Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
stari glomazni otpad o ljubavi...
                                         rezerviranoj za prethodno nesretne
              a koji će sad da budnu zaforevr sretni
                                                    jer to je takva sudbina
mislim njihova
                    a ne valjda moja
                                             jer ja o ljubavi ne i jok
da se sad tu ne hvalim
                                                        i očalim
već ja samo
uredno primjećujem
i zamjećujem
                                                          da nebu dobro
čakak bu strašno loše
                               da nebi
                                            malo morgen
                                                             itd.
                                                                    tj.
odnosno tojesti
                     treba
                             jerje fino
a jeftino
(ovo vam je pjesma u porozi, da se ne sramotite kad vas netko pita. zato vam samo velim. a ne jer imate lijepe oči.)
 
 

 
Je bar meni. Mislim osobno.
Kad se neka dobra ovdašnja bakica uzruja. Jer joj je netko rekao da nema više 25 godina.
I da je loše odgojena. Ma koliko mi šutjeli o tome.
Zar ne? Ma kakvi. Nema šanse. 

 
http://www.youtube.com/watch?v=Wcs5oRAOKt4
http://www.youtube.com/watch?v=bUn13KJv3PM
http://www.youtube.com/watch?v=cSgcHOSBVP0
http://www.youtube.com/watch?v=FRR5OO-sgW4

 
Moram naučiti bolje primjećivati detalje. A i biti malo spretniji. Ti moji nedostaci u oba pogleda bit će dogodovštini koja slijedi, a zapravo je već prošla – no ujedno i nije, pokretač. Na neki način.
Što mogu, još kad smo se prvi put našli na kavi iz njenih usta saznao sam da je jako uredna. Pa sam, nakon što sam prethodno pozvonio, o otirač pred vratima dobro otro noge. Naravno, još u cipelama (obratite pažnju) (da još nisam ušao) (u njezin stan, naravno, a kamo drugdje). I pritom nisam primijetio da sam nešto pogrešno napravio. A jesam. No o tom-potom.
Bila je zadovoljna time. Prvi test uspješno prođen, čestitao sam sebi, doduše bez rukovanja. Probajte pa ćete vidjeti: anatomija nam je u tom smislu manjkava i ne možemo se rukovati sami sa sobom. A možda i nešto u bon-tonu to priječi jer rukuje se desnom rukom, a tu i takvu većina nas imamo samo po jednu.
Zatim večerasmo. Skuhala je špagete. Jedan od onih koji su me zapali valjda je imao 30 centimetara. Ne, ne pretjerujem, pa ne pričam o svome znate već kome ili čemu nego o špagetu! Mislim da je bio bolonjez. Odnosno Bolonjez. (ma znam da niste gluhi) (ali ne znam piše li se to s velikim ili malim početnim slovom pa zato pišem jedno i drugo) (jer tako mogu pogriješiti najviše, a i najmanje, samo 50%.) Onda smo namjeravali piti crno vino i to iz boce koju je otvorila prije par mjeseci pa da se ne pokvari stavila je u duboko, tojest u zamrzivač, samo što ju je izgleda predugo tamo držala i vino nije baš najbolje teklo. Zapravo nije uopće. No srećom, a možda ipak i ne, na stolu je bila jedna zapaljena svijeća, onako romantičnog ugođaja radi. Pa sam ja stavio flašu nad tu svijeću da se vino rastopi. Pri tome sam gledao ponosno u nju. A ona je gledala u mene malo sumnjičavo, kao: "Nisam znala da je tako snalažljiv!" No ubrzo sam razbio sve njene sumnje. I flašu koja je ustvari sama pukla. Valjda od svijeće. I dosta velik komad crnog leda pao je na snježnobijeli stolnjak.
Kvragu! Sad sam dobio veliki minus. A možda i dva, zbog stolnjaka i zbog flaše, povratne, za koju je trebala dobiti 3 kune kad je vrati. Vidio sam da je ljuta nešto. Zato sam je upitao je li zbilja ljuta. A ona je samo šutjela. Moglo bi se reći kao riba, samo što joj glava nije bila u vodi. Srećom, onaj komad zaleđenog vina brzo sam ubacio u zdjelu u kojoj su do maločas bili špageti koje smo netom pojeli pa se tu za 10-tak minuta rastopio. A sigurno se ne bi ni za pola sata da ga prije toga nisam držao nad svijećom. Baš to sam joj i rekao, a ona je i dalje šutjela kao zalivena. A nije bila jer je vino bilo još zaleđeno kad je boca pukla.
Sjeli smo na dvosjed. Naravno, džentlemenski sam joj prepustio daljinski. Zato smo gledali "Zagrljaj ljepote". Pričali su nešto o dijetama. Malo se oraspoložila. Možda zbog vina koje smo pili iz krigli koje dobijete kad kupite onaj veliki senf. Ipak, vino je bilo dosta masno, ali ne zato jer krigle nisu bile dobro oprane nego od špageta. U početku mi je to malo smetalo, a poslije više nije. Nije ni njoj jer je upravo čula kako može sve jesti, osim zelja, mrkve i žele bonbona, a da smršavi 5 kila za mjesec dana. Ne znam zbog čega sam se, možda vina, a možda jer mi je bilo dosadno, ohrabrio i rekao joj neka prebaci na utakmicu. Nije htjela jer je baš išao prilog o uklanjanju bora s nekakvim pudingom koji poslije možeš pojesti, ili, ako ti se gadi, serviraš ga nekome tko ni ne zna kako je ljekovit.
Popio sam još jednu kriglu vina. Pa smo se onda posvađali. Rekao sam joj da je sebična i škrta i da bi se pojebala za 3 kune. A ona meni da sam nekulturni imbecil i skoro sigurno liječeni alkoholičar. Onda sam izvadio svoj džepni kalkulator i izračunao joj da će po onoj dijeti na 70 kila smršaviti tek nakon godišnjeg. Rekla mi je da sam glup kao znate već tko ili što jer neće jesti ni matovilac pa će 33,3% brže mršaviti. A ako hoću gledati utakmicu neka idem kući jer ona svoj televizor neće ponižavati programima za retardirane.
No, sad mi je pa stvarno prekipjelo! Ustao sam i htio otići. A onda, onda sam shvatio: ne mogu nikud! Tako je to kad napraviš grešku u koracima, i to još na ulazu, pa ti stopala zajedno sa cipelama od prejakog otiranja ostanu na otiraču.
Što je bilo dalje, pitate se sigurno. Pa ništa. Osim da ovo pišem s njezinog kompa, a ako budem jako, jako dobar možda ću smjeti gledati finale Lige prvaka.
I to ono koje bude bilo za dvije godine. 
 
* 1. odnosno prva nagrada na jednom natječaju za najbolju novelu u časo pisu  za kulturu umjetnost i pregnuća "Radioholik" 
 
 

 
Kad netko izvali neku foru. Koja je samo njemu smiješna. Pa se stane neprestance smijati. A vama neugodno. Tko zna da li zbog njega ili sebe. Ter se nakesite. Ili čak zvučno zahahačete. Unatoč tome što vas to čini još malo blesavijim. U vlastitim očima.
Eto: to ja zovem bon-ton! U najljepšem smislu te riječi. (ili tih riječi ako je ona crtica između samo mostić. jedan mali.) 
Ma htio sam zapravo reći da je već dulje vrijeme na Iskrici na djelu jedan ne običan fenomen. Pa se po i pre često najobičnija funkcionalna pismenost. Nadograđena kakvim-takvim poznavanjem gramatike i pravopisa. Proglašava izvornom genijalnošću. Koja bi da je na ovome svijetu Boga i pravde (je. je. srbizam je to. i ko mi šta može!). Sigurno zaslužila izdavačku pomamu! Grafomansku (što izvedoh od nimfomansku. ali nesiguran u posvemašnju opravdanost. izvedenice te. i takve.).
No. Bez obzira sad na ono drugo. Da se vratim na ono prvo. Te konstatiram: i najbolji obrtnik (molim. ne brkati s nickom obrtnick. jer dotični trenutno nije u spotlightu.) je još uvijek samo zanatlija. Što je samo po sebi sasvim nedovoljno za i najniži oblik umjetnosti. Kao te i takve.
(sad je tu trebalo doći još par zaista pronicavih i lijepih misaonih tvorevina. koje bi kao Krčki most za vrijeme bure povezale moje gornje i moje donje misli. no nažalost nisam ih uspio verbalizirati. pa ću vam ih i protiv svoje volje uskratiti.) 
I sad pročitajte ono s početka. Pa ćete valjda ipak razumijeti zašto nevalja bit dobar s puno ljudi na bilo kojem blog sajtu. E pa da. Tako je! Jer se ne moraš smijati glupim vicovima! (pri čemu vicovi uopće nisu vicovi. ako još niste shvatili.). Samo da održiš. Uostalom privid. Svoje civiliziranosti. Socijaliziranosti. I duhovne posvemašnje saniranosti.
A poslije možeš opet kopat nos koliko te volja. Desnom. A i lijevom rukom. Ma zapravo prstima. Ali se to samo tako kaže. U kolokvijalnom žargonu.
(nastavit će se. može bitno.)  
 

 
Naravno. O okusima. A i obratno.
Jednom na jednom sajtu. Tko zna kom. Sam nešto piskarao. Trudeći se iz prstnih žila da se to na kraju svidi. Najviše meni. A onda mi se zakačio jedan podosta neugodan tip. I ne povrijedivši ničim pravila bon-tona obezvrijedio mi trud. Na-čis-to.
Šta mi sve nije rekao! Te ovo. Te ono. Nevalja! Da su me čak i po jedine nježnije osobe. Ali ženske. Stale obraniti. Valjda u pohvalnoj namjeri da spriječe suicid nadobudnog. Selfmejd in Kroejša. Prozaika.
A šta ću na to ja?
No pa sad. Da mi je bilo jako drago što mi prozu grdi. I nije! Te osjetih ponekad čak i antipatiju prema njemu. Neku onako mildesorte. Što je možda bilo pomalo ljudski. No je li i pravično? A još manje pametno. Jer podastiranje svojih duhotvorina drugima na uvid. Ako ćemo pravo. Je pružanje obraza šamaru. Na znanje i raspolaganje. 
Pa onda nema da budne ljutnja. Docnije. Jelte. 
(da sam se u gornjem ispovjednom tekstu identificirao žabom. recimo gatalinkom. a svog vitrualnog mučitelja zmijom. recimo bjelouškom. kakva je to prispodoba mogla postati! ako ne i basna. samo ne ona o lisici i rodi. plus gavranu. da, da, crnom, a nego kakvom.)
I sad trenutno. Kad već malko obrazovaniji netko i svatko pomisli da sam na mišji korak od nirvane. Kroz to mistično iskustvo dospijo. Moram priznati da jok. 
U šta će svako moći da se uvjeri. Sam samcat. Ako mu padne napamet.  

 
Jer se čitanjem njih još bolje vidi da je Iskrica blog stvarno postao ono što je postao.
I uzalud. Ponekima od ovdašnjeg inventara. Čak i sasvim pristojno. U smislu kvalitete. A ne etikete. Baratanje riječima. Jer ne pomaže pa ni to. A ne ne. 
Bikoz glupost ostaje glupost. Ma u što je umotavali.  
A šta sam ono htio zapravo reći?  A jel? Da ne bi. 

 
Da mi je ponekad sve (znam. ovo "sve" je neprikladno. ali sintagme radi što se mora. mora se.) neugodno. Kad vidim kako neki. Inače sasvim normalno inteligentni & razumni ljudi. Rade od sebe budale na bespućima ovog sajta.
(nu da. srećom. većina Iskričana to ne može raditi. jer se ne može od sebe raditi nešto što već jesi. kako to već nalaže zakon. ali ne fizikalni već onaj drugi.)
No dobro. Neugodno mi je zbog onih na početku. I šta mi je još npr. neugodno?
Pa npr. informirati nekoga tko nije s Iskrice da ja jesam. I to zato jer je to zapravo nepristojno. Mislim. Čovjeka staviti u situaciju da se iz pristojnosti i naših dobrih međuljudskih odnosa pravi kako je sve ok. A naradije bi me popljuvao. Ili se bar onako nehotice pobljuvao po meni. Samo da nije tako savršeno dobro odgojen.
Pa zašto onda vući Vraga za rep? Ili dirati Lava dok spava. I čemu to? Zaboga. Ako već smijem pitati. A da me baš boli briga za odgovor. Napisan uostalom isključivo iz skribomanskih razloga.
Stoga: pa-pa!
(da ne velim sad tu bez veze: cha-cha. pa se opet netko uvrijedi. samo tako.)
 

 
Pa jednostavno. I olako.
Samo sam si umislio da volim isključivo pametno štivo. Pa onda došao na Iskricu. I vojila! Ekola. Eto tigana.
Tko bi reko. Jelda da?
A drugi puta ću još malo više konciznije. Evo obećajem. Pa i obećavam. Da se ne bih raz-dva-tri-plinuo. U agregatno stanje.

 
Top lista AAA:

1. sunceko70 (551)
2. attitude34 (549)
3. vegavega8 (148)
4. kronichan (2)

 
U Svemiru.
A i Kozmosu također. Odnosi se samo na prijatelje i prijateljice odvratne smrdljive krmače. I glasi:
"Dabogda da jednog dana upoznali svoju prijateljicu. I to baš onako skroz! Pa da vam se prosvijetli."
Sve makar i bilo prekokasno. Kao da sam vam ja kriv. A još najbolje. 
(sad bi još tu trebalo natrkeljati nešto o tome kako je obistinjenje kletve uvjetovano vašom prethodnom srećom. ili bar iluzijom vaše sreće u krmačinim krmeljavim svinjskim očicama. no to bi ipak bilo preteško za vas. ako se ne varam. pa da se ne mučite bez veze. i uzalud. što je još najgore.)

 
Kaže meni moj prijatelj. Jedan. Da sam mu prekjučer rekao kako se povazdan u ovom svinjcu osjećam kao Guliver. Što je dosta začudno. Jer sam inače dosta pobedast. Poružan i pomalen. Ako se to smije tako reći. (metnuo bi ja bez po muke prefix "o". samo čemu to? i komu.) I onda me još pita. Šta ja mislim o tome.
A ništa. Odgovorih mu. Zašto pitaš? Ako ja to smijem znati. I ako nije tajna.
Pa tako. Veli on meni.
A najbolje. Rečem na to ja.
Pa pitam zato jer si neobjektivan. I još ponajviše zato jer sam zaboravio zašto još.
Ja ću na to. Pa gdje bi ja to došo? I kamo bi dospio. Zaboga miloga! Da sve znam. A imam još uvijek onaj žulj na peti. A ne na kažiprstu. Nožnom.
I to šta veliš. Nasmije se on. A da me za glavnu pseudojunakinju mog prošlog posta ni ne priupita.
Svašta.
Mislim: ima na tom svijetu. Ali još uvijek više toga nema. Pa se da nekako izdržat.
Ma da?
Evo časna riječ.

E pa jesi.
Zato i stoga ja sve vas koji koji se tu i ovdje družite sa odvratnom smrdljivom krmačom. Isto tako smatram odvratnim smrdljivim krmačama. Ili krmcima. Sve ovisno o rodu. Ali ne i padežu.
I čak i da vi to štono se veli "stvarno" niste. Meni jeste! A tzv. objektivna stvarnost ionako ne postoji. Zar ne?
Osim u objektivu. Samo je to sasvim druga priča. Pa daklem.
(Je. Mislio sam baš i upravo na Vas! Samo nemojte biti naivni ko mala djeca. Sad u svojim već poznim godinama. Jer ovo je mišolovka post. Te vam je puno zdravije da se žderete i mene proklinjete u sebi. No da me sad tu nešto javno vrijeđate. Ili još gore: demantirate.)
Pa-pa.

 
Ali počela je Farma.
A glupo bi bilo propustiti janjetinu. Radi pljesnivog kruha. Zar ne? I još. A šta vi mislite o tome. Strašno me zanima? Da sad tu ne preuveličavam. Nešto puno.

 
U svakom slučaju. Hvala vam dobri ljudi!
Na ovoj prelijepoj večeri.
(mada bude večeras hitna neke vozila. u dosta teškom stanju. ali ne drugom! nizaboga.)