Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Da izbjegnem svaku potpuno bezpotrebnu subjektivnost, oslonit ću se na mišljenje neprikosnovenih stručnjaka:

Eto tako All Music Guide niti jedan album Manowara ne ocjenjuje s 5 zvjezdica, samo dvama im albumima daje 4 zvjezdice, dok su sva ostala remek djela spomenutog benda u kategoriji od podnošljivog (***) do malo teže podnošljivoga (**).

Dok recimo u isto vrijeme isti izvor čak 5 albuma hard rock-ikona Kiss ocjenjuje s 4 i pol zvjezdice, a 4 albuma istih s pune okrugle 4 zvjezdice.

Osim toga, Kiss su odavno primljeni u Rock 'n Roll Hall of Fame, a Manowar tamo neće biti primljeni nikad, dakle niti nakon prosinca 2012. godine. Da ne govorim sad tu koliko je koji bend prodao milijuna albuma, te da su po Kiss-u napravljena dva Marvelova stripa a po Manowaru naravno niti jedan!

Pametnomu dosta (lat. homo sapiensi sat). Jer svakom iole kognitivno prosječno obdarenom biću već iz prednjih brojaka, a i činjeničnih navoda, sasvim je jasno tko su istinski kraljevi rokenrola.

Da ne velim sad tu heavy metala, jer ne spadam u one koji smatraju da je nakon prvih šest albuma Led Zeppelina, 4.-6. albuma Deep Purplea i prvih pet albuma Black Sabbatha spomenuti metalurško-glazbeni pravac uopće preživio, a kamoli nam ga podario neko drugoga slušanja vrijedno ostvarenje. I to svima Metallicama, Judast Priestovima, Iron Maidenima i Manowarima unatoč.

P:S. Motorhead su hard rock a ne heavy metal.

P.P.S. Upamtite: nisu svi obožavatelji hevi metala krivi za to što jesu! A ne ne.

(P.P.P.S. Znate što, volio bih da mi što više komentirate postove. Naime, čuo sam da se komentiranima i još više komentiranima smješi jako fina karma, pa ne vjerujem da ste baš takvi da mi nećete pomoći u tome.)

Da je Majanski kalendar
Baš svaki put točan.
I da sve ima svoje razloge
Pretežito: dobre.
Za (ne)postojanje.

A čak nije obvezatno kružnica

Niti ni elipsa

Ono što će naknadno otjeloviti
Lanac nam naš
(vidi: oko za
oko=>vratnik)
A nadasve
U trenutcima neopreza
(kad
........ne
.............prezamo
niti
.....od
..........sebe)
Pa nas baš boli
Razbi
Briga

A ne još uvijek zub


( * Prosvjećeno bićima koja inače još ne vjeruju u propast webloga)

E ja sam kod omame (i otate dok je bio živ) slušao Debisija. Samo šta onda još nisam znao da je Claire de Lune napisao kao saundtrek za Sumrak namber uan.

Ali u muzičku me nisu ipak primili. Mislim da zato jer sam po šukunbaki Srbin.

Link

Kao i svaki nevoljnik bez Premijum statusa
(uvijek se pitam što je s onim Zakonom o suzbijanju diskriminacije, koga bi on uopće trebao zaštititi, možda samo Rome i gejeve? ili ipak još neke od nas, šta ja znam: duševne bolesnike, dapače i seksualne manijake koji si već dugo nisu mogli ništa takvo priuštiti zbog nedostatka love za viagru i epi men)
ja ne mogu svako dnevno/noćno odnosno opsesivno-manijakalno pisati poruke svojim tako brojnim prijateljima-icama na ovim stranicama.

No, što je tu je. Zato, pozor S. (podaci poznati red akciji) – evo, upravo sad ću ti odgovoriti na upit (a ti ćeš požaliti dan, sat, minutu, sekundu i desetinku kad si izgubila broj mog moba i time se figurativno kazano obogaljila u quasiemocionalnom, a spasila u svakom drugom pogledu!):
Navodnici koji te toliko zbuniše izumljeni su, kao što im to i samo ime kaže, kako bi prosječnog i svakog drugog čovjeka navodili: na nekoga i nešto, što je ustvari akuzativ a to je ovdje nebitno, pa nam dakle ostaje navođenje:
-na cilj i/ili metu
-na poroke
-na blud
-vidi gore samo protuprirodna inačica
-na vodu (mislim da nekako slično zvuči ali nisam sad baš siguran handrid prsent)

Dok pas i poštar, sigurno to nisi primijetila!, uvijek počinju istim prvim slovom, pa daklem su to tzv. istopočetne riječi, a samim time i kompatibilne u nekom, ali ne zato i u svakom pogledu. I još se nekako smisleno nadovezuju kao antipodi, naime pas laje, a poštar ne ili rijetko, dok recimo poštar ima torbu a pas nema, osim ako nije australski divlji pas tobolčar, samo što čak i tad to nije torba nego tobolac, a kamoli poštanska. I tako dalje i tako dalje. Itd. Itd. Itd.

Si skužila? Ili nisi, što mi je teško povjerovati jer si rekla da mi je poezija genijalna, a onda je to to.

P.S.
Inače, još uvijek si rado pročitam po koji tvoj kongenijalni (a kaj to sad znači, majku mu i Klaića?!?) post, jedino što su mi isti nekako neprirodni, i to vjerojatno baš zato jer dosta od udaraju od normale. A tko je to vidio? Pobogu. Pa nisu ljudi nastali na Gaussovoj krivulji nego ih je Bog napravio sebi na sliku i priliku i sve je bilo dobro (čitaj: normalno) dok nije došla prokleta evolucija koja je pak sve to, tako dobro zamišljeno da je riječ "savršeno" preslaba, do slovno pa upro-pas-ti-la!

No dobro, dobro, tebe nije, ali mene je. To sigurno znam jer još uvijek dosta često sanjam (vele mi moji psihijatri da su to tako zvani atavistički snovi, kroz koje kao da provejava naš bogomdani genetički potencijal) da pjevam u super uspješnom boj bendu s Placidom Domingom i Jose Carrerarsom, pa s Bonom Voksom i još mnogima i mnogima i mnogima drugima ... A onda se ujutro probudim, i to zamisli: živ živcat!!! Mislim si: dobro, jebeš to, život je ionak masovna pojava, ali di mi je moja 4 banke mlađa udovica????

Hoću reći: ako laže rog, ne laže svijeća!!!

P.P.S.
Drugi put ću Ti možda napisati pjesmu, onako pomalo refleksivno-reminiscentnu na večer kad si me na jednom trgu tko zna kom s benzinskom pumpom na noćnom obzorju naivno, poput Milene D., priupitala: a koliko je sati, i to samo zato da bi mi zatim u posljedično nastalom magnovenju maznula radio taksi koji se tu iznenada odnekud našao. Pa sam si u šoku morao kupiti politarnu destiliranu vodu (vidi gore spomenutu pumpu) jer mi nakon tvog opetovanog inzistiranja na Don Perinjonu u ekskluzivnom restoranu nije više ostalo love ni za antifriz!
Si ti uopće danas naposlijetku svjesna svega toga? Ili te baš briga? Ili ti je ipak žao.
A možda ipak samo malo, a? Kaj ni mrvicu (???)

Kraj šihte, možda sendvič? Ili mjesečina sa sirom: 0 mesa, a pravi okus, morate probati! U vrtnji planeta pogube se lososi i štuke. Losovi.

Da.

Ti napiši pismo i pošalji ga svakome (osim meni).
Preventivno reci "psu" da ugrize "poštara".
(poslije je sve dobro:
jer nije sada).

{Chopin kao utjeha (ne u zamrzivaču, rastopi sve što ima tamo)? Ne znam: nisam bio}.

Ne mora baš i zadnji list otpasti s drveta: da bismo znali da je jesen.

A ne mora ni list biti baš list. Ni drvo drvo. Jedino je glavnoj zvijezdi teško pronaći zamjenu uz ovakvo stanje na kalendaru.

Dobro napisan kič (užasne li sintagme, pa opet istinite) je poput bombona čija slatkost nadmašuje oprez. A to uopće nije zanemarivo postignuće u perspektivi onog što vas očekuje kad dođu četiri jahača (na četiri konja, sa šesnaest nogu).

I neskrivenom željom u očima da vas upoznaju s gorkim.

Mislim, zamatati svoje misli u celofan, izbjegavajući strogo i dosljedno spominjanje nickova i, nedajbože, imena i prezimena objekata svojih opservacija.

Ipak se ti & takvi, valjda aktiviranjem svog tzv. šestog čula, prepoznaju. I onda mi zamjere napisano te jedva čekaju priliku da mi se osvete. I sad, obzirom da u principu, higijene radi, izbjegavam komentiranje njihovih postova, dočekaju me na neutralnom teritoriju posta treće osobe, i to s ponekom više ili manje priglupom uvredom.

Slabo je to. I osim što je smiješno još je i dosta otužno.

A bome i nepametno. Jer sad imam definitivnu potvrdu da se bespomoćno jede kad se, ponekad a razlogom a ponekad samo posljedično paranoidnosti vlastite, prepoznaju u malovrijednim i svima osim sebi i sličnima suvišnim likovima koje, u nastupu lapurlartističkog odnosno humanističkog zanosa, na ovim stranicama tu i tamo isportretiram.

(p.s. ne znam hoće li ovaj put pomoći, ali po stoti put ponavljam: nisam mislio na vas!!! a najbolji dokaz vam je to što i sami-e znate: vi niste ni slični-e ovima gore s kojima se sprdam. dok uvrede poput "glupe krave", "posranci", "isfrustriranci" itd.- ionako već dugo ne koristim nego ih dragovoljno prepuštam tima i takvima)

E da, onda se sjetim svojeg bivstvovanja na blog.hr-u. I fakat je tamo mi bilo dosadno dozlaboga, a još pritom i istotoliko smiješno: naime, ako si kao novak htio da te netko iskomentira trebao si obilaziti postove i ostavljati podsjetnice tipa "lijepo", "prekrasno", "divno", ili pak u nastupu intelektualne opijenosti napisanim: "zanimljivo", "ovo mi je dalo za razmišljati", pa čak i "kakva genijalna misao!".

No zapravo u svemu tome nije bilo ničeg lošeg, tako zadana pravila svakome su bila poznata, a i nikakvo zlo ili druga negativnost nije iz toga mogla proizaći. Jednostavno, "pumpam ti ego, ali pazi da i ti napumpaš mojega!" (ega, ega, ne valjda nešto drugo a nedolično).

A ovdjeka? Odnosno tute? E pa ... uglavnom na tragikomediju vuče!

Jer: kako se može normalno isformirana ljudska osoba toliko poniziti da drugoj, ajd recimo isto ljudskoj, osobi podilazi na najljigaviji način, i to valjda samo zato da je ova ubuduće više ne bi u svojim komentarima vrijeđala? Ili kako objasniti da su poneki od ponajglupljih ikad stihoklepaca ovdje stekli gotovo kultni status? Pa one predivne sličice .... A tek prozaističke veličine... ma, ljudi moji, ništa, ama baš ništa vam tu nije nemoguće!

Čak pretpostavljam da se zadrtije članstvo većinu vremena osjeća poput ruskih kozmonauta pače i amerikanskih astronauta koji, kad ih otpusti matična sila teža, plutaju po kabini svojeg karablja oziroma spejsšipa poput nekakvih ribica u akvariju. Jedino što medij nije voda nego praznina. Najvećma.

Pa opet, da nema svega toga vjerojatno ne bih nikad dovoljno cijenio onih 4-5 osoba koje ovdje upoznah, a koje su zaista bile vrijedne upoznavanja. Konačno, ni u "Divljoj hordi" ne bješe ih puno više.

A ni u Massive Attacku isto.

Tako.

(p.s. Zaboravio sam spomenuti da je svaka sličnost sa stvarnim osobama zaista slučajna i namjerna, tako da je poprilično bespotrebno osjećati se sad tu nešto prozvanima. A za čije veselje, a? A?)

Hoću reći, nije valjda potrebno nekoga poznavati da bi mu se moglo reći:

"Bravo, konačno nešto zaista mudro i, što je još važnije, etično na ovim bespućnim stranicama! Čak dotle da bih i sam mogao nižetoga se potpisati."

Eto, upravo to ću ja ovim putem i ovdeka reći Zvjezdicici.

I to bez daljnje želje da sudjelujem u danonoćnim prepucavanjima iz kojih zapravo svi izlaze dozlaboga uprljani, iako toga začudo uopće nisu svjesni.

I da. Nije zapravo problem kad strasti, pa i one niže vrste, svojim vlasnicima katkad pomute razum (jer to je -ah tako- svakodnevno ljudski), nego je istovremeno i degutantno i zastrašujuće kad se neosporna inteligencija i za ove prostore izvanredan talent pomiješaju s ekstremnom zloćom, zlobom i zlosiljem te se zatim kroz pisanje postova i apologetsko komentiranje agresivno pokušavaju nametnuti kao normalno i prihvatljivo ljudsko ponašanje.

I ako mi sad netko kaže: "A šta ti uopće znaš o toj osobi-osobama pa da je-ih smiješ ovako svisoka moralno prosuđivati?", odgovorit ću mu: "Ništa".

Te dodati još:

"I kakve to veze ima s ičim što napisah?"

Bi ja sad napisao neki prosto prošireni metafizički post. Eventualno čak i popametan.

Međutim.

Ne samo bisere, nego i posije je glupo bacati pred svinje ako nisu tvoje.
(pri čemu su u gornjoj rečenici dvije od tri imenice metafore (biseri & posije). za nešto već, jelda.)

Pada pojednostavim:

Odavno mi već nije nikako jasno kakoto da postoje ljudi kojima nije mrsko napisati karticu teksta a samo kako bi rekli da vole ujutro pojesti jogurt s pecivom sa sjemenkama. Ili da ne vole kad netko voli gledati neki film, recimo "Let iznad kukavičinog gnjezda", jer je to kao glupo i skroz bezveze, obzirom da kukavica uopće ne radi gnijezdo pa stoga ti i takvi ljudi (dakle koji vole gledat narečeni slikopis) zapravo svojom ignorancijom vrijeđaju pamet (ovih drugih, koji se zbog toga na njih srde i ljute).

A ono što mene, a u svezi s naprijed napisanim, zapravo zanima jest:

Otkud iole normalnoj osobi pomisao da bi itko, osim dakako njihove najuže rodbine, osobnog nutricionista i nazovi (ali ne na tel. odnosno mob) prijatelja, imao potrebu znati bilo što o njihovim prehrambenim preferencijama?

I još:

Zašto i čemu to da baš o svemu, pa i onome za što ih nitko i nikada nije pitao, poneki jednostavno moraju izricati svoj stav, e a samo kako bi na taj način dokazali da (alternativno ili pak kumulativno): a) pametniji su od drugih b) imaju više ukusa od drugih c) imaju poslanje odozgo da pouče velikim istinama glupane odozdo?

Eto. Nije bilo nikakve metafizike, ostaje jedino čestitati onome štiocu koji je (ali samo bez preskakanja, molim) došao do ovog dijela mojega izlaganja.

Naravski, na upornosti, ne valjda na pameti, zaboga miloga!

(sljedeći puta ću malo dublje zagrebsti u još jednu zasad nepoznatu vam ali zato ne manje neuralgičnu točku zajedničke nam egzistencije, tako da se možete unaprijed veseliti - otprilike kao da sa sigurnošću unaprijed znate da će kolegi s posla neudata kćerka ostati trudna, ili, još bolje, da će mu ženu uhvatiti MUP-ov Odred za poroke kako se šlata na klupi u parku s nekim beskućnikom, da ne kažem sad skitnicom jer nitko nije kriv dok se ne dokaže da nije nevin, jelda)

A ono. Iskričin blog je odvazda bio memljivo i tugaljivo otužno mjesto na kojem su nikad rascvali talenti, uz nekolicinu (ak znate značenje te riječi, jelte) više ili manje častnih iznimki, linijom (hrv.: crtom) manjeg otpora probavali poletjeti u nedostižne im visine fantazmagoričnih estetskih dometa.

Ili su se, pak, što bješe još zericu jadnije, samo možda ne i smješnije, raznorazni psihopati takmičili u gadostima svog truležnog "duha".

Dok su u trećoj, možda i najvećoj skupini autora (hebate, kako li to gordo zvuči, ma dođe mi da si popijem još jednog Gorkog!) po običaju bile ovce. O kojima, narafski, sve najbolje jer ako još možda i nisu mrtve, ipak im je klanje sudbina njihova tužna i pretužna.

Toliko o stvaralaštvu.

A svaki omaterijalizirani doseg ljudskog uma ište svoga konzumenta, jel tako? Ili nije. Jer taj i takav će i najpromašenijoj ambiciji dati univerzalni, pače kozmički smisao. Naime, po ad hoc uspostavljenom trećekategorijskom imperativu posvema je očito: to što me bar netko i nekakav želi čitati, te mi se jošte i u pisanoj formi diviti, dokaz je da su potpuno u krivu svi oni ostali zlobnici (ma da ih je i milijun, a milijarda garant nije jer toliko ljudi ne zna hrvatski) koji me smatraju nedarovitim i promašenim, jelte, stvarateljem!

(U povodu ovoga gore unaprijed molim sve povrijeđene tankoćutne dušice da me poštede svojih ispravaka krivih navoda, ili još gore, nadri psiho analiziranja mojih motiva za prednji tekst. Te im u zalog spomenute zamolbe kažem i ovo: nisam mislio na vas, evo časna riječ da nisam ... ma nisam i nisam, ne može me nitko natjerati da priznam da jesam kad nisam!!!)

I što sam još ono htio reći? E da.

Sad bi se svatki iole emotivno-senzibilizirajući individuum trebao zapitati:
"Ajmee! Pa znači gore ni nemože!?!?!?!"

A glas od negdje odozgo, iz offa, mu utješno odbrusi:
"E pa može!!! Odi lijepo na Prizmu69 ter se uvjeri!!!!"

Te još u sebi malko nježnije:
"A ja baš svako govno koje se dalo stvoriti stvorim!

I pri tome se nije znalo je li mislio na onoga ili na ono. Jer se zapravo u takvim situacijama jako teško odlučiti biti odlučan. I decidiran isto tako.

Ponekad riječi dopužu iz one druge sobe (nevidljive, u kojoj nikoga nema).

I srednja je jesen, s dalekim pijetlom pored potoka. Na granici svjetova: iza onih jablanova.

A pitanje: rastvoriti šaku?

Ili ostati strpljen do neke nove tišine.

Htjedoh reći, u međuvremenu do generalne propasti (tzv. Maja sindrom 2012. ako smo dobro izračunali a možda jesmo) Iskrica nam još nije propala.

Pa kud ćeš više od toga?

No dobro, postoje HIV zaraze, hepatitis C, karcinomi raznih fela i felica, MS, duševne i duhovne bolesti najraznijih provinijencija, samo kaj sve to u kontrapoziciji prema Iskri dobiva O (ziro) bodova odn. poena.

Sam možda reko sub poena? Nisam. Odnosno ipak jesam...ali ni to sad bitno!

(A šta se tiče masovne seobe naroda na Pizmu, to je tzv. štakorski kompleks precrtan Stvoriteljevom rukom na tzv. ljude, jedino što štakori nemaju izgovor kak im je puno dat 180,00 kn. A i da imaju ne bi ga iskoristili jer oni ipak drže do sebe. Bar ja to tako mislim. Jelda.)

 
Ima tu jedan nick. Iza kojeg se valjda krije i osoba, naravno ako stvari idu kao što obično idu. Mislim, pa parjadku.
Mada uopćeno govoreći osoba i nije stvar. Bar u većini slučajeva. Dok manjina ovaj put nije uopće ugrožena time što jest. Mislim: stvar. Jer joj to, daklem manjini, za pravo i krivo paše poduvjetom da nije kontraproduktivno. A nije jer nemere da bidne. Pa opet dobro.
Oću reć, kako komu?
No da, LjenaČokolina se taj dotični nick zove. I baš je zabavan. Jerbo konačno i napokon nakon dugo vremena i kreketuša žaba posvemašnje močvarnijeh eto nama štuke sjajne krljušti od koje bi se Sunce u svojoj veseloj igri punoj neživotne radosti garantirano radosno odbljeskavalo! Samo da se opet opetovano ne radi o močvari.
Pa zelena pojede sve druge. Kao u ostalom i kisik te pamet sviju koji obitavahu i za sat. Ma šta sat! Minutočku, adnu adinu minu-točku! Predugačko na tom mjestu tako eufemistično mističnom. 
Ono. Jest da je fora već malu miljardu puta isprobana: prikucaš faunu i floru na raspelo njenog vlastitog ega. I onda strpljivo, veselo i nadasve du-ho-ho-ho-vito đenoveze zakucavaš čavleke pjevušeći usput poneki davno čuhni napjev.
Koji te podsjeća.
Dok se oni (da ne velim sad one pa da me i naj gluplja žabe ti na provali!), e da, dok se oni pojednu od pasije sa mukom.
p.S. I nisam ovo sad tu pisao toliko strpljivo i predano transcedenciji (samo bez transcedentalnog) e da bi mi baš svakakvi odnosno baš svakakve mogle izraziti svoje neslaganje.
Sa gore naslaganim.
Obziroma da me ne zanimljiva mišljenja ne zanimljivih ne zanimaju. Mislim. Odnosno hoću reći:
Uopće. Ne.
p.P.S.
Odgovarajući na pitanje svih pitanja što to čini pojedini određeni post velikim, većim i najgolemitem vo čitava istorija na ljudskite rodot mogu skromno bez lažne skromnosti na dodati da je to broj priglupih komentara.
Jer da nije to, bilo bi nešto drugo. Samo što nemre biti jer je nešto drugo najvećma apstraktna imenica odnosno zamjenica. Pa i ne bi stoga nitko mogao shvatiti što je tu po srijedi sjutra za pravo?
p.P.p.S.
Nisam ja nikome kriv što ne mam insomniju ni nesanicu isto ko i šta nemam 100 kg žive vage jer sam po prirodi dosta umrtvljen a ne živičan ko neki tu kad ih malo pikneš oni odma čaj od valerijane htjedohu ispiti a nemaju baš taj pa si onda popiju kamilicu, što je dosta slično ali nije baš skroz isto tako.

ali životinjska...

Pretpostavljam da malo pismeniji znaju onu o leptiru koji kihne u Indijanskom oceanu pa se onda od toga probudi vulkan St. Moritz u parku prirode Jelowstones i zatrpa sve živo u podnožju si. A i mrtvo jer pretpostavljam da ima tamo neko groblje ili možda pet cementary, tko li će ga znati šta sve bogatom svijetu ne padne naum.

No dobro. Ta narodna priča nas ima svrhu poučiti kako je sve na ovom svijetu povezano, pa i ako nije istinita dobro zvuči, a kad se tome još pridoda ugrađena začudnost, da ne kažem s motrišta uobičajenog comonsenza: paradoksalnost, onda je posve lako zaključiti zbog čega je svaki malo načitaniji lovac na tuđu pažnju obožava prepričavati, i kad treba i kad je bezveze to sa vezom svakom, mislim neuronskom. Baš kao npr. ja sada odnosno u ovom trenutku.
Nu da neduljim, ergo eto kako se i što zapravo zbilo:
Jedan po svemu mi nezanimljiv i posvema zanemariv muški lik stjecajem životnih okolnosti upao u svađu s jednom određenom ženskom osobom, bilo bi pretjerano možda reć: tridesesetglavom aždajom, ali nije to baš ni daleko od istine kad se mačice bolje promisli. I tako, riječ po riječ, rečenica po rečenica, pa post po post... i sve to dovede da 30-toglava aždaja (u daljnjem tekstu: odurna gadura) donese odluku izvršiti autoegzorcizam, što li će ga reći: ne istjerivanje đavla iz ljudskog bića, ne, ne, već sebe iz najpoznatijeg dejting sajta s najidiotskijim blogom u dosadašnjoj poviesti čoviječanstva, konkretno 21. stoljeća odnosno vijeka kao referentnog razdoblja.

I tako taj po svemu meni, a nadam se toplo da ne i sebi, skroz beznačajan muški lik izvrši potpuno nehotimice pravo herojsko i društveno neizmjerno vrijedno djelo.
Čak i ako se elementarnom logikom shvati da će se nenazočenje odurne gadure najvjerojatnije mjeriti u vrijemenskim mjernim jedinicama manjim od 1/365 godine, nije to uopće zanemarivo, pogotovo kad se ovdje i sada primijeni ona čuvena Haksliyeva maksima: ovdje i sada (odnosno u prijevodu: here & now, što zapravo znači to isto). Jer život je zbilja kratak (to se po definiciji shvati tek naposlijetku) pa je svaki lijep i sunčan dan zapravo razlog za slavlje! A može li dan biti lijep s pogledom na gnojne iscjedtke ljudske zlobe, bili oni i virtualiteni, e to sad ja vas pitam?

Zato: dotičnom muškom liku odsrca hvala!
I zato: odurnoj gaduri sve najgore!! Odsrdca želim.
I zato još: svima vama koji ste se s gadurom, jel' radi podmirivanja prohtjeva vlastitog odvratnog karaktera, jel' iz oportuniteta imanentnog dječjim glistama, tako dobro skompali da vam čak ni pisanje opetovanih opaski, a ponekad bome i pravih panegirika, o njezinoj "ah tako nenadhebivoj" duhovitosti nije bilo ništa neugodno i problematično: jedina prava isprika može vam biti da ste psihički poremećeni poput naprijed navedenog predmeta vašeg prijateljstva. A ako ipak niste: neka vam dobri, a naročito svemogući Bog pomogne!!!

Sad ideodjavna špica.
I onda piše:
da su sva likovi i imena izmišljeni jer ne bi bilo dobro da se netko osjeti prozvanim pa ide odgovarati a nitko ga ništa nije pitao.
Mislim ustvari.