju, čak im se ne sviđa spoznaja o tome kako netko drugi, k tome još žena, upravlja položajem onog najvažnijeg komada tijela kojeg su posudili za ovoživotne užitke.
Najljepše je podizati - pogledom. Ni dodira, ni trenja, ni glasa...samo pogled, do dna njega.
Ali, podizati se može još koješta: torbe pune namirnica za ručak na kojem ćeš sjediti zbunjen i treperav, sit i namiren prije nego si išta od hrane uopće okusio. Podizati se može samopouzdanje, ne govorim ti ništa o tome kakav si ljubavnik, nisi dijete, već si naučio koliko je to relativna stvar. S nekim smo ljubavnici, s nekim drugim - jadnici.
Nisam ljubomorna. Točnije, jesam ponekad, ali na tebe nisam. Imam te točno u mjeri u kojoj me želiš. Dakle, imam te puno, više nego ijedna druga ovog trenutka. To vrijedi i obrnuto.
Podizati. Novčiće koji su ti pobjegli iz džepova dok smo se skidali onako luđački, kao da ćemo umrijeti ako to ne učinimo odmah, odmah, odmah. U mjenjačnici života novčići vrijede koliko vrijedi želja koja ih je izbacila iz odjeće. Puno, da. Oboje smo iznenađeni vrijednošću. Igra li se s nama neki Blagajnik gore?
Dolaziš, odlaziš, lažeš kao da si glavom čuvar pečata istine, a onda se smiješ dok se pravim kako ti vjerujem...Sve je to igra, ništa osim igre i ne postoji na ovom svijetu. Pristala sam i nema mi druge nego dobivati.
"Kad sam dobra..." S tobom sam dobra. I ne dam se pokvariti. Kad god bacimo vrtuljak, isto nam dođe: "Uzmi sve. Daj sve."
Pa to i radimo: igramo se dalje.

Jutros te jako volim. Probudila sam se u pola šest, sama, s tamom u prozoru. I odmah sam te voljela jako. Jesam li te sanjala? Ne znam. Prozor je šutio, ali tama je rekla: evo ti ga, na, danas je tvoj.
I tako te sada volim. Do onog mjesta na tijelu na kojeg uvijek prvo staviš ruku. I dok sam kuhala kavu, i dok sam stavljala kremu na lice i dok sam otključavala vrata izvodeći psa na livadu i dok sam i dok sam - mislila sam kako je obično voljeti te. Roniti tvojom ponornicom, a na površini mir, a na površini tišina.
I kad ti nekad iz očiju pobjegnu tople kapi, napravim se da ih ne vidim. Samo ti kao slučajno, pritisnem lice dlanom, utisnem sve tri glavne crte u njega, svoje crte u tvoje lice.
I tako smo bujica i ponor, vjetar i plamen. Širimo se jedno u drugom, opasni i mudri. Ali, nema drugog načina. Život ne priznaje stajanje na mjestu.
Ah, da ne zaboravim. Jučer sam kupila malu crnu vestu na kopčanje. Mekana i nježna, podsjetila je na tvoje prste. Zato sam je kupila. Da ti gledam lice dok je otkopčavaš.

Anthony de Mello priča: "Neki je pijanac išao ulicom s mjehurićima na oba uha. Prijatelj ga upita što mu se dogodilo. "Žena je ostavila vruću peglu na stolu, i kad je zazvonio telefon, umjesto slušalice, podigao sam peglu i stavio je na uho." "Shvaćam", reče prijatelj. "Ali, odakle ti mjehurići i na drugom uhu?" "Ma, budala je ponovno nazvala."
Neki s mjehurićima na oba uha obilaze moje logove. Kao da su oni pegle koje uporno stavljaju na jedno, pa zatim i drugo uho:-) Čime sam ih to - opila? I zašto im se stalno čini da čuju zvonjavu telefona?
Ne znam. Ali, znam da ne valja log u kojem nema ljubavi. Zato je uzimam među prste, onako kao sol života i posipam ovom virtualnom stranicom. Neka se posluži kome je život neslan! A tko ima viška ljubavi, neka se pridruži ovom posipanju!
Pa će tako i mjehurići na ušima pijanih - nestati:-)))

Svako tamnoplavo kretanje na cesti nagovještavalo je tvoj dolazak: evo ga, ne, to nije njegov auto, evo - ovaj je njegov, ne, ni ovaj...stajala sam kraj prozora promatrajući ulicu. Odvojena od nje, visoko, visoko.
Ljutnja što nisi najavio zakašnjenje počela se penjati k meni, kat po kat, sve mi se više približavala. Odmaknula sam se od stakla koje mi te nije dalo i ušla u sobu. Neću te više čekati. Mrzim čekanje.
Prvo sam ja nazvala: dolaziš li? - Evo me, odgovorio si. Jesu li prošle dvije, tri, deset minuta, ne znam. Onda si nazvao ti. Potrčala sam k prozoru, vidjela te, portafon, jesi li čuo zujanje ulaznih vrata, jesi li ušao, gdje si...stubištem se nisi sam uspinjao - s tobom su išle, korak po korak, sve moje želje, sva moja čekanja. Teški korak onog koji zna kuda se uputio.
A dogovorili smo se da ćeš, kad stigneš pred zgradu, poslati poruku. Zaboravila sam to, puno je ljepših stvari ulazilo u mene te večeri, u moj um, moje tijelo, o da, i u moju dušu.
Jučerašnji je dan prošao u putovanju, predavanju, susretu s dragim ljudima i samo jednoj luckastoj poruci koju sam ti poslala ujutro i na koju nije bilo odgovora. Ali, nisam ga ni očekivala. Bila je to poruka na koju si odgovorio cijelim svojim tijelom još prije nego sam je poslala. I mobitel je normalno radio, stizali su pozivi i poruke, moj život mimo tebe.
Legla sam kasno, točnije - rano, bližilo se jutro. Cijelog sam te dana osjećala oko sebe, tvoji su otisci bili po svemu što me okruživalo. A oni koje nisam vidjela, oni u meni, unutrašnji - bili su gotovo opipljivi. Hvatala sam ih se, hvatali su me se, kao što se more hvata oko vesla, ne puštajući ga da izroni bez napora. Mobitel je i dalje radio.
Jutros sam nastavila veslati kroz ono zajedničko vrijeme i prostor prekjučerašnjeg dana. Na trenutak bih te ugledala, samo lice, samo oči ili pak samo osmijeh širok kao voda bez obale. Volim taj osmijeh, otvara mi te potpuno.
A onda su zazujale poruke. Nekoliko njih za redom. Druga me udarila radošću: tvoje ispisano ime i samo dvije riječi - tu sam. Gdje si? - pomislila sam. Nemoguće da si došao nenajavljen! A onda sam ugledala datum slanja poruke. 16. 9. 2003. i ranovečernji sat iza datuma. Bio je to neisporučeni sms od preksinoć. Zadržan negdje u prostoru kojeg nema. Sms koji si poslao prema dogovoru, u trenutku stizanja pred moju zgradu, a koji je odlučio opet mi te dovesti jutros:-)))
Tako mi je neisporučeni sms - isporučio tebe. Pošteno. I nije uopće važno što ne znamo gdje je, u kojem kutku svemira, čekao svo ono vrijeme između nas! 

Napisao mi je: "Hej, može li.. jedan blog o vatri, o vatri koja plamti u nama, koja, nažalost prebrzo izgori, koju nismo naučili održavati, bacati cjepanice na nju da traje i traje, koja plane kad se najmanje nadamo..."
I on i ja smo ljudi zraka. I dugo sam mislila kako je zrak najvažniji element - bez njega najbrže umiremo. Ali, izgleda kako smrt nije mjera života. Smrt je samo događaj unutar života, dobar ako je život takav bio, loš ako ga uopće nismo živjeli. Toplina i vatra mjere koliko smo živi.
Ali, u svom zračnom životu naučila sam da je voda najjači element. Voda - osjećaji - nesvjesno: to je ono što nas pokreće. I k tome još - nekontrolirano.
Vatra je neprijatelj vode. Vatra treba zrak i zraku je prijatelj. Vatra je ono što nas može učiniti jalovim, ali i natjerati našu unutarnju vodu da proključa ili se sledi, dakle, može nam učiniti gore od smrti - promijeniti nam agregatno stanje.
Budi moja voda. Prekrasan stih ružnog autora. Budi moja vatra. Ne daj da se ohladim toliko da umrem prije smrti.
Da, moj riječki prijatelj ima pravo: vatra ima svoja pravila gorenja. Plane kad joj se ne nadaš, isprži te kad, znatiželjno dijete, opipavaš njezinu svjetlost. Ali - kako je održati? Kako zaustaviti u sebi i u drugom taj plamen za kojim, u tunelu svakodnevnice, vapimo cijeloga života? Jedino tako da - budemo zrak. Sebe damo vatri, bez kalkuliranja, jer kako dozirati svoju muškost, svoju ženstvenost? Nikako. Dajem se ili se ne dajem. A kad se dajem, šapućem jedinu molitvu: neka onaj kojem se dajem bude dovoljno jak da me primi!
I to je sve. Osim, zaboravila sam zemlju. Ne, zemlju nikad ne zaboravljam. Toliko mi nedostaje da je, svako malo, izmrvim prstima.
Dakle, prijatelju moj, ne postoje cjepanice koje bismo mogli bacati u vatru ne bismo li je održali. Mi smo te cjepanice, naša tijela, naše duše, naši umovi, samo mi, samo mi, samo mi...I Bog je milostiv ako sretnemo nekog tko pristaje biti plamenom i sagorijevati nas, sagorijevati, sagorijevati...
Neka ti je sretno gorenje, neka mi je sretna vatra u koju sam uskočila!

"A onda sam čekajući smrt da te konačno makne s moga puta I mene udalji s tvoga u neki sretniji svemir začula kako me zoveš Odnekud iznutra iz tame koje se bojim ime je kao nemir po mojoj koži tuklo - Hajde, otvori srce, gdje drugdje da postojim! - tvoje me riječi zasjekoše ko igla podbuhlo i muklo I samo sam se digla (što drugo mogla sam) i nastavila dalje već rastvorenih grudi Ko tramvaj noćni kojim voze se rijetki ljudi"
Malo ili nimalo vozim se tramvajem, nešto zbog dugogodišnjeg života u gradu bez tramvaja, a nešto zbog ljubavi prema automobilima i slobodi i brzini kretanja koju oni omogućuju. Ali, volim tramvaje, volim život kojeg pronose gradom, mlade ljude koji njima upravljaju, nekad nervozno i nespretno, drugi puta smireno i nježno kao da umjesto tramvajske ručice drže ruku svoje voljene (ili voljenog, svejedno).
U tramvaju sam, još gotovo djevojčica, naučila lekciju o tome koliko mi nedostaje ženskog samopouzdanja. Prijateljica i ja bile smo naslonjene na sam kraj prikolice kad je, muškarac koji se pored nas uspinjao u tramvaj, zastao zagledavši se u - moje noge. Obje smo se zaustavile u razgovoru. Gledala sam njega, nju, da bi na kraju i sama spustila pogled k svojim nogama. Kratka suknja i visoke pete iz perspektive tramvajskih stepenica pružale su nešto što je muškarca zbunilo. A ja sam pomislila - sigurno mi se poderala čarapa! Nikad neću zaboraviti smijeh moje prijateljice kad sam je zamolila da to i ona provjeri, jer ja nisam uspjela naći poderotinu. - Glupačo, rekla je smijući se, zar ne shvaćaš da ti je gledao noge!
Više godina kasnije, nakon noći lude strasti s muškarcem koji je tog jutra odlazio na neko dugo vrijeme u jednu arapsku zemlju, još mirišući sva po željama, dodirima, sokovima, ušla sam u tramvaj. Trebalo mi je svega nekoliko stanica do kuće, ali tih nekoliko stanica postalo je - cijela vječnost. Muškarac za muškarcem, mlad, star, srednjih godina, ružan ili lijep, svejedno, svaki muškarac koji je ušao u tramvaj zurio je u mene. Svi su nepogrešivo znali što sam radila prethodnih sati. Kako? Po čemu? Po licu koje je još čuvalo doživljene užitke ili po onom što danas i znanost priznaje, a što oduvijek zovemo kemijom i što sam, poput svih kuja ovog svijeta, lučila i nakon odvajanja od onog s kojim sam se tjerala?
Tramvaj. Ponekad pomislim na seks u tramvaju. To vrijedi i za vlak, avion, brod - sve što nas odvodi dalje i što nema stalno mjesto. Jer, stalnost nas plaši, život je u kretanju. A seks je jedina djelatnost koja premošćuje život i smrt.
Ne volim vulgarnost i nadam se da sam ovim logom uspjela ostati na njezinom rubu. Ali, ne volim ni pretvaranje, mentalnost iznad tjelesnosti, duhovnost iznad emocionalnosti. Svo četvero smo mi. Tijelom opipavamo stvarnost, a onda je um prevodi na jezik Boga, onaj kojeg govorimo u svom pravom domu. A osjećaj koji sve to prati je slovo duše, zato nekog volimo i kad nam ne odgovara, volimo ga ludo i umom i tijelom i duhom, samo zato što nam je dotaknuo dušu. Duše imaju svoje znakove raspoznavanja. U njihovom pismu nema gumica za brisanje.
Zato odlučujem ovaj log ostaviti kakav jest, dodajući samo da mi je, iako volim tramvaje, žao što često u životu sličim onom noćnom:
"I nastavila dalje već rastvorenih grudi Ko tramvaj noćni kojim voze se rijetki ljudi"